Prije liturgijske promjene 1969. kojom je uveden Novus Ordo, obavezni način pričešćivanja bio je klečeći i u usta. Samo invalidi su mogli primiti pričest ili stojeći ili sjedeći, i svakako u usta. Jednostavna odredba, koju bi svaki svećenik čak i Novus Ordo mogao donijeti u svojoj župi, davanja pričesti kao prije, tj. klečeći i u usta mogla bi izbjeći veliki broj svetogrđa.
Danas, događa se upravo suprotno: apostolski administrator poslan od Franje u Čile, ne dozvoljava pričest na koljenima, i onima koji to čine u stanju je odbiti pričest dok ne ustanu. Ako netko to ne bi htio, ne daje mu pričest:
Prije koncilske reforme nisu se pričešćivali 100% vjernika, ne malo ispod toga, ali u svakom slučaju bio bi veći red za ispovijed nego za pričest. Danas? Pričest je postalo neko "pravo".
Koje dovodi do ovakvih stravičnih situacija.
Ali, imamo možda još gorih slučajeva. Ponašanja i struktura liturgije, provedene u djelo, posljedice protestantizacije dizajna Novus Ordo. Znamo da Novus Ordo uvodi protestantsku koncepciju u katoličku misu, zadajući teške rane katoličkom duhu. Svećenstvo ministra Božjeg (tj. svećenika), miješa se sa općim svećenstvom vjernika. Daje se dojam da je cijela kongregacija (okupljena zajednica), ta koja vrši pretvorbu. Zbog toga se nije čuditi da se na izvjesnim mjestima događaju stvari kao ove u Brazilu, koje prenosim iz Traditioni in Action: žene podižu što se preptostavlja da bi trebalo biti Tijelo Kristovo, miješaju obično blagovanje sa misom, križ u feminističkom stilu, cijela skupina oko oltara dajući do znanja da je upravo zajednica ta koja vrši "pretvorbu", itd.
Franjina vojska i franjinih, napreduje. Raskol malog ostatka izgleda na pomolu. Ili nezaustavljivi urnebes, pustoš na svetom mjestu čije će cerenja postajati sve jače i zaglušljujuće.
Nema komentara:
Objavi komentar