Tome život nauči, kad se već ne sluša starije kad opominju. To je velika istina, i obaveza posebno kršćanima. U ovom vremenu bori se za vječnost, koja ne prestaje. Odatle, ogromna, nedokučiva, vrijednost vremena.
Da bi se iskoristilo vrijeme, potrebna je koncentracija. Potreban je sređen život. Potrebno je - da, tako je - imati sve po planu i programu. Ne ostavljati slučajnosti ništa. Uvijek će se nešto dogotiti mimo plana, ali ti sa svoje strane trebaš učiniti ono što se od tebe očekuje. A prvi koji od tebe treba nešto očekivati, jesi ti sam.
Društvene veze, i ovisnost o digitalnim aparatima, u prvom redu mobitelima, postala je danas pošast. Ljudi dobivaju na stotine poruka dnevno, koje je nemoguće sve pročitati. A ako ih netko pročita, jadan ti je taj. Potrebni su mu doslovno sati za to.
No, gdje je korijen njihove ovisnosti? Odnosno ovisnosti koju prouzročuju? U ovome: za sabrani rad, studij, učenje, izvršavanje obaveza, potreban je dug period konstantnog i neisprekidano usmjerene pažnje na predmet kojim se bavimo. Ako razne informacije dolaze svake druge minute, nemoguće je sabrati se i ući u dubinu teme. Potreban je dug, neprekinut rad i koncentracija. Upravo nešto što društvene mreže po samoj svojoj naravi narušavaju. Mislim svakako na WhatsApp, Viber i slične programe.
Uzmite u obzir slijedeće: ovo se nikad dosad u povijesti nije dogodilo. Nikad ljudi kao dosad nisu bili ometani u svom radu. Ali čovjek ostaje čovjek. I ako mu se primjeni nešto što dosad nikad nije bio slučaj, posljedice su neizostavne. Osoba postaje rastrešena, bez sposobnosti za koncentraciju i dublje poniranje u probleme kojima se bavi. Rezultat je neizostavno rastrešenost, i još više: razdražljivost i agresivnost. Dalje, povučenost i nekomunikativnost. Ljudi počinju gubiti sposobnost za direktnu i jednostavnu komunikaciju.
Taj problem je uočio John Senior još šesdesetih godina. Vidio je sasvim jasno što čini TV: stvara sliku koju je prije sama osoba morala sebi predočiti čitanjem određenog štiva, ili svojom umnom predstavom o nekoj temi. Sada, umjesto tog intelektualnog napora imaginacije, gledamo već dostavljenu nam sliku. Intelekt se atrofira, zakržljava, kao mišić koji se ne upotrebljava. Zbog te intelektualne potrebe, plus sadržaja koji se proturao na TV, Senior je predlagao svojim studentima ne gledati TV.
Koji je zaključak danas s obzirom na mobitele i sl.? Budući smo praktično primorani imati mobitel, ono što možemo učiniti jest ne imati uvijek uključene podatke, niti odgovarati odmah čim se primi kakva poruka. Još bolje: dobro je imati određene intervale vremena kroz dan kada ćemo prelistati izvjesne poruke. I uvijek voditi računa koliko vremena uložimo u ove komunikacije. Mislim da preko svake mjere.
Intelektualne posljedice ovakvog načina života su katastrofalne. Korištenje bilo kojeg uređaja koji zamjenjuje - bez potrebe - naš rad, ima tragične posljedice za našu psihu i inače intelektualni kapacitet i efikasnost. Nešto na što moramo odlučno reagirati i drastično mjenjati naše običaje. Evo jedan skori primjer:
Običavam posvetiti izvjesno vrijeme - po planu i programu - tokom tjedna za kakvu karitativnu aktivnost. Napr., za pokazati neku ključnu materiju kakvom učeniku ili studentu bez ekonomskih mogučnosti, i u raznim teškim (ne)obiteljskim situacijama. Pokazujem izvjesnu materiju neki dan jednom takvom učeniku. Malo po malo, kao da kidam kore luka njegovog (ne)znanja, nastojeći doći do onog što doista zna; vidjeti koja je njegova situacija. Na koncu uvidim da nije siguran ni u tablici množenja. Do te mjere je korištenje računala okržljavilo njegov intelekt i memoriju da je izgubio i najosnovnije. Baš taj primjer me i naveo da napišem ovaj članak, primjenjujući ovo razmišljanje i na druge realnosti.
Društvene mreže i digitalna sredstva imaju jak adiktivni efekt. Iz izloženog: zamjenjuju intelektualnu urođenu sposobnost radom ili procesom nekog uređaja. Raznorazne primjene tih strojeva predstavljaju nam se kao napredak, ali su atrofija naših umnih sposobnosti i zarobljavanje.
Gdje je ono vrijeme kad mi je profesor jezika, u srednjoj školi, govorio da zna 500 pjesama napamet. Potaknut tim primjerom, naučih 200 pjesama i izabranih tekstova doslovce. Da li sam utrošio previše vremena? Nipošto. Mnogo manje nego što danas mladi i stariji ulažu gledajući razne ekrane. Upotrebom, razvija se sposobnost koncentracije i poniranja u sadržaj teksta. Svaka riječ dobiva posebnu boju i zvuk; sadržaj. Odatle ostane u memoriji. Ali te stvari potrebno je vježbati.
Potrebno se vratiti vježbanju memorije, čitanju samo izvrsnog štiva, bilo duhovnog, koliko i kulturnog, osim profesionalnog na što smo obavezni.
Moramo presjeći kanal ovisnosti o digitalnim uređajima. Moramo mi vladati njima, ne obrnuto. To je već i kršćanski zahtijev. Kršćanin mora svoje vrijeme urediti prema cilju koji je Bog. Sveto Pismo stavlja u usta faraona veliku izreku, koju su crkveni naučitelji primjenili na Svetog Josipa: "Ite ad Ioseph". U vrijeme kad je zavladala glad u Egiptu, i mudrost Jakovljevog sina Josipa je predvidjela što činiti za vrijeme gladi. Kao dobar upravitelj, po Božjem nadahnuću, u vrijeme sedam dobrih godina pripremio je potrebno za drugih sedam gladnih.
Primivši uputu od Boga, racionalno je nakon toga rasporedio snage. Bog ne želi nered; nasuprot, sve čini vodeći određeni i potrebni red. Tako i kršćanin nužno treba napraviti mjeru u svom životu, odstranjujući neuredne ovisnosti, poput modernih.
Treba biti ponizan i priznati: u ovu ovisnost i neurednost lako je pasti, ali je nužno priznati i podići se. Seneka reče: "Griješiti je ljudski, ustrajati đavolski".
Poznavao sam ženu koja je bila nepismena. Divio sam se njenoj sposobnost pamćenja imena, brojeva, datuma. Kako nije mogla zapisati ili pročitati oslanjala se samo na pamćenje (a ja nisam siguran ni u vlastiti broj mobitela).
OdgovoriIzbriši