Doista, isti je Bog koji je rekao i jedno i drugo, isti autor, čija nakana objašnjava i daje smisao dvima različitim tipovima, da tako kažem, poticanja. Nema nikakve sumnje da se ovaj razdirajući Mt 7,6 imao dosta u vidu kroz dvadeset stoljeća povijesti Crkve... do naših nesretnih decenija, koje nemaju ni smisla ni takta za sveto, oblačeći ga i ponižavajući ga profanom vulgarnosti.
Crkva Kraljice Mira negdje u Njemačkoj. Crkva!? Ili šljem nekog uruk-haja iz Gospodina Prstenova! Bože, koje uvrede!
Smisao ovih riječi jest, da iako i uvijek se ne smije ići protiv ljubavi, isto tako se ne može biti nerazboritim. Ukoliko je ljubav poučiti neuke, podići umorne, dati nova krila onima, koji zbog mnogih razloga imaju ih slomljena, nerazborito je objaviti vječne istine onima koji su ih nedostojni, zaraženi duhom svijeta i možda nekim još gorim. To bi bilo uvrijediti Boga, i odatle nikakvog dobra ne može doći nikome, ni svinjama ni nerazboritima sa stvarima Božjim. Jer vječne istine su kao biserja, na koje svinje, što više vole žirove i smrdljiv napoj, nakon što ih pogaze i što su izrugane jer ne znaju vrednovati ono što vrijedi, ne znajući što drugo počiniti razdražene reagiraju nasilnom navalom na nepametne.
To je što kaže i uči Gospodin.
Ne vidim u onome što čini Franjo, u nekoliko primjera koje ću pokazati, poštovanje i takt prema svetom.
Ne bih trebao govoriti o ovome? Nedostatak je poštovanja s moje strane? Sveto je na prvom mjestu, i Bog je iznad svega. Kad je riječ o svetinjama ne šutim, tražim poštovanje prema svetom, zahtijevam da ih se tretira kako se trebaju tretirati Božje stvari.
Neki hodočasnici predstavljaju Franji jednu relikviju Sv. Tereze (u terezinoj smo godino, 500 su godina od rođenja ove Naučiteljice Crkve), njen štap koji je koristila svetica prelazeći pješke Španjolskom osnivajući samostane u kojima bi poučavala i činila da se živi ljubav prema Bogu, potpomognuti molitvom i pokorom evangelizaciju koju Crkva treba sprovesti kao misiju naslijeđenu od Krista. «Stara je hodala sa ovim?» (La vieja andaba con esto?, seg. 21 videa), pita Franjo. Ne može zvati na ovakav način jednu sveticu.
U razmaku od nekoliko dana mogli smo vidjeti drugi vrlo tužni susret upravo jer bio označen s vrlo malo susreta, slušanja, pažnje, suživljavanja... prihvaćanja i odbrane jednog na svim stranama tako reklamiranog pitanja. Ignacio Arsuaga, poznati španjolski katolički aktivist, u svom nastojanju za ublaženjem trpljenja pakistanskih kršćana, konkretno nastojeći postići oslobođenje Asije Bibi, sa svim što bi to značilo za kršćansku zajednicu, oslobođenje nepravedno i klevetnički optužene za uvrijediti (huliti?) ime Muhameda, te osuđene, ima tome nekoliko godina već, na smrtu kaznu; trudi se Ignacio dakle, u prisutnosti muža i kćeri optužene (zarobljene bolje reći, izmučene, uvrijeđene i tretirane poput crva ljudskog) siromašne kršćanke, biti primljen u audijenciji od Franje ukoliko bi bilo moguće i dobiti vrlo važnu medijsku potporu za stvar. To bi najlogičniji bio Arsuagin cilj; ali, nasuprot tome, susret s Franjom trajao je nekoliko segunda, ne mogavši izbjeći aktivista izražaj razočarenja na svom licu. I što ćemo reći mužu i kćeri Asije?
Ima vremena Franjo za primiti Angelina Jolie:
Ima brate i vremena za primiti, po drugi put, Diaga Maradonu:
Za ove stvari ima Franjo vremena, to je očigledno. Naprotiv, Franjo prolazi mimo dječaka ministranta, jadan šta će, jednog što je ili brižna majka ili kojim čudom pobožan otac, ili dobar župnik ili uredna redovica naučila da kako Bog zapovijeda sklopi ruke dok je pred oltarom i na neki način učestvuje u svetoj službi, te izgleda da Franjo ne može da vidi eto takvog: sklopljenih ruku. Jesu li ti ruke namazane ljepilom?, kaže ministrantu dok ih rastavlja kao da bi vidio dlanove, predstavljajući sve to kao šalu. Šala, u blizini oltara, sada, u ovim trenucima.... ?
Ono što je sveto treba izazvati u krštenoj duši jedan duhovini pobuđaj, potaknut darom pobožnosti i svetim strahom Božjim koji se odnosi u poklonstvenom stanju na sve što je od kulta jer je njegov cilj Bog i postoji radi našeg spasenja. Spasenja koje je koštalo krvi i presvete muke Krista, Spasitelja i Boga našeg. Od Boga od kojeg pije naša duša i ova duhovna hrana pretače se u djela pravog i cjelovitog dobra za sve ljude.
Žena je istog dostojanstva kao i čovjek, ali Krist je oprao noge svojim apostolima, pa čak ni svojoj Presvetoj Majci ili Mariji Magdaleni, obraćenoj grešnici. Mogao je to učiniti da je htio, ali nije to učinio. I, budući da je Bog, to učini da nas pouči. U prvom redu, to napravi kad je ustanovljavao sakramenat i Euharistije i Svećeničkog Reda. Odatle da je taj čin usko, rekli bismo bitno vezan za sveto. Nije to neki solidarni čin ili simbol prihvačanja ili bilo koji drugi ljudski pa čak i kršćanski ma koliko dobar i svet bio (krščanska djela, i ne simbole, morati češ činiti uvijek u samom životu, na svom mjestu i kontekstu; liturgija ima potpuno drugačiju namjenu i cilj). Pranje nogu na Veliki Četvrtak dakle je vezano za ono što je sveto, za svetinju, za sakramentalni čin. Ne može mu se mjenjati narav, uskrati mu cilj te namjenu za sveto, za duhovni kult. Ovo treba reći Franji.
U ovoj istoj misli, italijanski novinar, Antonio Socci, s obzirom na Franjinu pobudbu: «Koliko bih htio da vjernici pokleknu pred siromašnima!», odgovara: «BOGU SE KLANJA, DRAGI PAPA BERGOGLIO, NE LJUDIMA».
Neobičajen ukus ima Franjo. Jedno od njegovih omiljenih slikarskih djela jest «Bijelo Raspeće», -kako to i sam prizna u knjizi «El Jesuita» (Isusovac, 2010), napisanoj na osnovu razgovora sa Kardinalom Jorge Mario Bergoglio-, od Marc Chagalla, židovskog vjernika, prema riječima samog Kardinala Bergoglio, naslikano povodom progona židova u noći polomljenih stakala u nacističkoj Njemačkoj:
Slika predstavlja Krista? Raspetog, djelomično pokritim nošnjom židovskog obilježja. Aleteia.org, ništa sumnjiva katolička stranica, i rekli bismo uvijek u «službenoj» liniji, priznaje polemičnu perspektivu ovog djela:
«Jedna moguća interpretacija slike, podjeljena od nekoliko kritičara umjetnosti, jest da Krist tamo predstavljen nije u stvari kršćanski mesija, već lik židovskog čovjeka progonjenog tokom ovog užasnog perioda. Raspeće po tome upućuje na bolove podnešene od Abrahamovog naroda.»
U knjizi Isusovac (El Jesuita), prvo izdanje na španjoslkom 2010-te, komentira se jedna šala, imaginarna anekdota, neću reći lošeg ukusa, nego neprihvatljive za jednog kršanina. Skraćujući, jedno židovsko dijete se poučava ponašati se pristojno u školi ukoliko ne bi htio završiti kao ovaj židov na križu, pokazujući na našeg Gospodina (savjet navodno daje jedan katolički profesor).
Međutim, i to izostavljanje je vrlo značajno, u engleskom izdanju iste knjige kad je već Franjo bio izabran za Papu, ova zgoda se ne spominje:
Da li bi bilo makar i ljudski prihvatljivo, ili bi jednostavno bilo kriminalno bez suvišnih dodataka, da se jednom židovskom djetetu prijeti, ukoliko ne bi se htjelo dobro ponašati, odvesti ga u gasnu komoru poput ove u kojoj neljudsko i đavolski pogubljeni provedoše svoje posljednje trenutke grebući zidove dok im se još pluća ne ukočiše?
Prije jedva nekoliko dana, Predsjednik Ekvadora, Rafael Correa, prenosi na svom twitteru Franjin komentar prema kojem argentinci su tako umišljeni da su očekivali da bi on uzeo ime... Isus II!... Franjo, molim Vas. Ne uzimaj ime Božje uzalud, nikad, i još manje za prigodu jednog... vica?
Križ.... Franju ne briga da na križu bude Krist? obučen u židovskoj nošnji, nije mu to nešto pričati šale o Raspetom u kontekstu opomene jednom nestašnom (židovskom) djetetu, i ne predstavlja mu problem taj isti križ sakriti u svom pojasu u prisutnosti onih koji, koliko vidimo i dalje ga smatraju skandalom:
Franjo, Vi biste trebali poučavati ove riječi: «Tko god me prizna pred ljudima, toga ću i ja priznati pred svojim Ocem na nebesima. A tko me zataji pred ljudima, toga ću i ja zatajiti pred svojim Ocem na nebesima» (Mt. 10, 32-33).
Franjo, ja se bojim suda Božjeg. I, plašeći se, pišem ovo što pišem. Vjerujem da trebam tako. Sjetite se da ćemo svi biti suđeni. Bog neka nam se smiluje i nek nam dadne činiti njegovu svetu volju.
Franjo, Elton John Vas želi kanonizirati. Ja ne. Poput proročkog Nadbiskupa Fulton Sheena mislim da Crkva ne može biti voljena od svijeta.
«Kad ja ne bih bio katolikom, i tražeći istinsku Crvku u današnjem svijetu, tražio bih Crkvu koja nije u dobrim odnosima sa svijetom; drugim riječima, tražio bih Crkvu koja bi bila mržnjena od svijeta, trebajući biti toliko mržnjena koliko je to bio On kad je boravio u svom tijelu na zemlji. Ako li nađeš Krista u nekoj crkvi danas, biti će to u crkvi s kojom se svijet ne slaže.»
[Mons. Fulton J. Sheen D. D. Predgovor Radio Odgovorima, Knjiga 1, P. Leslie Rumble i P. Charles Carty.]
Ali kažem Vam: ovi «prijatelji» nisu dobri, Franjo. I, u ovom dopisu, molim Vas ovo: poštovanje prema svetim stvarima.
Nema komentara:
Objavi komentar