ponedjeljak, 1. svibnja 2017.

Zašto su kršćani masakrirani u Egiptu? Realni svijet, i svijet šuplje naprednjačke “teologije”; mjesto i uloga Frljićeve hule

Polazim od članka Raymonda Ibrahima o masakru egipatskih kršćana na Cvjetnicu, popraćen mojim komentarima kao i zaključnim razmišljanjem.

Devetego travnja – na Cvjetnicu, s kojom počinje Veliki Tjedan – dvije kršćanske crkve u Egiptu bile na udaru bombaškog napada, ostavljajući barem 50 mrtvih vjernika i blizu 130 ranjenih ili osakaćenih. (Slike, koje TV ne želi prikazati, možetevidjeti ovdje.)
Manje od četiri mjeseca ranije, oko Božića, druga crkva je bila metom bombaškog napadaa, ostavljajući 27 mrtvih vjernika – prvenstveno ženu i djecu – i blizu 70 ranjenih. Na Novu Godinu 2011, druga kršćanska crkva je bila napadnuta, ostavljajući 23 mrtvih.
2013-te, skoro 70 ckrvava u Egipto su bile napadnute, mnoge spržene do temelja od sljedbenika Braće Muslimana.
Osim toga, tu su mnogi ostali “manji” napadi na egipatske crkve: neuspjeli pokušaji podmetanja eksploziva, natpisi puni mržnje i poticanja “ljute rulje” koja su tako “svakodnevna” da ne primaju praktično nikakvo medijsko porkriće na zapadu.
Samo se treba poslušati riječi i pouke nekih egipatskih muslimanskih propovijednika za shvatiti zašto su egipatski kršćani – koji su masakrirani sve češće i češće – i njihove crkve pod konstantnim napadima.
Uzmimo za primjer doctora Ahmeda al-Naqib. Studirao je na najboljim islamskim madrasama, uključujući Al Azhar; autor je brojnih knjiga o islamskom Nauru, primio je nagrade i odlikovanja za svoja akademska postignuća i redovito ima prostor na televiziji. U jednom programu komentira jedan raniji napad muslimanske rulje na jednu egipatsku crkvu. Nešto što je potpuni cinizam ali u savršenom skladu s islamskim naukom mediji i vlada uvijek označavaju kao fitna, arapski pojam koji označava napast ili napad protiv kojeg Islam zapovijeda svojim sljedbenicima oduprijeti se.
Citirajući glavne islamske tekstove uključujući Kuran, Dr. Naqib je objasnio da je otvorena egzibicija shirka – najgoreg grijeha u Islamu, sadržana u štovanju “nekog drugog” osim Boga,  što je naziv kojim Kuran optužuje kršćane jer vjeruju u Trojstvo – najgori oblik fitne, gori od ubojstva i prolijevanja krvi.
Drugim riječima, i kako je u nastavku svog izlaganja ostavio potpuno jasno, fitna (uvreda) nije u tome da muslimani napadaju kršćanske crkve – daleko od toga -, već kada se dopušta kršćanima ponositi se svojim shirk (ili «hulama») u crkvama blizu muslimana.  Radije je boriti se protiv takvih okolnosti – i to do točke «ubojstva ili prolivanja krvi».
Drugim riječima: muslimanima su – i na bazi čiste islamske doktrne – kršćani utjelovljenje krivnje zbog toga što jesu što jesu.
Dalje imamo Dr. Yasser Burharni, lice egipatskog salafističkog pokreta, jednako ovjereni i plodni pisac poput Naqiba: snimljeno je i registrirano njegova izjava prema kojoj, makar bilo dozvoljeno muslimanu oženiti se kršćankama ili židovkama, treba se osigurati u svom srcu da ih nastavlja mrziti – i uvijek pokazati da ih mrzi – jer su nevjernice; u suprotnom izlaže se riziku da uvjetuje svoj Islam. (Jesi li vidjela? E pa traži onda jednog muslimana za kojeg ćeš se udati; više ti vrijedi da ostaneš sama nego ovako «udružena», nikad bolje rečeno. I ako razmišljaš o tome, reci mu nek se krsti i nek izloži svoj život; u takvom slučaju možeš razmišljati o tim stvarima.)
S obzirom na crkve, Burhami je jednom prilikom objavio fatvu kojom je zabranio muslimanskim taksistima i vozačima autobusa voziti kršćanske svećenike u njihove crkve, čin za koji je rekao da je «više zabranjen nego voziti nekoga u kavane da se časti likerima».
Ali nije samo riječo «radikalnim» šeicima ili salafistima koji se tako izjašnjavaju. I takozvane «umjerene» islamske institucije poput Dar al-Ifta iz Al Azhar, objavile su fatvu u kolovozu 2009. poredeći gradnju jedne crkve sa «diskaćem, kazinom ili štalom za uzgoj svinja, mačaka ili pseta.»
Takve analogije ni su salafistički originali, ili od Dar al-Ifta, već dosežu do najcjenjenijih islamskih učitelja, među njima Ibn Taymiyya i Ibn Qayyim, čije knjige se prodaju i koriste u cijelom Egiptu, uključujući škole. Oni su tumačili da «graditi crkve je gore nego podizati kavane i burdele, jer one (crkve) predstavljaju nevjernost, dok ovi (kavane i burdeli) predstavljaju nemoralnost».
Zbog toga, to je razlog zašto, nakon fatalnog bombardiranja crkve 11 prosinca 2016., koje je ostavilo 27 mrtvih, «svagdašnji» muslimani su pisali na mass medijima i drugdje stvari poput: «Nek Alah blagoslovi onog koji je izvršio ovaj blaženi čin». Na ovomvideo na primjer, jedna muslimanska žena srednje dobi i nimalo vremešna javno na egipatskim ulicama slavi i likuje zbog pokolja (video s engleskim prijevodom). Triumfalno viče «Alah Akbar!» i nastavlja govoreći da «naš blaženi prorok Muhamed plaća nevjernima (kršćanima) zasluženo... jer odbacuju tavhid (komentar: «vjeru u Jednog Alaha, bez druga»), koji treba biti priznat u svakom kutu Egipta!»
Amerikanci također mogu se sjetiti kako su muslimani iz cijelog svijeta slavili terorističke napade 11. rujna. Onda, pretpostavka je bila «trebali smo nešto učiniti zbog čega nas muslimani toliko mrze». Ali ako je moćna Amerika sposobna provocirati muslimane svojom vanjskom politikom, što je počinila ponižena i podvrgnuta kršćanska manjina u Egiptu za prouzročiti muslimansko slavlje radi vijesti o bombardiranoj crkvi i raskomadanim kršćanima?
Mogli bismo slijediti i slijediti s primjerima muslimanskih kleriga i institucija koje potiču – s apsolutnom slobodom i bez straha o kažnjavanju jer toga i nema – protiv kršćana i njihovih crkava u Egiptu. Fatalna realnost jest ova: mnogi egipćani, sekularizirani i/ili umjereni slažu se s ovim stavovima. Na primjer, 2014., pristaše Braće Muslimana ubili su jednu žene nakon što ju je križ koji je nosila identificirao kao kršćanku. Malo nakon toga članak na zadnjoj stranici jednog egipatskog dnevnika pod naslovom «Nađite Pravog Marijinog Ubojicu» je argumentirao:
«Oni koji su ubili mladu i slabašnu Mary Sameh George, jer je nosila križ u svom autu, nisu kriminalci već bijednici koji slijede one koji legaliziraju ubojstvo u njihovo ime – bez korištenja riječi «ubiti» -, linčovanje, sakaćenje i ogolićavanje kršćanskih djevojaka. Muslimanski klerig Yassir Burhami i njegovi kolege koji objavljuju svoju mržnju protiv kršćana preko satelitskih kanala i u džamijama, tvrdeći da je mržna na kršćane sinonim ljubavi prema Bogu, su istinske ubojice koje trebaju biti suđene i optužene».
Jednako se može ustvrditi o zadnjim napadima na ckrve ove Cvjetnice koji su pokosili 50 života. Makar se ISIL požurio reklamirati terorističke napade, to u suštini nije bitno za ovu povijest. «ISIL» - kao i Al Qaeda, Boko Haram, Al Shabaab, Hamas, Talibani, Wahabbi i muslimani koji proganjaju kršćane u 40 među 50 najgorih nacija na svijetu po pitanju progona općenito – su sintom, ne izvor mržnje.
Sažimajući, dok ne dođe momenat u kojem egipatska vlada bude eliminirala «radikalne» šeike i njihove pouke u džamijama, školama, tv kanalima i na drugim utjecajnim pozicijama, crkve će i dalje biti bombardirane i kršćani i dalje ubijani.
***
Dovde članak kratko komentiran. Napraviti ćemo par dodatnih opažanja vezanih za vrijeme koje proživljavamo.
Opazimo da gore opisano odgovara teškoj stvarnosti tolikih kršćana u islamskim zemljama; također i u Evropi i općenito na zapadu kršćani su viđeni sve gore i gore. Ukoliko se odvaže ponoviti ono što uči Ponovljeni Zakon ili Sv. Pavao o homoseksualnosti, izlažu se riziku za trpjeti teške kazne službeno nametnute od civilnih vlasti (Jedan nedavni primjer imamo u Tim Farronu, britanskom političaru – krštenom katoliku u 21. godini – kojeg se sili izjasniti da li je «grijeh homoseksualni seks». Pitanje je ekvivalentno legalnoj pretenziji zabrane biti kršćaninom u javnom životu.); nije rijetko da su diskriminirani zbog same nošnje ukoliko se odvaže staviti križ na prsa, često trpe omalovažavanje na radnom mjestu ukoliko otvoreno ispovijedaju svoju vjeru ili djeluju sukladno istoj, itd. To je naša stvarnost, upravo to, i pritisak protiv – inače, ne puno njih – uvjerenih kršćana je u porastu. Možemo reći da su se danas kršćani posebno u Zapadnoj Evropi, nekad njihov naravni habitus, promijenili u strance u vlastitoj zemlji.
Što onda očekivati od Kristovog Vikara? Da posveti pažnju okolišu, situaciji «žena», «djece», «izbjeglica», ne ističući da je upravo Kristovo ime to koje se gazi i vrijeđa u onima koji ga imaju pridruženim njihovim osobama? Ne mogavši dati leđa neizmjerno težim stvarima poput opisanih u Egiptu. Štoviše znajući savršeno kršćani da ono što se događa jest upravo stoga što u ovom našem društvu «Gospodin ne gradi kuće». Gospodin nije pozvan da kraljuje našim društvima i državama; i niti ga se prestaje mrziti i psovati.
Veliki Tjedan 2017. počeo je pokoljem 50 ubijenih kršćana i drugih 13o teško ranjenih... zbog onog kome se pridružuju: Kristu. I tog istog tjedna, u Rimu, u Kolizeu koji čuva uspomenu prvih kršćanskih mučenika Rima, održava se «Put Križa» gnusno vrijeđajući prema vjeri i stavu katoličkom. U prvom redu zbog one koja ga je napisala: francuska «teologa» Anne-Marie Pelletier.
Bacimo pogled samo za momenat na par njenih biografskih podataka: dobitnica «prestižne» nagrade Joseph Ratzinger 2014. Odlična je ova nagrada. 2011. dali su je jednom «teologu» koji je izbacivao smeće iz svojih usta govoreći o «Isusovim osobnostima, itd.» (Isus ima samo jednu Osobu: božansku), nekom tom slavljenom od naprednjačkih teoloških listova, Olegario Gonzalez de Cardedal. Sramota i «ispod nivoa» je tom svećeniku obuči i klerigman, ali primjerno je za «nagradu». Svaka čast!
Ne ćemo praviti radiografiju drugih nagrađenih. S klubom Anne-Marie i Olegariom, imamo dovoljno.
Ali ne ćemo preći preko skorašnjih heretičnih doprinosa Anne-Marie. Evo dolje jednog kratkog ali konciznog i dovoljno značajnog prikaza postignuća ove neke Pelletier.
U svibnju 2015, vatikanist Edward Pentin je informirao da o privatnom susretu na Gregorijanskom Sveučilištu na kojem su prisustvovali predstavnici naprednjačkog sinedrija, u cilju pripremanja terena za «pastoralne novacije» koje će se predstaviti na Sinodi o obitelji u desetom mjesecu iste godine. Pozvani na susret su bili kardinal Reinhard Marx – predsjednik Njemačke Biskupske Konferencije -, biskup Markus Buchel – predsjednik Švicarske BK -, i nadbiskup Georges Pontier, predsjednik Francuske BK.
Detalji susreta su se filtrirali i prema Edwardu Pentinu, vatikaniste koji piše u National Catholic Register, jedno od glavnih disutiranih tema na priloženom susretu bila je prihvaćanje od strane Crkve osoba koje žive u stabilnim homoseksualnim združenjima. Niti jedan od prisutnih se usprotivio prijedlogu da ova sjedinjanja budu priznata kao valjane od Crkve. Također se tretirala potreba «razvoju» pouke Crkve u seksualnom odgoju.
Među pozvanima bila je francuska bibličarka Anne-Marie Pelletier, dobitnica Nagrade Ratzinger 2014 (bila je prva žena u povijesti s tim odlučjem). U susretu Pelletier je branila ideju kardinala Kaspera da bi trebalo konzultirati krštene za ustanoviti smisao stava vjernika, sensus fidei. U naknadnim izjavama, rekla je da ukoliko Crkva, na koncu Sinode, nastavi tvrditi uvijek isto, napravila bi promašaj jer je «potrebno aktualizirati neke stavke iz Evanđelja» vezane za 6. Zapovijed jer su «previše krute». (Uzeto iz Life Site News, 2/07/ 15)
Jedno od zadnjih članaka Pelletier objavio se 2. siječnja 2017 u L'Osservatore Romano gdje je manifestirala svoje nezadovoljstvo jer «skromnost Djevice, koja je živjela skriveno, u nevjerojatnoj je proturječnosti s teološkim pretjerivanjem i marijanskom pobožnošću; i a da čašćenje Djevice Marije ne zaštićuje protiv mizoginije (opaska: mržnje prema ženama)». (Uzeto iz La Nuova Bussola Quotidiana). (Komentar: istina je da je Djevica živjela skromno i skrovito, posebno u Nazaretu; ali kršćani časte Božji Misterij, vjerske objavljene istine koje su nevidljive, ali ne manje realne. I zbog toga su kršćani kroz stoljeća slavili Boga i častili svece, posebno Djevicu Mariju, dostojnim kultom, jer Boga i sve Božje treba častiti kako se priliči. Kao što Isus nije branio Magdaleni da ga časti skupocijenim pomastima koje su vrijedile godišnju plaću jednog radnika. I znamo što je Isus odgovorio Judi na njegovu opasku. Jer ako se Bog ne časti, sve drugo propada.)
Hoće li se sjetiti Ratzingerova nagrađena ubijenih i masakriranih kršćana zbog svoje vjere? Kako može provjeriti čitatelj pregledajući tekst stavljen na vatikanskoj stranici, ni u jednoj jedinoj prilici. Dapače, riječ «kršćani» pojavljuje se jedan jedini put u cijelom tekstu. I ne za nešto drugo, već za zamjeriti istima njihovu pretpostavljenu doktrinalnu grešku s obzirom na kolektivnu krivicu židova:
«Tokom mnogo vremena kršćani smo tovarili na leđa Izraelskog naroda težinu tvoje osude na smrt
Drugim riječim: prije je Crkva poučavala loše, i sada je kada poučava ispravno.
Jest, sada je kada najveći dio hijerarhije, s Franjom na čelu, pokazuje suprotno onom što je Crkva pokazivala - i ono što je i dalje njena pouka - kroz stoljeća.
Jednako se neće sjetiti žalosno nagrađena otetih kršćanskih žena, silovanih i ubijenih, zbog toga što jesu: kršćanke. Niti jedna jedina riječ! Ako je kršćanska žena, onda ne vrijedi. Naprotiv, ako je žena i židovka, e onda vrijedi. Anne-Marie ima sjećanje ne za kršćanske žene koje se bore i izdržavaju protiv terora, koje se bore da odgoje kršćanski svoju djecu i mnogo puta otrpjeti neodgovorne muževe; ne, nema riječi za krvavu današnjicu, ali ne može preskočiti ne sjetiti se jedne židovske žene, žalosno ubijene od nacista 43:
[Ester “Etty” Hillesum (Midelburg, 15. siječnja 1914 – Auschwitz, 30 studenog 1943) bila je mlada nizozemska  židovka koja je pisala dnevnik tokom Drugog Svjetskog Rata, između 1941 i 1943, koji svjedoči svoju vlastitu tragediju u koncentracionom logoru Auschwitz. Podsjeća na dnevnik Anne Frank, ali pisan od žene od 27 godina.]
I također Etty Hillesum, jaka žena Izraela koja se održala na nogama u času oluje nacističkog progona, i koja je branila do kraja dobrotu života, šapće nam u uho ovu tajnu, koja ona naslućuje na kraju svog puta: na Božjem licu ima suza koje se trebaju utješiti, kada plače zbog bijede svoje djece. U paklu koji nadire svijetom, ona se odvažuje moliti Boga: 'Nastojati ću pomoći ti', kaže mu. Koja odvažnost tako ženstvena i tako božanska.»
Stavljajući u Put Križa čistu naravnu pouku.
***
Ovo je dan i noć jedne iste stvarnosti življene krvlju i tjeskobom u našem svijetu, s jedne strane, i s druge maligni osmijeh «teološke igre» bergogliovskih naprednjaka koji se dosađuju. Prazne i nacrtane suze, koje vise očekujući odobravanje lažnih proroka «socijalnog senzibiliteta». Merklenjini biti će zadovoljni tvojim «Križnim Putem», Bergoglio.
***
Sada ćemo se osvrnuti na jedan momenat, nimalo slučajan u ovom vremenu. Radi se o predstavi «Naše nasilje i vaše nasilje», Olivera Frljića.
Djelo je navodno nadahnuto romanom Petera Weiss, «Estetika Otpora». Ova gleda na Evropu kao iznenađenu migrantskom krizom, Evropa kojoj se zamjera zaborav njene kolonijalističke prošlosti, dok se zatvaraju vrata tisućama izbjeglica koje bježe od posljedica zapadne politike. To jest, to što Saudijska Arabija hoće protjerati pet milijuna stranih radnika, mogavši usput primiti sve i svakog pojedinog od prestpostavljenih izbjeglica iz Bliskog Istoka, o tome se ne govori. Sorosovi plaćenici promicati će povijesne falsifikacije slične klase.


[Ispravna parola. Doista, najgora klasa opsjednuća jest bijednog i kukavnog Frljića, jer se razumom i voljom predaje đavolskoj raboti i stavlja mu se na uslugu. Dao Bog da jednom htjedne potražiti dobrog egzorcistu. No, u međuvremenu, neophodno bi bilo – kad bi bilo reda i zakona, jer ovaj sotonin pristaša ruši temelje samog društva napadajući Boga.]
Sve to predstavalja opsjednuti Frljić na način koji ne želim podsjetiti, niti prikazati kakvu scenu đavlijih slina.
Čovjek ostaje zguren, bez daha. Ali ovo je to što ova đubrad predstavljaju i ovako je kako hule na Boga, njegovog Jedinog Sina i ovako je kako napadaju i vrijeđaju – i malo je tako reći - kršćane.
Na način da, neće se više govoriti o masakriranim kršćanima! Ne vidite li? I u ovim danima i u ovim okolnostima, nakanski se prenosi centar težišta novinarskih informacija prema «uzrocima» islamskog nasilja. To jest, muslimani se brane. I ova naprednjačka đubrad, škripeći zubima jer se govorilo pet minuta na TV o koptskim kršćanskim žrtvama – usput da napomenemo, imenica «kopt» znači «egipćanin»; drugim riječima, oni su očevidno svjedočanstvo islamskog progona od svojih početaka u VII stoljeću -, ovoj đubradi dakle potrebno je skrenuti pažnju na silu, te fokusira aktualnu problematiku iz perspektive pretpostavljene povijesne krivice kršćana. U isto vrijeme, pozivajući se na «slobodu izražavanja» - da podsjetimo, čisto masonski pojam; jer sloboda je za dobro, to je kršćanski princip -, nastoje opravdati jedan od najvećih grijeha – hulu na Boga – protiv Boga i posljedično tome rušenje temelja samog društva jer ukoliko se ovo ne bazira na kršćanskim načelima, kao što sama povijest Hrvatske to svjedočii, kao uostalom cijelog Balkana i Evrope, osuđena je na propast i nestanak.
Što je između ostalog, upravo ono što i traže «naprednjaci». Upravo zbog toga, zbog mržnje prema kršćanskom naslijeđu i baštini, jest to što lijevi i desni liberali izabiru Islam za saveznika.
Još par komentara. Nekoliko osoba, uključujući i članove hijerarhije, protestirali su u Hrvatskoj zbog ovog djela, govoreći da «vrijeđa kršćane, ali također i muslimane». To nije istina. Muslimani znaju da ih ovo djelo podupire. Zar ne vidiš da ih se predstavlja kao žrtve? Štoviše, kad bi oni doista bili uvrijeđeni... ne brini se, iz iskustva znamo da bi se cijena krvlju platila, i mogao bi biti još i slučaj da se doslovce otkotrlja jedna ili druga glava. Ne, muslimani nisu uvrijeđeni. Ti nasuprot bori se zbog onog što moraš braniti.
Na koncu, posvetiti ću par riječi stilu i kvaliteti hrvatskog otpora u ovom slučaju (požurujem se čestitati svima koji su prosvjedovali protiv ovog blata, ali stvari se trebaju bolje činiti).
Bila je 2011., deseti mjesec. U Francuskoj počinju predstavljati jedno bogohulno djelo, ovaj put italijanskog smeća Romea Castelluci, u kojem jedan drugi bezdušni predsavljaše neku osobu – žao mi je, podsjetiti ću na to, ali neću prikazati sliku – koja je vršila tešku nuždu na scenariju iza kojeg se u dnu projekcirao Kristov lik (prema čuvenom djelu «Salvator mundi» Antonella de Messina, XV stoljeće). Bogohula je izazvala energičnu reakciju, posebno mladihtradicionalnih krugova (podjsećam na naslove listova režima: «Mladi fundamentalisti se moviliziraju protiv'Golgota Picnic'»).
Ukratko: privlačilo je pažmju odlučnost, hrabrost, pobožnost, čvrstoća i savoir-faire (znati činiti) tradicionalnog katoličkog građanstva. Imajte u vidu da u Francuskoj, unatoč tome što je općenito svjetovni duh vrlo prisutan, postoje nasuprot pola milijuna katolika koji idu samo na tradicionalnu misu. Ovaj sektor je počeo svoje strukturiranje tamo šezdesetih-sedamdesetih godina prošlog stoljeća uz pobunu Mons. Lefebvre protiv nametanja koncilskog skretanja. Vidi se da se radi o jednom sloju društva prožetom solidnom pobožnošću i doktrinalnoj izobrazbi. Štoviše, imaju dosta svećenićkih i redovničkih zvanja, brojnih obitelji i škola u kojima se odgaja prema katoličkim parametrima. Imaju, da tako kažemo, strukturu katoličkog civizma koje se daje osjetiti. Odmah nakon prvih bogohulnih predstava, i povodom istih, jako su iznenadili vlastite i strane: u prosvjedima protiv bogohulnih predstava bilo je do pet i sedam tisuća osoba koje su nosile križeve s visokim dostojanstvom ulicama; molili su krunicu na koljenima pred kazalištima, sijući ulice upaljenim svijećama. Radilo se o autentičnoj katoličkoj revoluciji koja je proizvela ogromne plodove. Le manif pour tous, socijalna akcija francuskih katolika začela se u ovim prosvjedima protiv bogohulstva. Uz nadodatak da su se mnogi katolici da tako kažemo ne tradicionalni vidjeli privučeni energijom ovih prvih. Proizvela se prema tome jedan primjetna reakcija usred francuskog naroda, do te točke da ih je američka tajna služba okarakterizirala kao opasne protivsustavne grupe koje se mora imati u vidu.
[Prosvjedi u Parizu na kojima je bilo do 7.000 učesnika.]
Međutim u Hrvatskoj, ove grupe praktično još ne postoje. Bolje reći, upravo počinju svoju formaciju. U Italiji, Španjolskoj, Portugalu su jednako slabe. U Njemačkoj su malo jače, ali ni blizu Francuskim. Nešto što se osjeti u hrvatskim prosvjedima jest nedostatak organizacije i koordinacije; također su dosta mekane i nimalo čvrste. Ne ciljam na paljenje kontejnera za smeće; u Francuskoj katolici nisi spalili niti jedno, kao što nisu razbili ni jedno staklo, već što je javni izražaj vjere bio izvršen elegantno i visokim stilom, što ostavlja stvarni utisak jakosti viteških ljudi i žena.
Sažimajući: otaje usječen dojam razlike između tradicionalne i ozbiljne pobožnosti, rezultat mentaliteta jasne i prepoznatljive oporbe svijetu i njegovim djelima, pred utiskom zbunjenosti koje ostavljaju uvrijeđeni katolički pojedinci, poteklih iz redova uvjetovanim stilom previše naučenim na dijalog, «poštivanje», te druge mode anesteziranog presjeka.
[Francuski mediji zgraženi: pikazuju u nevjerici parole manifestanata: «Francuska ni islamska, ni laička, već katolička». Dolje, prosvjedi na sjeveru Španjolske (2015) zbog jedne izuzetno bogohulne izložbe. Naime, «umjetnik» je mjesecima lažno pristupao na pričest i tako stekao dugi niz posvećenih hostija kojima je naknadno napisao uvrednu riječ katolicima. Ovdje se već osjetio utjecaj Francuskog otpora, makar preostaje dosta puta za prevaliti:]
***
[Dolje, javne procesije tradicionalnih francuskih katolika u Francuskoj, 2014:]

Put, autentično katolički, ostaje prikazan na plastičan način s dosta jasnoće. Dvije stvarnosti su pred našim očima: ona koja može dati plodove milosti Božjom, i ona kod koje treba ugasiti svjetlo jer nema više nikog unutra.
[Dolje:prepuna  koptska crkva na dan Uskrsa, 2017, sedam dana nakon pokolja.]




Nema komentara:

Objavi komentar