Iran prije revolucije 1979, i sad; ogledalo naše stvarnosti. Aerofobija i islamofobija

Iran do 1979:

ne treba pronalaziti opet točak. Imali su običaje vrlo slične onima iz istog vremena u Jugoslaviji. I kako im je sad, tako može biti nama sutra, ako ne i gore.

Da li sam islamofob?

Zamisli da si na vrhu Ajfelovog tornja, i da te netko gura s leđa. I ti samo što ne padneš, i nastojiš se uhvatiti za ogradu, a ona izmiče. Što bi osjećao kad bi povirio u ono prazninu? Pa neku vrstu aerofobije. Ili barem instiktivni pokret da se održiš i ne odeš u dubinu.

E pa isto tako i ja osjećam kad se nadvirim nad ponor Islamskih realnosti. I to je islamofobija.

Ali pogledaj kako se u Iranu bore, pod cijenu kazni i pritvora, za očuvati svoje dostojanstvo:

Najopasniji borci su oni koji su spremni primiti udarce, i podnijeti žrtve. Vlastite.

To je recept.

Opasnost sedevakantizma

Sada je došao red da opalimo par dobrih šamara izvjesnim sedevakantistima, jer zaslužuju.

Koje su velike opasnosti sedevakantizma?

1. Lako je praviti grupe, i svaka grupa lako može doći do toga da prihvati nekog svog biskupa za (vrhovni) autoritet. Odatle lako dolazi do velike podjele među sedevakantistima.

2. Još gore: u nekim slučajevima, jer Crkva treba Papu, do izabiranja "Pape".

Sama ta činjenica da praktično nekoliko osoba izabere "Papu" govori o velikom promašaju tog stava ili čina. Promašaju cijelog načina razmišljanja koje je dovelo do izabiranja "novog Pape".

To razmišljanje sastoji se u sljedećem: Crkvi je potreban Papa, i budući da su skoro svi pali u herezu, i oni koji to možda nisu ne žele dati Crkvi Papu, to mi trebamo učiniti. I tako, više puta kroz XX stoljeće dolazilo je do izabiranja nekog "Pape".

Sami taj događaj, čin izabiranja "Pape" od šačice katolika, svojom bizarnošću potvrđuje zabludu onih koji ga izvršavaju. Pravi Papa mora biti univerzalno priznat od Crkve. Ukoliko postoji velika zabuna o tolikim doktrinalnim pitanjima, kao što je to danas, to je nužno prvo riješiti, svečano i javno odbaciti pogrešni nauk, imati sigurni katolički kult, općeprihvaćen i poznat od katolika cijelog svijeta. To bez daljnjeg danas nije slučaj. I onaj koji srlja u tom pravcu, pravi veliku uvredu Bogu i Crkvi. Sreća je da je takvih malo, ali ipak je potrebno razgraničiti taj problem da ne bi u budućnosti bilo takvih pojava više, sa sličnim rezultatima koji ne vode ničem dobru, niti mogu predstavljati ikakvo rješenje, osim povoda ruganju. A ovdje nismo da se rugamo, već da se borimo za Crkvu. Trebaju se ispraviti pogreške u svakom smjeru.

Posvetimo pažnju samo jednom ilustrativnom slučaju: izabranju "Pape Lina II".

Dogodilo se to 29. lipnja 1994, u jednoj kapelici u blizini Hotela Europa u Asizu. Izabran je bio izvjesni Víctor von Pentz, u njegovoj 41. godini. Dugo se ustezao za prihvatiti izabranje, ali ipak ga je prihvatio. Iz Južne Afrike, njemačkog porijekla, studirao je u USA kod FSSPX. Zaređen svećenikom od jednog ukrajinskog biskupa (pretpostavlja se sedevakantnog). Poslije je također izgleda bio zaređen kao biskup. Malo nakon izabranja nastojali su ući u Lateransku Baziliku u Rimu, ali im policija nije dozvolila.

Ono što još treba spomenuti jest da se izabrani odmah distancirao od onih koji su ga izabrali, te je izgleda dao do zvanja dvije godine poslije da otkazuje na svoje "poslanje".

[Lucian Pulvermacher, izabran kao "Pio XIII" u maloj "konklavi" 1998. Umro 2009.]

Osim ovog zaluđenog, ima još kojih dvadesetak i više drugih koji su bili izabirani prošlog stoljeća. Ima svakakvih slučajeva, i jedan švedski povijesničar (ne znam da li je protestant) donosi njihova imena i opise slučajeva.

Ovi žalosni slučajevi su još jedna posljedica nedostatka autoriteta kojeg uočavamo u Crkvi. S jedne strane vidimo svega i svačega kod Franje i njegovih, ali na drugoj strani među sedevakantistima ima ogromnih razmimoilaženja i bizarnih poteza poput navedenog, koliko tragikomičnog toliko i opasnog. Bez daljeg, sedeprivacionisti su lišeni ovog problema. Jer oni očekuju, svakako odbacujući sve zablude Drugog Vatikanskog, obraćenje izabranog na uobičajenoj konklavi. Ne ulazim sada u taj problem.

Ono što želim reći jest da je poskoncilsko rasulo doprinijelo ogromnoj zbunjenosti katolika u svim mogućim smjerovima.

Što možemo jedino tvrditi? Prvo, treba imati na umu riječi Sv. Pavla "Čuvaj poklad vjere!", što se u istom smislu navodi i u Otkrivenju. Ne može se udaljiti ni trun od nepromjenjive katoličke vjere. Ni milimetar.

Trebamo se moliti da imadnemo pravog Papu koji će sigurno i pravovjerno voditi Crkvu kako ne može biti drugačije. Nešto što nam samo Bog može udijeliti. Ne mi, da ne bi možda netko rekao "Ja sam to uradio, ja sam riješio situaciju". Ne, samo Bog ovo može riješiti.

I zato, treba se čuvati skoka u prazno.

Molitva Pape Pija XI za idolopoklonike, Muslimane i Židove. Ne daj se zavesti od današnjih zabluda

Pio XI (1922-39) bio je Papa u periodu između dva svjetska rata. Nekoliko momenata su značajni u njegovom upravljanju Crkvom: ustanovljava svetkovinu Krista Kralja, osuđuje komunizam, liberalizam, fašizam i nacizam (posebno zadnju ideologiju u kojoj osuđuje poganske elemente, s obzirom na prvu upozorava na totalitarne vizije, posebno prisutne u nacizmu), i posebno lažni ekumenizam, kao jednih od ključnih elemenata njegovog pontifikata.

Posebnu pažnju obraćamo sada njegovoj molitvi Posvete ljudskog roda Presvetom Srcu Isusovu. Služiti će nam da kratko označimo neizmjernu razliku između katoličkog pogleda na druge religije, s jedne strane i današnjih zabluda sa druge.

Molitva je kako slijedi, između redova staljam koju sliku. Tekst i razlike su jasni sami po sebi:

Posveta Ljudskog Roda Presvetom Srcu Isusovu (Papa Pio XI)

Preslatki Isuse, Otkupitelju ljudskog roda, pogledaj na nas, ponizno bačeni na tlo pred Tvoj oltarom.

Mi smo Tvoji i Tvoji želimo biti; ali da bi sigurnije bili sjedinili s Tobom, evo svatko od nas se danas slobodno posvećuje Tvom Presvetom Srcu.
Mnogi, doista, nikad te nisu upoznali; i mnogi, prezirući Tvoje zapovijedi,
su te odbacili.

Smiluj se svima njima, milosrdni Isuse, i privuci ih Tvom Presvetom Srcu.

Ti budi kralj, o Gospodine, ne samo vjernika koji nisu nikad otišli od Tebe, nego i od rasipne djece koja su Te napustila, da se brzo vrate u kuću svoga Oca, da ne bi umrli od bijede i gladi.

[Zajednička molitva sa luteranima i drugima nije samo Franjina praksa.]

Budi Ti Kralj onih koji su zavedeni pogrešnim mišljenjima, ili koje razdor drži daleko i zovi ih natrag u luku istine i jedinstva vjere, tako da uskoro mognu biti samo jedno stado i jedan pastir.

Ti budi Kralj svih onih koji i danas borave u tami idolopoklonstva ili Islama, i ne odbaci dovesti ih u svjetlo Tvog kraljevstva.

Gledaj, napokon, očima sažaljenja na djecu tog roda, koji je tako dugo vremena bio Tvoj izabrani narod; i neka se Tvoja Krv, koja im je nekoć bila prizivana u osvetu, sada spusti na njih u kupci čišćenja otkupljenja i vječnog života.

[Sekretarica izraelskog predsjednika ne želi pozdraviti čovjeka koji nosi križ; Franjo prikriva križ i nakloni se pred njom. Međutim, ima možda i još gorih situacija, i svakako ne samo Franjinih.]

Podari, Gospodine, Tvojoj Crkvi, sigurnost slobode i imunitet od zla; udijeli mir i red svim narodima, i učini da zemlja odzvanja od pola do pola jednim vapajem: Hvalite Božansko Srce koje nam je donijelo spasenje: neka mu je slava i čast uvijeke.

Amen

Biskup Oporta nije ispravno opovrgao svoje riječi

Nadopuna: sada sam pročitao da navodno one portugalske novine donose ispravku biskupovih riječi. Jer, kažu, nisu ga dobro citirali nego su donijeli riječi jednog drugog "teologa" koji je poznat po njegovim herezama. Tri dana mu je prvo trebalo da ispravi one riječi, i to nakon protesta prvenstveno laika? A onda sada dolazi ovo, ali gdje je opet rekao da "se ne treba prvenstveno osvrtati na 'tjelesno djevičanstvo' Marijino, već prvenstveno duhovno, i da on priznaje vjeru Crkve u tjelesno djevičanstvo također. Ali duhovno je totalno vezano za tjelesno i ne smije se razdvajati.
Jučer smo komentirali vijest o nedostojnom biskupu Oporta, Manuel Linda, o njegovom vrijeđanju Vazda Djevice:

"Marija je samo djevica u teloškom smislu... nikad se ne trebamo osvrnuti na tjelesno djevičanstvo Djevice Marije". Još, "Isus nije sin jedne djevice. Bio je začet od Marije i Josipa kao bilo koja druga osoba i jest doista čovjek. Djevičanstvo se pripisuje Mariji kao metafora za pokazati da je Isus bio jedna vrlo specijalna osoba... nije rođen u Betlehemu...

Nakon tri dana ovaj gad se navodno ispriča, i kaže da "on vjeruje vjerom Crkve u djevičanstvo Marijino".

Opet moramo stati malo ovdje.

1. Pretpostavlja se da je on imao tu vjeru i prije njegovog intervjua. I to ga je dovelo do onih riječi.

2. Ispravka je nekoreknta. On je rekao da ne trebamo gledati na Gospu kao "tjelesnu djevicu". Tj, za njeno Djevičanstvo to nije nužno. Prema tome, ispravka bi trebala glasiti: "da ja TAKOĐER vjerujem u vječno tjelesno djevičanstvo Gospino". Ono što je napao, treba da ispravi.

3. Digla se buka u Portugalu. Ali među kojima? Među svećenicima, biskupima? Ili možda laicima? Koliko vidim i koliko sam čuo, upravo neki laici su javno zatražili od BK Portugala da ga opomenu i zatraže od njega ispravku.

4. Ponovno posvetimo pažnju koncilskom dokumentu Lumen Gentium i onome što kaže u t. 57: "...koji njezinu djevičansku netaknutost nije umanjio, nego posvetio." Ne samo da se radi o lukavim riječima, već jednostavno neispravnim. Jer Gospa je već bila posvećena, od samog svog Bezgrješnog Začeća. I upravo zbog toga, jer je bila posvećena od samog svog početka, ona je bila Majka Božja po vječnoj odredbi Božjoj.

5. Gad Linda, unatoč "ispravci", trebao bi biti poslan nogom u guzicu van. Zašto ostaje "unutra"? Nekad bi heretici odlazili napolje, a danas ostaju. Da truju još više.

Ne vjerujte im.

Najgori napad na Božić je "iznutra"

Nadopuna: sada sam pročitao da navodno one portugalske novine donose ispravku biskupovih riječi. Jer, kažu, nisu ga dobro citirali nego su donijeli riječi jednog drugog "teologa" koji je poznat po njegovim herezama. Tri dana mu je prvo trebalo da ispravi one riječi, i to nakon protesta prvenstveno laika? A onda sada dolazi ovo, ali gdje je opet rekao da "se ne treba prvenstveno osvrtati na 'tjelesno djevičanstvo' Marijino, već prvenstveno duhovno, i da on priznaje vjeru Crkve u tjelesno djevičanstvo također. Ali duhovno je totalno vezano za tjelesno i ne smije se razdvajati.
Bilo je mnogih napada ovog Božića na sve što predstavlja kršćanstvo. Napr., jedan plastični oblik takvih napada bili su divljački, đavolski nasrtaji protiv jaslica u mnogim mjestima. Pretpostavlja se od ruke bilo muhamedovaca, bilo antifa. Napr, u Ilfordu, VB, lik Djeteta Isusa osvanuo je sa odsječenom glavom.

Ne ćemo stoga prelistati tolike i tolike napade na Isusa Krista, o čemu se radi, izvršene nekršćanskom rukom. Uvijek su na to bili spremni, pa i sada, makar se intenzitet ovog sotonizma znatno povečava zadnjih godina.

Osvrnuti ćemo se s druge strane na najbolnije moguće napade, izvršene prividno iz redova Crkve. Osvrnuti ćemo se na njih, i povezati ih.

Dva dana prije Božića, Biskup Oporta, Manuel Linda, u portugalskom listu Observador daje izjavu o djevičanstvu Gospinom. On posuđuje svoj jezik Sotoni, i ovako je govorio:

"Marija je samo djevica u teloškom smislu... nikad se ne trebamo osvrnuti na tjelesno djevičanstvo Djevice Marije". Još, "Isus nije sin jedne djevice. Bio je začet od Marije i Josipa kao bilo koja druga osoba i jest doista čovjek. Djevičanstvo se pripisuje Mariji kao metafora za pokazati da je Isus bio jedna vrlo specijalna osoba... nije rođen u Betlehemu..."

Znate li koliko je ovdje bljuvotina? Ali idemo redom. Podsjetimo na dogmu o Vječnom Djevičanstvu Marijinom (Majke Božje, već definirano u Efezu dva stoljeća prije) Letranskog Sabora 649:

"Ako netko, suprotno Svetim Ocima, ne ispovijeda da je Bezgriješna Marija doista i istinski Majka Božja i uvijek Djevica, ukoliko je začela onog koji je jedini i istinski Bog - rođena Riječ od Boga Oca prije svih vjekova - u ovim zadnjim vremenima, bez ljudskog sjemena i rođenog bez povrede njenog djevičanstva, koje je ostalo netaknuto nakon njegova rođenja, bio proklet."

A tko pljuje na Gospu? Sotona. I hereze su njegov jezik. On je otac hereza i krivovjerja.

No, što ima još ovdje, na što ovo dalje cilja? Ovdje se povlače još druge dvije hereze, Nestorijanaca i Arijevaca. Nestor, Carigradski Patrijarh, govorio je da su u Isusu dvije osobe, jedna ljudska, jedna Božja. Prema tome, Gospa bi bila samo majka Isusa čovjeka, a ne Majka Božja. I bio je osuđen na Koncilu u Efezu kao Juda, i svrgnut i protjeran. Jer Gospa je Majka onog koji je Bog.

Kad bi Isus bio sin - užasno je to i ponoviti - muža i žene, onda bi imao ljudsku osobu, kojoj bi se na neki način pridružila Druga Božanska Osoba. To bi bilo nestorijasntvo.

Ali bilo bi i još gore, ako možemo tako reći. Isus bi bio samo stvorenje, koje bi se uzdizalo do svjesti o Bogu; najveći od ljudi, od svih stvorenja, ali samo čovjek, makar "pobožanstven". Što je praktično arijevstvo.

Sad, podigla se buka u Portugalu, i ovaj mazlum (Linda) ispravlja svoje riječi i kaže da "on vjeruje vjerom Crkve u djevičanstvo Marijino". Makar ne kaže koja je to vjera: da podrazumjeva tjelesno djevičanstvo nerazdvojivo od djevičanstva Gospina. Jer, kad Gospa ne bi bila tjelesno djevica, prije, u porodu i poslije poroda, ne bi bila ni Gospa. Vječna Djevica podrazumjeva sve to, kao što potcrtava dogmatska definicija Lateranskog sabora.

Da ima pravde, ovo bi đubre izletilo iz Crkve dobre godine, i na kraju bi ga se primilo da umre u Crkvi ali bez ikakvog dostojanstva.

Ali ovakvim ništa se ne događa. Jer, to je Franjin tip. On je već prije spremno izašao u prihvaćanje Amoris Laetitia, ponovno oženjenih bez ikakvih problema; već se izjavljivao protiv Tradicionalne Mise, čudeći se da to još ikoga može privući.

No, ostavimo Lindu, dosta nam ga je. Odakle njemu ovu? Ta, sam predstavnik "pravovjernosti", opet Kardinal Müller, o tome je pisao u vrijeme kad je postao biskupom, i nije opovrgao. Za njega nije bilo bitno da li je Gospa bila tjelesno djevica, tj ovaj nauk (o djevičanstvu Marijinom) "ne ide toliko sa specifičnim fiziološkim osobinama prirodnog procesa rođenja (napr. da rodni kanal nije bio otvoren, himen prekinut, ili odsustvo porođajnih bolova), nego sa ozdravljajućim i spasilačkim utjecajem milosti Spasitelja na ljudsku narav". Takvi tipovi su na takvim položajima. (Međutim, pazi!: još je Drugi Vatikanski, vrlo lukavo, odškrinuo vrata po tom pitanju. Lumen Gentium navodi (t. 57) "...koji njezinu djevičansku netaknutost nije umanjio, nego posvetio." Vrlo lukave riječi, koje daju povod mnogo čemu. Rahner, Ratzingerov mentor, otvoreno je dovodio u pitanje Gospino djevičanstvo, dok je liberacionst Boff gledao na to kao "metaforu".

I tako, prije nekoliko dana, eto ti i Franje. Kaže da je Gospa "postala svetom" kroz svoj život. To direktno niječe dogmu o Bezgrješnom Začeću, prema kojem je, i prema Tradiciji od samog početka, Gospa presveta već od svog začeća.

Sva je ta banda tu negdje, i zato ostaju na svojim položajima jer jedan drugog podržavaju.

Novi član Pontificijske Akademije za Život napada seksualni moral Crkve... svakako uz Franjino dopuštenje. Ponoćka

Profesorica "teologije" (tj, nekatoličkog boga) i liječnica na Sveučilištu u Strasburgu, Marie-Jo Thiel, nova članica - imenovana prošle godine - Franjine Akademije Protiv Života, napala je po tko zna koji put katolički seksualni moral kao zastarjeo i neusklađen sa vremenom. Još više od toga: homoseksualnost nije perverzija - sram Crkve što je tako prije govorila! -, kontracepcija je super, i ostalo: neumorno dosađivanje o "ljubavi, opraštanju i novom putu".

Ne moramo ulaziti u pojedinosti njenih bljuvotina; znajući kako misli i kojeg je kova, možemo samo unaprijed zaključiti što će lajati i prije nego što je čujemo. Čista logika.

Ali ono što je bitno ovdje jest da je ova zvjerka držana tu gdje jest upravo od samog Franje. On hoće da ona bude tu. Kad ne bi htio, ne bi ni bila. Onda, kad je već tu, reći će se: "hoćemo čuti nove prijedloge i pristupiti razmjeni mišljenja". Jer znate, Franjo je vrlo dijalogantan tip. Sa ovakvom sortom bakcila, svakako.

Tu je stavljena da uništava, da razara. Da kao plasira loptu u šesnaesterac, i to će biti izgovor za novu igru. "Jer, znate, to se od nas traži".

Ni tjedan dana nakon njenog istupa, eto ti Kardinala Marxa da i on zasoli: "Franjo je otvoren za diskusiju o moralnim pitanjima". Svakako, tu je riječ ponovno o homoseksualnosti i ostalim "sitnicama".

U političkom žargonu radi se o pripremanju terena javnog mijenja za skok koji slijedi. On, u svojoj ulozi Uzurpatora, slijedi svoja pravila: stupnjevito, malo po malo. Ne može naglo, jer bi možda bilo pobune. O tome prvo treba da se govori, onda ću ja. Ako nešto bude malo teže za definirati, prvo ćemo od toga napraviti prihvaćenu praksu, a onda kad postignemo opće rasulo nastupiti će gotov čin.

Uostalom, ništa novo u njegovoj praksi eksperimentiranog primjenjivača kabalističke dijalektike. Thiel je potrebni pješak, Marx lovac u šahovskoj igri: on je kralj koji raspoređuje i čeka šah-mat.

----

I tako, dan za danom kršćani krvare gnječeni odozgor nametnutim bezobraznikom.

Ima toliko dobronakanskih katolika, koji idu na novu misu jer su im roditelji išli, i makar su njihovi stariji išli na pravu misu i pravilno bili poučavani, oni iz poslušnosti idu u iste ckrve i slušaju mise ovih novih. Mnogi od tih ljudi su jako fine osobe, i isrkeni vjernici. Kad bi ih se poučavalo kako treba, oni bi najradosnije sve to prihvatili, i blagoslov bi bio ogroman.

 Bio sam sinoć na Ponoćki. S obitelji i kod poznatih svećenika. Otpratim ih, ne pričešćujem se - tako izražavam svoje nezajedništvo i neprihvaćanje koncilskih nameta od prije pedesetak godina - i poslije pozdravim uglavnom mlade fratre. Oni ne znaju da pišem na blogu, niti sva moja razmišljanja. Nastojim biti diskretan i nenametljiv. Opažam ih. Žao mi ih je. Jako fini ljudi, ali krivo vođeni. Imaju najbolje nakane, žele služiti Crkvi, ali "odozgor" im ne dolaze dobre upute. Kao ovce su bez pastira.

Jedan reče: "ti si mogao biti dobar fratar". Uz smješak u sebi sjetih se kad mi jedan prijatelj reče, u vrijeme dok sam to promišljao dobrih godina prije nego što se ovaj momak i rodio: "ti ne možeš u fratre, jer si previše buntovan". Istina je, tu sam karakteristiku vukao kroz sve svoje promjene i "faze". I također, mislim, nerado izvana viđeno strasno traženje istine.

I tu, preda mnom, tu su nevini ljudi koji predaju svoj život Bogu... a gore su vukovi oštrih zuba. Do koje mjere će izdržati ovi momci? I koliko bi oni mogli samo izvaditi dobrog potencijala samo da su pod dobrim pastirima.

Bože, nek se ispuni: "Otet ću svoje stado iz njihovih ralja. Ne će im više služiti za hranu. Jer ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću se sam zauzeti za svoje stado i nadgledati ga." (Ez. 34: 10-11).

Jer:

"Moraju li moje ovce popasti ono što pogaze vaša stopala, i piti ono što pomute vaše noge?" (Ez. 34: 19)

Sretan Božić!

"Bila jednom u našem svijetu jedna štala, i ono što je bilo u toj štali, bilo je veće od cijelog našeg svijeta." C.S. Lewis

Kad se u Evropi poštovala sloboda izražavanja... za dobro

Muhamed u paklu, u Bolonjskoj katedrali:

 prema Danteovoj "Božanskoj komediji".

Ali Dante nije samo Muhameda stavio u pakao, već i nekoliko Papa koje je optužio za teški grijeh simonije (prodaje crkvenih dostojanstvenosti za novac). Stavio je čak i onda živućeg Papu Bonifacija VIII u pakao... a ovaj ga nije kaznio za to, ni za njegovo pisanje.

[Stavlja u usta Pape Nikole III koji se muči u paklu, govoreći Danteu za kojeg vjeruje da je Bonifacio VIII, još vladajući Papa: "Jesi li već ovdje, dok još nisi utonuo u ovu rupu, jesi li već ovdje, visoko uzdignute glave, Bonifacio?... Tako brzo si se zasitio onih dobara, zbog kojih se nisi ustručavao uzeti ih lažima od prekrasne Gospođe (opaska: misli na Crkvu), da nakon toga upravljaš njome nedostojno? (Devetnaesta pjesma, Osmi Krug, treća jama: simonijci. Papa Nikola III; Pakao, Božanska Komedija).]


Štoviše, Papa Benedikt XV mu je posvetio Encikliku  "In praeclara summorum" (1921) povodom šest stoljeća od njegove smrti, stavljajući ga za primjer katoličkog intelektualca.

Nešto na što je podsjetio i Franjo citirajući pohvlau Pape Benedikta XV Danteu zbog njegove "intimne veze s Petrovom Stolicom".

Licemjerje, jer Franjo ne oprašta nikom tko se samo mrdne. S razlikom u dimenziji jer oni su bili prave Pape koji su tolerirali Danteove kritike njihovih moralnih grešaka... ne nauka.

Dok se Franjo kritizira zbog sijanja suprotnog nauka vječnom katoličkom, i tko se to usudi za glavu je kraći.

Vratimo se Franjinim svjetovnim suradnicima. Pisni nešto o Islamu danas, znaš što te čeka. Gdje je ta sloboda o kojoj danas toliko govore?

Sloboda samo za praviti loše. 

Nemamo dakle, pomoć ljudi u ovoj borbi... ali Bog će nam pomoći.

Karizmatski duh je razorni virus

Pisali smo više puta o karizmatskoj dekadenciji i stranputici, ne obnovi kako je njeni sljeditelji zovu.

"Pravoslavni" također uviđaju nešto slično, i na ovom videu iznose ispravne kritike i opažanja napada na katoličku vjeru na Zapadu i također Ukrajini:

 Opažanja su im ispravna: ako će se vjera zasnivati na kojekakvim osjećajima "ozdravljanja" i drugih nedostojnosti, onda je bolje ići u diskaće ili druge zabave. Svi znamo da je život težak, a ovi ga prikazuju kao mermeladu. Logično je onda da se događa upravo suprotno od onog što ovi naivci i zabluđeni misle: crkve se prazne i ruše, jer u ne malo slučajeva nitko u njih više ne ide (osim izravnih nakana rušenja za uništiti sjećanje na baštinu).

Međutim, to i kod "pravoslavnih" kuca na vrata, kao kod ovih afričkih, pretpostavljam u Etiopiji:

 Ima jedna stvar koju su dobro naznačili u prvom videu: "pravoslavni" ne žele izbaciti svoj stari crkveni jezik. To im pokazuje da je jezik vjere jezik nebeski, i da je vjera najvažniji stup koji imamo u životu. Na ovom videu o afričkom "crkvenom" plesu nema iskonskog crkvenog govora, već jedna eurovizijska pjesma, i to za djecu.

To su modernisti uradili sa latinskim kojim se služio Sveti Petar, Pavao, prvi mučenici, Ambrozije i Augustin u liturgiji. Prije pedeset godina katolik koji bi došao bilo gdje u svijetu na misu (latinskog, vrlo većinskog rituala), bio bi na istoj misi služenoj na istom jeziku. Jedan jezik, jedna vjera, jedna Crkva: to je poruka koja je odisala u svakom činu.

"Karizmatska obnova": strano tijelo u Crkvi.

Franjina simbolika: neumoran poput mazge

Daje tamo nekakvu "pouku". Ali neka se ne gube detalji, jer on je uvijek u detaljima, do sitnicie i ne izmiče ni jedna:

Svijeća na torti za njegov rođendan. Tu je:

1. Poruka: mir je moguć. Svakako, bez Boga. Ljudskim naporom. Logično, Bog - Isus Krist, je suvišan. Osim ako se bogohulno manipulira Evanđelje za poduprijeti neki izotop komunizma.

2. Zastava lgbt. Ja sam s vama!, veli Franjo.

3. Srdašce. Franjina uobičajena glupost. Slično kao u 1. Čovjek se spašava svojim naporom, i to svaki čovjek bez obzira na religiju. Komu je potrebno da bude katolik? Tko nije rođen u katoličkoj obitelji, nek se ne muči.

4. Noahidski smješak. Nasmiješi se svijetu! Rabinska poruka poganima. Tako će zauzeti svoje mjesto ispod Židova kojim trebaju služiti. To je suština noahidskih zakona.

5. Noahidska planeta.

Kako može biti ovako dosadan? Ali eto: tek da znaš! Znaš koje je pravilo: nikad mu ne vjeruj. Ne opusti se nikad. Uvijek ti je kod njega nož u leđa.

Kardinal Müller i njegov savjet svećenicima da ne slušaju biskupe kad nalažu dati pričest protestantima

Na ovu vijest mnogi konzervativci su aplaudirali ušima.

Ali činjenica da se daje savjet po ovom pitanju, i to ove prirode, ukazuje na totalno rasulo crkvenog mentaliteta u Njemačkoj (a sigurno i šire). 

[Napr. Biskup Kohlgraf javno izjavljuje da tamo neka zabrana, da je to njemu šprdnja i da će i dalje davati pričest protestantima. Pitanje je da li uopće on daje sv. pričest.]

Osim rasula, još i apsurd. Jer u prvom redu treba biti biskup mjerodavni za davati prave savjete. Ukoliko ih ne daje, treba biti suspendiran, ili teško upozoren. Svakako, od autoriteta koji je iznad njega. A tko je taj? Pretpostavlja se da je to Papa, ili oni iz Kurije koji rade u njegovo ime i njegovim potpisom.

Nema Pape, nema ni potpisa, nema ni savjeta, nema ni upozorenja. Široko ti polje, ljepotane moj. Jaši, pasi, trči, radi što ti volja.

[Pojam Katoličke Crkve sveli su do idiotizma. Koje čudo da djeca koja se uče "vjeri" u ovom Disney stilu - dok ih uvlače u profanaciju - napuste vjeru čim počnu misliti svojom glavom?]

Jer doista, savjet od "Pape" postoji: on ga je već dao na sto načina, i biskupi ga kuže. Kad bi pri posjeti anglikancima u Rimu podsjetio da su u Argentini katolici išli kod anglikanaca kad ne bi imali svog svećenika, i obrnuto. I to je stavio za primjer.

Dalje, tolikim svojim zagrljajima, pažnjama, tepanjima njemu dragim protestantima... kako onda očekivati da njegova raja ide mimo njega?

Međutim, ne žurimo toliko sa pljeskom Mülleru. Što on doista naučava o Euharistiji, da li bi mogli malo pročeprkati o tome i donijeti na vidjelo njegovu misao?

Svakako: Müller  piše 2002. godine knjigu "Misa, izvor kršćanskog života", u kojoj niječe pretvorbu. Njemu je to simbol. Te iste godine, Müller je imenovan biskupom i njegove nekatoličke fantazije nisu mu smetale za biti imenovan Prefektom Kongregacije za Nauk Vjere, od Benedikta, kao ni biti imenovan kardinalom od Franje 2014.

Učenje Kristovo, te i njegove Crkve jest: nakon pretvorbe, kruh i vino nisu više kruh i vino, nego pravo Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo Isusa Krista.

Müller tvrdi ovo:

"U biti, Kristovo tijelo i krv ne označavaju fizičke dijelove čovjeka Isusa tijekom svog života ili u njegovu proslavljenom tijelu. Tijelo i krv ovdje posebno označavaju nazočnost Krista u simbolici kruha i vina. ..."


"Sada imamo zajedništvo s Isusom Kristom, kroz jelo i piće kruha i vina. Kao u međuljudskim odnosima, pismo može pokazati prijateljstvo među ljudima i ilustrirati naklonost pošiljatelja prema primaocu. "...



"Priroda tih darova može se razjasniti jedino u odnosu prema čovjeku. Bit kruha i vina, dakle, mora se definirati na antropološki način. Prirodni karakter ovih darova [kruha i vina] kao ploda zemlje i rada ljudskih ruku, kao dio prirodnih i kulturnih proizvoda, jest jačanje i hranjenje čovjeka i ljudske zajednice u značaju zajedničkog jela. ... Ova prirodna suština kruha i vina je preobražena od Boga u smislu da ta priroda kruha i vina sada pokazuje i ostvaruje spasiteljsko zajedništvo s Bogom. "

(G. L. Müller, Die Messe, Quelle Christlichen Lebens. Augsburg: Sankt Ulrich Verlag, 2002, pp. 139-140)

Drugim riječima: on ne vjeruje u pretvorbu. A Isus je bio vrlo jasan: "moje Tijelo i Krv su pravo jelo i piće". I Židovi ga ostaviše.

Ali Isus nije trčao za njima da im kaže: "Ne, ne, nemojte tako, niste me dobro razumjeli! Nisam  ja baš tako htio biti krut u jeziku. Malo je to drugačije, trebate to shvatiti!"

Ne, nije im tako govorio. Ostavio ih je da odu... jer su ga dobro shvatili! Čak je i Apostolima rekao: "hoćete li i vi otići?"

Kao što su sve to Apostoli i Crkva potvrdili, od prvih dana pa kroz stoljeća.

Ali Müller je jedan žalosni modernista.

I onda ovo što je rekao njemačkim svećenicima nema veze sa katoličkom vjerom.

Cilj modernizma je uništiti vjeru; već prema okolnostima

Kad modernisti prave crkve, prave razna čudovišta, poput ovog:

ne može se tamo opstati i sačuvati vjera. Ova ili se ugasi, ili se teško iskrivi.

Ali kad modernisti uzmu pod svoju ruku crkve koje su nekad napravili katolici, i ne mogu ih srušiti ili zaobići, onda im daju nekatoličku, još gore: profanu nakanu. Na primjer, "socijalne pomoći" davanja ovozemaljske hrane jadnicima ovog svijeta.

Ne znači to da siromasima ne treba pomoći; naprotiv, ali to treba činiti na drugi način i na drugom mjestu. Crkva je za poučiti duše o vječnom životu, o spasenju koje nam je donio Isus Krist, o dužnosti činiti dobro, ljubiti Boga i bližnjega. Puniti se milošću kruhom koji silazi s Neba.

Za to postoje i pravile su se crkve.

I jer je modernizam đavlija rabota, kad prave crkve onda prave necrkve.
A kad upadnu u pravu crkvu, onda joj krive svrhu i onda je profaniraju.

(Za sad) žalosni slučaj jednog obraćenog protestanta

Ovo je jedno luteransko sastajalište, ili mjesto njihove religiozne "službe":

Vrlo slično Novus Ordo crkvama. Uz ples i raznorazno doimanje. (Čak bismo - nažalost - mogli naći i primjere nedolično odjevenih u ovim ili onim priredbama kod netradicionalnih katolika.) Jer, nema substancijalne Božje prisutnosti, te se mora angažirati imaginacija i doživljaji. Duša nije izložena utjecaju misterija, te to mora nadopuniti osjećaj.

Piše mi jedan negdašni južnoamerički protestant ovim riječima:

"Rodio sam se i bio odgojen u protestantskom domaćinstvu. U mojoj crkvi se ljubila Biblija istom snagom kojom se mrzila Katolička Crkva.
Nakon toga, u mojim studentskim godinama, počeh istraživati i shvatio sam što je Euharistija i što je bilo ono što su nam naučavali Crkveni Oci. Shvatio sam u kojim zabludama sam bio odgojen.

Počeo sam dolaziti na Misu... i koje razočaranje, vidio sam upravo isto što i u mojoj protestantskoj kongregaciji: ne liturgijska muzika, cirkuske izmišljotine, pričest davana od laika i primljena na ruku, ljude kako plešu i pljeskaju...

Srećom, upoznao sam Istinu i Tradiciju u Pravoslavnoj Crkvi; tamo Božanska Liturgija ostaje nepromjenjena."

Svakako, odgovorio sam mu da je još uvijek u zabludi, makar razumijući njegovo razočaranje onim što je vidio u Novus Ordo eksperimentima i sablaznima. Rekao sam mu da sam i sam imao jedan drugi proces, shvaćajući da je Bog htio samo jednu Crkvu, i to Katoličku (a ne ukrajinsku ili rusku, napr.), ali da su se ušuljali povodom Drugog Vatikanskog uljezi u Crkvu i to na najvažnija mjesta. Da je Bog postavio Petra i njegove nasljednike, i da trebamo moliti Boga da ponovno imadnemo pravog Papu, ukoliko se Gospodin ne pojavi u svom Drugom Dolasku.

Ali svjedočanstvo ovog bivšeg protestanta je značajno opažanje o postkoncilskoj protestantizaciji koju predstavlja Novus Ordo i drugovatikanska doktrina na kojoj počiva.

Ne očajavaj; Bog te se sjeća kad to najmanje očekuješ

"Kod unutarnjih borba koje čovek vodi sa samim sobom i sa nepoznatim silama u sebi, važi više nego igde pravilo: ne predaj se nikad! - Ni predaje, ni ustupanja! A pre svega, što kažu u Bosni: ne veži tugu za srce!" Znakovi pored puta, I. Andrić

I mnogo više od onog što kaže Andrić. Bog prevazilazi svaki naš napor. Ljubi nas više od nas samih. Inicijativa je uvijek njegova... i odatle njegove utjehe koju svijet i napor ne mogu dati.

Franjo i "općinstvo komunista"

U apostolskom vjerovanju potvrđuje se vjera i u "općinstvo svetih". Svi vjernici pripadaju jednom istom Mističnom Tijelu Kristovu koji je Crkva. Crkva ima tri stadija, vojujuća ovdje na zemlji, trpeća u čistilištu i slavna na nebu. Glava Crkve jest Isus Krist, a na zemlji vidljiva glava jest Vikar Kristov, tj. Papa.

E pa sad, Franjo je u svoju družbu primio i sedmoricu prije izopćenih kineskih biskupa koji pripadaju tkz. "Kineskoj Patriotskoj Crkvi" (nadalje KPC), poslušnih Komunističkoj Partiji Kine (KPK).

Ne samo to, nego Franjo je odredio, zvanično i nedvojbeno i pred cijelim svijetom kao svjedokom, da jedan (pretpostavljamo da je prvi, vidjeti ćemo što će sa drugima ili što će drugi učiniti, ali ovako se uvijek počinje) progonjeni biskup, Vincent Guo Xijin, treba predati svoju biskupiju "patriotskom" biskupu Vincenzo Zhan Silu. Guo će biti pomoćni biskup.

Guo je to prihvatio, u prisutnosti vatikanskog poslanog nadbiskupa za ovu priliku, Claudija Maria Celli. Uručenje biskupije izvršilo se u jednom hotelu u Beijingu (!). Celli je rekao Guo da "Papa Franjo traži od njega gestu poslušnosti i žrtve".

Slijedeći Guov primjer, slično je uradio i svećenik Wang Zeyi, administrator biskupije Wu Da (Unutrašnja Mongolija, Kina). I što je rekao opravdavajući se? "Rekli su mi to Papa i Vatikan".

To vam je draga braćo kad se prihvati Uzurpator za Papu, ono što vam govorim evo nekoliko već godina.

Ali progonjeni vjernici dali su svećeniku Wang Zeyi lekciju: kad su vidjeli da će koncelebrirati sa patriotskim biskupiom Du Jiang, napustili su mahom crkvu!

To je ono što vam govorim: ne može se sa nevjernicima! S onima koji ne propovijedaju katolički nauk. Bit ću s onima koji ga ne niječu, makar jednom mjesečno ili dvaput godišnje. Moliti ću se svakako, svaki dan i još jače jer mi je potrebno i bez toga ne mogu.

Tako su oni koji prihvaćaju Franju strpani (i prihvaćaju) "općinstvo komunista".

To je ono što tražite od mene, da budem svama u istom društvu?

Odgovor je: ne!

Baš briga Vatikana za Asiu Bibi

Ovo kaže Parolin o progonjenoj pakistanskoj kršćanki Asia Bibi: to je unutrašnje pitanje Pakistana.

Ubili oni nju ili ne, to je njihovo "unutrašnje pitanje".

Kad su htjeli predstaviti Franji prije par godina njenu obitelj koju su izvjesni aktivisti doveli u Rim, niti je frajer im'o vremenu za njih k'o za Maradonu, Angelinu ili pokojeg/ju transeksualc/ku. Prođe kraj njih k'o kraj turskog groblja.

Ali znamo tko je Parolini:

[1. Palac Parolonive desne ruke dotiče nadlanicu svoje sugovornice u uobičajenom masonskom pozdravu.

2. Parolinova lijeva ruka čini tri šestice. Palac i kažiprst čine krug šestice, ostala tri prsta gornju liniju broja šest. Tri prsta od tri šestice: 666, također masonski pozdrav.

3. Lijeva ruka pokriva križ. Gnostička religija prevazilazi kršćanstvo.

Poruka: ja sam vaš. S vama sam. Moram dati utisak da sam neutralan o ovom pitanju; znate, zbog kršćana. Ali ja sam s vama, trebate me razumjeti, nisam slobodan u potpunoj mjeri. Već će biti neki dogovor.]

I tako, dok dobronamjerni (naivni?) komentator RV moli za moje obraćenje, moram mu reći da mi se nešto ne da biti u zajedništvu sa Parolini i Frančekom.

Osim možda da mi objasni kako on to kopča i uklapa.

Više plesa, više sedevakantizma

Ovako se "provode", ovaj put u Brazilu, dok oskrnjavaju katoličku vjeru. Bog im prostio i doveo ih pameti:

Nažalost, mnogi od ovih ljudi žrtve su tolikih zabluda koje kruže u ime Crkve, a nisu. Ljudi misle "pa to svećenik sa oltara govori", i prihvate ovu sramotu. Jednako ovi konkretni postkoncilski svećenici, slabo ili bolje reći krivo poučeni, također su žrtve sablazni. Bog ih sve otrijeznio da dođu sebi.

Izgleda sve zasnovano na sentimentalizmu. Ovaj barem ovdje ne pjeva u crkvi:

No, sve više i više vjernika (još ipak dosta malo) raskida s ovim zastranjenjima. Tako ova religiozna kongregacija napušta poziciju "priznanja i otpora" i javno ispovijeda stav da je Sede vacante, prihvaćajući vjeru od uvijek. Formirati će se u bogoslovijama gdje se tumači što je Crkva naučavala do prije Drugog Vatikanskog.

Od prvog sedevakantnog svećenika, pa do sada

Prvi poznati katolički svećenik koji je javno zanijekao da je Pavao VI (na Svetoj Stolici od 1963 do 78) pravi Papa, bio je meksički svećenik i teolog Joaquín Sáenz y Arriaga. Duhom čvrsto prionutim uz Kristerose, katoličku vojsku običnog puka koja se pobunila protiv pokušaja zatora Katoličke Crkve u Meskiku od strane masonske vlade dvadesetih godina prošlog stoljeća, uvidio je pokušaj zlokobnog ubrizgavanja u Katoličku Crkvu poduzetim kroz i poslije Drugog Vatikanskog Sabora.

Dolazi do zaključka da Bog ne može htjeti takvo nametanje prividno iz same Crkve, sve uz dozvolu i htjenje "Pape". Sveta Stolica je zauzeta, dakle, uljezom. Svoje zaključke iznosi u knjigama "Nova montinijeva crkva" (1971), i "Sede Vacante: Pavao VI nije legitimni Papa (1973). Također je započeo inicijative organiziranja otpora katolika koji su htjeli očuvati Tradiciju i pravovjerje, odbacujući strani nauk Drugog Vatikanskog.

Aktivnosti zbog kojih je bio izopćen od meksičkog Kardinala Mirande. Tom prilikom jedan njegov suradnik, Vlč  Moisés Carmona (kasnije zaređen biskup bez dopuštenja Pavla VI), izjavljuje: "Izopćili su Vas zbog vjernosti Kristu, njegovom nauku, njegovoj Crkvi. Blaženo izopćenje! Ako je zbog toga, neka dođu na mene sva izopćenja".

[Poljski svećenik Raphael Trytek, napustio Bratovštinu Sv. Pija X 2006, prihvaćajući sedevakantnu poziciju. Zbog ovakvih slučajeva stranice i blogovi Bratovštine vrlo su nepopustljivi prema komentarima katolika koji ne priznaju njihovu poziciju. Dolje, krizma u kapelici u Krakovu gdje administrira sakramente.]

Tri dana prije smrti 1976, Vlč. Sáenz y Arriaga piše u svom zadnjem testamentu: "Moj život i sve moje najdraže žrtvujem za Krista, za njegovu Crkvu, za Papinstvo", i nadodaje: "Neka zadnji povik moje duše bude onaj Meksičkih mučenika - Živio Krist Kralj! Živjela Gospa Guadalupanska!"

Tako je počeo otpor katolika koji nisu htjeli prihvatiti nekatoličko nametanje Drugog Vatikanskog. Često nazivano "sedevakantizam", od "Sede Vacante", Prazna Stolica. Tada je počeo jedan svećenik koji nije mogao prihvatiti laž i radije je htio podnijeti prezir i "izopćenje" nego nazvati bijelim ono što je crno.

Danas ovaj otpor uzima sve više maha, posebno u USA, Meskiku u obje Amerike, kao i u Evropi i drugim djelovima svijeta. Mislim da ima kojih pedeset sedevakantnih biskupa, uz bogoslovije, crkve i kapelice izgrađene sve nanovo od katoličkih istomišljenika. Ima ih čujem i u Rusiji; u vrijeme SSSR biskupska ređenja bila su tajna zbog sigurnosti. Neki od svećenika i možda biskupa te linije (katolici) su oni koji ne prihvaćaju moderna zastranjenja.

U ovom razmišljanju bitno je ovo: nisu mogli sve uništiti, niti slomiti ruku svakome. Uvijek će biti onih koji će sve podnijeti za ostati vjerni istoj nepromjenjivoj katoličkoj vjeri od uvijek. Ta nepromjenjiva vjera mora ostati na licu zemlje dok se Krist ponovno ne vrati.

Značajan propust u Viganovom svjedočanstvu

Ima jedna stvar što može lako promaknuti kada se promatra Viganovo svjedočanstvo. Naime, ono je centrirano posebno na McCarricka, makar se ne propustilo navoditi podatke i optužbe i o drugima. Međutim, ima jedna bitna karakteristika: ograničava se na Franjino vrijeme.

Ali, stvari su puno dublje, i mnogo gore. Tj., dok Vigano govori uz veliku slavu i hvalu o Ivanu Pavlu II, potpuno su stavljeni na stranu drugi nepobitni podaci koji u potpunosti ukazuju na velike probleme o istom pitanju za njegovog dugog vremena - 26 godina - na Svetoj Stolici.

Konkretno, jedna osoba ne postaje sodomac preko noći. Teško da netko počinje sa tim zastranjenjem u svojoj 50. godini. I još teže da to ostane prikriveno.

McCarrick je postavljen za biskupa Metuchena 1981, u 51. godini života. Onda nadbiskup Newarka, 1986, kad se već govorilo među svećenicima New Jerseya da se radi o seksualnom predatoru. Formalne optužbe nekoliko svećenika potiču upravo iz perioda u Newarku. Unatoč svemu tome - glasine nisu dolazile do Rima? - McCarrick je imenovan za nadbiskupa Washingtona, 2000. I na koncu, kardinal 21/02/2001, istog dana kad i Kasper i Bergoglio i prika Maradiaga. Četvorica fantastičnih, ne zaboravljajući Schönborna još iz 1998.

[Zadnja od Schönborna: rock koncert u bečkoj katedrali, uz njegovu dozvolu. Koliko je tu bilo bogohula, ne može se dovoljno reći. Kako ovakvi tipovi mogu ostati kardinalima i imati svoje promocije kroz toliko godina? Je li Schönborn od jučer? Je li podivljao za Franjino vrijeme? Kad je pomoćni biskup Wagner bio imenovan za Linz, budući je bio poznat zbog svojih optužbi prema homoseksualnosti, Schönborn hitno ide u Rim i u veljači 2009, mjesec dana nakon imenovanja, Wagner je bio "nagovoren" da podenese ostavku.]

Svi imenovani od "svetog" - od Franje proglašenog svetim - Ivana Pavla II.

Tu je i Bečki Nadbiskup i Kardinal Hans Groër, imenovan kardinal od Ivana Pavla II 1988. Protiv njega je bilo toliko optužbi za seksualno zlostavljanje da je se morao povući u jedan manastir. Na njegovo mjesto dolazi Schönborn. Istini za volju, Benedikt XVI je nastojao postići od Ivana Pavla II narediti početi istragu protiv Groëra, ali bez uspjeha, sve do njegove smrti. Navodno, Sodano je to spriječio.

Dakle, puno, puno toga zapljuskuje Ivana Pavla II, a o tome Viagano ne govori ni riječi. Benedikt XVI je poduzeo više zahvata, ali činjenica je da su McCarrick i još koji ostali na svojim položajima.

Prema tome, pitanje je sada: zašto samo prokazivati Franju za ove stvari? Nije li kriza mnogo dublja?

I svakako jest. U prvom redu, kriza je vjerske naravi, i nakon pada u vjeri olakšava se pad u moralu. Antopocentrizam i raznorazne teorije o "sveopćem spasenju", "praznom paklu" i sl., doprinose gubljenju pojma o grijehu. Ostaje gol čovjek i njegovi užici. Čovjek postaje bog, a odatle proizlazi svako zastranjenje.

Ali među konzervativcima Ivan Pavao II i Benedikt su na posebnom glasu. Vigano pripada otprilike tom krugu. Ne ću reći da ima loše ili proračunate nakane, ali izgleda ovaj zahvet usmjeren na dovođenje "mira" preko konzervativnog stila Ivana Pavla II.

Ali ta vizija je zamazivanje očiju; ne rješava problem koncilskog vjerskog zastranjena odakle dolaze tolika zla.

I kako je to zlo toliko ogrizlo i uvuklo se u previše utjecajnih skupina... Viganovo svjedočanstvo ne postiže željeni efekt.

Dok se stvari ne riješe u korijenu i dok se ne napravi prava dijagnoza, bolest se ne liječi. Stoga još će pokoji čir puknuti prije nego što naraste poimanje kod tolikih o pravom izlazu.

Izlaz koji svakako mora doći. Užurbajmo ga.

Sveti Toma Akvinski i inmigracija

Problem inmigracije nije nov. Budući je postojao od davnine, Sv. Toma je posvetio pažnju ovom pitanju i obradio ga u svom glavnom djelu Suma Teologije (Ia.-IIae., q. 105, a. 3). Zasniva se na Svetom Pismu i Aristotelovoj logici primjenjenoj u klasičnom vremenu u cilju održavanja općeg dobra. Akvinac jasno određuje granice i način primanja ili odbijanja stranaca. Citiramo glavne tekstove:

"Jedno društvo može imati dvije vrste odnosa sa strancima: mira i nepodnošenja. U oba slučaja su razborita načela Zakona."

Tj., pridošlica ili inmigrant, sam po sebi, nije automatski "dobar" ili "prihvatljiv". Treba se razlikovati:

"U vrijeme mira, Židovi su imali tri moguće relacije sa strancima. U prvom slučaju, kada bi ovi prolazili kroz njihovu zemlju. Također kad bi dolazili za nastaniti se kao stranci. U oba slučaja zakonske odredbe imaju milosrdan karakter, jer se kaže u Izlasku 22: 'Ne maltretiraj stranca', i u 23: 'ne smetaj prolazniku'".

Dakle, pridošlice kroz određeno vrijeme, kao i prozalnici, pod uvjetom da su ispravne nakane i da dolaze ne želeći niti planirajući nikakvo zlo, trebaju biti čovječno prihvaćeni i tretirani. Prema tome, pretpostalja se "pravo primanja". Opće dobro, cjelovitost i identitet zemlje i naroda koji prima pridošlice mora biti osigurano. Idući slučaj, kad se pridošlica želi stalno nastaniti u novom narodu, zahtijevi su snažniji:

"Treći slučaj se davao kad bi neki stranci htjeli uključiti se potpuno u hebrejsku naciju i prihvatiti njihovu religiju. Sa ovim osobama su se primjenjivale izvjesne formalnosti, i njihovo primanje kao građana nije bilo trenutačno. Na isti način, kako je rekao Filozof u III Polit., u nekim nacijama se rezerviralo pravo na građanstvo onima čiji bi već djedovi ili pradjedovi bili pridošlice u svoje vrijeme."

Sveti Toma opravdavava ovakav postupak, jer:

"Što je razumljivo, zbog mnogih protivnosti i neprilika koje može prouzročiti rano učešće stranaca u administraciji javnih pitanja; doista, prije nego se u njima učvrsti želja za općim dobrom, mogu započeti nešto što bi išlo protiv naroda".

Tj., uklopiti se u novo društvo ili narod, nije automatski proces koji bi se odigrao sam po sebi. Doći u novu zemlju pretpostavlja asimilirati mnoge običaje i način rada, ponašanja i djelovanja, nije to "tek tako". Kad nedostaje ta potrebna prilagodba, nužno dolazi su sukoba i loših odluka koje proizvode loše efekte čak i u slučajevima kad se takve ne donosile sa zlom nakanom: jednostavno pridošlica još nije sposobna doprinijeti općem dobru nove zajednice.

S druge strane, sve pridošlice, s obzirom na svoje porijeklo, imaju veću ili manju sklonost prema domaćem življu. Drugim riječima, svi nisu jednaci niti se isto ponašaju niti isto doprinose društvu koje ih prima. Neki doprinose, a neki "odnose", odnosno: na štetu su. Takvi se ne trebaju prihvatiti radi održanja općeg dobra. Sveti Toma navodi Izraelu bliže i dalje nacije, i opravdanost razlike ophođenja prema jednima i drugima:

"Zbog toga, prema Zakonu, neke nacije koje bi imale izvjesnu bliskost prema Židovima, kao Egipćani, među kojima su se bili rodili i stasali; ili idumejci, koji su bili potomci Ezava, Jakovljevog brata, bili bi primljeni u zajednicu u trećoj generaciji. Drugi, nasuprot - poput - Amonaca ili Moabaca -, koji su pokazali neprijateljstvo prema Židovima, nikad ne bi bili primljeni kao članovi naroda; i Amalečani, koji su se najviše oprijeli Izraelu i nisu imali s njima nikakvu srodnost, trebali su biti tretirani kao neprijatelji."

[Atentat u Strasburgu, na Božićnom trgu. Pitamo se do kada ovako? Zašto je “istina” da je inmigracija “potrebna”? Zašto to ne kažu ovim ljudima koji su poginuli, njihovim obiteljima? Ovo nama nije potrebno.]

Svakako, mogu postojati izuzeci, ali radi se samo o provjerenim izuzecima koji ni u kojem slučaju čine pravilo:

"Ipak, kao izuzetak, jedan idividuo bi mogao, na osnovu kojeg kreposnog čina, biti primljen u zajednicu kao što čitamo o knjizi o Juditi 14, 6 da je Akior, vođa Amonovih sinova, 'bio primljen u Izraelski narod, on i njegovo nasljedstvo'. Isto se dogodilo moapkinji Rut, koja je bila 'žena velike kreposti'."

Ovo upozorenje vidimo danas odraženo u nelagodovnju tolikih evropljana, amerikanaca ili kanađana spram inmigrantskim pokretima određenih ljudskih i religioznih skupina. Uvijet primanja određenih skupina ljudi ovisi o povijesno dokazanoj sposobnosti određenih skupina za prihvaćanje, integraciju i poštovanje zakona i običaja zemalja u koje dolaze. Bez toga, inmigracija je kaos i bolno razaranje koje možemo posvjedočiti iz dana u dan.

Možemo samo reći, nakon ovih tekstova i upozorenja Svetog Tome - ne rasiste, ne ksenofoba, već velikog sveca i filozofa -, da je upravo njegova mudrost ta koja može dati svjetla današnjoj problematici kojoj smo svjedoci; a ne imbeciloidna slaba misao zasnovana na osjećajnosti kojom se karakterizira naše postmoderno vrijeme.

Tekstovi Svetog Tome preuzeti iz članka Johna Horvata, direktora Sjevernoameričkog Društva za Odbranu Tradicije, Obitelji i Vlasništva (TFP).