50 godina od Novus Ordo

3. travnja 1969, na Veliki Četvrtak te godine, izašla je na svjetlo dana Konstitucija Missale Romanum, predstavljajući Novus Ordo Missae.

Šest protestantskih pastora aktivno su surađivali u dizejnu nove tvorevine: George, Jasper, Shepherd, Kunneth, Smith i Thurian, nametnute katolicima diljem svijeta. Zbog toga Novus Ordo sadrži tolike protestantske elemente, jer ova misa odražava novu ekleziologiju, prema kojoj su protestanti, i drugi, "rastavljena braća", koja iako "rastavljena", ipak su "braća", te trebaju i oni moći doći na isto bogoslužje sa katolicima. To je u biti ne katolički, ne kršćanski razlog stvaranja nove mise.

Počinje najjači udarac na Mistično Tijelo Kristovo od osnivanja Crkve do danas.

Ipak, Bog je dao da nisu sve mogli prevariti.

Otpor traje, i nastaviti će jer Crkva mora imati svoju liturgiju, do dana kad se ponovno pojavi u slavi Sin Čovječji.

Poredba Novus Ordo mise i tradicionalne mise: Confiteor (Ispovijedam se)

S vremena na vrijeme ukazivati ćemo na veliku prevaru koja je nanesena katolicima uvođenjem Novus Ordo mise Pavla VI 1969. Ta misa je protestantizirana u svojim mnogim elementima; oni koji su dublje upoznati sa tematikom čitali su dosta o tome, ali općenito govoreći mnogima je potpuno nepoznato u čemu postoje razlike između jedne mise i druge. Posebno jer je tradicionanla misa praktično nepoznata velikoj većini današnjih katolika, posebno na našim prostorima. Tamo gdje se dopušta imati takvu misu, gleda se na te katoliko poprijeko, kao da čine neki zločin.

Mnogi današnji katolici misle da je ova misa koju mogu vidjeti u skoro svim župama, ona ista misa oduvijek; više manje koju su slavili Apostoli pa nadalje. U ogromnom su neznanju, ali neznanju kojem su bili nakanski izloženi.

S druge strane, postoji mnogo materijala o ovim pitanjima na internetu, makar na hrvatskom mislim ne toliko. Posebno, neke se stvari objašnjavaju sveukupno, tako da mnogima izmiču detalji, pa možda čak i bit razlike.

Odlučio sam stoga, ići zrno po zrno osvjetljavajući samo jedan jedini detalj razlike između jedne mise i druge. Tako će se s vremenom moći steći bolji uvid u suštinsku razliku jedne i druge mise, o velikom, povijesnom nametanju nekatoličkog elementa tolikim katolicima, koje je postiglo opću sekularizaciju i veliku protestantizaciju današnjih katolika a da toga ne bi bili ni svjesni. Rezultat možemo vidjeti u tolikim župama i duhovnom stanju katolika diljem svijeta.

Ukazati ćemo stoga na jednu bitnu razliku između rituala Confiteor (Ispovijedam se) tradicionalne mise i Novus Ordo mise.

Ovo je ono što se izgovara na pokajničkom činu Novus Ordo mise:

Može čak biti rečeno i svečano, na latinskom kao ovdje:

U čemu je razlika?

I svećenik i vjernici ZAJEDNO izgovaraju istu molitvu. Time se izjednačuje na neki način ministarsko svećeništvo katoličkog svećenika, sa općim svećenstvom vjernika. Jer, oni zajedno izgovaraju istu pokajničku molitvu.

U katoličkoj misi od uvijek, naznačuje se razlika između ministarskog svećenstva svećenika i općeg svećenstva vjernika, time što svi NAPOSE izgovaraju (skoro istu) molitvu kajanja (Confiteor: razlika je što svećenik kaže "i vas braćo", dok vjernici "i tebe oče").

Nakon toga, svećenik moli prvo za vjernike da im Bog oprosti grijehe, "Smilovao vam se svemogući Bog, otpustio vam grijehe vaše i priveo vas u život vječni."

te nakon toga moli da Gospodin udijeli "Oproštenje, + odrješenje i otpuštenje grijeha naših udijelio nam svemogući i milosrdni Gospodin".

U tradicionalnoj misi, dakle, napravljena je jasna razlika između svećenika i vjernika; svećenik je onaj koji moli oproštenje u ime Crkve za vjernike; on je ministar Božji koji vrši službu Božju posvećenja predanog mu stada, za koje on zagovara.

U Novus Ordo svećenik je, u protestantskom stilu, stavljen na isti nivo kao i vjernici. On skupa s njima moli oproštenje, i tako označava - tako se može shvatiti -, kako su upozoravali Kardinali Ottaviani i Bacci Pavla VI, samo u tom elementu mimo tolikih ostalih, da slavljenje mise na neki način spada na cijelu zajednicu, što je čisto protestantski elemenat.

Sada i Kardinal Zen potpisuje predaju: nisam oporba Franji

Malo su ga pritusnili: prvo je apostolski administrator Hong Konga, Kardinal John Tong, dao između redova pročitati da su "neki katolici neposlušni Papi Franji". Tj., ciljao je na Kardinala Zena, koji je više puta kritizirao sporazum Vatikana i Kineske komunističke vlade, kojoj je u praksi podvrgunta hijerarhija u Kini.

Sam Kardinal Zen priznaje da su ga bilderbergški Kardinal Parolin, Kardinal Filoni, Prefekt za (anti)evangelizaciju naroda, optužili da "zbunjuje" katolike.

"Ama nisam", istrčava Zen, "mi smo dužni slušati Papu kad kao vrhovni pastir Crkve naučava i vodi Božje stado pod izvjesnim uvjetima".

To je istina, ali ni pravi Papa ti ne može zapovijediti grijeh. Moglo bi se teorijski dogoditi da ti pravi Papa zapovijedi, na primjer, ukrasti novac i dati ga Crkvi. To bi bila zapovijed za jedan moralni konkretni čin, i nije vezan za nepogriješivost. I svakako, nitko nije dužan poslušati to. Granica poslušnosti je grijeh.

Ali ovdje se primjenjuje prava teologija papinstva... na krivu osobu. Jer Bergoglio je bezbroj puta pokazao da ne naučava katolički nauk, i da bi zbog toga trebao davnih dana opovrgnuti sve što je izrigao, i onda da ima imalo poštenja otišao bi u neku pećinu činiti pokoru do kraja života, ostavivši Sveto Mjesto drugom.

Ali... ovim činom Kardinal Zen, koji je kroz desetljeća trpio zbog Krista, sada dao prazan ček Bergoglio da na njemu ispiše koliko hoće. Dao mu je ključeve od najnovijeg ferrarija, i podigao rampu na autocesti: briši Franjo, svom parom. Dvjesto na sat, sve je tvoje.

Sarah, Schneider, Zen... puštaju lisicu među kokoši, i odoše svojim putem.

Bergoglio ima odvezane ruke za raditi što mu je ćeif.

Sutra zafrkancija u Maroku.

Ne budi slijepi i pasivni promatrač. Dajimo zadovoljštinu Bogu za sve ove skandale.

Podrška ruskog naroda nacistima 1941. o kojoj se ne govori

Nakon prodora Njemaca u Rusiju u ljeto 1941., dogodilo se nešto što se krije u udžbenicima povijesti, ali koje ima potpuno logično objašnjenje: na tisuće Rusa pozdravljalo je srdačno njemačku nacističku vojsku i slavila ih kao osloboditelje. Jer, dok se Car davao seljacima zemlju u posjed, Staljin je od njih pravio robove osuđene na sumorni, ubilački kolektivizam bez duše.

Rezultat njemčakog prodora u Rusiju? Više od milijun Rusa prijavilo se za Rusku Oslobodilačku Armiju - najmnogoljudnija evropska armija - koja se borila na strani nacista protiv boljševičke Crvene Armije. Kad si to čuo u udžbenicima? Zahvaljujući internetu, kojem sada žele dokinuti slobodu, spoznajemo puno toga.

Snimci su vrlo jasni, i pokazuju pravoslavni kler i ruski puk koji pozdravlja naciste:

Poznato nam je da u baltičkim zemljama postoji velika privrženost nacističkom pokretu koja se ne gasi ni dan danas.

Ovi povijesni prikazi odgovaraju i sačuvanim dokumentima koji izražavaju pozdrav ruskog naroda nacističkoj vojsci, zahvaljujući im oslobođenje. Interesantno je pismo Mikhaila Nikiforov, Rusa koji je uručio svoj pozdrav u božićnim poklonima:

"Šaljem ove čarape i poklone nepobjedivoj njemačkoj armiji i molim da porazite boljševike, te da budu zauvijek iskorijenjeni, brzu pobjedu i siguran povratak vašoj Domovini."

Time je označeno da im zahvaljuju na oslobođenju, ali da je Rusija njihova zemlja jer oni žele da se Njemci vrate svojim kućama. Dakle, Njemci su viđeni kao suborci protiv komunizma.

U jesen 1941, žitelji tri mala sela iz sjevernoistočke Rusije, pišu njemačkkoj armiji:

[Hitler osloboditelj]

"Najrdačnije vam zahvaljujemo na vašem oslobođenju od Staljinovog ropstva i kolektivnih farmi. 10. srpnja Njemačke Oružane Snage, vaš Wehrmacht nas je oslobodio jarma prokletih komunista, političkih lidera, i Staljinove vlade. Mi ćemo se boriti protiv komunista zajedno sa vašim trupama. Zahvaljujemo Njemačkoj Armiji za vaše oslobođenje i tražimo da ova poruka bude prenešena do našeg osloboditelja Adolfa Hitlera".

Što ti se čini?

Povijest pišu pobjednici.

Ti isti pobjednici koji su dopustili ološu među svojim vojnicima da siluju na stotine tisuća Njemica nakon što su ušli u Njemačku 45.

Između ostalog.

Kardinale Sarah, ti si dio problema

To je čudo! Može li se naći itko iz postkoncilske hijerarhije da učini nešto pametno ili da napravi neki pomak!?

Sada Kardinal Sarah, poznat po svojim konzervativnim stavovima i poticanju pobožnosti, javno hvali Franju. Navodno, "Franjo je solidni Papa", pravi Božji dar za ova vremena.

"Bog nam je dao Pavla VI, koji je odbranio život i istinsku ljubav sa enciklikom Humanae vitae", unatoč jakoj opoziciji. Dao nam je Ivana Pavla II, koji se trudio na sukladu između vjere i razuma s ciljem da mogu biti svjetlo koje vodi svijet prema pravoj viziji čovjeka - istinski život velikog poljskog Pape bio je živuće Evanđelje. Bog nam je dado Benedikta XVI, koji je nam je dao učenje s neusporedivom jasnoćom, dubinom i preciznošću. Danas, Bog nam daje Franju koji doslovce želi spasiti kršćanski humanizam".

Nažalost, Sarah, i ti si čovjek režima. Ubrzavaš kaznu Božju koja nam je nad glavama. Dok se Bergoglio ruga Bogu u lice, dok šuruje s nasljednicima Ane i Kajfe, dok niječe Krista pred muslimanima, dok se ulizuje ateistima i prezire katolike; dok Pavao VI ruši katoličku misu i vara katolike protestantiziranom misom, dok Ivan Pavao II ljubi Kuran i gubi se u svom heretičnom "ekumenizmu"; dok Benedikt nastavlja njihovim stopama nastojeći prikriti situaciju maglovitim govorom... ti njih sve hvališ.

Nedavno jedan tebi sličan, Schneider, reče da je bilo Papa koji su bili heretici, i da ih Crkva ne može skinuti sa Svete Stolice. Ako su heretici, nisu Pape. Ivan XXII početkom XIV stoljeća, u Avignonu, spotakne se i nepravo govori o blaženom viđenju svetaca nakon smrti. Nije službeno govorio, ali samo to je bilo dovoljno da ga se sazove od teologa, biskupa i kardinala, i da se zatraži od njega opovrgnuće rečenog: što je i učinio.

A vi, umjesto da kažete Bergogliu da jedan Papa ne može govoriti to što govori skoro svaki dan... vi još ga i hvalite.

Jao nama!

Trump, Golanski Visovi i Mueller

I onda, upravo kad je Trump obećao Izraelu suverenitet nad Golanskim Visovima, izašlo je na svjetlo dana Muellerovo istraživanje o nepostojanju ruske koneksije s Trumpom.

Ako Forest Guuuump to shvaća, zašto se ti opireš?

Tko je šef ovdje?

David Ben-Gurion, prvi ministar Izraela 1948: "Granica Palestine je ocrtana Britanskim Imperijem. Ali naša granica, koju naši mladi i odrasli trebaju ostvariti, jest: od Nila do Eufrata".

Oni misle, a nisu, da su još uvijek Obećani Narod. To su bili Židovi do dolaska Kristovog. Nakon toga, oni su duhovni potomci Ane i Kajfe. Stoga, njihova sanjarija, njihovo gaženje i prisvajanje Starog Zavjeta može uroditi samo zlim plodovima:

I to objašnjava skoro sve što se događalo na Bliskom Istoku  nakon 1945 do danas.

Ali geopolitička analiza ne služi ničemu ako ti ne uvidiš koja ti je zadaća, kako se boriti protiv nakana zla: svetim životom, molitvom i postom.

Opaska: koneksiju istraživanja Muellera i suvereniteta Golanskih Visova prva je uočila sirijski geoanalitičar Parisangirl.

Bergoglio ne podnosi ništa što podsjeća na katoličko

Nakon mise u Loretu, ne podnosi da mu ljube prsten:

Pretpostavlja se da ljubiti papin prsten udjeljuje određene dane oprosta. Zašto im to ne omogućiš, ako si Papa?

Ali kakvi oprosti, i kakve zafrkancije! To njemu ne ide. Sve što je katoličko, ne podnosi. Podsjetimo se kako je skoro prije šest godina, iste godine izabranja, kad je vidio jednog dječaka pobožno sklopljenih ruku na molitvu, nije izdržao te mu ih je rastavio, navodno u šali "jesu li ti zaljepljene ruke", upitao ga, razdvajajući mu dlanove skoro na silu (30 sek):

Makar, nije istina da uvijek ne daje ruku na ljubljenje. U slučaju ovog akrobate, vidno mu dopušta. 

Zašto? Jer njegova nepristojna odjeća za ovaj susret također vrijeđa katolički duh. Tako, to je glavno: poniziti sve što je katoličko, na ovaj ili onaj način.

Bergoglio potiče iz modernističkih krugova koji preziru katoličku misu i liturgiju. Pod navodnim traženjem "prvotnih običaja", težili su osiromašenju liturgije. Bolje reći, njenom upropaštavanju i prostoti.

Time se udaljavaju od pravih korijena, jer je Crkva uvijek tražila najbolje za Boga. Od samog početka Crkva je poticala na uzvišenost i veličanstvenost kulta. Čim su kršćani imalo mogli, dok su još živjeli pod slamaricama pravili bi Kristu Kralju bazilike i katedrale, najbolje što bi mogli.

A ovi danas, dok škrtare u kultu prema Bogu, sebi ne dopuštaju da im išta nedostaje: ako treba i skupo auto, dobre sobe itd. To je dobro rekao i konzervativni Kardinal Biffi: "Postoji ritualno siromaštvo koje nema nikavke veze sa ekonomskim siromaštvom i siromaštvom duha... Ritualno siromaštvo znači da je liturgija siromašna, ne privatni život, gdje siromaštvo ostavljaju dosta po strani."

Svatko iznosi iz svog srca ono što ima.

Parolin udara na Poljsku

Poljska je jedna od velikih smetnji Novom Svjetskom Poretku zbog svog kršćanskog duha, mnogo življeg nego u drugim zemljama. I zbog svoje domoljubnosti i samostalnosti, koliko je mogu imati. Uz nju je i Mađarska jedna od glavnih država koje pružaju otpor novom vidu ropstva kojim nas žele potčiniti.

Ono što drži čovjeka racionalno protiv najezde zlih, jesu njegove ideje koje još uvijek ima neisprane u glavi. Zbog toga treba ići na ona mjesta koja su nositelji ideja, i uništiti ih.

To znači imati pod kontrolom medije, TV, i ako je moguće internet, makar pod prijetnjom kazni. Ali tu je i Crkva. Kršćanski duh i ideja, kršćanski život je najopriječniji i najefektivniji stav protiv Đavolskog Poretka. Treba stoga zauzeti pozicije u Crkvi, staviti njoj protivne ljude na ključna mjesta.

Budući je Crkva hijerarhijski ustrojena, ako stavimo na visoka mjesta naše ljude (tako je mišljenje Božjih protivnika), onda ćemo postići da ogromne mase misle upravo ono što želimo da misle. Gdje dakle treba izvršiti udar? Na biskupe, te odatle na bogoslovije. Kad formiramo "naš" kler, onda će ogromne mase vjernika misliti i ponašati se onako kako nama odgovara.

I stoga NSP šalje Parolina, ništa manje do Franjinog Državnog Sekretara, da pojasni poljskim biskupima kako trebaju proslijediti. Kazao im je. Da ne duljim, idemo na bitno, dosadno nam je prenositi njegov stil hipnoze zmija laskavim govorom:

"Jedinstvo s Papom također garantira slobodu nasuprot svjetskih moći i posebno interesnih grupa", rekao je Parolin obraćajući se poljskim biskupima prilikom slavlja zbog šestogodišnjice Bergogliovog izabranja.

"To garantira otvaranje prema sveopćoj Crkvi, kao i puno katoličanstvo, čuvajući sebe od opasnosti biti zatvoren sam u sebe ili biti iskorišten od izvjesnih stranki, bilo političkih, bilo nacionalističkih".

"Evropi je potreban kršćansko svjedočenje, autentični primjer življenja vjere, kao i nacionalno jedinstvo i dobrodošlica, otvaranje i puno poštivanje drugih".

Što im je rekao? Čitaj između redova: trebate prihvatiti multikulturalizam (trebate gajiti "dobrodošlicu") i LGBT agendu ("puno poštivanje drugih").

Jer, ako hoćete biti sa "Papom", a nije li tako, mali moji zločesti, jelde?

Još prošlog ljeta potegnuo ih je za uho (koristeći zrnce boljeg prijevoda): "Morate prihvati Amoris Proljev, jer ako ne, vi niste dragi moji se Papom".

I tako, nad poljskim bogoslovijama je bio izvršen udar od strane biskupa: sve više se uvodi "naprednjačka", tj. modernistička "teologija". Poljski katolici su prikupili 150.000 potpisa da bi se biskupi obavezali čuvati katolički moral gledi braka, ali su im biskupi rekli 'ko vas šiša.

Sve ide po planu. Rješenje je nabiti ih nogom u stražnjicu i smijati im se u lice, ovim mutežima. Otvoreno reći: bio sam i ostati ću katolik, odlazi Sotono!

Bogohuljenje: Pjesma u čast Muhamedu u Madridskoj katedrali

Koncert muslimana i Židova u Madridskoj katedrali La Almudena, povodom Svjetskog Tjedna UN za međureligijsku harmoniju. Svakako, uz dopuštenje Kardinala Osoro (neki ga zovu i Bergoglio II):

Ples derviša:

 i propovijedanje Kurana:

Što nam više treba? Zbog ovoga ćemo svi biti teško kažnjeni. Uzalud je rješavati stvari politikom kad se ovo događa u hramu koji bi trebao biti katolički. Najgori neprijatelji su iznutra.

Koje oskrvnjenje!

Molite se, činite pokoru, da Bog otvori oči tolikima. Teške nas stvari čekaju.

 

 

Novozelandski napad: lažna zastava

Devetega travnja 2017. – na Cvjetnicu, s kojom počinje Veliki Tjedan – dvije kršćanske crkve u Egiptu bile na udaru bombaškog napada, ostavljajući barem 50 mrtvih vjernika i blizu 130 ranjenih ili osakaćenih.

Manje od četiri mjeseca ranije, oko Božića, druga crkva je bila metom bombaškog napadaa, ostavljajući 27 mrtvih vjernika – prvenstveno ženu i djecu – i blizu 70 ranjenih. Na Novu Godinu 2011, druga kršćanska crkva je bila napadnuta, ostavljajući 23 mrtvih.

2013-te, skoro 70 ckrvava u Egiptu su bile napadnute, mnoge spržene do temelja od sljedbenika Braće Muslimana.

Siječanj ove godine: Filipini: 27 ubijenih katolika u katedrali.

Prosinac 2017, Pakistan: 40 kršćana ubijeno.

Šesti mjesec, Kenija, 2014: blizu 50 ubijenih kršćana.

Samo ovaj tjedan: 12 crkava u Francuskoj, jedna sa temeljima iz VII stoljeća, spaljenih, opljačkanih i profaniranih od sotonista. Itd.

Što si ti vidio na TV? Ništa. Ni dva minuta o ovome, i ćao đaci. Ti možeš da vidiš kako Premijerka Novog Zelanda ide sa velom plakati za 50 ubijenih muslimana. Ti možeš vidjeti kako učenice u NZ idu petkom sa velom iz solidarnosti prema muslimanima.

Iz solidarnosti prema ubijenim muslimanima u organiziranom napadu "lažne zastave". Organiziranom upravo da se proizvede ovaj efekt koji vidimo. Scenarij je bio u gradu koji se zove "Kristova Crkva" u prijevodu. Poruka: kršćani su krivi. Stave muziku "Od Bihaća do Petrovca sela", poruka: zli Srbi ubijaju muslimane. Muslimani su nevine žrtve. Treba ih pustiti u Evropu. Evropa treba biti njihova. Kao se što i cijeli Zapad, uključujući NZ, treba otvoriti Islamu. Napad prenesen preko Facebooka, kad eliminiraju video zapise bez veze, navodno potiču na nasilje i sl. "Siromašni momak", koji je tako siromašan da putuje godinama po svijetu.

[Desnom rukom daje znak Horusovog oka, 666 - ne bijelog supremacizma. Napad je pripremljen od tajnih službi.]

Iza ovoga je mržnja prema Kristu. Drži se, stado malo.

"Zbog Tebe nas odvode kao ovce na klanje". «Ti si kriva!» Zašto muslimani siluju zapadne žene?

Siromašna pakinstanska kršćanka iz Pandžaba; silovana od četvoro muslimana. Nakon toga, svučena do gola i izrugivana ulicom.

To je Islam, nadahnut od Protivnika Božjeg:

 «Ti si kriva!» Zašto muslimani siluju zapadne žene?

Ponovno objavljujem članak od prije tri godine, koji vrijedi za sva vremena jer se dotiče suštine ove zablude:

U ovom članku Raymond Ibrahim potcrtava da fenomen napastovanja, agresija i silovanja muslimana nada evropskim ženama (u analiziranom slučaju) nije proizvod slučaja, već duboko ukorijenjen u nauku i muslimanskom iskustvu od samog početka, počevši od Muhameda istog. Slijedi članak, utemeljen na originalnim izvorima i aktualnim arapskim piscima. Prilažem uz članak nekoliko umjetiničkih radova vezanih za temu i riječi Sv. Tome Akvinskog o "sekti muhamedovaca".

Jesu li zapadne žene odgovorne jer potiču muslimane na silovanje? Neki evropljani baš i vjeruju da je tako.

Nedavno, nakon što je jedna austrijska djevojka od dvadeset godina bila napadnuta, izudarana i opljačkana od četvorice afganistanaca dok je čekala na jednoj autobuskoj postaji u Beču – uključujući jednog koji je «počeo grabiti me rukama za kosu, ističući da od tamo odakle je on nema plavuša» - policajac je odgovorio na njenu tužbu  govoreći (žrtvi) da je trebala obojiti kosu:

«Na početku sam bila puna straha, ali sada sam ljuta više nego drugo. Nakon napada, rekli su mi da žene ne smiju stajati tamo nakon osam uvečer. I također su mi dali drugi savjet, govoreći mi da bih trebala obojiti kosu u crno te jednako ne oblačiti se na tako provokativan način. Indirektno to znači da sam u jednu ruku bila kriva za ono što se desilo. To je jedna neshvatljivo ogromna uvreda.»

Ova djevojka nije bila prva žrtva za osuditi. Prema editoru tjednika FrontPage, Jamie Glazgov:

Odgovor gradonačelnice Kelna, Henriette Reker na napade prema ženama u vrijeme njene uprave (kada su 1.000 njemačkih žena bile seksualno napadnute ili silovane od muslimanskih migranata) sastojao se u ruženju žrtvi, što sugerira da su one na neki način bile tražile upravo takav tretman. Ona se obvezala osigurati da će žene promijeniti svoje ponašanje, da više no provociraju muslimane da ih ne bi ponovo napali. Sada će biti objavljeni „on line“ savjeti ženama da bi ih mogli pročitati i pripremiti se... Rješenje norveške profesorice sveučilišta u Oslu, Dr. Unni Wikan u vezi velike stope muslimana u krivičnim djelima silovanja norveških žena nije u tome da silovatelji budu kažnjeni, već da norveške žene „preuzmu svoj dio odgovornosti“ za silovanja jer ih muslimani nalaze pobudljivima zbog načina oblačenja norvežanki. Norveške žene, savjetovala je, „trebaju shvatiti da živimo u jednom multietničkom društvu i prilagoditi se istom“.

Ovi odgovori prelaze preko činjenice da su od samog postanka Islama prije 14 stoljeća,  evropske žene – pa čak i redovnice – uvijek bile prikazivane kao seksualno izopačene po naravi.

<Giulio Rosati, Inspekcija nove kandidatice za harem>

<«Takav je slučaj i sa Muhamedom, koji je zaveo narode obećavajuči im tjelesne užitke, na što ih potiče vlastiti neuredni nagon. Sukladno obećanjima, dao im je i zapovijedi, koje tjelesni ljudi su rado voljni poslušati, dopuštajući svaku raskalašenost.» Sveti Toma Akvinski. Suma protiv pogana. Knjiga I, gl. 6.>

Ovo je lako uvidjeti ispitivajući srednjovjekovne muslimanske percepcije bizantiskih žena. (Početni kontakt Islama s Evropom u VII stoljeću bio je preko Kršćanskog Bizantijskog Imperija; to je jedan dobar uvid u islamsko viđenje evropskih žena.) Imajte u vidu iduće izvatke iz knjige Bizantija viđena od arapa, od Nadia Maria el-Cheikh:

«Jedna karakteristika koju su arapski muslimnai neizbježivo pripisivali bizantskim ženama bila je krasota... Ova značajka; ljepota, posebno je bila pridruživana bizantskim ženama. Bizantkinje se opisuju kao plavuše bijele kože, ravne kose i plavih očiju.

Ovo gledište seže do Muhameda. Prorok je upitao jednom svog novog obraćenika: 'Sviđajuli ti se žene Banu al-Asfara?' –'Od naroda žute kose' – nastojeći zadobiti ga za džihad u Bizantiji i pobrati njegove plodove, koji u ovom slučaju bi bili mogućnost otimanja plavih žena. 'Oh, Abu Wahb', Muhamed je dalje ulagivao, 'zar ne bi volio imati na desetke bizantskih žena i ljudi kao konkubine i sluge?'. Wahb odgovori: 'Oh, Poslaniče Alahov... vidim li bizantske žene, plašim se da neću biti u stanju supregnuti se. Nemoj me molim te napastovati sa njima...» (Ovdje se može vidjeti arapskitasfir.

Jedna kraća verzija ove narative također se nalaziu Ibn Ishaq, The Life of Muhammad – prijevod A. Guillaume, New York, Oxford University Press, 1977, 602-603.)

Ovo preferencijalno nagnuće ne odnosi se samo na arape. U vezi turaka, Bernar Lewis piše u Islam i Zapad, «evropljani su se vidjeli u prvom redu kao kršćani kojima prijeti novi nalet starog islamskog neprijatelja... Među defektima i manama pripisivanih turcima, dominirale su dvije teme: svojevoljno vršenje političke moći i raspuštena bludnost. Tako su sveopće bile ove značajke da su vrlo snažno odjeknuli u onim krugovima u kojima bi bili tretirani, bilo u književnosti bilo u slikarstvu...»

Na nesreću evropskim ženama, također su se i prometnule u primjer «fatalne žene» za muslimane. Nastavlja autor Bizant viđen od arapa:

<«Raj muhamedovaca, ipak, samo je prikladan beštijama; jer gadljivi senzualni užitak jest sve što njihovi vjernici tamo očekuju.» Sveti Alfonso de Ligoriio. Povijest Hereza i sukladna pobijanja.>

«U našim muslimanskim tekstovima, bizantske žene su snažno povezane sa seksualnim nemoralom... Naši izvori pokazuju ne bizantske žene, već kako na njih gledaju muslimanski pisci, koji su ih uzimali za simbol žene-nagrade u njihovom raju – i stalno viđene kao jedna potencijalna opasnost, posebno radi napadno raskalašenog promiskuiteta...»

Zatim tu dolazi  Muhamedova tvrdnja da ne postoji «Fitna više štetna za muškarce nego što su to žene.» El-Cheikh objašnjava:

“Fitna, što znači nered i kaos, odnosi se na prekrasnu fatalnu ženu koja čini da muškarci izgube svoju samokontrolu. Fitna je ključni pojam za definiciju opasnosti koje žene, konkretno njena tijela, su u stanju izazvati i poremetiti u mentalnom sklopu arapskih muslimana...»

<Tržnica robova, Jean-Léon Gérôme, 1884>

<«Nijedna Božja riječ izgovorena od proroka koji su živjeli prije njega daje svjedočanstvo o njemu (Muhamedu); štoviše, totalno izokreće spise Staroga i Novoga Zavjeta, čineći od nih fantastične priče, kako se vidi u njegovim spisima. Zbog toga je i lukavo zabranio svojim sljedbenicima čitanje knjiga Staroga i Novoga Zavjeta, da se preko njih ne bi uvjerili u lažnost njegovih tvrdnji. I tako, dajući lakoumno vjeru u njegove riječi, vjeruju mu s lakoćom. Sveti Toma Akvinski. Suma protiv pogana, Knjiga I, gl. 6.>

Cheikh dokumentira muslimanske tvrdnje prema kojima su bizantske žene (ili «bjelkinje») bile «najbesramnije žene na svijetu»; da, «jer uživaju u općenju su naklonjene bludnim odnosima»; da je «blud nešto uobičajenu u bizanstkim gradovima i pijacama», toliko da  «redovnice u manastirima izlaze na kule nuditi se redovnicima.»

Zaključuje pisac Bizant viđen od arapa:

«Dok je jedna značajka naših (muslimanskih) izvora nikad ne negirati ljepotu bizantskih žena, dojam koji predočavaju o njima preko svojih opisa je sve više nego lijep. Njihove predstave su, prema prilikama, pretjerane, skoro karikaturirane, pretjerano negativne... Takve zgode (seksualnog promiskuiteta) su jasno daleko od bizantske stvarnosti i trebaju biti priznate kao ono što jesu: nastojanja ocrnjenja i ogovaranja jedne rivalne kulture preko pretjerivanja popustiljivosti kojom je bizantska kultura tretirala svoje žene... U suštini, u Bizantu, od žena se očekivalo da budu povučene, stidljive, umjerene, i da se posvete svojim obiteljima i vjerskim obvezama... Ponašanje većine bizantskih žena bilo je vrlo daleko od predstava koje se nalaze u arapskim spisima.»

Malo se toga promjenilo kojih 1400 godina nakon osnutka Islama: evropske žene su i dalje viđene kao naravno razuzdane i tako izazovne prema muslimanima, potičuči ih na silovanja.

Tako je prošlog prosinca u Velikoj Britaniji jedan musliman i otac četvoro djece «odvukao jednu mladu namještenicu iz jednog puba i silovao je kroz tri sata, dok joj je govorio «vi bijele žene ste dobre za ovo». Drugi musliman je zvao jednu praktično djevojčicu od 13 godina «mala bijeli ološ» - engleski izričaj za «izgubljenu promiskuitnu ženu» - prije nego što ju je silovao.

Nakon što je bila otkrivena endemska (prema rođenim engleskinjama od strane posebno pakistanaca – policita je to znala, ali nije se htejlo objavljivati radi zazora od optuživanja za rasizam) seksualna zloraba od strane muslimana, jedan hodža u Velikoj Britaniji je priznao da se mulimanima pokazuje da su žene «građani druge klase, malo više od namještaja ili posjeda prema kojima imaju apsolutni auktoritet», i da «hodže propovijedaju jedan nauk koji ocrnjuje sve žene, ali da pri tom tretiraju bijele ne muslimanske žene s posebnim prezirom.»

Ovaj mentalitet ne ograničava se na Veliku Britaniju. Jedan musliman koji je skoro ubio svoju njemačku žrtvu od 25 godina dok ju je silovao – uz povike «Alah!» - pitao ju je da li je uživala. Drugi muslimanski migrant je rekao da su «njemačke djevojke tamo samo radi seksa». U Austriji, jedan «čovjek arapskog izgleda» približio se jednoj ženi od 27 godina na jednoj autobuskoj postaji, spustio si pantalone i «sve što je mogao reći bilo je seks, seks, seks», sve dok žena nije zaviknula i pobjegla.

Ukratko, drevni islamski motiv gledi pretpostavljenego promiskuiteta evropskih žena je živ i jako aktualan, i nastavlja opravdavati nasilje i silovanja prema zapadnim ženama.

Ipak, i u ovom predmetu Islam će se moči vidjeti potpomognut od svojih ljevičarskih savaznika. Jer, jednako kako je Ljevica radila mnogo i teško za predstaviti islamsku netolerantnost i terorizam kao posljedicu krivice Zapada – zbog krštaskih ratova, kolonijalizma, karikatura, zbog Izraela, pa čak i zbog same slobode izražavanja (koja prema Islamu ne bi baš trebala da ostane takva) – sada se svom ovom spisku nadodaje i «zbog zapadnog promiskuiteta», kao jedan od razloga koji potiču muslimane na nasilje, i još gore od toga.

Ovi će nam davati lekcije o rasizmu?: Kushnerovi (Trumpov zet) roditelji prezirali nevjestu šest godina jer nije bila Židovka

Jaredov brat, muž Ivanke Trump (obraćenice na židovstvo), nije mogao biti na obiteljskim proslavama sa svojom ženom Karlie Kloss... jer ova nije bila Židovka.

Tek kad se je i ova obratila na židovstvo, onda su je prestali ogovarati iza leđa, i primili negdašnju "šiksu" (shiksa) - prezirno ime za nežidovku - u svoje vrhunsko društvo.

Ovi ljudi uče nas o "rasizmu". Drže cijeli svijet pod svojom čizmom, i svojom lihvom.

Mediji su u njihovim rukama. U Australiji zovu krivim sve bijelce zbog novozelandskog napada. A kad neki napad džihadista, onda "nisu svi muslimani takvi".

Protiv ovog zlog duha, treba molitva i post.

Ali prije toga, svet život. Jer bez toga, nema Božje pomoći.

Dalje, širiti konstruktivni i kritični način razmišljanja u tvojoj okolini. Tako će se pripremiti humus za nešto bolje sutra. Kad, ako Bog dadne, budemo se mogli bolje oprijeti ovim napadima.

Zbog toga je internet ključan za ovu borbu. I društvene mreže. Nije bez razloga WhastsApp smanjio slanje poruka na samo pet kontakta. Koristi Telegram. I pravi mreže informacija koje primaju više kontakta.

Borba je na svakom nivou.

Neprijatelj mog neprijatelja, je moj prijatelj

Muslimani i Židovi zajedno protiv evropskih nacionalista:

"U taj dan se sprijateljiše Herod i Pilat..." Lk. 23, 12

Sinovi čovječji, dokle ćete sramotiti moju čast,
zašto ljubite prijevaru i tražite laž?
Znajte, Gospod počašćuje svoga miljenika.
Gospod će me uslišati kad ga zazovem.
Dršćite i ne griješite.
Razmišljajte u svojim srcima, na postelji svojoj, i šutite.

Prikažite žrtve pravedne
i pouzdajte se u Gospoda!
Mnogi kažu: "Tko će nam donijeti dobro?"
Obasjaj nas, Gospode, svjetlom svoga lica.
Više si radosti dao mome srcu nego njima u doba žetve,
kad obilno rodi njihovo žito i mlado vino.
Spokojno zaspim čim legnem,
samo mi ti, Gospode,
daješ živjeti u sigurnosti.

Ps. 4, 3-9

Tvoja majka poručila sestrama da pripreme stol kad po prvi put tvoja protestantska cura dođe na večeru

To čini Islam: džamija u Christchurch kriva za radikalizaciju australskog obraćenika na Islam, ubijenog u Jemenu, 2013

Australijanac Christopher Havard, 27 godina, i nacionalizirani novozelanđanin australijanskog porijekla, Daryl Jones, poginuli su u Jemenu u studenom 2013, boreći se na strani Terorističke Grupe Arapskog Poluotoka (AQAP), jedne sekcije Al Qaede.

Gdje su se upoznali ova dvojica? Upravo u džamiji u Christchurch, gdje je ovih dana ubijeno 50 muslimana.

Nakon obraćenja na Islam, Havard je postajao sve radikalniji, do tog stadija da je otišao boriti se za širenje Islama. Obojica su obraćenici na Islam, i pali su izgleda od američkog drona.

To je dakle ta džamija koja pravi miroljubive "vjernike". To čini Islam onima koji mu se predaju. Još na ovom svijetu traže i čine propast; a na onom, vječitu.

A ti  Jacinta, samo ti ljubi svoje.

O novozelandskom napadu

Mogli smo vidjeti, i još nam ostaje, licemjerstva na tone povodom novozelandskog serijskog ubojstva u dvije džamije.

Jeremy Corbyn, laburistički lider VB, je zvao "incidentom" islamski napad na maloljetnike u Manchesteru. Međutim, u Novom Zelandu radi se o "terorističkom napadu". I svakako, solidarnost sa muslimanskom zajednicom u Novom Zelandu, na drugom kraju svijeta.

Jacinta Ardern, premijerka Novog Zelanda, sa velom na glavi ide uručiti saučušće obiteljima ubijenih.

Kad su ovi isti nitkovi izrazili žalost zbog kršćanskog genocida u Africi? Nikad. Jeste li čuli kako su nedavno gadovi Fulani ubili barem 120 kršćana u Nigeriji? Govorimo o prošlom mjesecu. Tko je ovdje izrazio žalost? Je li naše da nas ubijaju i gotovo? Da, rečeno je u Svetom Pismu: "Zbog tebe nas odvode kao ovce na klanje". Da, to je naša sudbina, i ovi koji vladaju su suradnici zla.

No, to ne znači da ne trebamo reći po istini. I boriti se za nju.

Neka ih zato boli koliko ih može boljeti, ali australijski senador Fraser Enning rekao je pravo, makar morao poslije izbrisiti poruku na mrežama: "Da nisu došli fanatični muslimani, ne bi bilo ni ubojstava". Jest, netko ih vodi na sve strane svijeta i tome se izgleda ne smije oduprijeti. Toliko su mediji i političari oprali mozgove svima redom, da je jedan momak pogodio jajetom senatora uz znak protesta za njegove riječi. No, dobio je što je zaslužio: par dobrih šamara:

Kad ste prosvjedovali protiv pokolja koje muslimani čine svaki dan? Kada? Nismo za nasumična ubojstva, ali nas taru teški neprijatelji. Protiv kojih borba mora biti teška i duga. Moramo ispravljati mentalitet kod tolikih, i to je jedan od razloga zašto sam pokrenuo blog u svoje vrijeme. Potrebna je prava kulturna i vjerska obnova.

Ali osvrnimo se malo na sam atentat na džamiju. Interesantno, Branton Tarrant koristi dvije melodije koje sluša dok se vozi prema džamiji, na snimku koji je sam načinio. (Našao sam ga ovdje, pogledati video.) Jedna melodija je britanski vojni marš, a druga pjesma je četnička, "Od Bihaća do Petrovca sela".

Tarrant je putovao nekoliko godina prije svog dolaska na Novi Zeland, i također je bio izgleda u Bugarskoj i Srbiji, osim u zemljama po Aziji i dr. Odatle pretpostavljam da ima ovu pjesmu. No, koja je poanta naših medija o ovome? Pogledajmo razmjenu komentara na istoj vijesti, posebno Latifija:

Ne opravdavam četničke zločine, ali što nam ponovno žele reći? Da su muslimani naši saveznici, kao što su bili dok nismo dobili nož u leđa? Dok se nismo probudili i spoznali o čemu je stvar?

Ne brini se Latife, ne smeta nam Dodik.

Komentar o "izopćenju" ukrajinskog Patrijarha u USA, Borisa Gudziaka od ukrajinskog "Bizantinskog Katoličkog Patrijarha" Elijaha

Ovdje ima nekih nejasnih stvari, a drugih jasnih i dobro je upozoriti i na jedno i drugo.

Idemo najkraće što možemo, a da se ni izgubi bit onog što se želi reći.

Tko je Elijah, "Patrijarh Bizantinskog Katoličkog Patrijarhata"? Neki govore da bi mogao biti bivši KGB agent kojeg su rusi ubacili među ukrajinske katolike za imati svog čovjeka u njihovim redovima. Možda. Mogući dokazi postoje na pokojoj internet stranici, ali to nije čvrsto. Možemo donositi zaključke samo na osnovu činjenica.

Činjenice su da je Elijah, rodnog imena Anthony Elias Dohnal, porijeklom iz Češke, bio zaređen svećenik ranih 70 godina XX st. Moguće i na tajni način, i moguće po predkoncilskom obredu. Naime, Rusi (tajne službe) su odmah iza drugog svjetskog rata pohvatali mnoge katoličke svećenike - možda je bilo čak i procurivanja pouzdanih informacija - te je Sveta Stolica dala dopuštenje da biskupi tajno zarede kandidate za svećeništvo. Tako je bilo i tajno zaređenih biskupa iza ruske granice. S ciljem očuvanja sakramenata za progonjene katolike. Možda je dakle Elijah primio sveti red u takvim okolnostima.

Dalje, među ukrajinski kler počinje se uvlačiti modernizam. Neki od njih, na važnim mjestima, studirali su na Zapadu. Odatle infiltracija.

Elijah i nekolicina njemu sklonih se bune protiv takve situacije.

Izopćeni su nakon toga od visokog katoličkog klera u Ukrajini, 2008.

Malo nakon toga Elijah se zaređuje biskup, i osniva "Bizantinski Katolički Patrijarhat" koji djeluje posebno na zapadu Ukrajine.

Ubrzo nakon toga, postaju poznati po "anatemama", tj. "izopćenjima" koje lansiraju protiv brojnih katoličkih visokih hijerarha, pa čak i "Pape Franje", Benedikta XVI pa i Ivana Pavla II, i to nakon njegove smrti. Također su anatemizirali i po kojeg "pravoslavnog" patrijarha.

Treba reći da uvijek pogode kad se odnose na ovu ili onu tešku zabludu osuđenih. Uglavnom njihove osude idu zbog lažnog ekumenizma, promocije homoseksualnosti, itd.

Sad je došao na red Borisa Gudziaka, ukrajinskog Patrijarha u USA. Ovaj je bez daljneg Franjin čovjek, rođen u USA od ukrajinskih roditelja, školovan pod utjecajem modernističkih ideja. Čovjek koji vrši zadaću koja dolazi od masonskih loža i drugih Kristovih neprijatelja: tolerira na veliko LGBT pokret, kao što je već slučaj sa novoosnovanim "Ukrajinskim Katoličkim Patrijarhatom". Njihova je dakle uloga odraditi posao zapadnim silama. Odvojiti Ukrajinu od ruskog utjecaja; također i od katoličkog utjecaja i staviti je potpuno u domen stranih, zapadnih sila. Iskvariti njihov rod i učiniti ga neškodljivim za zle planove stranaca koji ne žele dobro njihovoj domovini.

Činjenice su da i Elijah "škripi": proglasio je "svetim" heretika Jana Husa, preteče protestantizma. Navodno po Elijahu, nije bila istina ono što se o njemu govorilo. Što potvrđuje da ima nešto mutno iza Elijaha. Husovi spisi su prave pravcate hereze, i povijesna gibanja i pokreti koje je poveo potvđuju osudu Sabora u Konstanci. Bio je ogorčen lošim vladanjem ondašnjeg klera, ali je nakon toga dao "učiteljstvo" samom sebi i počeo uvoditi potpuno nove, i heretične, pojmove. Hus je bio doista kriv.

[Elijah "kanonizira" Husa]

Kod Elijaha se vidi izvjesni panslavizam; odatle je moguće naći razlog njegovog "opravdanja" Jana Husa. Ali i političke zakulisne igre.

No, ono zašto je Elijah osudio tolike i tolike, kao sada i Borisa... nema autoritet za "izopćena", međutim odnosi se na ispravne razloge.

Depresija i vjera; razlozi depresija

Ponovno objavljujem članak od prija pola godine zbog aktualnosti teme koja se tretira. Susrećem se previše često sa osobama koje posežu za tabletama zbog stvari koje to ne opravdavaju ni u kojem slučaju. Posebno duga upotreba raznih tableta za smirenje i sl. Može se desiti da u određenom trenutku netko doživi neki duševni slom, ili pretrpi veliku tjeskobu koja ga prevazilazi; ali od takve situacije se ne može niti smije praviti običaj, što upravo vidim kod tolikih. Razmisli malo drugačije, iz drugog ugla o stvarima koje te tište:

Da je Našem Gospodinu bilo lako uvijek i u svakom času održati ujedinjenu volju sa Očevom, ne bi se znojio krvlju u Gestsemaniju.

Njegova preteška tjeskoba koju mi ne možemo ni zamisliti, koju je pretrpio u onom času zbog naših grijeha i radi našeg spasenja, uči nas jednoj elementalnoj stvari: i čvrst vjernik može proći kroz trenutke depresije, kako se danas voli označavati zbrku osjećaja koji prepravljuju osobu tugom, očajnim mislima i raznovrsnim osjećajima duboke potištenosti.

Život sam od sebe "dijeli besplatno" beskraj mogućnosti koje su u stanju izazvati razne depresije: što god život duže traje, više je i raznoraznih razloga mučnih tuga: te ovo djete me ne sluša, ova druga ne vjeruju - kad ih uopće ima -, drugi žale jer ih nemaju. Ako su dobra, mogu biti bolesna, i teško bolesna. Može ih Bog rano pozvati sebi. Te problemi sa bračnim parom, te problemi jer se par ne nalazi, ili djeca ne će da se žene i udaju... nema se para (ima li ih ikad dovoljno?), ostane se bez posla... mogli bismo nabrajati do zore.

Ali u svim tim tugama i nezadovoljstvima leži neki uzrok koji je doveo do toga. Taj uzrok ili je izazvan našom greškom ili grijesima, ili je potpuno izvan nas: snašla nas je neka nesreća za koju uopće nismo krivi. Gdje se onda začme neutješna tuga ili depresija? U našem načinu prihvaćanja činjenica. Ili ćemo prihvatiti te činjenice sa svim posljedicama, ili ne ćemo. Nema trećeg. Zbog toga borba protiv depresije se mora voditi na dva polja: razumom i vjerom. S čisto ljudskog stanovišta, moraš se suočiti s problemom ili teškoćom smislom i logikom. Iz vjerske perspektive trebaš stvari gledati logikom vjernika: cilj ovog života je vječno spasenje, ne ovozemaljska blagodet. Svemu onom što ti se događa, trebaš dati nadnaravnu svrhu: spasenja tvoje duše, i duša drugih. Vratimo se prvo uglavnom na ljudsku perspektivu.

Piše u Knjizi Mudrosti, 17; 11-12: "Jer strah nije ništa drugo nego odbacivanje pomoći razuma. Makar da je u srcu i manja tjeskoba, ipak je nepoznavanje uzroka drži većim zlom".

Kaže jedna djevojka da ima nasljednu depresiju. Navodno, dolazi joj od oca, koji je isto tako neobjašnjivo pao kao mladić u depresiju, i s naporom se izvukao iz nje. Zbog toga, s vremena na vrijeme pije izvjesne tablete koje mu je preporučio psihijatar, jer navodno u njegovom organizmu se oslobađaju u nepravilnoj mjeri substancije serotonin, norepinefrin i dopamin. Uglavnom, nije ni bitno koje. Danas će biti jedne, sutra možda druge. Ideja je da kemijske promjene u organizmu uvjetuju depresiju. No, to je materijalistička filozofija: duša je rezultat kemijskih promjena u organizmu. I to, svakako, nije istina već samo može imati izvjesnu vezu. Naime, depresija je ta koja proizvodi promjene u organizmu, koje se odražavaju alteracijom određenih substanci. Stoga, unositi te substancije u organizam samo može možda ublažiti problem do izvjesne mjere, ali nikad ga izlječiti. Uzrok ostaje nedirnut, i u bilo kojem trenutku njegovi efekti će doći ponovno na površinu.

Depresije ovise prvenstveno o načinu gledanja na teškoće koje nam stanu nasred puta. Te teškoće se moraju sagledati racionalno, koristeći zdravi razum koji će pomoći osloboditi čvor uzročno posljedičnih veza.

Svakako, to mnogo puta nismo u stanju učiniti sami. Potrebna nam je pomoć. Potrebne su nam nečije tuđe oči koje nas gledaju kao mi sebe u ogledalu, i još bolje. Jer, reći će ponovno Sveto Pismo: "Vlastiti sud je loš savjetnik". Treba se, prema tome, potražiti iskusan i dobronamjeran prijatelj koji će nas upozoriti na stvari koje ćemo trebati praviti bolje... mic po mic! Ne naglim "poboljšanjima", koja mogu samo biti razne euforije koje traju koliko i jutrošnja rosa. Već korak po korak, imajući pristojne mete na kraju.

Stavićemo (izgovorni hrvatski, ne ljutite se) par primjera: netko ne voli sebe jer je debel/debela. Ali momčini je potrebno pola tepsije za ručak ili večeru. Što hoćeš od života? Hoćeš da ti bude bolje a da se ne pomučiš? U biti, mnoge stvari su takve, da ne kažem 90% problema s kojima se ljudi sreću.

Jedan momak se plaši skakavaca. I priznaje mi to. I zbori mi da ne može to nikako izbjeći. Kad ga vidi na pločniku ili na nekoj biljci uhvati ga panika i mora ga zaobići trčeći ostavljajući nekoliko metara razdaljine. Kažem mu: potraži preko interneta koliko su opasni ujedi skakavaca po čovjeka. Vidjećeš da nemaš razloga da se plašiš. Uvećaj mu sliku i vidi da se radi o Božjem stvorenju koje ima svoj razlog postojanja. I da je praktično bezopasan. Ti se plašiš neke tvoje fantazije, ili onog što misliš - bez podloge - da ti skakavac može učiniti.

Jedna majka drži na tabletama hiperaktivnog sina (tako je dijagnosticiran od psihologa) da ne bi bio previše nervozan u školi. Ali momčiće ne napada nikog, nije agresivan; jednostavno živ. Treba samo uskladiti aktivnosti za njegov ubrzani ritam, i to je sve.

Jedna službenica mučila svog muža da je svako jutro odveze na posao. Bilo je strah voziti kola, makar ima vozački. Drugim riječima: histerična jer joj je volja biti takva. Dođe momenat kad je muž više ne može zbog drugih obaveza voziti na posao. Moli kolege na poslu, od kojih nitko ne želi doći po nju i dovesti je na posao (hvala Bogu!). Žena počne voziti.

Mogu izgledati smješni primjeri, ali su realni. Svi su u biti istog šablona koji navodi Sv. Jakov u svojoj poslanici: "Želite a nemate pa ubijate. Zavidite a ne možete postići pa se borite i vojujete" (Jak 4:2). Depresije ogromne većine ljudi su rezultat raspona između želja i stvarnosti; između želja i frustracije istih.

Rješenje ide preko skromnosti u željama, usklađenih našim mogućnostima koje moramo sagledati realno i ponizno.

Rješenje se sastoji i u izbacivanju samog sebe iz centra pažnje. Zašto ne brinuti se malo više o drugima? Ima toliko stvari i osoba kojima mogu biti koristan samom mojom prisutnošću. Jedan telefonski razgovor, jedna posjeta može vrijediti zlata. I onom drugom, i tebi.

Imam jednog prijatelja koji je sahranio i ženu i djecu. Ostao je sam. Ali je nevjerojatno kako se ne žali. Ne samo to: već strpljivo i skromno gleda učiniti iz srca kakvu uslugu ovom ili onom. I tako on sa svojom bašćicom odnese nekad nešto voća ili povrća uvijek nekom. Svako jutro prvo ode na misu, i tako će dok je bude  mogao na noge. Kad padne na postelju biti će red na njegovim vratima od onih koji će doći da ga obiđu. I kaže: Bog mi je dao mnogo, divnu djecu i ženu, koje se nadam vidjeti u vječnosti. A kad je izgubio prvog sina nesretnim slučajem, ostao je kao presječen. Nije mogao jesti i za mjesec dana izgubio je 35 kg. Nije mu bilo baš lako istrgnuti se iz tuge. Ali uvijek: Bože, ti znaš sve! Pomozi mi, nemam snage! A moju bol ti dajem za spasenje kome je najpotrebnije.

"Nemate, jer ne molite" (Jak 4:2).