"Zbog Tebe nas odvode kao ovce na klanje". «Ti si kriva!» Zašto muslimani siluju zapadne žene?

Siromašna pakinstanska kršćanka iz Pandžaba; silovana od četvoro muslimana. Nakon toga, svučena do gola i izrugivana ulicom.

To je Islam, nadahnut od Protivnika Božjeg:

 «Ti si kriva!» Zašto muslimani siluju zapadne žene?

Ponovno objavljujem članak od prije tri godine, koji vrijedi za sva vremena jer se dotiče suštine ove zablude:

U ovom članku Raymond Ibrahim potcrtava da fenomen napastovanja, agresija i silovanja muslimana nada evropskim ženama (u analiziranom slučaju) nije proizvod slučaja, već duboko ukorijenjen u nauku i muslimanskom iskustvu od samog početka, počevši od Muhameda istog. Slijedi članak, utemeljen na originalnim izvorima i aktualnim arapskim piscima. Prilažem uz članak nekoliko umjetiničkih radova vezanih za temu i riječi Sv. Tome Akvinskog o "sekti muhamedovaca".

Jesu li zapadne žene odgovorne jer potiču muslimane na silovanje? Neki evropljani baš i vjeruju da je tako.

Nedavno, nakon što je jedna austrijska djevojka od dvadeset godina bila napadnuta, izudarana i opljačkana od četvorice afganistanaca dok je čekala na jednoj autobuskoj postaji u Beču – uključujući jednog koji je «počeo grabiti me rukama za kosu, ističući da od tamo odakle je on nema plavuša» - policajac je odgovorio na njenu tužbu  govoreći (žrtvi) da je trebala obojiti kosu:

«Na početku sam bila puna straha, ali sada sam ljuta više nego drugo. Nakon napada, rekli su mi da žene ne smiju stajati tamo nakon osam uvečer. I također su mi dali drugi savjet, govoreći mi da bih trebala obojiti kosu u crno te jednako ne oblačiti se na tako provokativan način. Indirektno to znači da sam u jednu ruku bila kriva za ono što se desilo. To je jedna neshvatljivo ogromna uvreda.»

Ova djevojka nije bila prva žrtva za osuditi. Prema editoru tjednika FrontPage, Jamie Glazgov:

Odgovor gradonačelnice Kelna, Henriette Reker na napade prema ženama u vrijeme njene uprave (kada su 1.000 njemačkih žena bile seksualno napadnute ili silovane od muslimanskih migranata) sastojao se u ruženju žrtvi, što sugerira da su one na neki način bile tražile upravo takav tretman. Ona se obvezala osigurati da će žene promijeniti svoje ponašanje, da više no provociraju muslimane da ih ne bi ponovo napali. Sada će biti objavljeni „on line“ savjeti ženama da bi ih mogli pročitati i pripremiti se... Rješenje norveške profesorice sveučilišta u Oslu, Dr. Unni Wikan u vezi velike stope muslimana u krivičnim djelima silovanja norveških žena nije u tome da silovatelji budu kažnjeni, već da norveške žene „preuzmu svoj dio odgovornosti“ za silovanja jer ih muslimani nalaze pobudljivima zbog načina oblačenja norvežanki. Norveške žene, savjetovala je, „trebaju shvatiti da živimo u jednom multietničkom društvu i prilagoditi se istom“.

Ovi odgovori prelaze preko činjenice da su od samog postanka Islama prije 14 stoljeća,  evropske žene – pa čak i redovnice – uvijek bile prikazivane kao seksualno izopačene po naravi.

<Giulio Rosati, Inspekcija nove kandidatice za harem>

<«Takav je slučaj i sa Muhamedom, koji je zaveo narode obećavajuči im tjelesne užitke, na što ih potiče vlastiti neuredni nagon. Sukladno obećanjima, dao im je i zapovijedi, koje tjelesni ljudi su rado voljni poslušati, dopuštajući svaku raskalašenost.» Sveti Toma Akvinski. Suma protiv pogana. Knjiga I, gl. 6.>

Ovo je lako uvidjeti ispitivajući srednjovjekovne muslimanske percepcije bizantiskih žena. (Početni kontakt Islama s Evropom u VII stoljeću bio je preko Kršćanskog Bizantijskog Imperija; to je jedan dobar uvid u islamsko viđenje evropskih žena.) Imajte u vidu iduće izvatke iz knjige Bizantija viđena od arapa, od Nadia Maria el-Cheikh:

«Jedna karakteristika koju su arapski muslimnai neizbježivo pripisivali bizantskim ženama bila je krasota... Ova značajka; ljepota, posebno je bila pridruživana bizantskim ženama. Bizantkinje se opisuju kao plavuše bijele kože, ravne kose i plavih očiju.

Ovo gledište seže do Muhameda. Prorok je upitao jednom svog novog obraćenika: 'Sviđajuli ti se žene Banu al-Asfara?' –'Od naroda žute kose' – nastojeći zadobiti ga za džihad u Bizantiji i pobrati njegove plodove, koji u ovom slučaju bi bili mogućnost otimanja plavih žena. 'Oh, Abu Wahb', Muhamed je dalje ulagivao, 'zar ne bi volio imati na desetke bizantskih žena i ljudi kao konkubine i sluge?'. Wahb odgovori: 'Oh, Poslaniče Alahov... vidim li bizantske žene, plašim se da neću biti u stanju supregnuti se. Nemoj me molim te napastovati sa njima...» (Ovdje se može vidjeti arapskitasfir.

Jedna kraća verzija ove narative također se nalaziu Ibn Ishaq, The Life of Muhammad – prijevod A. Guillaume, New York, Oxford University Press, 1977, 602-603.)

Ovo preferencijalno nagnuće ne odnosi se samo na arape. U vezi turaka, Bernar Lewis piše u Islam i Zapad, «evropljani su se vidjeli u prvom redu kao kršćani kojima prijeti novi nalet starog islamskog neprijatelja... Među defektima i manama pripisivanih turcima, dominirale su dvije teme: svojevoljno vršenje političke moći i raspuštena bludnost. Tako su sveopće bile ove značajke da su vrlo snažno odjeknuli u onim krugovima u kojima bi bili tretirani, bilo u književnosti bilo u slikarstvu...»

Na nesreću evropskim ženama, također su se i prometnule u primjer «fatalne žene» za muslimane. Nastavlja autor Bizant viđen od arapa:

<«Raj muhamedovaca, ipak, samo je prikladan beštijama; jer gadljivi senzualni užitak jest sve što njihovi vjernici tamo očekuju.» Sveti Alfonso de Ligoriio. Povijest Hereza i sukladna pobijanja.>

«U našim muslimanskim tekstovima, bizantske žene su snažno povezane sa seksualnim nemoralom... Naši izvori pokazuju ne bizantske žene, već kako na njih gledaju muslimanski pisci, koji su ih uzimali za simbol žene-nagrade u njihovom raju – i stalno viđene kao jedna potencijalna opasnost, posebno radi napadno raskalašenog promiskuiteta...»

Zatim tu dolazi  Muhamedova tvrdnja da ne postoji «Fitna više štetna za muškarce nego što su to žene.» El-Cheikh objašnjava:

“Fitna, što znači nered i kaos, odnosi se na prekrasnu fatalnu ženu koja čini da muškarci izgube svoju samokontrolu. Fitna je ključni pojam za definiciju opasnosti koje žene, konkretno njena tijela, su u stanju izazvati i poremetiti u mentalnom sklopu arapskih muslimana...»

<Tržnica robova, Jean-Léon Gérôme, 1884>

<«Nijedna Božja riječ izgovorena od proroka koji su živjeli prije njega daje svjedočanstvo o njemu (Muhamedu); štoviše, totalno izokreće spise Staroga i Novoga Zavjeta, čineći od nih fantastične priče, kako se vidi u njegovim spisima. Zbog toga je i lukavo zabranio svojim sljedbenicima čitanje knjiga Staroga i Novoga Zavjeta, da se preko njih ne bi uvjerili u lažnost njegovih tvrdnji. I tako, dajući lakoumno vjeru u njegove riječi, vjeruju mu s lakoćom. Sveti Toma Akvinski. Suma protiv pogana, Knjiga I, gl. 6.>

Cheikh dokumentira muslimanske tvrdnje prema kojima su bizantske žene (ili «bjelkinje») bile «najbesramnije žene na svijetu»; da, «jer uživaju u općenju su naklonjene bludnim odnosima»; da je «blud nešto uobičajenu u bizanstkim gradovima i pijacama», toliko da  «redovnice u manastirima izlaze na kule nuditi se redovnicima.»

Zaključuje pisac Bizant viđen od arapa:

«Dok je jedna značajka naših (muslimanskih) izvora nikad ne negirati ljepotu bizantskih žena, dojam koji predočavaju o njima preko svojih opisa je sve više nego lijep. Njihove predstave su, prema prilikama, pretjerane, skoro karikaturirane, pretjerano negativne... Takve zgode (seksualnog promiskuiteta) su jasno daleko od bizantske stvarnosti i trebaju biti priznate kao ono što jesu: nastojanja ocrnjenja i ogovaranja jedne rivalne kulture preko pretjerivanja popustiljivosti kojom je bizantska kultura tretirala svoje žene... U suštini, u Bizantu, od žena se očekivalo da budu povučene, stidljive, umjerene, i da se posvete svojim obiteljima i vjerskim obvezama... Ponašanje većine bizantskih žena bilo je vrlo daleko od predstava koje se nalaze u arapskim spisima.»

Malo se toga promjenilo kojih 1400 godina nakon osnutka Islama: evropske žene su i dalje viđene kao naravno razuzdane i tako izazovne prema muslimanima, potičuči ih na silovanja.

Tako je prošlog prosinca u Velikoj Britaniji jedan musliman i otac četvoro djece «odvukao jednu mladu namještenicu iz jednog puba i silovao je kroz tri sata, dok joj je govorio «vi bijele žene ste dobre za ovo». Drugi musliman je zvao jednu praktično djevojčicu od 13 godina «mala bijeli ološ» - engleski izričaj za «izgubljenu promiskuitnu ženu» - prije nego što ju je silovao.

Nakon što je bila otkrivena endemska (prema rođenim engleskinjama od strane posebno pakistanaca – policita je to znala, ali nije se htejlo objavljivati radi zazora od optuživanja za rasizam) seksualna zloraba od strane muslimana, jedan hodža u Velikoj Britaniji je priznao da se mulimanima pokazuje da su žene «građani druge klase, malo više od namještaja ili posjeda prema kojima imaju apsolutni auktoritet», i da «hodže propovijedaju jedan nauk koji ocrnjuje sve žene, ali da pri tom tretiraju bijele ne muslimanske žene s posebnim prezirom.»

Ovaj mentalitet ne ograničava se na Veliku Britaniju. Jedan musliman koji je skoro ubio svoju njemačku žrtvu od 25 godina dok ju je silovao – uz povike «Alah!» - pitao ju je da li je uživala. Drugi muslimanski migrant je rekao da su «njemačke djevojke tamo samo radi seksa». U Austriji, jedan «čovjek arapskog izgleda» približio se jednoj ženi od 27 godina na jednoj autobuskoj postaji, spustio si pantalone i «sve što je mogao reći bilo je seks, seks, seks», sve dok žena nije zaviknula i pobjegla.

Ukratko, drevni islamski motiv gledi pretpostavljenego promiskuiteta evropskih žena je živ i jako aktualan, i nastavlja opravdavati nasilje i silovanja prema zapadnim ženama.

Ipak, i u ovom predmetu Islam će se moči vidjeti potpomognut od svojih ljevičarskih savaznika. Jer, jednako kako je Ljevica radila mnogo i teško za predstaviti islamsku netolerantnost i terorizam kao posljedicu krivice Zapada – zbog krštaskih ratova, kolonijalizma, karikatura, zbog Izraela, pa čak i zbog same slobode izražavanja (koja prema Islamu ne bi baš trebala da ostane takva) – sada se svom ovom spisku nadodaje i «zbog zapadnog promiskuiteta», kao jedan od razloga koji potiču muslimane na nasilje, i još gore od toga.