Da se ne zaboravi, potrebno je ne zaboraviti: muslimanski napadi na Salerno (IX st.) i Otranto (XV)

Džihad je želio proširiti se cijelom Evropom. No, sa zapadne strane, nakon prvih prodora iza Pirineja, arapske snage se susreću sa djedom Karla Velikog, Karlom Martelom, koji ih skrši do nogu kod Poitiersa 732. (samo sto godina nakon Muhamedove smrti) i protjera ispod Pirineja sa španjolske strane. Nakon toga pobijeđuje ih još nekoliko puta i definitivno udaljuje sa franačkog tla.

Međutim, Sredozemlje je bilo pod potpunom arapskom kontrolom. Njihovo gusarenje i pljačka, te odvođenje zarobljenog roblja (jer arapi su stvarali imperij na osnovu ukradenog zlata i srebra, te radne snage; njihova aktivnost imala je glavni cilj širenje Islama i bogaćenje, između ostalog za financiranje troškova ratnih pohoda), proizveli su i ekonomsku depresiju zapadnih zemalja od osmog pa do jedanasetog stoljeća.

Svi otoci bili su pod njihovim udarom; more je bilo vrlo opasno za kršćanske zemlje, arapi su imali veliku prevlast na Sredozemlju. 846. iskrcavaju se u rimskoj luci i stižu do Rima, profanirajući Baziliku Sv. Petra kao i Sv. Pavla. Džihadisti vandaliziraju i pljačkaju obje bazilike, profaniraju svete grobove za kršćanstvo, Sv. Petra i Pavla. Odnose sa sobom zlatni križe i srebrenu oblogu oltara darovanu od Karla Velikog.

Ovi bogohulni naleti potiču Papu Lava IV podići čuvene zidove oko Vatikana.

Istih godina događa se gnusna opsada Salerna, pedesetak km ispod Napulja. U pokušaju proboja, saracenski vođa postavlja ležaj nasred oltara i tu svake noći "žrtvuje" djevičanstvo jedne časne sestre dok je trajala opsada (Gibbon, Dekadencija i pad Rimskog Carstva). Čista imitacija - jer je isti autor - sotonskih žrtava silovanja djevojčica.

To se događalo u ime džihada, Alaha i njegovog poslanika.

1480., Sultan Muhamed II osvaja Otranto, i prije bježanja pobije polovicu od njihovih 22 tisuće mještana. 800 građana Otranta ritualno je ubijeno - odsječena im je glava - jer nisu htjeli otpasti od kršćanske vjere i prihvatiti Islam za spasiti život na ovom svijetu.

To se sve događalo u južnoj Italiji koja je imala sreću za ne pasti definitivno i trajno u muslimanske ruke.

Sve do sada, kada izdajnički kler, s biskupima na čelu, uz navijanje Uzurpatora na tribinama, ne zove hodže, kao ovaj biskup u Bariju, da usred crkve - čak katedrale! - zazove onog istog Alaha i pozdravi onog istog Muhameda u čije ime su silovane one časne sestre, i u čije ime su pobijeni mučenici Otranta.

To čine u ime one proklete drugokoncilske nauke "zaboravimo što je bilo", odnoseći se na relaciju kršćana prema muslimanima.

Sada su naše crkve i katedrale oskvrnute unutrašnjim izdajnicima koji dopuštaju da se bogohulno vrijeđa spomen na mučenike i kršćanske žrtve posotonjenih članova sljedbenika antikrista, jer ne priznaju Kristovo božanstvo.

To radi ovaj izdajnički kler koji zaziva prokletstvo na sebe i na druge. Dao vam Bog brzo obraćenje prije nego što zazovete sumpor s neba na vas i na nas.