"Dok se mi trudimo da muslimani budu bolji muslimani, protestanti im propovijedaju"

To je misao jednog katoličkog biskupa u Alžiru. Odgovara stvarnosti. Nakon postkoncilskog zastranjenja, koje je kod jednih pretpostavljalo da se svi mogu spasiti bez obzira koje vjere bili, dok je kod drugih naglašeno nešto slično, "glavno je biti dobar". "Ako postignemo da ljudi budu bolji, onda će biti miljenici Božji"... nije ni bitno da li će biti kršćani ili ne. Da li će pristupiti Crkvi, ili ne. Da li će zatražiti kupelj u Kristovoj krvi, ili ne.

Tako katolički misionari u Svjernoj Africi, a i šire, počeše posebno posvećivati pažnju edukativnim i ostalim aktivnostima, napuštajući otvoreno propovijedanje i navještanje Evanđelja.

Zovi to kako hoćeš, ali se radi o otpadu od vjere. Smisao našeg života jest spasenje i učiniti, sjedinjujući se s Isusovom voljom i misijom, da se drugi spase. Jer, "on će doći za spasiti narod svoj od grijeha njihovih", kako je navijestio Arhanđeo Gabrijel Djevici Mariji. Nije došao da otvara fakultete i govori o ekonomiji; to mogu biti posljedice života u vjeri, i ponekad zahtijev kršćanskog života, ali nikad svrha. Instrument, kršćanski osvjetljen, za Božju zadaću i nalog.

Onda, ako se Evanđelje ne naviješta, ako se ne govori o Isusu, život je prazan, očajan i dosadan. Poguban. Stoga te inicijative postkoncilskih zastranjenja ne mogu donijeti ploda. 

Međutim, u Alžiru se dogodilo nešto drugo: dok su katolici šutjeli (uglavnom iz službenih struktura), dotle su protestanti govorili o Kristu. Na svoj način, ali barem su govorili o Isusu Kristu. Rezultat? Formiranje polutajnih skupina kršćana kojima vladajući režim želi dokinuti ono malo slobode. Bez prestanka im zatvaraju mjesta kulta (što ćemo sa tisućama džamija u Francuskoj?), te ovi idu pod šatore u skrovita mjesta (video), za sastati se tamo i imati njihovu službu i okupljanja.

[Postkoncilski katolicizam jedva propovijeda u ovakvim zemljama; dok u Evropi, u Hrvatskoj posebno, kopira pentekostalne običaje i "fore". Naopako i tamo i ovamo.]

[Naš Bog je Bog istine. Katolici to ne znaju reći? Neki se obrate samo na osnovu par rečenica koje čuju iz Evanđelja]

Koja je poanta ovog svega? Pokazana još jednom sterilnost, lutanje i promašaj ekumenizma, modernizma i ostalih gluposti Drugog Vatikanskog Sabora. 

"Prepoznati ćete ih po njihovim plodovima".

I koji je jedini mogući izlaz iz ovog živog blata za koji se trebaš plašiti ne upasti? Povratak i življenje jedine, katoličke, svete vjere koju nam je donio Isus Krist i koja nikad ne će proći, kao ni njegove riječi, kao i njegova Crkva.