Osirimašenje kulta, znak heretičnosti. Paradigmatičan primjer bogumila

Andrić u svojoj doktorskoj dizertaciji iz 1924., "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem Turske vladavine", navodi u prvom poglavlju citat od F. Račkog u "Prilozi za povjest bosanskih Patarena", Zagreb, 1869 (kojeg navodi iz njima suvremenih opisa koji su načinili kršćanski pisci koji su pobijali i upozoravali protiv bogumilstva; Andrić navodi citat na ekavskom, i takvim ga ostavljam jer ne znam prvotni izvor koji koristi F. Rački):

"Oni pre svega veruju da postoje dva božanstva i da je ono veće božanstvo stvorilo sve što je duhovno i nevidljivo, a ono manje božanstvo, dakle Lucifer, stvorilo sve što je telesno i vidljivo.
Oni poriču čovječju prirodu Hristovu i kažu da je Hristos imao nestvarno i vazdušasto telo.
Oni govore da je blažena devica Marija bila anđeo a ne ljudsko biće. Također kažu da Hristos nije uistinu stradao i umro, da nije zaista uskrsnuo niti se sam uzneo na nebo.
Oni odbacuju Stari zavet, osim Psalama, a svi oci iz Starog zaveta, patrijarski i proroci bili su osuđeni, kao i svi drugi koji su postojali prije Hrista. Također osuđuju i Jovana Krstitelja i kažu da je proklet. Za Mojsijev zakon kažu da je dan od đavola i da se đavo pokazao Mojsiju u ognjenom oblaku.
Rimska crkva da je stecište idola i da se pristalice te crkve klanjaju idolima...", itd.

Bogumili su prema tome bili jedna vrsta gnostičke sekte, po svom dualizmu vrlo slični manikejcima u čijim je redovima bio i Sv. Augustin prije svog obraćenja. Nešto što je bujalo u Evropi u XII i XIII stoljeću i protiv čega Crkva se morala boriti svim snagama. Od te borbe ovisio je opstanak kršćanske civilizacije i snaga njenog otpora islamskoj najezdi. Slični bogumilima na Zapadu bile su sekte katara, albigena itd.

Ali ono što nam privlači pažnju su dva elementa: prvo, osiromašenje kulta. Andrić navodi:

"U skladu sa napred naznačenim načelima, sam obred im je bio veoma jednostavan. Bogoslužje se sastojalo u moljenju očenaša i u čitanju Svetog pisma, u javnoj ispovedi, u primanju novih vernika i u posvećivanju strojnika (opaska: jedna vrsta njihovih upravitelja). Crkve su bile jednostavne kuće, bez ukrasa i kićenja, bez slika i statua, koje su bogumili odbacivali kao i znak krsta; također i bez zvona, koja su za  njih značila 'demonske trube', i bez svete vodice koju su 'prezirali' kao otrov."

Drugo: bogumilska sekta (bosanska crkva, kako su se nazivali), bila je izvrsna priprema za prelazak na Islam. Njihova duboka mržnja prema kršćanstvu i njihova nevjera u Kristovo božanstvo našla je svoj naravni produžetak u Muhamedovoj sljedbi. Bogumili su bili značajna slavenska grupa koja prelazi mahom na Islam, što je nakon toga slijeđeno od katoličkih i pravoslavnih "poturica".

[Ovo je kao fol, "crkva Srca Isusova" u Minhenu. Čudovišna kocka čije se pročelje otvara na pritisak dugmeta. Navodno, "otvorena vrata". Plašim se da je za pakao. Sjeti se "Uska vrata vode u život, a široka su vrata i prostran put koji vode u pakao, i mnogi idu njime". Ti bježi od novusordovskih čudovišta.]

To je ono što ističemo: nekršćanstvo bogumila pripremila je put padu cijelog Balkana pod Turski namet. To nekršćanstvo se odražavalo u duboko heretičnim postavkama njihove sekte, što je svakako imalo odsjev u nihovom kultu, po svojoj anticrkvenosti i duhu "reforme" preteči "sažetka svih hereza" kako je protestantizam označio Sveti Papa Pio X.

U zadnjem vremenu taj odsjev imamo preko infiltracije demonskih snaga u crkvenim redovima u skretanjima Drugog Vatikanskog Koncila i Novus Ordo reformi.

Nešto, što sada kao i onda, zaziva kaznu Božju na cijeli svijet preko sljepila i zatora Islama, sve dok Bog ne kaže dosta.

U međuvremenu, trpimo strpljivo, i borimo se bez prestanka.

Ovo nije invazija barbara na Rimsko Carstvo, već polumjeseca

Liberali i ljevičari svih vrsta žele tako usporediti aktualnu invaziju Evrope sa onom koja se dogodila pri padu Zapadnog Rimskog Carstva. U tu zamku padaju i neupućeni.

Nije tako. Barbari su naišli na jaku Crkvu i malo po malo su se uklapali i obraćali na kršćanstvo. Za vrlo malo stoljeća Zapad je imao novo Rimsko Carstvo, i to katoličko, pod vodstvom Karla Velikog.

Ali sada u Rimu nije Sveti Papa Lav I koji je stao pred divljeg Atilu i spriječio ga da uništi Rim. Atila je bio divljak, ali dovoljno razuman da shvati da je pred njim nešto veliko što treba poštovati. S vremenom, njegovi potomci i potomci drugih koji su dolazili nakon njega, bit će zadivljeni snagom i svetošću kršćanskog života i uzeće ga za svoj. Tako će Evropa postati velika.

Ali sada u Rimu nije Papa, već sionistički agent koji osvajačima pere noge i poziva ih da dođu. Sada je u Rimu bič božji koji nam je dao Bog za kaznu.

Budimo strpljivi i sveti. Zazivajmo Boga u pomoć da nam pomogne i da Evropa definitivno ne propadne. Njeni žitelji bit će zgaženi i poniženi robovi koji će zazivati smrt da dođe, a ne će dolaziti.

Ako ne reagiramo odmah. Iz svih stožera. Prvo i osnovno duhovnih, a zatim i političkih. 

Dižite se, dolaze po nas sa svih strana!

Ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti

Savjet Našeg Gospodina odnosi se prvenstveno na duhovnu stvarnost, ali vrijedi i njegova analogija na naravnoj razini: ako ne shvatiš pravu bit stvari, upropastit češ se.

Prošle godine jedna američka umjetnica i aktivistkinja protiv "privilegije bijelaca" - ona je sama bila bijela - nađena je pretučena i izbodena, te opljačkana od jednog crnog kriminalca, El Hadji Alpha Madiou Toure. Konkretno, crnac i hadžija.

Corrina Mehiel bija je uvezana sa multikulturalistima demokratske partije, i to na dosta visokom nivou. Upravo dan prije smrti bila je na prijemu zajedno sa drugim naprednjacima kod jednog od glavnih lidera Demokiratske Partije, Nancy Pelosi.

Njeni "sviđa mi se", govore o njenom kompromisu prema jadnim crncima koji su i dan danas žrtve bijelaca.

Svoje crteže znala je praviti u četvrtima nastanjenim pretežno crncima. 

Do groba.

I sad malo razmišljanje: jadna Corrina bila je žrtva bezbožnog materijalističkog odgoja. Njen način deduciranja je ovaj: čovjek je uvjetovan materijalnom okolinom i uzročnicima. Promjenimo materijalnu sredinu, promijeniti ćemo i čovjeka.

To je bezbožna filozofija koja se inkarnirala u svoje vrijeme, po tko zna koji put, u komunizmu, i sada kad onakav komunizam nema šanse, ima svoju reinkarnaciju u kulturnom marksizmu. Promijenim materijalne uvjete koji su oko nas, i promijeniti ćemo čovjeka.

Ali čovjek je prvenstveno duhovno biće, i njegova prva boljka jest grijeh. Stoga, i bijelci i crnci žrtve su grijeha kojeg se u prvom redu svi trebaju osloboditi da bi mogli doista dostojno živjeti kao ljudi. A od grijeha se oslobađa jedino po Isusu Kristu, kojeg se na cijelom svijetu najviše progoni u Crkvi koja je njegovo Mistično Tijelo.

Corrina je umrla krvareći nakon cijelog dana agonije, ležeći bez snage istučena i izbodena. Spora i teška smrt. Dao Bog da se mogla tada pokajati za svoje zablude, tada kad je od nje ostala samo pogažena krpa.

Slika, ne ću reći samo Zapada, već i cijelog svijeta ukoliko se ne obratimo.

Osloboditi se velikog zla, potrošačkog mentaliteta

Razgovaram danas s prijateljima o perspektivi mladih u našim krajevima. Kao obično, zastupamo dvije suprotne strane. I kao obično, moj stav je da naše nebo košta 10.000 eura mjesečno, i da se ne isplati ići vani. Nakon fiksnih izdataka za nebo, ostane ti plaća od kojih 1.000 km, ili u Hrvatskoj neka imaš do granice ispod koje su polovica plaća u zemlji: 5.391 hrk u prosincu 2017.

Opriječni stav je da makar ti želio platiti tvoje nebo koliko ti drago, od onog što ostaje ne može se živjeti.

A zašto?

Odgovor je u biti: jer treba ovo, treba ono; plus nepravda, korupcija, propala država, neodgovornost, izdaja. Kad bi opet bio rat prvo bi trebalo upucati naše izdajice, itd.

Ostavljajući stav izdaje na stranu, zamislim se o tolikoj usađenoj potrebi za tolikim stvarima. Zašto to? Zar se mora tako živjeti? Zar je doista toliko toga pogtrebno.

I odgovor je da ništa nije slučajno. Netko je već desetljećima usadio svima nama u većoj ili manjoj mjeri tolike "potrebe".

Da, ništa nije slučajno: "Sve nacije će biti gurnute u želju za zaradom, ali u toj trci će smetnuti tko je njihov zajednički neprijatelj". Protokoli Sionskih Mudraca, 44; padne mi na pamet.

Ali također sjećam se zašto i kako snažno nas Naš Gospodin upozori gledi žeđi za novcem:

"Što vrijedi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi dušu svoju? Ili što će dati čovjek u zamjenu za svoju dušu?" (Mt 16:26)

Slučaj Svete Filomene, proglašene ne svetom od Ivana XXIII

Sveta Filomena je bila nepoznata u modernoj povijesti sve do 24 svibnja 1862 kada se slučajno, pri iskopavanju katakumbi Svete Priscile, na Via Salaria Nuova di Roma, jedan radnik spotaknuo o njenu nadgrobnu ploču.

Prva je reakcija bila obustaviti radove i upozoriti lokalne vlasti: u ovom slučaju, jer se radilo o svetom tlu, bio je isti Papa Pio VII koji je preuzeo pregled i otvaranje groba, vršeči ispitivanje već sutradan nakon pronalaska. Sve se učinilo po uobičajenom proceduri dekreta Svete Stolice koje je donio Klement IX, i poslije potvrđenim od Pija IX: posebna komisija, sačinjena od kardinala i prelata savjetnika, bila je odgovorna za odlučiti i suditi identitet relikvija. Otvaranje groba se učinil na dubini od 50 metara ispod zemlje, u prisustvu biskupa Giacinto Ponzetti, prelat 
istražitelj, mnogih svećenika i laika.

Nadgrobna ploča se sastojala od tri ploče od pečene terakote koje su nosile natpis crvenim slovima i drugim prepoznatljivim oznakama koje su privlačile pažnju svjedoka. Natpis, na tri ploče bio je sljedeći:

lumena + Pax tecum + Fi

Mjenjajući redosljed, značilo je:

Pax tecum Filumena (Mir s tobom, Filumena)

[Anđeli pokazuju plan mučenja Svetoj Filemoni]

"Filumena" je ustvari bila loše latinizirano grčko ime Philomena, kako će se svetica nazvati kasnije u ukazanjima.

Prije otvaranja groba, prelat je dao naredbu za provjeriti da li se nalazio kraj nadgrobne ploče koja posuda koja bi sadržavala krvne ostatke (nešto što su običavali činiti prvi kršćani pokapajući svoje mučenike, stavljajuči ih na vanjski dio groba unutar žbuke). Tada je jedan radnik ispitivajući oštrim čekićem probio neku posudu koja je sadržavala osušenu krv. Tamo se dogodilo prvo čudo: čestice osušene krvi koje su izašle van posude, rasipajući se, pretvoriše se u male briljatnevčestice u svim duginim bojama.

Nakon što su častili čudo, otvorivši grob, našli su malu slomljenu lubanju i druge nježne kosti koje su označavale djevojčicu kojih 12 ili 13 godina.

Znači, bili su svjedoci jedne djevice-mučenice (prema natpisu). Grob se zapečatio sa tri žiga i izvadio se sarkofag na svjetlo dana. Vani je čekalo veliko mnoštvo; i u prisustvu mnogih svjedoka otvorio se sarkofag i započeo verbalni proces diktiranja dokumenta koji je bio glasno čitan i potpisan od nadležnih svjedoka. Nakon što su ponovno bili zapečaćeni od biskupa, ostaci su bili polo ženi u relikvarij i stavljeni u pet raznih pretinaca: posuda sa krvlju, glava svetice i tri paketa sa kostima uz prah tijela. Ova je kutija bila odnešena na zvanično čuvanje, očekujući Papine naredbe.

Tri godine kasnije, svećenik u jednom talijanskom seocu, na sjeveru Campanije, blizu Nole (Mugnano del Cardinale), dobio je dozvolu da mu se uruče relikvije. Prenos, obavljen pred brojnim svjedocima, vršio se od 1. srpnja do 10. kolovoza 1805., prilika uz koju su se dogodila nekoliko čudesa: jedna žena je ozdravila od neizlječive bolesti od koje je bolovala dvanaest godina, jedan odvjetnik od išijasa koji je trpio šest mjeseci i jedna dama, čija je ruka imala gangrenu. Čak se zbilo i nebesko čudo: makar je nebo bilo zakrito oblacima, Mjesec se pojavio kroz okrugli otvor u oblacima i njegova svjetlost je pratila relikvarij i procesiju.

Kad su konačno stigli u župu Mugnano, svetica je bila primljena s novim čudom: dijete od dvije godine, osljepljeno od boginja, povratilo je vid nakon što mu je majka trljala oči uljem jedne svjetiljke koja je bdjela nad svetim relikvijama.

Čudesa koja su se događala po zagovoru Svete Filomene bila su takva da je se prozvalo "čudotvoricom XIX stoljeća". Ali tko je bila ta svetica? Jer, mučenica je zasigurno bila, a i djevica, ali tko je ta osoba?

Svećenik župe Mugnano, Don Francesco di Lucia, pozvao je pobožne vjernike koji su se molili novoj zagovornici da je zamole da ona sama na neki način pojasni tko je ona i kakav je bio njen život.

I svetica je odgovorila: preko tri privatne objave predane trima različitim osobama koje se međusobno nisu poznavale. Osobe koje su imale svet i primjeran život. Ta ukazanja sabrana su u jednu knjigu, koja je dobila imprimatur Svetog Oficija 21 prosinca 1833; među njima najznačajnije je bilo Časne Majke Luisa di Gesu, osnivateljka i superiora Samostana Naše Gospe od Žalosti, u Napulju (kojoj je također započet proces proglašenja blaženom nakon njene smrti, 1875). Ovoj svetoj ženi ukazala se Sveta Filomena 1832. za objasniti joj sve detalje njenog života i mučeništva.

Radilo se o princezi jednog grčkog grada, koju je njen otac obećao Caru Dioklecijanu u cilju
očuvanja mira u Carstvu. Ali Filomena, kao kršćanka, bila je dala zavjet djevičanstva Kristu, na osnovu čega je odbacila ženidbenu nagodbu. Nešto što je razjarilo Cara preko svake mjere. Nakon što ju je bezuspješno  nastojao nagovoriti da zaniječe svoju vjeru i svoj zavjet, bijesan, podvrgao ju je svirepim mučenjima i na koncu dao joj odsjeći glavu. 

[Prikaz u katakumbama koji označava asistenciju anđela mučenicima]

Ali sad je nedostojao, nakon što se preko tih ukazanja dalo upoznati o komu se radi, to i 
provjeriti. Ako je to doista takva mučenica-djevica Filomena, neka to i pokaže kakvim provjerenim čudom upravo po njenom zagovoru. I desilo se tako jedno veliko čudo.1835., Pauline-Marie Jaricot je bila poznata zbog propagiranja vjere i molitve krunica. Trpila je nekoliko godina od neizlječive bolesti, odlučila je protiv svih izgleda putovati do Mugnano iz svog rodnog Liona. Tražila je čudo po zagovoru Filomene. Kad je stigla do Rima, primila je posjet Pape Grgura XVI koji ju je našao istrošenu od vrućice. Sveti Otac je htio zahvaliti joj na njenom ogromnom marijanskom apostolatu koji je činila ova mlada francuskinja diljem Evrope. Videći je u takvom stanju, Papa - suprotno od današnjih običaja koji nikad ne žele suočiti smrt - joj je uručio jednu želju: čim stigne u nebo da moli za njega i za Crkvu.

Da, Sveti Oče - odgovori umiruća - učiniću tako. Ali pitam Vas: ako pri povratku iz Mugnana ja mognem stići pješke do Vatikana, da li će Njegova Svetost dopustiti štovanje Svete Filomene?

Bez i najmanje sumnje - reče Papa - jer bi se radilo o velikom čudu.

[Paul-Marie Jaricot]

Paulin-Marie je nastavila svoj put prema Napulju i stigla je do Mugnanonskog svetišta nošena na nosilima. Kad je došla blizu Svete Filomene, protiv svakog očekivanja, podigla se sa svoje ležaljke i osjećala se potpuno ozdravljena na čudesan način. Pred nevjericom svih prisutnih, htjede ostati tamo nekoliko dana zahvaljivajući Bogu. Prije povratka u Rim, ostavila je svoju ležaljku za svjedočanstvo (vidljivo i dan danas). Došavši u Rim bila je primljena od Pape koji je pristao na njenu molbu, ali prije toga zapovijedivši da se promatra kroz godinu dana zdravlje Pauline, za potvrditi čudo.

Vrativši se u Lion, Pauline-Marie Jaricto je podigla na bržuljku Fourviere kapelicu posvećenu Svetoj Filemoni, obogaćenu relikvijom koju joj je dao sami Papa; s vremenom, ova kapela se promjenila u čuvenu kapelu pučkih hodočašća.

Tako dođe dan, 7. studenog 1849, kad je Blaženi Pio IX otišao u hodočašće u Mugnano za proglasiti tamo sveticu drugom zaštitnicom Napulja; dvije godine kasnije dozvolio je svećenicima iz Mugnona 

liturgijsku službu u njenu čast. 1857 taj kult bio je proširen na druge kršćanske krajeve. Razlog kanonizacije bio je mučeništvo.

Zahvaljujući Svetom Arškom župniku kult Svetoj Filemoni jako se proširio u Francuskoj. Sveti župnik je čuo o njoj po istoj Pauline-Marie.

Sveti Papa Pio X poklonio je zlatni prsten i druge darove u čast svetici usprskos protesta
modernista koji su se opirali pobožnosti svecima.

Štovanje je nastavljeno uobičajenom praksom sve do 1961. kad je pri reviziji rimske martiologije (knjige u kojoj se zapisuju sveci i blaženici), Ivan XXIII potpisao dekret po kojem se izostavlja iz kalendara spomen na Svetu Filemonu (i još svetaca), koja se prije slavila 11. kolovoza. Zbog čega? 

Dali su razlog sumnje o realnom postojanju svetice, makar nikad se nije dao službeni odgovor na taj čin.

U Lionu, kapelica podignuta od Pauline-Marie Jaricot bila je lišena svakog spomena na sveticu.

Zaključak:

1. Od svetice su nađeni smrtni ostaci uz naknadne privatne objave koje je potvrdila Crkva kao vjerodostojnima. Čudesa su potvrđivala zapis na grobu mučenice-djevice.

2. Molite se Svetoj Filemoni.

3. Da nije možda da Ivan XXIII i Pavao VI nisu sveci, umjesto da su "prestajali" to biti oni prije  proglašeni od Crkve.

Dodik skoro potpuno pravo o ezanu i arlaukanju

Da je ostao na tome, bio bi potpuno u pravu, ali je nadodao par riječi koje su ublažile potrebnu radikalnost (radikalnost u dobru nije loša stvar). Jer, rekao je uglavnom da "nema ništa protiv džamija, ali da mu to smeta jer budi narod u pet ujutro" i sl. Plus što je prije mjesec dana čestitao Bajram, što svakako nije u redu.

Matteo Salvini je bio lukaviji, rekao je da mu Islam kao religija ne smeta, ali Islam je Zakon koji je nesuglasan sa italijanskim vrijednostima". Tj., ustvari se radi o politici a ne religiji.

Onaj koji je bio jasan prije nego što će postati predsjednik, bio je Erdogan kad je rekao da su minareti Islamska koplja.

Odgovor je vrlo jasan na ovo pitanje: Islam je zlo u sebi i ako neka država to može sebi dopustiti, najbolje ga je zvanično zabraniti, jer se radi o ideologiji koja razara svako društvo u kojem djeluje. Ljubim muslimane, i zbog toga protiv sam Islama. Protiv te ideologije, ne osoba.

Teorija i praksa Islama to potvrđuju. Kuranske šure koje pozivaju na borbu protiv "nevjernika", tj. tebe i mene, nisu rečene u nikakvom "prenesenom" začenju, već u takvom kakvom jesu. Dok praksa Islama pokazuje da ne postoji na cijelom svijetu niti jedna jedina muslimanska država u kojoj se može pristojno živjeti.

Ne samo sada, već od postanka Islama uvijek imamo istu priču. Nekad kršanske zemlje su prestale to biti. Nitko nije zvao muslimane da dođu; oni dođoše sami i nametnuše se bilo direktno silom, bilo nekad mic po mic, kao Indonezija npr. Ta danas najmnogoljudnija muslimanska država počela je primati muslimane koji bi pristizali brodovima. S vremenom su se ustalili, ogorčali život susjedima i nametnuli se brojčanom nadmočnošću. To je hedžira, džihad bez mača.

Dođu na jedno mjesto; malo ih je na početku. Počnu provocirati svojim praksama ezana i sl., i malo po malo zauzimaju četvrti. Francuska je jedan živi evropski primjer toga, i nije sama. 

To je sociološki potvrđen proces i dok god političari - dok ima vremena - ne počnu govoriti jasnije od Dodika, bez njegovih nesuglasnosti čestitanja Bajrama itd. - ne počnu govoriti otvoreno, sve nas čeka sudbina Indonezije, Egipta, Pakistana, Sudana, Nigerije, Libije, Turske, Alžira, Maroka...

Usput, u BiH Srbi i Hrvati moraju graditi jedinstvenu poziciju barem na ovoj temi. Opazite upravo kako i Srpski i Hrvatski državni vrh gleda na Srbe i Hrvate iz BiH: poput nekih zadrtih radikalaca. Očito su prenosni remen instrukcija koje dolaze iz vrhova koji vode zapadne vrhove.

Prelom II Vatikansog Sabora

Poskoncilskim bogoslovima pokazuje se religiozni pogled na život pozivajući se prvenstveno na dokumente od Drugog Vatikanskog Sabora pa nadalje. Ako se koristi Sveto Pismo, onda su to citati koji se uklapaju u takav pogled; ako se citiraju kakvi drugi magisterijalni dokumenti, to se čini pod istom optikom.

Dok, ako se spominju kakvi drugi predkoncilski elementi, onda se to čini na iskrivljen način pokazujući njihov "promašaj".

Što ćemo mi uraditi?

Staviti ćemo prst u ranu, pa neka boli, neka se vidi kakav je prelom napravljen. Pokazati ćemo ono što se prikriva.

Kao rezultat biti će vidljiva nova poskoncilska religija.

Luka 19:27 "Ali ove moje neprijatelje, koji nisu htjeli da kraljujem nad njima, dovedite ih ovdje i smaknite ih preda mnom."

"Nije dopušteno ni nakoji način tražiti, braniti, udijeliti slobodu mišljenja, tiska, obrazovanja, ni kulta, kao tolika druga prava koja odgovaraju čovjeku po naravi. Jer, ako bi bila takva, postojalo bi pravo za ne priznati Božje kraljevanje i čovječja sloboda ne bi mogla biti umjerena nikakvim zakonom". (Papa Lav XIII, Enciklika Libertas, 42)

Psalam 96:5 "Jer ništavni su svi bozi naroda. Ali Svevišnji je načinio nebesa."

"Crkva, prema tome, vjerna evanđeoskoj istini, nasljeđuje Kristov put i Apostola kada priznaje i promovira princip vjerske slobode kao odgovarajući ljudskom dostojanstvu i u skladu sa Božjom objavom." (Drugi Vatikanski Sabor, Deklaracija Dignitatis Humanae.)

Ali što fali što se ovako govori? Pretjeruješ "ja isti"!

Na osnovu ovih dokumenata iz navodno crkvenih redova potakla se npr. islamizacija Evrope.

I to je zašto isusovac poput Davida Hollenbach iz Centra za religije i mir Sveučilišta Berkley daje predavanje na Bogosloviji u Sarajevu.

Nastaviti će se.

Poljska, simbol nove rekonkiste

Naša slavna slavenska braća imaće mnogo problema, kao tolike države, ali jedno neće: Islam.Znaju bolje pto je Islam od Hrvata usred Bosne. Ni Hrvatu u Hrvatskoj nisu za pohvalu.

Britanska novinarka pita poljskog katoličkog političara i pisca, Dominika Tarczyński: "Koliko ćete 'izbjeglica' primiti?"

Ovaj odgovar k'o iz puške, pokazujući nulu prstima: "Nulu", odgovori.

Malo zbunjena, makar se radilo o drskim zapadnim novinarima, voditeljica intervjua ga upita: "I vi se ponosite time?"

A dobri poljak, Sobieskoga naslijeđe, odbrusi joj prelazeći na bit stvari:

"Ne čemo primiti niti jednog jedinog muslimana, jer je to ono što smo obećali... to je ono zašto je naša vlada izabrana; to je zašto je Poljska tako sigurna, to je zašto nismo imali niti jedan jedini teroristički napad."

Molitva krunice na poljskim granicama urodila je plodom. Mogli bi i reći, zato što su im stvari jasne, zato su išli moliti krunicu na granici svoje zemlje. Nešto zašto su je i neki katolički listovi kritizirali, kao La Croix. 

No, neka gube vrijeme. Ili neka laju dok pametni rade. Jesi si upoznao kakvu afričku zemlju koja funkcionira? Donekle je to bila Libija, ali kad je Gadafi htio imati nezavisnu valutu na Sjeveru Afrike, bio je uklonjen. A sigurno i da propuste ove valove migranata. Također je funkcionirala Južna Afrika za vrijeme Apartheida, sada više ne. Rusi su upravo prihvatili 15.000 afrikanera (bijelaca iz Južne Afrike) koji bježe od masovnog nasilja nad njima.

Prema tome, ili će Evropa krenuti stopama Poljske (ove o kojoj govorimo)... ili će grcati pod Muhamedovim stijegom. 

[82. smrtna žrtva ove godine. 17-godišnja djevojka smrtno ubodena nožem. Više ubojstava u Londonu nego u Njujorku.]

Što znače razdvojene vode nebeskog svoda?

Koji su izvori vjere? Sveto Pismo, Tradicija, Učiteljstvo. Sve troje ide u istom smjeru. Ustvari, može se reći da je Tradicija usmena i pismena. Pisana Tradicija je jednostavno Riječ Božja ostavljena crnilom. Ali prije pisane riječi postojala je usmena. Evanđelje se prvo propovijedalo, a onda napisalo. Ono što se napisalo, bilo je u savršenom skladu sa propovijedanim. Ali usmena predaja u Crkvi ide prije pisane. Jer Duh Sveti preko Crkve tumači Sveto Pismo. Stoga Sv. Čiril Aleksandrijski upozorava: "Ne može imati Boga za Oca onaj tko nema Crkvu za Majku". "Crkva je stup i potporanj Istine", podsjeća Sv. Pavao Timoteju. Itd. 

Kad tako dakle bitno mjesto u Predaji ima Sveto Pismo, zar ne će Crkva još od zore kršćanstva posvetiti svoje najbolje energije za objasniti svaki redak Biblije? Jer kršćanin ne može ići "na svoju ruku" po ovom pitanju. Sve hereze u Crkvi dogodile su se preko prividno dobrih vjernika, ali vrlo zadrtih. Onih koji bi stavili svoje mišljenje ispred onog što su Apostoli i poslije njih njihovi nasljednici naučavali. Svaka hereza, svako odstupanje počinje sa drskošću: "ja znam". "Ne treba meni ovaj ili onaj", "ta piše ti u Bibliji tako". I sve slično tome. To je recept Martina Lutera, a prije njega bezbroj drugih sličnih njemu.
Ovo je suština mentalnog procesa heretika ili šizmatika: stavi svoju ideju ispred naučavanog od vjere i razuma. Razum može razrađivati ono što vjera pokazuje, ali nikad ne može doći do zaključaka protivnih svjetlu vjere. Jer je istina jedna.

Što se dogodilo u XIX stoljeću začinjanjem bizarne tvrdnje o ravnoj zemlji? Počelo se običnom brošurom u kojoj se počela sugerirati ta tvrdnja na osnovu iskrivljenog optičkog utiska o viđenju broda na horizontu. Da li je netko tražio kakvu "znanstvenu" potvrdu krivog tumačenja Biblije, ili je počeo Bibliju krivo tumačiti nakon toga, nisam siguran. Ali činjenica je da netk izvjesne retke iz Svetog Pisma, posebno Knjige Postanka, počeo tumačiti drugačije nego što je to Crkva naučavala. Nakon toga bilo je potrebno naći "eksperimente" koji bi potvrdili tu "teoriju".
Slučaj je takav sa interpretacijom smisla riječi "vode nebeske" u Knjizi Postanka. Neki su počeli govoriti da tu gore postoji neka "kupola" koja razvija "vode" od "voda". I onda da su NASA i SSSR pravili letove da "probuše" tu kupolu, i sve tako.

Skraćujem: malo naivnim koji upadaju u tu zamku želim pružiti argumenat Svetog Tome Akvinskog o ovom pitanju, kojeg on sam daje imajući u vidu nauk Crkvenih Otaca o istom, kao i preko uobičajene preciznosti njegove teologije. Bez daljnjeg ostavljam dole spomenuti tekst:

Suma teologije Dio I - Pitanje 68. O drugom danu

Art. 3: Svod, da li dijeli ili ne dijeli jedne vode od drugih?

Idu tri objekcije prema kojima izgleda da svod ne dijeli jedne vode od drugih

Protiv ovoga: jest što stoji u Post. 1,6: "Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!"

Odgovaram: moguće je da netko, interpretirajući porvršno tekst Postanka, ne shvati više nego obične fantazije koje odgovaraju mišljenju nekih od starih filozofa. Jer neki su tvrdili da su vode beskonačno tijelo, princip svih tjelesa. Ta beskonačnost može se shvatiti po riječi bezdan, kada se kaže: tama se prostirala nad bezdanom. Također su tvrdili da ovo vidljivo nebo koje vidimo, ne obuhvaća ispod njega sva tjelesna bića, nego da iznad njega ima beskonačno tijelo voda. Tako da bi netko mogao reći da nebeski svod razdvaja vanjske vode od unutrašnjih, to jest, od svih tjelesnih bića koja su ispod neba i za čiji princip su govorili da je bila voda. Ali jer je ova pozicija, i zbog solidnih razloga, lažna, ne treba reći da je takav smisao Pisma. Ali treba imati na umu da je Mojsije govorio prostom narodu, i stavljajući se na nivo njegove prostosti, samo im je predložio one stvari koje su rezultirale evidentne na prvi pogled. Na taj način, svi, ma kako bili priprosti, mogli su zaključiti da su zemlja i voda tijela. Ipak, da je zrak tijelo to već nije bilo tako jasno za sve, posebno ako se ima u vidu da su također neki filozofi smatrali da je zrak ustvari ništa, i zvali su zračni prazninom nešto puno zraka. Na taj način, Mojsije spominje posebno vodu i zemlju, ali ne i zrak, s ciljem da ne predstavi nešto nepoznato onom prostom narodu. Ipak, da i sposobnijim ostane istina, daje im mogućnost za shvatiti ispravno zrak, predstavljajući ga kao nešto blizu vodama, kada kaže: tama se prostirala nad bezdanom. Tako se daje shvatiti postojanje, nad vodama, prozirnog tijela koje je subjekt svjetla i tame.

Tako, dakle, bilo da podrazumijevamo pod nebom svod na kojem su zvijezde, bilo zračni zamagljeni prostor, odgovara reći da svod razdvaja jedne vode od drugih, uvijek kad se pod vodom podrazumjeva bezlična materija ili sva transparentna tijela. Jer zvjezdano nebo razdvaja dojnja transparentna tijela od gornjih. Zrak s oblacima razdvaja gornji dio zraka u kojem se tvore kiše i slični fenomeni, od dojnjeg dijela, blizu vode, i poznata pod imenom voda.

Na objekcije:

Značajne su druga i treća:

2. Ako se prihvate razne vode prema svojoj vrsti, kaže se da svod razdvaja jedne vode od drugih, ali ne kao uzrok te podjele, već kao granica obiju voda. 

3. Mojsije, budući da su zrak i druga slična nebeska tijela bili nevidljivi, nazvao ih je imenom vode. Rezultirajući evidentno, na ovaj način, da na bilo kojem dijelu svoda, shvati se kako shvati, ima voda.

Genocid kršćana, svijet šuti. Avaaz, organizacija iza koje je Soros, skreće pažnju na progon rohingya

Organizacija nigerijskih kršćana upozorava: zbog džihada u Nigeriji mogu nestati kršćani u narednih 25 godina:

Progonstvo koje je prešućeno o medijima. Zauzvrat, Avaaz, platforma koja ima predstavnike u 193 zemlje i iza koje je Soros, stavlja u prvi plan pretpostavljeni progon protiv muslimanske etnije rohinga. Indijska država Asaam ne daje im pravo građanstva i muškarci i žene biti će odvojeni u kampovima.

To je tragedija o kojoj se treba govoriti dok traje progon kršćana u bezbroj država u svijetu.

No, odavde kršćani trebaju izvaditi pouku. Potrebno je stvari aktualne tematike dozvati u javnost prosvjedima i koncentracijama makar nekolicine osoba. Poslije ih prenositi društvenim mrežama.

Ne možemo samo reći: "evo, tu je problem i ja na njega ukazujem". Potrebne su također geste javnog ispoljavanja.

Arhitektura hrama odražava suštinu kulta

Novus Ordo reforma, ili bolje rečeno antireforma i progon i zabrana katoličkog kulta učinjen od Pavla VI 1969., stavlja čovjeka na prvo mjesto. Kult je okrenut čovjeku, za čovjeka. Oni kažu za "zajednicu" u kojoj se časti Bog. Ali riječi su jedno, a djela drugo. Djela odražavaju pravu bit stvari.

Zbog tog doktrinalnog preokreta, preokrenuta je i arhitektura hramova, ako se tako mogu nazvati. Nove Novus Ordo crkve su ružne, hladne, odbojne. Tamo čovjek treba da shvati misterij, što je nemoguće. Misteriju se klanja, i časti se Bog koji ga je dao. To je srž katoličkog kulta, i takav kult je nasilno izmijenjen.

Bog je zaboravljen i okreće se čovjeku. Zbog toga tolike priče o "solidarnosti" koje nikad ne daju ploda jer je darežljiv samo onaj čovjek koji odgovara Bogu kojem se klanja.

Zbog toga novi stil gradnje crkava, sve ružniji do ružnijeg. Nije čudo da sve manje ljudi idu u crkve. Bez stavljanja Boga na prvo mjesto, sve je drugo uzaludno.
Jedna crkva u Čikagu (Sv. Benedikta Afrikanca), dizajnirana za "narod":

Ni klecala ni ničega. Gubi se razlika između protestantskih sala i ovakvih "katoličkih" crkvi. Ne znam što je ovo, biće neka vrsta "svetohraništa".

Najveći problem svijeta jest ono što se događa u Crkvi. Jer kad je Bog uvrijeđen, ne možemo imati blagoslov za sve ostalo.

Hrvatsko dostojanstvo, i Francuska pobjeda

Hrvatska je izgubila, i slavila je to dostojno. Multikulturna Francuska je pobijedila, i njeni navijači slavili su neredom i pljačkom.

Ne multikulturna, već prva afrička nacija koja osvaja kup:

1º KIMPEMBÉ (KONGO) 2º UMTITÍ (KAMERUN) 3º POGBÁ (GUINEA) 4º MBAPPÉ (KAMERUN) 5º DEMBELÉ (SENEGAL) 6º TOLISSO (TOGO) 7º KANTÉ (MALI) 8º MATUIDÍ (ANGOLA) 9º MANDANDA (KONGO) 10º RAMO (MAROKO) 11º FEKIR (ALŽIR).

Dobrodošli u Pariz:

Tužno. Za nas veliko. Ali za Evropu, svugdje oko nas i među nama, tužno, tužno.

Duboko nekršćanski stav Ravne Zemlje

Groteskna tvrdnja o Ravnoj Zemlji je potpomognuta od onih koji se hoće smijati kršćanstvu i prikazati ga nespojivim sa razumom. Nije slučajno da njihove stranice i video zapisi imaju na milijune posjetitelja. I nije slučajno da im ateisti i gnostici na taj način daju podršku, a poslije se smiju navodnom kršćanstvu kojeg ovi propovijedaju.

Istina je mnogo drugačija. Kako sam već nekoliko puta rekao, Crkveni Oci uzimali su Zemlju za okruglu i oštro su osuđivali par njih koji bi u prvim stoljećima navodili mogućnost Ravne Zemlje. To preuzima Sv. Toma Akvinski, i u svojoj Sumi Teologije iz XIII stoljeća, I dio, Pitanje 1, u odgovoru na drugu opasku, navodi:

"Različitim načinima spoznaje, različite nauke. Na primjer, toliko astronom kao i fizičar mogu zaključiti da je Zemlja okrugla. Ali dok astronom to zaključuje preko nečeg apstraktnog, matematike, fizičar to čini preko nečeg konkretnog, materije. Odatle ništa ne priječi da iste stvari ulaze u polje filozofskih materija postavši spoznate po jednostavnom naravnom razumu, i, u isto vrijeme, unutar druge znanosti čiji način spoznaje je preko svjetla božanske objave. Odakle se zaključuje da je teologija koju izučava sveta znanost, po svojoj vrsti različita od teologije koja čini dio filozofije."

[Sveti Franjo odbacuje svijet u obliku kugle i prihvaća Krista. U kršćanskoj umjetnosti nije prikazivan mit ravne zemlje]

Dvije figure koje citiraju vjernici mita Ravne Zemlje (mit proizveden ponovno u XIX stoljeću među anglikancima i protestantima, osim među muslimanima od prije) su Lactancio (245-325) i grčki geograf Cosmas Indicopleustes. Lactancio je bio ustvari heretik koji je govorio da je Bog pozitivno htio zlo i koji je zastupao manikeističku viziju prema kojoj Krist i Sotona su jednaci, makar suprotna stvorenja Božja. On je vjerovao da poganski filozofi nisu imali dobre argumente za držati da je Zemlja kugla, i da Biblija ne uzima niti jednu poziciju, da to smatra bez važnosti. Njegova ideja, osim što je zastranio pod manikeizmom, ni na koji način ne predstavlja mišljenje prvih kršćana. Svakako, njegove ideje nisu bile utjecajne.

Cosmas je izgradio kompliciran i poseban model fizičkog svemira koji je predstavljao Ravnu Zemlju. Makar čak ni on nije htio da se njegov model uzme za dosljedni prikaz pravog uređenja svemira. On je mislio na fizički svemir koji bi imao odraz duhovnog, nešto kao Dante koji će kasnije pristupiti na literalan i pjesnički način ovoj duhovnoj stvarnosti.

Ali...! Suvremenik Cosmasa, Ivan Filopo (490-570), strogo i oštro je kritizirao njegov rad. Bilo koja bilo nakana Cosmasa, po njegovom velikom akcentu na fizičkom aspektu doista je davao utisak da je njegova želja bila sagraditi realni model kosmosa. Ivan Filopo imao je mišljenje Svetog Augustina, koju su izrazili Alberto Magno i Toma Akvinski nakon njega. Tj.: kršćani treba da se odvoje od tvrdnji o fizičkom svijetu koje bi ušle u konflikt sa razumom, jer bi inače doprinijeli prezir i napade na svoju Vjeru.

Navešću još samo par citata Crkvenih Otaca o ovoj temi.

Sveti Bazilije, Prava Vjera, Knjiga 2, Glava VII:
"Eklipsa Mjeseca, s druge strane, uzrokovana je sjenom koju Zemlja projekcira na Mjesec kada je mjena od petnaest dana, i Sunce i Mjesec su na opriječnim polovima velikog kruga. Sunce koje je ispod Zemlje i Mjesec iznad nje. Jer Zemlja projekcira sjenu i svjetlo Sunca ne može osvjetliti Mjesec, i zbog toga eklipsa".

Sveti Grgur Niški, O duši i uskrsnuću:
"Kao, kad Sunce pada na Zemlju, sjena ide preko njenog dojnjeg dijela, zbog njenog sferičnog oblika... toliko gurnja polovica (Zemlje) koliko dojnja su svjestlo i tama."
Sveti Bazilije, Hexameron IV, Propovijed 4: "Ovo su jezera, i samo ima jedno more, kao što tvrde oni koji su putovali oko Zemlje".
"Ali oni ne primjećuju da, unatoč tome što se pretpostavlja ili se naučno dokazalo da je svijet okruglog i sfernog oblika..." Sveti Augustin, Grad Božji, Knjiga XVI, Glava 9.

To je tvrdnja o Ravnoj Zemlji, podstaknuta od ateista i gnostika za rugati se kršćanima u nastojanju za odvojiti od vjere one razmišljaju. Sramotni i duboko nekršćanski pogled na svijet (ili ne znam na što).

NOM poseže za dijelom klera u ratu protiv Salvinija: "ako treba, sve ću crkve pretvoriti u džamije", poručuje umirovljeni biskup Caserte

Zašto sad napad ovim "krilom"? Jer popularnost Salvinija dostiže 70%. Ljevica i liberali ne mogu trenutno ništa u ovoj za njih nepovoljnoj situaciji. Makar s tolikim medijima u njihovim rukama, običan svijet osijeća na vlastitoj koži koja je cijena multikulturnosti: žene, kojima su feministkinje obećavale raj svojim pobunama, ne smiju poviriti na ulicu u udređeno doba; nesigurnost je porasla za sve, i kad najmanje očekuješ možeš ostati bez kola, probušenih guma ili naći ga sprženog. Ne mogu se primaći crkvama a da ih ne zaskaču nepristojne bugarske i rumunjske gatarke, sa tko zna kojim nakanama. Multikulturnost je napravila život vrlo neugodnim u radničkim četvrtima.

Bogati se skrivaju u skupljim djelovima gradova ili ograđenim naseljima, ali život običnom puku je postao - blago rečeno - jako nelagodan u Italiji. Konačno je došao neki "populista" kako ih sustav zove, ali neka ga baš takvog, govori za sebe narod! Mi, roblje rada, baš hoćemo populiste!

Nema više smisla pozivati na izbore - sustav bi ih izgubio s još većim porazom. Idemo, dakle, u napad onim krilom kuda se za sada može: iskoristiti ćemo naše pijune u kleru, neka oni govore za nas i traže nam pobornike. Neka im probaju pomutiti redove

Ali slab će postići rezultat. Poslije ćemo podsjetiti zašto. Prvo, radi se o relativnom malom dijelu klera, ali mediji će upravo baš njih staviti u prvi plan. Njih petero će doći na trg Svetog Petra (znaju tko ih tu podržava), i tamo će dati preko sredstava javnog priopćenja svoju poruku milijunima ogništa - tako se nekad govorilo, sada je bolje reći "skupina buljitelja u ekran" - "sve ću, ako treba za stvar, crkve pretvoriti u džamije", poručuje umirovljeni biskup Caserte Raffaele Nogaro. Ako "ovo dopusti spasiti živote ljudi i žena". 

[Raffale s Franjom]

Kad netko izgubi vjeru, i pripada religiji koja stavlja čovjeka umjesto Boga na prvo mjesto, logična je ovakva poruka. Crkve služe za spasiti duše, a ne ovozemaljske živote! I, kad se potiče svakako na materijalnu pomoć, to je uvijek u duhu vjere imajući sve u vidu.

Vi, Raffaele, spašavate trgovinu ljudskim bićima; potpomažete robovlasničke odnose nasuprot Italije. Vi ste ustvari glasnogovrnik najgore moguže i neskrupulozne mafije što postoji.

[Još jedan istaknuti "antirasista": Gianfranco Formenton, Umbria. "Imamo ljude koji dolaze u crkvu na blagoslov, procesije i religiozne čine, ali svaki put kad Papa Franjo podsjeća na migrante ili siromašne, oni ne slušaju", žali se Formenton u razgovoru sa The Guardian]

Na sreću, ljudi vam više ne vjeruju. Nikome više vi niste potrebni. Ispraznili ste crkve, i sada idete na RAI i Scalfarijevu Reppublica da bi vas netko čuo. Ćuti će vas onih preostalih 30%, i to najviše, koji još uvijek - slijepi ili ogrizli u zlu - imaju nakanu glasati za ljevičare i naprednjake raznih vrsta, i koji svakako ne idu u crkvu. 

Postali ste jedan opušak iz kojeg se više ne može povući ni jedan dim, i baca se bez žaljenja na ulicu.

Nek vam barem bljuvotno stanje u koje su vas ostavili oni koji su se služili s vama - i još uvijek kao preostali metak u cijevi koji se ispaljuje za svaki slučaj - pomogne otvoriti oči i vidjeti ne toliko gdje ste pali, već što ste izgubili.

Dao Bog da dođete sebi prije časa vašeg suda.

"Ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti. Ne služi više ničemu, nego da se baci van i da je ljudi gaze".

[Najhrabriji i otvoreniji - poskoncilski - biskup (također umirovljeni) Rene Gracida (USA, Texas), jasno, glasno i pravo: "Franjo je antipapa i kardinali trebaju izabrati novog Papu"]