Novi član Pontificijske Akademije za Život napada seksualni moral Crkve... svakako uz Franjino dopuštenje. Ponoćka

Profesorica "teologije" (tj, nekatoličkog boga) i liječnica na Sveučilištu u Strasburgu, Marie-Jo Thiel, nova članica - imenovana prošle godine - Franjine Akademije Protiv Života, napala je po tko zna koji put katolički seksualni moral kao zastarjeo i neusklađen sa vremenom. Još više od toga: homoseksualnost nije perverzija - sram Crkve što je tako prije govorila! -, kontracepcija je super, i ostalo: neumorno dosađivanje o "ljubavi, opraštanju i novom putu".

Ne moramo ulaziti u pojedinosti njenih bljuvotina; znajući kako misli i kojeg je kova, možemo samo unaprijed zaključiti što će lajati i prije nego što je čujemo. Čista logika.

Ali ono što je bitno ovdje jest da je ova zvjerka držana tu gdje jest upravo od samog Franje. On hoće da ona bude tu. Kad ne bi htio, ne bi ni bila. Onda, kad je već tu, reći će se: "hoćemo čuti nove prijedloge i pristupiti razmjeni mišljenja". Jer znate, Franjo je vrlo dijalogantan tip. Sa ovakvom sortom bakcila, svakako.

Tu je stavljena da uništava, da razara. Da kao plasira loptu u šesnaesterac, i to će biti izgovor za novu igru. "Jer, znate, to se od nas traži".

Ni tjedan dana nakon njenog istupa, eto ti Kardinala Marxa da i on zasoli: "Franjo je otvoren za diskusiju o moralnim pitanjima". Svakako, tu je riječ ponovno o homoseksualnosti i ostalim "sitnicama".

U političkom žargonu radi se o pripremanju terena javnog mijenja za skok koji slijedi. On, u svojoj ulozi Uzurpatora, slijedi svoja pravila: stupnjevito, malo po malo. Ne može naglo, jer bi možda bilo pobune. O tome prvo treba da se govori, onda ću ja. Ako nešto bude malo teže za definirati, prvo ćemo od toga napraviti prihvaćenu praksu, a onda kad postignemo opće rasulo nastupiti će gotov čin.

Uostalom, ništa novo u njegovoj praksi eksperimentiranog primjenjivača kabalističke dijalektike. Thiel je potrebni pješak, Marx lovac u šahovskoj igri: on je kralj koji raspoređuje i čeka šah-mat.

----

I tako, dan za danom kršćani krvare gnječeni odozgor nametnutim bezobraznikom.

Ima toliko dobronakanskih katolika, koji idu na novu misu jer su im roditelji išli, i makar su njihovi stariji išli na pravu misu i pravilno bili poučavani, oni iz poslušnosti idu u iste ckrve i slušaju mise ovih novih. Mnogi od tih ljudi su jako fine osobe, i isrkeni vjernici. Kad bi ih se poučavalo kako treba, oni bi najradosnije sve to prihvatili, i blagoslov bi bio ogroman.

 Bio sam sinoć na Ponoćki. S obitelji i kod poznatih svećenika. Otpratim ih, ne pričešćujem se - tako izražavam svoje nezajedništvo i neprihvaćanje koncilskih nameta od prije pedesetak godina - i poslije pozdravim uglavnom mlade fratre. Oni ne znaju da pišem na blogu, niti sva moja razmišljanja. Nastojim biti diskretan i nenametljiv. Opažam ih. Žao mi ih je. Jako fini ljudi, ali krivo vođeni. Imaju najbolje nakane, žele služiti Crkvi, ali "odozgor" im ne dolaze dobre upute. Kao ovce su bez pastira.

Jedan reče: "ti si mogao biti dobar fratar". Uz smješak u sebi sjetih se kad mi jedan prijatelj reče, u vrijeme dok sam to promišljao dobrih godina prije nego što se ovaj momak i rodio: "ti ne možeš u fratre, jer si previše buntovan". Istina je, tu sam karakteristiku vukao kroz sve svoje promjene i "faze". I također, mislim, nerado izvana viđeno strasno traženje istine.

I tu, preda mnom, tu su nevini ljudi koji predaju svoj život Bogu... a gore su vukovi oštrih zuba. Do koje mjere će izdržati ovi momci? I koliko bi oni mogli samo izvaditi dobrog potencijala samo da su pod dobrim pastirima.

Bože, nek se ispuni: "Otet ću svoje stado iz njihovih ralja. Ne će im više služiti za hranu. Jer ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću se sam zauzeti za svoje stado i nadgledati ga." (Ez. 34: 10-11).

Jer:

"Moraju li moje ovce popasti ono što pogaze vaša stopala, i piti ono što pomute vaše noge?" (Ez. 34: 19)