Jedinstvo Crkve, ali u istini i dobru

Samo je istina uvjet jedinstva. Istina je jedna. Ne može biti proturječnosti u njoj. Ne mogu biti dvije strane. Jedna podržava jedno, druga drugo. To je nemoguće. Stoga, jedinstvo je nužno samo u istini. Bez istine, bez dobra, jedinstvo ne čini jednu organsku cjelinu, već totalitarni namet.

Kao što je nama nemoguće izraziti u potpunosti ono što Bog jest, nego samo ono što Bog nije, iskoristiti ćemo jednu analogiju za odraziti ono što Crkva i njeno jedinstvo ne mogu biti.

Narodna svjedočanstva prenose smrt Sultana Murata od ruke Miloša Obilića. Na njegovo mjesto dolazi automatski sin mu Bajazit, jedan od najžešćih i moralno izopačenih džihadista. Dobivši sultanat na samom Kosovskom polju, strijepio je od konkurencije svog brata Jakuba.

Rješenje? Neka ne bude Jakuba! Bajazit zapovijeda njegovu smrt. Naredio je ubiti rođenog brata.

Ima li pravo, da li se to može dopustiti? Sastaje se vrhovno vjeće turskih vjerskih autoriteta i utvrđena je fitna: glavno je sačuvati jedinstvo carstva, makar na račun ubijenog brata.

Za muslimane je glavna uma, kojoj su podređeni svi konkretni moralni čini. Svaki čin nije dobar ili zao sam po sebi, nego ukoliko služi jedinstvu muslimanske zajednice.

Takvo jedinstvo je monstruozno jedinstvo. Ne može vrijediti u Crkvi. To je "jedinstvo" nauštrb moralnog dobra. "Jedinstvo" van istine i dobrote, koje neminovno vodi u pogiblju.

Eh sad, prelazimo preko ove analogije do borbe za "jedinstvo" kardinala Burke i biskupa Schneidera. Neka je "jedinstvo", pa makar se sve srušilo.

Da se sačuva građevina, treba odstraniti crva koji rastače zidove. Čak i stupove.