Svaki vjernik treba razviti tri nadnaravne kreposti: vjeru, nadu i ljubav. Vjera je temelj. Bez vjere, ne dolazi milost Božja u nas, te onda nema i njenih plodova. Vjeru, nadu i ljubav mogli bismo predstaviti kao korijen i stablo (vjera), grane i lišće (nada), i na koncu ljubav kao plod stabla.
Stablo postoji radi plodova. Tj., ako nemamo ljubavi, što činimo? Međutim, ako nema dobrog korijena, tj. vjere, ne može biti ničega poslije. To svi znamo: udari sjekirom po korijenu, i osušit ćeš svo drvo, te i plodovi će pasti i strunuti. Zbog toga đavao prvenstveno napada vjeru, jer kad uništi ovu, onda ostalo pada samo po sebi. Dok ako posječeš koju granu ili otkinieš koji list, pa i plod, sve to s vremenom može se povratiti. Ali ostaneš li bez korjena, gotovo je stablo.
Zbog toga đavao najradije udara u vjeru. Njegovo oružje su hereze i krivi nauci. Tako postizava da sve ostalo presuši. Zbog toga njegovo nastojanje oko smućivanja bogoslova, svećenika, itd.
U "tradicionalnom taboru" o ovom se dosta vodi računa, nastoji se dobro čuvati vjera. Međutim, ne rijetko to postane jedna vrsta opsesije preko koje vrlo lako zadaju ne male rane ljubavi.
To sam vidio kod izvjesnog broja "tradicionalista". Ne posvećuju pažnju malim stvarima, a to je velika greška. Ne rijetko znaju u svom traženju vjerske čistoće težiti prema nekoj vrsti savršenosti u vjeri, a onda praviti grube pogreške na mnogim poljima, možda čak i na samom polju vjere.
Par primjera o ovome o čemu govorim. Neki dan razgovaram telefonom sa jednom gospođom "tradicionalistkinjom" i govori mi da ide samo na tradicionalnu misu. Tamo gdje živi može ići dva puta mjesečno na misu FSSPX. Druge nedjelje ne ide. Jednako ne vodi svog sina od 15 godina sa sobom. Momka koji baš ne poznaje dovoljno ovu tematiku. I momak ostaje kući i u međuvremenu ne bavi se nekim posebnim duhovnim životom. Majci ne izgleda dobro da ide na Novus Ordo misu, tako da njen sin ostane bez išta. Kažem joj da ne mora ići kod karizmatika ili neokatekumena, ali da možda može potražiti kakvog pobožnog svećenika koji nastoji što bolje reći postkoncilsku misu. Kažem joj da je dobro za momka biti sa drugim kršćanskim momcima, i imati kršćansko društvo. No, njoj je važnije da se ne "uprlja" sa Novus Ordo.
S druge strane čujem o istoj gospođi, iz drugih pouzdanih izbora što odgovara mom poimanju njenog mentaliteta, da budući joj je sin izbirljiv za hranu, samo mu daje janjeća rebra kao meso. Vidi molim te, na velikom nivou je takav "tradicionalizam"! A što sa krepostima jakosti, čvrstine, ustrajnosti, pa i skromnosti? Zna momak što valja, i nije ga briga koliko je to skupo, a nije ne majke. Umjesto da misle i na druge, baš njih briga. Možda to ne kažu otvoreno, ali tako ispada.
Znam i jedan bračni par, on se zašiljio u "tradicionalizmu", i nije u stanju otići na misu Novus Ordo, makar se i ne pričestio, prigodom jedne obiteljske proslave. Njemu je to neka vrsta bogohule. I žali mi se sestra njegove žene na njegovu tvrdoću i neprijatnost.
Kako će ljudi uvidjeti istinu ako ostanemo po strani? Ako ih tretiramo kao neku vrstu gubavaca?
Život je sačinjen od tolikih sitnica, ali život nije sitnica. Jedan od najljepših načina provođenja kršćanskog života jest u vjernom i srdačnom izvršavanju svakidašnjih malenih stvari s kojma se bezprestanka susrećemo.
Lijepo ste uocili neke stvari. Ljubav je kod mnogih ohladnila. I to ljubav za Boga , sebe i bliznjega svoga. Cilj je u ovome kaosu kruto izvrsavati nekakve sebi zadane norme pod svaku cijenu onako kako si zacrtao , pa makar gazio po drugima . Nerjetko se prolazi kraj brata a da ga se ni nevidi. Problem kod tradicionalista je prevelika umisljenost , krutost , elitizam i samodostatnost. Nedostatak te ljubavi se vidi nazalost i kod nekih svecenika sto oni nazalost nece priznati pravdajuci se nedostatkom vremena. Misle svojim krutim izvrsavanjem naucenih i zadanih normi ispuniti vjeru. Vjeru bez djela. Mrtvu vjeru. A bez vjere se ne mozemo svidjeti Bogu. Mlakost ako ne i hladnost. Takvi kao da imaju nade samo za sebe.svi drugi , a pogotovo laici moraju biti ispod. To mnoge i odbija od tradicije. Po ljubavi cemo biti sudjeni. Bog je ljubav. Ako nismo imali ljubavi nismo imali ni Boga.
OdgovoriIzbrišiRobelar
Dragi voditelju bloga,
OdgovoriIzbrišiMislim da se s vama nešto dogadja. Godinama pratim vas blog. Prije dvije tri godine ste pisali dosta rijetko i dulje tekstove. Bili su izvrsni. Znao sam po mjesec dana prvo pogledwti ima li što novo kod vas. Tada, odjedanput kao da je druga osoba preuzela blog. Ispočetka ste bili kritični prema Papi da bi kasnije čak rekli da ste sedeprivacionist ako se ne varam. U nekoliko prošlih tekstova ste napali sedevakantiste (ne spominjući napr. Cekadu i Sanborna) koji kažu kako nemaju autoritet za izabrati papu, a vi daje te bizarne primjere "Pape Lina", itd... Sad je odjednom i Novus Ordo Misa ok? Odlučite se koju liniju će te zastupati! Moram vas ipak pohvaliti kako sam na vašem blogu naišao na neke informacije koje se teško nalaze, posebno iz španjolskog govornog područja.
Lijepi pozdrav.
Od samog početka bloga nisam vjerovao da je Franjo Papa, pa ni ostali postkoncilski.
IzbrišiSedeprivacionizam nikad nisam smatrao svojim stavom, već sam ga samo komentirao, prikazao i pokazao da ne upada u opasnost izabranja "Pape" mimo svih ostalih.
Pokazivao sam i pokazivati ću protestantizaciju Novus Ordo.
Ipak, nikad nisam apsolutno nijekao valjanost svake mise Novus Ordo. U vrlo smo teškoj situaciji. Jednom prilikom, biskup Williamson koji je bio zaređen od Lefebvrea i naknadno izbačen iz FSSPX zbog njihovih pregovora sa današnjim Rimom, i zbog kritike propagandi broju židovskih žrtava u drugom svjetskom ratu, koji sam uvijek služi tradicionalnu misu, odgovorio je jednoj ženi da li može ići na Novus Ordo misu. Rekao joj je da da, ako joj služi vjeri. Uglavnom tako. Zbog toga je bio gotovo staljan na ražanj od izvjesnih sedevakantista.
Najviše sam kritizirao Novus Ordo, i dalje ću, ali ne mogu šutjeti pred velikim opasnostima kojima se izlažu izvjesni sedevakantisti. Ovo što sam kritizirao zahvatilo je jednog mog prijatelja. Odatle moja reakcija.
U vezi učestalosti članaka, svakako da su članci bolji kad se pišu rjeđe, ali dobra poruka može doprijeti do mnogih ukoliko su kraće i sažete. Odatle moja promjena načina pisanja.
Moram pisati i sa svojim imenom i prezimenom, i tu pišem rjeđe. Također moram raditi i na knjigama, što zahtijeva mnogo veći napor. Pitanje je organizacije vremena, i ne znači da uvijek pogodimo. Uz sve to i politička aktivnost, a glavno je osigurati vrijeme za molitvu i studij.