Ne trčati za privatnim objavama; poznato nam je što treba biti

Interesantan je upit apostola Gospodinu na sam dan Uzašašća, nakon što im je Isus naložio ne napuštati Jeruzalem, već čekati Obećanog Duha Svetog. Umjesto da se usredoče na riječi Gospodnje; na njegov nalog što je ustvari naredba za one koji ga slijede, oni pitaju kao da su ih Božje riječi samo okrznule: „Da li ćeš sada obnoviti Izraelovo kraljevstvo?”. Oni i dalje djeluju kao ljudi, radoznali ljudi, željni da se već jednom napravi red pred ovim đavolim slugama koje razapeše Krista, i pred ovim idolopoklonicima koji nam vladaju. Zar nije logično da Krist, već proslavljen, uzme svoje žezlo i napravi red i zakon među ovim bezobraznicima?

E pa nije bilo tako. Apostoli, makar toliko vremena proveli sa Gospodinom, makar bili svjedoci njegove Muke, Smrti i Uskrsnuća, još uvijek nisu bili obučeni u „silu odozgor”, nisu bili primili Duha Svetog. A to je ono najvažnije, i sve drugo ne može zamjeniti ono što je bitno i prvo. S druge strane, kraljevstvo nametnuto žezlom na ovoj zemlji nije Kristovo. Ljudi trebaju prići Kristu po vjeri. Apostoli ih u tome trebaju poučavati, „do kraja vremena”, i posvećivati sebe i druge.

„Da li ćeš sada...?”, to je pitanje koje si postavljaju toliki katolici, i drugi koji se prizivaju kršćanskim imenom... ali iz radoznalosti! A ta radoznalost nema smisla u Božjim stvarima. Jer mi već znamao što nam je činiti: ljubiti Boga, činiti njegovu volju, i posvećivati se! Sve drugo je gubljenje vremena.

Nama je naloženo što nam je činiti: posvećivati se, obući se u silu odozgor. Znamo Zapovijedi, znamo Evanđelje. Na tim stupovima sve je sagrađeno.

Ipak, ljudi kroz povijest padaju često u slične greške. Uvijek kad se udalje od pravog smisla Riječi Božje. Uglavnom kad je počnu interpretirati na svoju ruku. Desilo se nešto slično pri kraju prvog tisućljeća. Mnogi katolici su mislili, loše razabirajući i interpretirajući na svoju ruku, da će se sad ispuniti riječi Otkrovenja u kojima se govori o „kraljevstvu nakon tisuću godina”, i sl. Ali to je greška – Crkva je osudila takve interpretacije – jer promjena treba doći iznutra. I još: „Bogu je tisuću godina kao jedan dan, i jedan dan kao tisuću godina”, kako opominje Sv. Petar.

Istina, Riječ Božja opominje i za ovo vrijeme: kad se govori o „grozi pustoši na svetom mjestu”. Što je drugo sveto mjesto osim Katoličke Crkve? Što je drugo groza pustoši osim napad na Sakramenat Tijela i Krvi Gospodnje? Što je drugo „groza pustoši” osim ako ne dolazak na sveto mjesto nekog, poput Bergoglia, koji će zamjeniti Evanđelje sa nekom vrstom komunizma i „dobrih osjećaja”, i sl.?

Kroz povijest je bilo mnogih momenata koji su bili toliko vjerna slika "groze pustoši", da su kršćani mislili da je to što doživljavaju ispunjenje proročkih riječi Svetog Pisma. Ali... bile su samo slike onoga što ima doći, i također konkrecija zadnje i velike "groze pustoši" u pojedinim momentima kroz povijest.

Kršćani su mogli misliti da je to Neron, nakon tolikih progona i mučenja posebno rimskih kršćana. Kad je 637 pao Jeruzalem u ruke kalifa Omar bin al-Katab, i ovaj ušao drsko i psujući u Crkvu Kristovog Groba, oskrvnjujući je, kršćani su mislili da ono čemu su svjedoci "groza pustoši na svetom mjestu". I jest, ali jedna od konkretnih kroz povijest.

A vidite, prošlo je skoro 1400 godina od tada.

No, sad je "pao onaj koji ga zadržava", po riječima Sv. Pavla, sada vidimo "Veliki Otpad", jer se sa Svete Stolice naučava pakleni nauk i duše se vode u pakao, ne u nebo.

Međutim... uvijek i u svemu tome vrijedi ono: koliko će to trajati? "Gospodine, da li ćeš sada ustanoviti tvoje Kraljevstvo?".

I mi smo dobili odgovor. Već dvije tisuće godina da znamo odgovor.

Jer, "nema ničeg novog pod suncem", kao što govore mudrosne knjige. Bog je sve rekao, njegov Sin se Utjelovio, Umro, Uskrsnuo i Uzašao na Nebo. Poslao nam Duha Svetoga. Sve je rečeno. Mimo toga nema nečeg "drugog". Nema "Novih Duhova" kako je Montini - Pavao VI, i njegovi s njime, nazvao Drugi Vatikanski Koncil. Reći samo to je drskost. "Novi Duhovi"? I sve poče da se ruši. O kojim duhovima se radi?

[Budući da ne može biti "Novih Duhova", treba ih napraviti jer u njih se vjeruje. Kako? Po modernističkoj metodi: osjećajem. To je ljudsko djelo.]

Znamo dakle odgovor.

Što ostaje? Osteje da mi počnemo vršiti našu zadaću. Ne znamo koliko će sve ovo trajati! Ali znamo da trebamo živjeti i boriti se za naše posvećenje svaki dan što više, baš kao da ćemo danas pred lice Božje (kao što može i biti). I što onda? Kud si onda prispio?

Naravoučenije: otresi se "Novih Duhova", "proročanstava", "ukazanja" ovdje ili ondje. Samo jedno ti ostaje: primjenjuj ono što je Bog rekao zapečačivši zauvijek.