utorak, 29. siječnja 2019.

Franjine uvrede Gospi imaju kontekst koji nije od jučer

Psovanja, bogohule, svetogrđa a ne samo uvrede. Ovako su prikazali Navještenje na skorašnjem kvarenju mladih u Panami:



Usput, iskorištavajući "kontekst" današnje mladeži, prave aluziju na Gospu preko djevojke senzualno obučene u tijesnim hlačama. No, to je usput. Među glavnim je ovo: predstavlja se Navještenje u smislu da je Gospa htjela imati dijete sa Josipom, ali zbog Naviještanja mijenja odluku i onda tek navodno se predaje Bogu za misiju koja joj je namjenjena.

Ali onda Gospa ne bi bila Uvijek Djevica, kako traži od nas da vjerujemo Katolička vjera. Bezgriješna je oduvijek pripadala samo Bogu - predajući se Bogu puna milosti od Začeća i svojom slobodnom voljom -, dok je Sveti Josip je bio njen prečisti zaručnik koji je trebao bdjeti nad Djevicom i Božjim Sinom.

Međutim, Franjino psovanje nije samo njegovo. Već osamdesetih godina opazio sam jednu knjigu o Gospi koja je predstavlja baš u tom svjetlu: "Marijina šutnja" od Ignacia Larañaga (prevedena na hrvatski i preporučivana izgleda i na bogoslovijama). Po tom djelu, Marija se odlučuje za potpuno predanje Bogu i djevičanstvo samo nakon Navještenja. Dakle, u biti isti argument. (To je bilo jedno od prvih slučajeva kad sam uspio zamijetiti da se nešto daje u Crkvi a da ne odgovara vjeri. Tada sam počeo zvati telefonom da tu knjigu izvade iz opticaja, ali mi jedan - svećenik - reče, kao poučavajući me: "Nek se vidi što drugi misle".)



Prema tome, Franjo nije pao s neba. On je već postojao i klijao u postkoncilskom smeću koje je bilo svuda prostrto.

Ali da znate jednu stvar: Bogu se ne ruga. I svi ćemo biti kažnjeni zbog ovog. Zar ne vidite kako živimo i kroz sve što prolazimo zadnjih desetljeća? Mislite da je sve to "normalno" i "slučajno" i tako mora biti? Ne, Bogu se najveća uvreda daje iz pretpostavljenih crkvenih redova i navodno u ime Crkve - kad su ustvari otpadnici - a posljedice padaju na sve.

A sad ti koji ovo znaš odgovori čistim i svetim životom, časti Djevicu Majku kako Bog od tebe traži i moli da nas Gospodin izvuče iz svega ovoga što nam ima da padne po glavi. Pa makar poginuli, glavno je da se spasimo. I da ih se spasi što više.

ponedjeljak, 28. siječnja 2019.

Franjin križ nije lik Dobrog Pastira


Podsjećamo na poznatu temu koja je upalila svaki alarm na samom početku prije skoro šest godina. Nakon „bona sera“, „dobra večer“ što je bezobrazno da izgovori jedan Papa; njegov mutni lik na balkonu, i onda drugi detalji, među prvima njegov križ (kojeg je već imao u Argentini):


Križ se predstavljao kao navodno lik „Dobrog Pastira“. Ali ruke Dobrog Pastira su paralelne, drže brižno na grudima noge ovce koju nosi:


Ukrštene ruke su egipatskoj ikonografiji, preuzetoj poslije od masonerije. Lik Osirisa ima ukrštene ruke koje između ostalog označavaju gnostičku moć koju treba svladati izabrani:


Na početku potiskivane bojazni koje su se kasnije potvrdile preko svake mjere. Sve kod Franje označava njegov projekt, i simbolika ima veliko i značajno mjesto.

srijeda, 23. siječnja 2019.

Karizmatici, laik i "nadbiskupa" Justin Welby je sa vama

Canterburski anglikanski "nadbiskup"A Justin Welby kaže da moli "u jezicima" svako jutro. Dakle i on tjera karizmatske dosjetke. Neki tamo duh potiče na slične stvari, promičući takz. "jedinstvo među vjernicima".


Nove "vjerske" zajednice za Novi Svjetski Poredak. Poznati su njegovi nastupi poput izvinjenja LGBTI pokretu za ono što su im anglikanci činili u prošlosti. Eto, oni bi to sad ispravili.
 

utorak, 22. siječnja 2019.

Kršćani, a ne Odinovi vojnici bi trebali štititi žene u Finskoj

Nakon zadnjih silovanja djevojčica

[Objavljeni novi slučajevi silovanja djevojčica u Finskoj: Predsjednik kaže da su azilanti donijeli đavola sa njima]

ogorčeni Finci počinju češće patrolirati finskim gradovima. Napr. u Oulu, makar ova skupina postoji i u drugim zemljama, posebno skandinavskim, poput Švedske, Norvepke, Njemačke, Velike Britanije, Belgije, Estonije, Kanade, Australije i USA:


Što to znači?

1. Očituje novo poganstvo evropskih zemalja. Pred zalazom kršćanske tradicije, domoljublje poseže za narodnim (poganskim) mitovima (Odin je "bog" rata i smrti skandinavske mitologije).

2. Dok je postojala živa kršćanska svijest u Evropi, ista je bila poput vatre koja je odgonila najezdu vukova. Nitko drugi nije trebao Evropi da se odbrani od uvijek agresivnog Islama, osim kršćanskog duha. Dok je taj duh živio, dok je taj duh rađao križarima, Islam nije bio došao ni na Balkan.

3. Samo je kršćanstvo dakle efikasna odbrana od ove najezde.

4. Ali ne neko "gandijesvko kršćanstvo", koje ne postoji već je to otrov ubačen spolja. Kršćanin je miroljubiv, nenasilan, ali nije pacifist.

5. Trebaju dakle kršćani biti ti koji će preuzeti vodstvo i pogon u inicijativama od ovog tipa pa do nove duhovne revolucije u svim oblicima društvenog života.

ponedjeljak, 21. siječnja 2019.

Kasperova šifrirana poruka u vezi pritiska na Franju

"Što hoćete da vam kažem, očigledno je?... da katolici žele drogog Papu izgleda mi evidentno, i žalosno. To je jedna neodgovorna pozicija". Izjavi prije nekoliko dana Kardinal Kasper njemačkim ARD.


Nadodaje: "Ima osoba koje jednostavno ne žele ovaj pontifikat. Žele da završi što prije za početi novu konklavu. Žele da im čak bude po želji, da prema tome bude rezultat po volji".

U Corriere della sera naknadno nadodaje (18/01/19): "Ono što se događa pred očima je sviju: poznajete razloge bolje nego ja. Neki mi odgovaraju da se radi o njegovom nauku; drugi navode njegove stavove o socijalnim pitanjima; siromaštvo, inmigranti, financijski kapital. Osim konzervativaca, također su i naprednjaci: katolici koji su možda mislili da će udijeliti svećeništvo ženama ili nešto drugo... Sve Pape su trpjele opoziciju: Pavao VI, Ivan Pavao II, Benedikt XVI... Sada Papa treba prebroditi kritike; to je normalno. Ali ovaj put, sa Franjom, opozicija mi izgleda intenzivnija".

A što ti hoćeš reći, Walter? Hoće reći: u redu, Franjo treba otići - i bit će tako, dati će ostavku - ali na njegovo mjesto treba doći drugi koji će nastaviti njegovim putem. Jer, previše bi bilo usuditi se to kritizirati. Možete dobiti Franju, ali ne napuštanje našeg puta.

nedjelja, 20. siječnja 2019.

"Silazi sa pravog puta onaj tko želi uvesti oltaru njegov primitivni oblik stola"

Riječi su Pija XII u Enciklici Mediator Dei (Posrednik Božji, 20/11/1947). Osuđuje, između ostalog, lažni arheolizam: "Liturgija prošlih vremena zavrijeđuje naše štovanje, bez ikakve sumnje; ali neki stari običaj ne treba biti smatran upravo zbog svoje starine kao najbolji i koji najbolje odgovara, promatran sam u sebi i ukoliko u odnosu prema narednim vremenima i novim situacijama. Također su dužni poštovanja i vrjednovanja liturgijski običaji nama bliži u vremenu, jer su nadošli pod utjecajem Duha Svetoga". (br. 60).

I postavlja kriterij (br. 61): "Silazi sa pravog puta onaj tko želi uvesti oltaru njegov primitivni oblik stola"














subota, 19. siječnja 2019.

Masturbacija, veliki grijeh protiv kojeg se ozbiljno boriti

Od vrlo malo svećenika sam čuo da, po mom sudu a mislim da ima vjersku i razložnu podlogu, daju dovoljno dobre savjete protiv velikog zla koji predstavlja masturbacija.

Radi se o teškom grijehu koji ozbiljno ugrožava, srozava, šteti, uništava psihu mladih ljudi pa i žena, posebno muškaraca. Veličinu krivice - koja uvijek postoji - poznaje samo Bog, ali je sigurno da je negativni utjecaj na psihološko zdravlje mladih veliko. Da ne govorimo o duhovnosti.

[Ništa neobično ako se pristupi ozbiljno ovom problemu: osmaš seksualno zlostavlja nećakinje nakon što je gledao porno na mobitelu, koji je dobio za rođendan. Duhovne posljedice su mnogo gore.]

Svakako, Bog oprašta svaki grijeh, i ispovijed je jedna velika pomoć u borbi protiv ove sramotne navike i mane kod tolikih.

Međutim, obratimo malo pažnju na savjet koji daju mnogi svećenici, u najboljem slučaju: izbjegavati izvjesne tv programe, slike, časopise, itd. Čuvati čistim pogled u prvom redu. A za pokoru nešto malo molitve.

Klin se klinom izbija. Ne može se "sekati" sa ovom pošasti. Mladima treba reći i savjetovati da se ozbiljno suoče sa ovim zlom navikom kod tolikih.

Savjet je ovaj: budući da tjelo griješi (na tijelu se griješi, koje treba biti hram Duha Svetoga, ali grijeh se čini iz duše), tijelo treba biti kažnjeno i muški "dresirano". Kažnjeno do boli i suza.

Uzmi dobar kaiš i tuci se po leđima. Svakako, da te nitko ne vidi. Udaraj se dobro, muški, nek pocrvene leđa; ali ne do krvi. Kupaj se hladnom vodom, i idi na spavanje sa rukama zavezanim odostrag tako da ne mogu činiti što ne treba; ne previše blizu svezana, ali ne i sa dovoljno razmaka za pasti na onom protiv čega se treba boriti.

Zar misliš da veliki sveci nisu imali problema sa tim? Sveti Franjo je gol skočio u snijeg jednom prilikom po noći kad ga je đavao počeo napastovati. Sveti Bernard je skočio u zaleđeni bunar usred zime iz istog razloga.

Muškarac treba da bude uljudan i uslužan sa ženama, pravi kavalir i gospodin. Spreman za braniti ih ako treba iste sekunde. Ali to postiže prvenstveno čistoćom koju trebaš cijeniti kao jednu od navdragocjenijih kreposti.

Uz poniznost, ove dvije kreposti mogu praviti čuda.


Još jedan praktični savjet: otac treba nasamo da razgovara o ovim stvarima sa sinom. Majka sa kćeri. (Stid za griješiti, ne za borbu protiv grijeha.) Ukoliko takvih nema, treba tražiti osobu koja će moći momka ili curu pravilno posavjetovati.

petak, 18. siječnja 2019.

Ne Franjo, kršćani ne mogu biti antisemiti, ali da anti Židovi

Jer židovstvo (judaizam) predstavlja lažnu religiju. Bila je religija dana od Boga za očekivati Obećanog, ali oni su ga odbacili i postali mu neprijatelji. Bog ih zove bez prestanka na obraćenje, ali oni ne žele. "Neprijatelji su svim ljudima, jer ne žele da se spase", govori nadahnut od Boga Sveti Pavao o njima. Protive se Riječi koja je Bog i koju je Bog poslao na svijet ljudima za spasenje.


Interesantno je zato opaziti ovaj skok kod Franje, ne govori više o "antisemitizmu", već o "antižidovstvu". Sve ljudske obitelji i rase su Božja stvorenja, i ne mogu se mrziti. Ali se može i treba biti protiv nijekanja Boga.

Vrlo jednostavno.

Ali Franjo, jer radi za njih (ide njima na ruku; služi ih), ispunjava svoju zadaću. Tj., kaže kršćanima: budite sa njima (što se prevodi: služite im, jer to oni hoće od nas), to znači budite neka vrsta židovske služinčadi. Jer kako niste "anti" njima, onda ste sa njima, kako trebate biti. Judaizirani kršćani, ili bolje kršćani bez identiteta.

Usput, interesanto je kako je danas na propovijedi - što je čudno - ostao nijem; ništa nije zborio. No, kad se vide čitanja koja optužuju židovsku nevjeru (prvo čitanje iz poslanice Hebrejima, i drugo kritika židovskim pismoznancima):

"Jer nama je naviještena blagovijest kao i njima, ali njima Riječ poruke nije uskoristila jer se vjerom nisu pridružili onima koji su poslušali."

"Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: »Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?«"



pa znaš, nije red kritizirati braću.

A koji je njihov stav prema kršćanima, dobro to prikazuje film "Violinista na krovu", o ruskom progonu Židova s početka XX stoljeća (Rusi su ih progonili jer su Židovi bili iza ubojstva Cara osamdesetih XIX st.)

Naš simpatični "dobričina" prelazi preko tvrdoglavosti kćerke koja izabira siromašnog krojača - ta, Židov je. Prelazi preko zeta komuniste ateiste. Kćer mu ide u Sibir sa zetom, ali on je to u stanju primiti.



Ali kad najmlađa odlazi sa kršćaninom, to ne oprašta i prokune kćer.

Ipak, njen muž dolazi s njima u progonstvo u Poljsku, čime se označava da kršćani uvijek treba da se osjećaju krivim prema zlu koje se nanosi Židovima.

Slično danas Franjo kritizira "devetnaest stoljeća kršćanskog antijudaizma".

četvrtak, 17. siječnja 2019.

Temelj protestantizma i njegove posljedice

"Vlastiti duh je loš savjetnik", uči nas Sveto Pismo. I tu, zbog te oholosti, pada Luter. Zbog mnogih razloga, ali svi teže tome da nije htio slušati Crkvu. Njegovo ja bilo je jače; dovelo ga na koncu do pobune, nijekanja istine i otpada. Stvara svoju religiju. Završava ubijajući se plijen očaja.

Po svoj prilici Luter je imao mnoge teškoće za pobijediti grešne naklonosti. Ne izdržavši više, dolazi do zaključka da čovjek mora griješiti; a mora griješiti jer je njegova pala narav uništena. Samo neki specifični pojam "vjere" može ga izvući iz tog jada i muteži.

Takva potreba, koja nije mogla biti nikakva druga zbog njegove oholosti, tražila je jedno objašnjenje Istočnog grijeha i opravdanja po milosti. Svoje stavove izložiti će u Augsburškoj Ispovijedi, Odbrani Augsburške Ispovijedi i u njegovim katekizmima iz 1529.

Njemu je bio potreban novi autoritet: njegov. Dok katolički nauk tumači da je Ckrveno Učiteljstvo jedino koje je dobilo u poklad objavljenu istinu, čiji su izvori Sveto Pismo i usmena Tradicija, Luter odbacuje crkveni autoritet i proglašava jedinim autoritetom Bibliju, i to interpretiranu indivudualnim razmišljanjem, direktno osvjetljenim Duhom Svetim. (Ovo "osvjetljenje će voditi Martina da izbaci iz Biblije sve one poslanice i dijelove koji mu nisu po volji.)

Katolička Crkva naučava da spasenje dolazi preko tijesne suradnje između Boga i čovjeka: Prvo, Bog daje svoju milost; poslije, čovjek surađuje, korištenjem svoje slobodne volje. Zajednica vjernika, po milosti Božjoj, može dorpinijeti svojim dobrima - koji ustvari svi dolaze od Boga -, tj. molitvama, žrtvama, trpljenjima na način da služe za dobro, posvećenje i spasenje sviju. To je takz. općinstvo svetih.

Luter je individualista, ne prihvaća tu zajednicu, općinstvo svetih, jer je prema njemu prvotni grijeh radikalno razorio ljudsku narav, do te mjere da više ne postoji sloboda: od prvotnog grijeha čovjek nije više slobodan da čini dobro. Ne može nego griješiti. Milost, prema Luteru, ne mijenja iznutra dušu niti od nje čini "hram Duha Svetoga" - prema riječima Sv. Pavla, nego pokriva kao neki pokrivač ljudsku bijedu. Ova "luteranska" milost postiže bezrezervno spasenje, ali ne briše u duši zlobu grijeha.

Negira se dakle ljudska sloboda, i to vuče sa sobom odbacivanje zasluge dobrih dijela, još više: odbacivanje potrebe za istim, molitve, štovanja svetih, čistilišta, oprosta...

Jer je jedino vjera potrebna, nužna posljedica jest odbacivanje sakramenata. Luteru su sakramenti čisti simboli koji samo treba da hrane našu vjeru.

Dalje, kako spasenje dolazi direktno od Boga, bez posrednika, odbacuje potrebu hijerarhije ustanovljene od Gospodina Našeg Isusa Krista. Zbog toga će uručiti autoritet nad crkvama upravo svjetovnim vlastima.

Tko je nužno veliki Luterov neprijatelj? Papa, institucija papinstva, jer ono daje snagu Katoličkoj Crkvi sagrađenoj na toj stijeni. Bez tog stupa, Crkva dobiva najteži udarac.

Ali da bi uništio Papu kao instituciju, mora uništiti misu. Stoga piše:

"Kad Misa bude narušena, uvjeren sam da ćemo tada definitivno pobijediti papizam. Doista, papizam se oslanja na Misu kao na stijenu, svom svojom težinom, sa svojim manastirima, biskupijama, kolegijima, oltarima, ministarstvima i naukom, jednom riječju, sa svim svojim trbuhom. Sve će se to neophodno skršiti kada bude narušena njegova bogohulna i odvratna Misa." (O babilonskom ropstvu)

I dalje, na istom mjestu: "Treba srušiti Misu za raniti Katoličku Crkvu u njenom srcu".

To je upravo ono što mi živimo u ovom periodu. (Ispod slike Franje uz Luterov kip u Vatikanu, slijede kapelice na njemačkim bogoslovijama i biskupijama, totalno protestantskog tipa.)
















Svakako, uz neizostavnu podršku velikog Luterovog priznavaoca. E jesu ludi bili oni katolici što su se svađali sa tako finim čovjekom!

Sa svjetovne strane, luterov utjecaj je doprinuo turskom naletu na katoličke krajeve. Veliki dio Njemaca i ostalih sjevernih naroda zahvaćen protestantizmom prihvaćao je turski nalet kao Božju kaznu protiv idolopoklonika (katolika), ne reagirajući čak ni pri opsjedi Beča.

No, možda još gori utjecaj bio je na svjetovnu kulturu i filozofiju svjeverne Evrope. Njegov "slobodni ispit" pripremio je tlo pojmu apsolutne autonomije čovjeka. I na filozofskom polju Kantovom pojmu "čistog razuma". Stoga upravo u tim krajevima počinju klicati masonske lože, sa promocijom nove religije čovjeka.

 
[Mason prikazan u oblik snažnog zidara. Oko bedara je masonska pregača, za naznačiti o komu se radi. Ista vuče porijeklo iz modernije židovske nošnje. Mason je nag, što označava prirodu spram nadnaravnim. Gazi svećenika kao natražnog stvora kojeg se treba zgaziti. Na tlu je papina tijara; neprijatelja čije uništenje traži. Gore se navode ljudska prava, znak revolucije.]

utorak, 15. siječnja 2019.

Nova predviđanja, malo temeljnija, o Franjinoj ostavci i Franji II

Već par puta smog govorili o tome: bivši Illuminati, Lego Zagami, navijestio je "iz njegovih izvora" da Franjo uskoro sprema ostavku. To još negdje prije pola godina. Nakon toga je precizirao: krajem veljače, nakon kardinalskog konzistorija.

To nije izgledalo baš uvjerljivo, jer je nagoviješten put u Maroko u trećem mjesecu - a kako će on bez svoje braće?. A onda i u Makedoniju, pa susret kvarenja mladeži u Panami ovog ljeta.



[Uvijek na logu nekakva zmija ili slična rugoba. Vidi zmiju koja otvara usta na križ. Za posjetu Maroku već smo vidjeli, križ unutar islamskog polumjeseca]


Međutim sada tim predviđanjima se pridružuje Alessandro Gnocchi, talijanski pisac i apologetik. Navodi dva izvora prema kojima bi Franjo trebao ići ove godine, izgleda pri kraju.

Zašto? Pa, simboli su bitni za ove ljude. Ove godine se pune 50 godina od uvođenja nove mise, koja službeno počinje uvoditi se 30 studenog 1969, na početku adventa.

Makar je dekret o novoj misi bio donešen u travnju iste godine, i neki predviđaju da iskoristi tu godišnjicu za uvođenje nove reforme - o kojoj smo nekoliko puta govorili - današnje Novus Ordo mise. Izgleda da bi barem eksperimentalno bila uvedena "misa" koja bi imala "ekumensku" nakanu i ne bi sadržavala riječi pretvorbe.

I na koncu, slijedio bi još jedan udar na papinstvo: dajući ostavku, sa Benediktom XVI još živim, bila bi trojica pretpostavljenih "Papa", makar dvojica "umirovljenih". Tako bi institucija papinstva bila svedena na "kolegijalnost".

I sljedeći bi bio Franjo II, koji bi bio zadužen za nastaviti djelo svog prethodnika.

Vidjeti ćemo koliko mogu biti istinita ova predviđanja.

A što mi trebamo činiti u međuvremenu, i uvijek?

Posvećivati se iz dana u dan sve više, i biti pripravni kao da ćemo baš sutra umrijeti. Bog sve vodi; predajmo naše brige samo njemu.

ponedjeljak, 14. siječnja 2019.

Helen B. Andelin, Fascinantna ženstvenost:


Helen B. Andelin, Fascinantna ženstvenost:

"Jedno od obilježja ženstvene žene jest njena uglađenost, koja implicira solidan društveni odgoj. To znači biti diskretna, učitljiva, diplomatična, obzirna, sa sluhom za tuđe osjećaje, pristojnog izgleda; znati biti na svom mjestu, dobrog ukusa i dražesna. Rafinirana osoba je pažljiva za ne uvrijediti nikoga, nikad nije gruba, neljubazna, bezobzirna, sirova, prosta ili vulgarna."

Vrlo popularna knjiga točno pred seksualnu revoluciju šesdesetih, sa četiri milijune primjeraka i prevedena na sedam jezika.

Knjiga određena za objekt mržnje feminističkog pokreta.

I gledaj tko mi danas dolazi u pomoć: nitko drugi do švedska neovisna političarka, Morten Källström, na jednom prosvjedu žutih prsluka u Švedskoj. Tvrdi:



"Parkirajmo feminizam kroz 10-20 godina, instalirajmo patrijarhat i poslije ćemo odlučiti."

"Nemamo demokraciju", govori dalje. "Naša zemlja je tako demokratska koliko su to bile prijašnje komunističke zemlje u Evropi. Potrebni su nam političari koji će se usuditi govoriti otvoreno i stajati iza rečenog".

"Otkad je feminizam ustoličen kao državna ideologija u Švedskoj, broj silovanja se umnogostručio, genitalna sakaćenja i dječiji brakovi su postali svagdašnjica. Riješenje je reinstalirati patrijarhat kroz narednih 10-20 godina i poslije ćemo odlučiti što je bolje"

"U tri zadnje godine primili smo više od pola milijuna inmigranata. trošimo bilijune u više nego sumnjive tražitelje azila, dok naši penzioneri ne mogu sebi priuštiti pošten obrok."

"I još uvijek mnogi glasuju za iste. Je su li glupi ili zli", upita mnoštvo. Koje joj odgovori: "i jedno i drugo".

Dragi moji, neka vam je sa srećom. Feminizam je oružje Sotone kojim posotonjuje ljudsko društvo kao zajednicu. Ne nužno svakog pojedinačnog, već kao društvene okvire koji pomućuju pamet i duh tolikom svijetu. Taj isti ne će dopustiti da mu plijen tako lako ispadne iz ruku. Bez mnogo krvi i napora njega se lako ne istjera.

Ustvari, bez Božje pomoći to je i nemoguće.


Upravo tu vam pomoć želim, ali ipak, u nadi da se okrenete pravom Pomoćniku... čestitam na otporu.

Inače, isti napor i otpor očekuje se i kod nas. Dao Bog.





nedjelja, 13. siječnja 2019.

Vladimir Solovjov i njegovo predviđanje raskola u pravoslavlju

Solovjov je bio ruski filozof, pjesnik, teolog, pisac i književni kritičar krajem XIX stoljeća. Ne ulazeći u svu njegovu misao, ističemo samo njegovo duboko poznavanje pravoslavlja i predskazivanje vrlo mogućeg raskola, šizme u šizmi među njihovim nacionalnim crkvama. Čista posljedica suštinske koncepcije pravoslavlja. U djelu "Rusija i Sveopća Crkva", piše vrlo jasno:


"Očigledno je da postoje pitanja u vezi kojih Ruska Crkva bi mogla i trebala pregovarati sa majčinskom Stolicom (tj., Carigradom), i ako se ova pitanja pažljivo izbjegavaju to je zbog toga što formulirati ih precizno završilo bi neizbježno u formlalnoj šizmi. Mržnja i ljubomore Grka prema Rusima, na koja ovi zadnji odgovaraju s agresivnošću pomiješanom sa prezirom, sačinjavaju faktor koji vodi autentične relacije između ove dvije nacionalne Crkve, makar zvanično bile u zajedništvu jedna sa drugom. Ipak, čak i ovo službeno jedinstvo visi o jednoj niti i potrebna je sva diplomacija petrogradskih i carigradskih klerika za izbjeći raskidanje tanke niti.

Doista, želja za održati ovo himbeno jedinstvo nije inspirirano kršćanskom ljubavlju, već strahom užasne upozorenja, jer u onaj dan kad Ruska i Grčka Crkva raskinu jedna s drugom, cijeli svijet će shvatiti da je Ekumenska Istočna Crkva (tj., Pravoslavna Crkva), ništa drugo do fikcija i da na Istoku postoje samo izolirane nacionalne Crkve. Ovo je realni motiv koji nagoni našu (rusku) hijerarhiju primjeniti mjere predostrožnosti i umjerenosti prema Grcima, ili drugim riječima, izbjeći bilo kakav tretman sa njima.

I s obzirom na Carigradsku Crkvu, koja u svom arogantnom provincijalizmu, prihvaća naslov "Velike Crkve" i "Ekumenske Crkve", vjerojatno bi bila oduševljena kad bi se mogla osloboditi ovih sjevernih barbara koji su samo smetnja njihovim panhelenskim ciljevima. Nedavno, Carigradski patrijarhat je bio dva puta nadohvat ruke od anatemiziranja Ruske Crkve i samo se izbjegao raskid iz čisto materijalne perspektive
."

Solovjov je imao veliko prijateljstvo i uticaj na Dostojevskog, i na ostale ruske mislioce. Kao mlađi pisac bio je pod utjecajem sinkretističnih poimanja, koja je kasnije skoro potpuno napustio. Zalagao se za jedinstvo Katoličke i Pravoslavne Ckrve, kao korisne sprege spram naletom modernih strujanja. Međutim, njegovo poimanje jedinstva nije zasnovano na teološkoj jedinoj istini sadržanoj bez sjene i greške u Katoličkoj Crkvi.

Ovaj tekst može se vidjeti kao jedna vrsta proročanstva u vezi nedavno izvršene šizme Ukrajinske, Ruske i Carigradske Crkve i boljeg spoznanja velikog strukturalnog nedostatka pravoslavlja, nešto čega je Soloviov poznavao dosta dobro.

subota, 12. siječnja 2019.

O Petrvom prvenstvu; i njegovih nasljednika

Nastojim dati što kraći i sažetiji odgovor na skori (makar jedan od mnogih sličnih komentara koji su se mogli dati o ovom i sličnim pitanjima) komentar Emila Brušića gledi Papinog, odnosno Petrovog prvenstva i njegovih nasljednika.

Više puta su bizantski (ili istočni, grčki) teolozi, do tada u šizmi, svečano izjavili svoj pristanak na ujedinjenje sa Katoličkom Crkvom. Ali niži kler i nakostriješen puk tome bi se uvijek suprostavili. Ovaj put donosim deklaraciju grčkih teologa na Lionskom Koncilu 1272 (citat dostavljen u Katekizmu Tridentinskog Sabora):

"Sveta Rimska Crkva ima nad svom Katoličkom Crkvom vrhovni i puni primat i prvenstvo, koja uz puninu moći, iskreno i ponizno priznaje da je primila od istog Gospodina Blaženi Petar, prvak ili vođa apostola, čiji je nasljednik Rimski Pontifeks; i tako kako ovaj ima veću obavezu nego drugi braniti vjeru, tako trebaju po njegovom sudu biti definirana bilo koja pitanja u vezi vjere koja budu mogla nastati."

Sveti Pavao upozorava "Budite iste misli, neka ne bude podjela (šizmi) među vama". (“Idipsum dicatis omnes, et non sint in vobis schismata.” I, Kor 1:10).

Papa Lino, prvi nasljednik Svetog Petra, pripadao je krugu Svetog Pavla. O njemu govori Pavao u Drugoj Poslanici Timoteju, 4:21 "Pozdravljaju te Eubul, Pudent, Lino, Klaudija i sva ostala braća".

Prema tome, Lino je mogao biti zaređen možda još i od Sv. Pavla, ali to uopće nije bitno za izabranje za Papu. Jer biti Papa to je Božja institucija, te prema tome kandidat može biti, pa prema tome i izabran, bilo koji katolik, pri razumu; dakle i obični laik pa i oženjen. Kao što je bilo slučajeva Papa koji su bili izabrani kao laici. Čak i Julije II na prijelomu XV i XVI st. Svakako, nakon izabranja treba biti zaređen za svećenika i biskupa, da bi mogao služiti misu i zaređivati druge biskupe. Jer milost svetog reda ide "drugim kanalom", da tako kažemo.

Glavno je: Crkva izabire Papu; Papa je Božja institucija ustanovljena od samog Boga riječima izišlim iz Božjih usta: "... i na toj stijeni ću izgraditi Crkvu svoju... pasi ovce moje", dok je proces izabranja uređen crkvenim odredbama.

Tako se upravo na Lionskom Koncilu ustanovljava da izabranje mora biti "cum clavis", "sa ključem" - odakle riječ "konklava" - da se ne bi otezalo previše. U prvo vrijeme progonstva nije se moglo sazvati cijelu Crkvu, već je to pravo ostavljeno od Petra Crkvi u Rimu. U ono vrijeme nisu pisani ni liturgijski dokumenti da se ne bi izložili bogohuli od poganskih vlasti. Jer su ovi znali praviti parodije od kršćanskih običaja.

Jedan od prvih crkvenih otaca Irenej, piše o Papi Linu:

"Nakon što su blaženi apostoli Petro i Pavao podigli stupove i izgradili Crkvu u Rimu, naložili su episkopalnu službu Linu. Ovog Linu spominje Pavao u svojim pismima Timoteju. Linu nasljeđuje Anakleto i poslije ovog, na trećem mjestu nakon apostola, nasljeđuje episkopat Klement, koji je bio vidio blažene apostole i surađivao s njima, i čuvao  sjećanje u svojim ušima apostolske propovijedi i tradiciju pred očima..." (Protiv hereza, III, 3,3)

Ima nešto u Crkvi što se zove Tradicija, Predanje, i to Predanje jest ISPRED Svetog Pisma, jer je Sveto Pismo u biti Predanje ostavljeno crnilom na papiru. Ali Pismo bez Tradicije ne vrijedi. Tako i Sv. Ivan apostol uči svoje učenike u pismu koje im šalje "a ostale stvari ću vam reći usmeno...". I tako govori više puta, jer je to ono što je bitno.



Ta Tradicija potvrđuje prvenstvo Pape, i ona je sačuvana. Tu Tradiciju iznosi Sveti Papa Grgur Veliki kad poučava o potrebnoj poslušnosti svakog pojedinog patrijarha sa istoka - posebno prema Carigradskom -, što su ovi izvršavali. I poučavao ih je da Prvenstvo Svete Stolice nije (samo) u časti, već i u realnom vrhovnom autoritetu nas Sveopćom Crkvom. U Pismima (Epp., XIII, 1) govori o "Apostolskoj Stolici, koja je glava cijeloj Crkvi", i u Epp., V, CLIV, piše: "Ja, makar nedostojan, stavljen sam na zapovijedno mjesto u Crkvi". Kao Petrov nasljednik Papa je primio od Boga samog prvenstvo nad svim crkvama (Epp., II, XLVI; III, XXX; V, XXXVII; VII, XXXVII). Samo njegovo odobrenje je to koje je davalo snagu koncilima ili sinodama (Epp., IX, CLVI), i njegov autoritet ih može poništiti (Epp., V, XXXIX, XLI, XLIV). Njemu je potrebno uteći se pri sporu protiv patrijarha ili kad ih se želi tužiti, i po njemu će biti suđeni i ispravljeni svi biskupi ako bude potrebno (Epp., II, l; III, LII, LXIII; IX, XXVI, XXVII).

Svakako, Pastir nije tiranin, niti je Crkva diktatura. Svi su podložni Jedinom Pastiru koji je Krist Gospodin, i njemu će polagati račun. Stoga, za pastire piše Sveti Grgur doista Veliki u "Pastoralnom Pravilu":

"Važno je da pastir bude čist u svojim mislima, bez mrlje u svojim djelima, diskretan u šutnji, koristan u riječima, s velikom sućuti prema svima, u kontemplaciji napredniji od ostalih; suradnik dobrima po poniznosti i čvrst u bdijenju za pravdu protiv poroka zločinaca. Da briga o vidljivim stvarima ne smanji pažnju prema unutrašnjima, i briga o nutrini neka ga ne omete u skrbi prema javnim aktivnostima".

No, na koncu, odakle "Pravoslavne Crkve" (od sada pa nadalje uvijek ću pisati bez navodnika, zbog praktičnih razloga, ali uvijek treba podrazumjevati navodnike, jer Gospodin je osnovao samo jednu Crkvu, i ta samo može biti Katolička. I jedna Glava traži na zemlji vidljivu glavu koja je Papa. Svakako, ta treba da bude jednog katolika jer ako netko nije dio Tijela Kristovog koji je Crkva, ne može mu biti ni vidljiva glava na zemlji. Prema tome, ovo što danas imamo to je uzurpator, jer ne tumači niti prenosi katolički nauk. Ali ja ga ne mogu smjeniti niti imenovati nekog novog; to prevazilazi moju moć. Ono što činim jest upozoriti bližnje da ne slušaju govor laži.)

Što se tiče pogreške Petrove u Antiohiji, koja nije stavljala pod uvjet Papinstvo; kao i o Papi Liberiju ili Honoriju, ovdje sam malo opsežnije pisao o tome (kliknuti na poveznicu).

I sad na koncu, što još reći odakle pravoslavni? Od oholosti, jer to stvara podjele i šizme. Ovo što danas vidimo između Ukrajinaca, Rusa i Carigrada to je posljedica oholosti koja je u svoje vrijeme napravila šizmu. Šizma u šizmi, dinamika je ista.

Dalje, kod njih se vidi očito utjecaj političke moći na crkvene ljude, pa i na njihove nacionalne "Crkve". Napr., ova Hrvatska Pravoslavna Crkva. To je najobičnija zafrkancija kao što je i Ukrajinska. Sve posljedica onog što je Carigrad napravio u svoje vrijeme. Papa je pisao u svoje vrijeme carigradskom patrijarhu: "nije moja moć odatle jer je Rim prije bio Prijestolnica, već od Petrovog nasljedstva onoga što je primljeno od Gospodina".

Rim naime u ono doba bio je Velika Kladuša spram Zagrebu, i Velika Kladuša svakako ne može upravljati Zabrebom. Jednostavno ta je logika bila. Ali vjera nadilazi zemaljske kategorije. I tu je naša kušnja gdje trebamo biti provjereni i čvrsti.

Međutim, kad smo nevjerni, eh tada dolazi kazna Božja. Kao što je današnji Egipat bio prvo kažnjen, kao i Sirija, zbog arijevske hereze koja se uvukla među njih u velikoj mjeri. Slično i na sjeveru Afrike. I slično u Carigradu kad nisu htjeli biti sa Rimom, pa postali su leđa pod jarmom turbana. Slično cijeli naš Balkan.

Kao što je danas cijeli Zapad (prvenstveno) kažnjen jer je odbacio vjeru; prvenstveno jer su uzurpatori došli na Svetu Stolici i počeli govoriti o "vjerskoj slobodi" za Islam i sl. Te počeli stavljati minarete u crkve, dovoditi hodže da pjevaju šure čak i u katedralama, itd.

Dao Bog da se svi poput Davida koji spozna svoj grijeh pokajemo i da Bog pohodi svoju Crkvu.

petak, 11. siječnja 2019.

"Napeto! Hoće li Papa izopćiti Salvinija?" I komentari. Redovitih čitatelja ali i predsjednika o ovom lakrdijašu

Vidim vijest: "Napeto! Hoće li Papa izopćiti Salvinija?", donešenu u novinarskom stilu za privući pažnju:


Ali odgovor je: k'o Mujin treger je napeto! Svakako da ga Bergoglio ne može ni vidjeti - još nema zajedničke slike Bergoglia i Salvinija; da je neki ljevičar ne bi trebao čekati -, ali jer je ipak političar ne smije ga dirnuti. Jedino što može jest napraviti nešto buke.

Za to mu služe njegovi podanici, kao oni koji upravljaju napr. crkvom San Tropete u Genovi, "zatvorena za vjernike u znak protesta zbog inzistiranja na sprovedni Salvinijevog dekreta o pooštravanju uvjeta za dobijanje azila u Italiji, zabrani ulaska NGO brodova koje skupljaju migrante po Mediteranu i dovode ih na iskrcaj u talijanske luke kako bi ostali u Italiji."

Također u Campagnoli, svecenik je s propovjedaonice zagrmio da "svatko onaj tko je protiv dobrodoslice migrantima i glasa za stranku koja zatvara morske luke pred sam Božić, nije pravi katolik".

Svakako, i u Hrvatskoj ima Franjinih, tj. Sorosovih ljudi poput isusovca Tvrka Baruna. No, zanimljivo je pogledati kako redoviti čitaoci reagiraju na ovakve vijesti:



Čovjek može reći: ljudima je više preko glave ovog lakrdijaša. Makar ćemo na ovom mjestu reći i objasniti zašto su drugi koncilski prethodnici Franje također išli vodama modernizma, Bergoglio ih je daleko nadmašio. Nešto ovako nikad nije bilo viđeno. Cijela Crkva je osramoćena iz dana u dan sve više što ovaj čovjek ostane na Svetoj Stolici.

Postao je javni skandal i neizbježivo ruglo svima onima koji imalo razmišljaju. Do te mjere da su mu dvadeset biviših južnoameričkih predsjednika uputili oštro pismo javno ga kritizirajući za njegovu podršku takvim režimima kao u Venecueli ili Nikaragvi.



Skandali rastu iz dana u dan, kao i razdvojenost između onoga što glavni mediji žele nametnuti o Franji, i onog kako ga doživljava priseban svijet.

četvrtak, 10. siječnja 2019.

Zabrana žutih prsluka potvrđuje da smo pod vlašću svjetskog komunizma NWO

Ovakve snimke bi bilo moguće naći samo u SSSR. Jedna žena u Nizozemskoj ide ulicom sa žutim prslukom, u nakani za priključiti se prosvjedu. Ide sa svojim djetetom u kolicima. Policija je zaustavlja i odvodi kolima, rastavljajući je prethodno od djeteta:


Neki misle (napr. Matko Marušić na braniteljskom portalu), da su žuti prsluci povezani sa komunizmom. Ne. Kad bi bilo tako, režim bi ih podržao kao što je to u svoje vrijeme učinio sa prosvjedima svibnja 68.


"Globalisti", tj. kabalistički talmudistički i supremacistički Židovi moraju priječiti ove prosvjede. Isti nisu podržavani od ljevičarskih snaga, jer postaju sve više i više antiglobalistički, kao što smo to već navodili u drugim prilikama


"Globalisti" nas hoće na životinjskim farmama gdje im trebamo služiti. Žele nas voditi u stanje kaosa, da bi tako postali podređeni njihovom mesiji. Određeni smo za to. Stoga, ne možemo drugo do podržati prosvjede žutih prsluka, i nastojati ih donijeti i kod nas, kao što se već šire diljem svijeta:


Bilo je pokušaja i to znatnih u Srbiji, i također u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Kako se može vidjeti u drugim dijelovima svijeta, nije potrebno imati na početku mnogo učesnika; bitno je biti konstantan.

Drugo: što se traži? Treba ići sa par konkretnih zahtijeva. Ne može se tražiti da nam netko spusti Mjesec sa neba. Traženja trebaju biti takva da ih može shvatiti svi oni koji tako misle, a ne usuđuju se javno to reći. Takvih je mnogo, dovoljno.

Treba se tražiti suverenitet, odbijanje marakeškog sporazuma. Osiguranje osnovnih uvjeta za život, slobodu od ideološkog pritiska. Kršćanske korijene Evrope.

Treba misliti i na praktičnu perspektivu: prosvjedi ne mogu biti svakog dana, ali da svake subote.