Vrlo slično Novus Ordo crkvama. Uz ples i raznorazno doimanje. (Čak bismo - nažalost - mogli naći i primjere nedolično odjevenih u ovim ili onim priredbama kod netradicionalnih katolika.) Jer, nema substancijalne Božje prisutnosti, te se mora angažirati imaginacija i doživljaji. Duša nije izložena utjecaju misterija, te to mora nadopuniti osjećaj.
Piše mi jedan negdašni južnoamerički protestant ovim riječima:
"Rodio sam se i bio odgojen u protestantskom domaćinstvu. U mojoj crkvi se ljubila Biblija istom snagom kojom se mrzila Katolička Crkva.
Nakon toga, u mojim studentskim godinama, počeh istraživati i shvatio sam što je Euharistija i što je bilo ono što su nam naučavali Crkveni Oci. Shvatio sam u kojim zabludama sam bio odgojen.
Počeo sam dolaziti na Misu... i koje razočaranje, vidio sam upravo isto što i u mojoj protestantskoj kongregaciji: ne liturgijska muzika, cirkuske izmišljotine, pričest davana od laika i primljena na ruku, ljude kako plešu i pljeskaju...
Srećom, upoznao sam Istinu i Tradiciju u Pravoslavnoj Crkvi; tamo Božanska Liturgija ostaje nepromjenjena."
Svakako, odgovorio sam mu da je još uvijek u zabludi, makar razumijući njegovo razočaranje onim što je vidio u Novus Ordo eksperimentima i sablaznima. Rekao sam mu da sam i sam imao jedan drugi proces, shvaćajući da je Bog htio samo jednu Crkvu, i to Katoličku (a ne ukrajinsku ili rusku, napr.), ali da su se ušuljali povodom Drugog Vatikanskog uljezi u Crkvu i to na najvažnija mjesta. Da je Bog postavio Petra i njegove nasljednike, i da trebamo moliti Boga da ponovno imadnemo pravog Papu, ukoliko se Gospodin ne pojavi u svom Drugom Dolasku.
Ali svjedočanstvo ovog bivšeg protestanta je značajno opažanje o postkoncilskoj protestantizaciji koju predstavlja Novus Ordo i drugovatikanska doktrina na kojoj počiva.
Nema komentara:
Objavi komentar