Veza između Franje i Benedikta

Vratimo se prvo ponovno u mlađe dane. Barem ja se vratih kad sam razmišljao nakon zadnjeg članka o vezi između Benedikta i Franje, pade mi na pamet ono od Bilog Dugmeta "Ima neka tajna veza":

Tekst je:

Ima neka tajna veza
Za sve ljude zakon krut
Njome čovjek sebe veže
Kada bira sebi put

Sidro koje lađu čuva
Da ne bude buri plijen
Tone skupa sa tom lađom
Jer je ono dio nje

Ima neka tajna veza
Tajna veza za sve nas
Ima neka tajna veza
Tajna veza za sve nas

Jedan komentator pojasni:

Za one koji ne znaju. Muziku za ovu pesmu je komponovao Bregović,muzika je izvanredna. Ovu pesmu je napisao Duško Trifunović, inspirisan od strane jednog dokumentarnog filma koji je snimala televizija Sarajevo,bila je reč o najstarijem zatvorskom čuvaru koji je išao u penziju.Mislim da ga je malo dotakla sudbina tog čoveka koji je proveo ceo svoj radni vek čuvajući zatvor u koji su ulazile ubice,kriminalci,izdajnici,lopovi..Oni su svi ulazili izlazili posle od služenja kazne, samo je on tu ostajao duže od svih njih -> "Sidro koje lađu čuva da ne bude buri plen, tone skupa sa tom lađom jer je ono dio nje."

Svakako da postoji veze između svih nas. Jedna čista, prozirna, jasna i nimalo tajnovita:

Svakog čovjeka je Bog stvorio, svačija duša je izravno Božje djelo. Kod nekih ima još veća: ušli su u smrt Kristovu po krštenju te Duh Sveti prebiva u njima, ako ga ne otjeraju smrtnim grijehom. Zbog toga među članovima Katoličke Crkve postoji "Općinstvo svetih", preko koje zdravlje jednog uda pomaže zdravlju drugog; jednako kao što i trpljenje jednog dijela utječe na sve. Kao što i duše u Čistilištu mole za nas i mi trebamo za njih; kao što i građani Raja bdiju nad nama.

Veza ispjevana od Bebeka, jer je Rock and Roll stil, ima prizvuk nejasnoće, tumornosti i čak neke zebnje, slutnje i lošeg prizvuka: "sidro koje lađu čuva... tone skupa sa tom lađom jer je ono dio nje". Zlokoban prizvuk jer utapljanje se ne sviđa nikom. Nije to čista, pouzdana, kršćanska veza.

Niti veza između Franje i Benedikta nije čista. U zadnjem članku osvrnuli smo se na Benediktov tekst za koji mu nije briga za poreći ga:

"Interpretacija Kršćanstva, katolička i protestantska, obje, svaka na svom putu, su istinite u svom povijesnom trenutku. Istina postaje funkcija vremena. Vjernost istini od prije sastoji se, upravo, u njenom napuštanju i asimilaciji unutar istine koja vrijedi danas".

Govori o odnosu istine i vremena. Čekaj... gdje sam to prije čuo?

Tako je: u prvoj Franjinoj Enciklici, Lumen Fidei. Štoviše, to je Enciklika koju započinje Benedikt, i skoro cijelu je završi, a onda na kraju dovršava Franjo. I na koncu, u točci 57 izlazi sa svojim principom:

"Ne dopustimo da nam se oduzme nada, ne dozvolimo da je banaliziraju sa rješenjima i trenutačnim prijedlozima koji onemogućavaju put, koji 'sijeku' vrijeme, preobražavajući ga u prostor. Vrijeme je uvijek iznad (superiornije) prostora. Prostor kristalizira procese; vrijeme, naprotiv, projekcira prema budućnosti i potiče hodati u nadi (LF 57)".

"Vrijeme je iznad prostora". Znaš što je to? To je najobičnija glupost. Istina, koja je čvrsta i nepromjenjiva, označuje se sa "krutim prostorom". Ali treba biti podešeno vremenu. Ako danas nešto ne može biti prihvaćeno, biti će sutra. Strpljenje, sve ćemo mi to u svoje vrijeme promijeniti! Ono što danas nije, bit će sutra... polako! Smisao je vrlo blizak pojmu "istine u funkciji vremena". I tako u istoj enciklici nalazimo Franjinu misao koja je u skladu i kontinuitetu sa Ratzingerovom.

Poslije, Franjo će u Evangelii Gaudium ponovno nastupiti sa istim principom (br. 222):

"Postoji bipolarna tenzija između punine i limesa (granice). Punina izaziva volju za posjedovanjem svega i limes je zid koji je ispred nas. "Vrijeme", razmatrano u širokom smislu, odnosi se na puninu kao izraz horizonta koji se otvara pred nama, i trenutak je izraz granice koja se živi u omeđenom prostoru. Građani (opaska: je li Franjo Papa koji govori vjernicima, ili neka vrsta Roberspierra?) žive svoju napetost između sprege trenutka i svjetla vremena, većeg horizonta, utopije koja nam otvara budućnost kao zadnji razlog koji nas privlači. Odavde proizlazi prvi princip za napredak u izgradnji jednog naroda: vrijeme je superiornije od prostora".

Tipični modernistički govor. Kaže ti: Gledaj kako sam pametan!... dok govori teške i grube gluposti.

Ali Franček, neki te kužimo, ne muči se. U idućoj točci kaže:

"Dati prioritet vremenu znači zauzeti se više inicijacijom procesa više nego posjedovati prostore".

Dakle, "ne posjeduj prostor", tj. istinu. Istina nije bitna, već "proces". A proces ide od jedne stvarnosti do druge... a ako ta zadnja stvarnost proturječi prethodno postavljenoj istini... zaboravi istinu, prevaziđena je.

Tako ćemo moći doći do novih pastoralnih situacija u kojima istina više ne će biti bitna. Ne muči se.

Da bi se ovo svarilo malo bolje, "superiornost vremena" je praćena još drugim trima principima:

a) jedinstvo je važnije od konflikta; b) realnost je važnija od ideje; c) cjelina je superiornija od dijela.

a) Ako neko i od najviših crkvenih članova baljezga, ne brini se. Preko svega treba prijeći u cilju očuvanja "jedinstva". Svakako i preko istine.

b) Zbog određenih pastoralnih situacija, makar i neregularnih, treba žrtvovati puno toga. Ako treba i Zapovijedi. Amoris Laetitia.

c) Slično kao u a).