Ne vrijedi vjera bez ljubavi; ljubav bez vjere to nije

Ovako bi se mogao predstaviti život jednog kršćanina: vjera i ljubav održavaju ravnotežu u životnom putu punom rizika i opasnosti prema cilju, koji je Bog. Ispod je pakao, potrebna je ravnoteža za ne sunovratiti se dolje, nošeni smo nadom prema naprijed. Izabrao sam akrobata sa osmjehom na licu: radost je plod Duha Svetoga.

Svaki vjernik treba razviti tri nadnaravne kreposti: vjeru, nadu i ljubav. Vjera je temelj. Bez vjere, ne dolazi milost Božja u nas, te onda nema i njenih plodova. Vjeru, nadu i ljubav mogli bismo predstaviti kao korijen i stablo (vjera), grane i lišće (nada), i na koncu ljubav kao plod stabla.

Stablo postoji radi plodova. Tj., ako nemamo ljubavi, što činimo? Međutim, ako nema dobrog korijena, tj. vjere, ne može biti ničega poslije. To svi znamo: udari sjekirom po korijenu, i osušit ćeš svo drvo, te i plodovi će pasti i strunuti. Zbog toga đavao prvenstveno napada vjeru, jer kad uništi ovu, onda ostalo pada samo po sebi. Dok ako posječeš koju granu ili otkinieš koji list, pa i plod, sve to s vremenom može se povratiti. Ali ostaneš li bez korjena, gotovo je stablo.

Zbog toga đavao najradije udara u vjeru. Njegovo oružje su hereze i krivi nauci. Tako postizava da sve ostalo presuši. Zbog toga njegovo nastojanje oko smućivanja bogoslova, svećenika, itd.

U "tradicionalnom taboru" o ovom se dosta vodi računa, nastoji se dobro čuvati vjera. Međutim, ne rijetko to postane jedna vrsta opsesije preko koje vrlo lako zadaju ne male rane ljubavi.

To sam vidio kod izvjesnog broja "tradicionalista". Ne posvećuju pažnju malim stvarima, a to je velika greška. Ne rijetko znaju u svom traženju vjerske čistoće težiti prema nekoj vrsti savršenosti u vjeri, a onda praviti grube pogreške na mnogim poljima, možda čak i na samom polju vjere.

Par primjera o ovome o čemu govorim. Neki dan razgovaram telefonom sa jednom gospođom "tradicionalistkinjom" i govori mi da ide samo na tradicionalnu misu. Tamo gdje živi može ići dva puta mjesečno na misu FSSPX. Druge nedjelje ne ide. Jednako ne vodi svog sina od 15 godina sa sobom. Momka koji baš ne poznaje dovoljno ovu tematiku. I momak ostaje kući i u međuvremenu ne bavi se nekim posebnim duhovnim životom. Majci ne izgleda dobro da ide na Novus Ordo misu, tako da njen sin ostane bez išta. Kažem joj da ne mora ići kod karizmatika ili neokatekumena, ali da možda može potražiti kakvog pobožnog svećenika koji nastoji što bolje reći postkoncilsku misu. Kažem joj da je dobro za momka biti sa drugim kršćanskim momcima, i imati kršćansko društvo. No, njoj je važnije da se ne "uprlja" sa Novus Ordo.

S druge strane čujem o istoj gospođi, iz drugih pouzdanih izbora što odgovara mom poimanju njenog mentaliteta, da budući joj je sin izbirljiv za hranu, samo mu daje janjeća rebra kao meso. Vidi molim te, na velikom nivou je takav "tradicionalizam"! A što sa krepostima jakosti, čvrstine, ustrajnosti, pa i skromnosti? Zna momak što valja, i nije ga briga koliko je to skupo, a nije ne majke. Umjesto da misle i na druge, baš njih briga. Možda to ne kažu otvoreno, ali tako ispada.

Znam i jedan bračni par, on se zašiljio u "tradicionalizmu", i nije u stanju otići na misu Novus Ordo, makar se i ne pričestio, prigodom jedne obiteljske proslave. Njemu je to neka vrsta bogohule. I žali mi se sestra njegove žene na njegovu tvrdoću i neprijatnost.

Kako će ljudi uvidjeti istinu ako ostanemo po strani? Ako ih tretiramo kao neku vrstu gubavaca?

Život je sačinjen od tolikih sitnica, ali život nije sitnica. Jedan od najljepših načina provođenja kršćanskog života jest u vjernom i srdačnom izvršavanju svakidašnjih malenih stvari s kojma se bezprestanka susrećemo.