Poznato je da u USA postoji problem financiranja studija. Studenti se uglavom zaduže, a poslije kad nađu odgovarajući posao, vraćaju dug sa kamatama. U zadnjoj deceniji zaduženje studenata se udvostručilo; situacija je takva da nakon završenog studija neki će morati plaćati dug kroz cijelih 30 godina. Prema tome, radi se o željeznoj kugli koja se veže za vlastite noge, sve dok robija ne završi. Situacija predstavlja veliki problem u USA, i postaje razlog ljutnje mnogih suočenih s ovom apsurdnom situacijom.
Pogledajmo sada na ovaj problem i s naše perspektive, i iz jednog drugog kuta. Mnogi roditelji ulažu crno iza nokata da im djeca završe ovaj ili onaj studij. U najboljem slučaju, djeca nađu posao... ali gdje? Dosta ih odlazi vani. Neki nađu posao negdje u našim krajevima, nekad i na stotine km daleko. Postavljamo pitanje: da li je to baš neophodno? Koju korist imaju i roditelji i djeca od nečeg takvog? I nema potreba da govorim o promašenim fakultetima, onima s kojima nema zaposlenja. Služe da se mladi viđaju jedni s drugim i da možda cura nađe momka, i obrnuto. Tu im je sva korist, ako je uopće ima.
Možda je naš najveći promašaj kao nacije, kao i tolikih drugih zemalja koje nisu na prvom mjestu iz gospodarske perspektive, u tome što toliko mladog i sposobnog potencijala odlazi vani. Odlaze graditi tuđe države. Često, vrlo često, ne u struci koju su stekli velikim naporom. Na koncu, to znači da sva ona žrtva koju su roditelji, i oni sami, napravili da steknu raznorazna zvanja, na dobar način jest neplodonosna. Ne nama kao narodu. Ne ni samim roditeljima, koji vrlo često ostaju bez blizine svojih najdražih. Ne ni njima samima, koji se potucaju po svijetu od nemila do nedraga, mnogo puta radeći vani ono što kod nas ne žele ni pogledati.
Što smo postigli? Ništa. Ima li kakva prednost od svega ovoga? Nikakva. Oni prvi koji trebaju ovo shvatiti, jesu roditelji. Mladost nema dovoljno iskustva za razlučiti mudro o svom životnom putu. Puste se nositi strujom koja ih okružuje, a roditelji umjesto da ih upozore, još i plaćaju da idu tom istom stihijom.
Radi se o izgubljenih nekoliko vrijednih i značajnih godina života, u skupoj pripremi za posao koji nikad ne će postati realnost; u mnogo slučajeva. I ako ga bude, uglavnom ne vrijedi za naše društvo, nego tko zna gdje. Razlog ovom neredu i šteti jest u materijalističkom poimanju rada. Kako je kod nas? Ako zarađuješ dobro, onda je posao dobar. Bez ikakvog daljnjeg sagledanja od moralnosti samog posla, pa do utjecaja na obitelj i dalje na naciju i općenito na društvo.
Ne možeš željeti imati neki skupocjeni BMW (osim možda ako nisi kakav vidjelac iz Međugorja, kao kad je Ivan još par godina iza rata došao sa jednim takvim glanc BMW na susret mladih) za ići na posao. Ne možeš željeti imati umivaonik od zlata kao neki arapin. Ne možeš ulagati u obrazovanje više nego što može dati.
Pravilo je slijedeće: trebaju studirati samo vrlo dobri učenici; da kažemo odlikaši. Ostali trebaju biti navikivani na pošteni rad u izvjesnim strukama. To nije sramota, već čast. Trebaju biti poučeni o štednji tako da u određenom momentu mognu početi samostalni rad ili projekt, moguće i u svojoj firmi za koju će biti pripremljeni kroz radno iskustvo. Osim toga, dok budu radili, ne će trošiti na fakultete bez budućnosti, ili sa neodgovarajućom budućnosti. Budućnošću koja nam oduzima ljude, umjesto da nam ih stvara i održava.
Ali zašto posao? Za postati svet. Ne može sve biti samo posao i materijalni probitak. Svaki pojedini treba nastaviti svoj duhovni razvoj. Treba rasti kao osoba, kulturno i duhovno.
Neki se dalje dive izvjesnim osobama koje su otišle vani i postigle velika priznanja. Bez daljneg, napr. Davor Pavuna je veliki i cijenjeni stručnjak (makar o kozmologiji je potpuno promašen - također njegov komentar o Vlč. Sucu je totalno diletantski; i ne idem dalje), ali komu je on služio svojim znanjem? Sigurno je služio i dobrim projektima, ali mrlja je na njegovoj prošlosti biti savjetnik u administraciji Obame, prljavog zločinca. Onda, čemu koristi to znanje? Ako ne da postanemo sveti i preko posla posvećujemo druge, baci ga u smeće.
[Što vrijedi postići cijeli svijet, a izgubiti dušu svoju?]
Kad budeš odlučivao i savjetovao svoje dijete o njegovim studijima i budućnosti, stani na loptu; dobro stani, razmišljaj sabrano i stavi Boga na prvo mjesto. Da li će to što tvoje dijete radi služiti njemu za vječno spasenje? Za biti kreposan vjernik? Za biti na usluzi Domovini (što je također jedna derivacija četvrte Božje Zapovijedi)? Da li će zbog tog posla biti odvojen sutra od tebe, od vas koji bi mu toliko mogli biti na usluzi u svoje vrijeme?
Uzmi za vrlo ozbiljno sva ova pitanja.
Nema komentara:
Objavi komentar