Po svoj prilici Luter je imao mnoge teškoće za pobijediti grešne naklonosti. Ne izdržavši više, dolazi do zaključka da čovjek mora griješiti; a mora griješiti jer je njegova pala narav uništena. Samo neki specifični pojam "vjere" može ga izvući iz tog jada i muteži.
Takva potreba, koja nije mogla biti nikakva druga zbog njegove oholosti, tražila je jedno objašnjenje Istočnog grijeha i opravdanja po milosti. Svoje stavove izložiti će u Augsburškoj Ispovijedi, Odbrani Augsburške Ispovijedi i u njegovim katekizmima iz 1529.
Njemu je bio potreban novi autoritet: njegov. Dok katolički nauk tumači da je Ckrveno Učiteljstvo jedino koje je dobilo u poklad objavljenu istinu, čiji su izvori Sveto Pismo i usmena Tradicija, Luter odbacuje crkveni autoritet i proglašava jedinim autoritetom Bibliju, i to interpretiranu indivudualnim razmišljanjem, direktno osvjetljenim Duhom Svetim. (Ovo "osvjetljenje će voditi Martina da izbaci iz Biblije sve one poslanice i dijelove koji mu nisu po volji.)
Katolička Crkva naučava da spasenje dolazi preko tijesne suradnje između Boga i čovjeka: Prvo, Bog daje svoju milost; poslije, čovjek surađuje, korištenjem svoje slobodne volje. Zajednica vjernika, po milosti Božjoj, može dorpinijeti svojim dobrima - koji ustvari svi dolaze od Boga -, tj. molitvama, žrtvama, trpljenjima na način da služe za dobro, posvećenje i spasenje sviju. To je takz. općinstvo svetih.
Luter je individualista, ne prihvaća tu zajednicu, općinstvo svetih, jer je prema njemu prvotni grijeh radikalno razorio ljudsku narav, do te mjere da više ne postoji sloboda: od prvotnog grijeha čovjek nije više slobodan da čini dobro. Ne može nego griješiti. Milost, prema Luteru, ne mijenja iznutra dušu niti od nje čini "hram Duha Svetoga" - prema riječima Sv. Pavla, nego pokriva kao neki pokrivač ljudsku bijedu. Ova "luteranska" milost postiže bezrezervno spasenje, ali ne briše u duši zlobu grijeha.
Negira se dakle ljudska sloboda, i to vuče sa sobom odbacivanje zasluge dobrih dijela, još više: odbacivanje potrebe za istim, molitve, štovanja svetih, čistilišta, oprosta...
Jer je jedino vjera potrebna, nužna posljedica jest odbacivanje sakramenata. Luteru su sakramenti čisti simboli koji samo treba da hrane našu vjeru.
Dalje, kako spasenje dolazi direktno od Boga, bez posrednika, odbacuje potrebu hijerarhije ustanovljene od Gospodina Našeg Isusa Krista. Zbog toga će uručiti autoritet nad crkvama upravo svjetovnim vlastima.
Tko je nužno veliki Luterov neprijatelj? Papa, institucija papinstva, jer ono daje snagu Katoličkoj Crkvi sagrađenoj na toj stijeni. Bez tog stupa, Crkva dobiva najteži udarac.
Ali da bi uništio Papu kao instituciju, mora uništiti misu. Stoga piše:
"Kad Misa bude narušena, uvjeren sam da ćemo tada definitivno pobijediti papizam. Doista, papizam se oslanja na Misu kao na stijenu, svom svojom težinom, sa svojim manastirima, biskupijama, kolegijima, oltarima, ministarstvima i naukom, jednom riječju, sa svim svojim trbuhom. Sve će se to neophodno skršiti kada bude narušena njegova bogohulna i odvratna Misa." (O babilonskom ropstvu)
I dalje, na istom mjestu: "Treba srušiti Misu za raniti Katoličku Crkvu u njenom srcu".
To je upravo ono što mi živimo u ovom periodu. (Ispod slike Franje uz Luterov kip u Vatikanu, slijede kapelice na njemačkim bogoslovijama i biskupijama, totalno protestantskog tipa.)
Svakako, uz neizostavnu podršku velikog Luterovog priznavaoca. E jesu ludi bili oni katolici što su se svađali sa tako finim čovjekom!
Sa svjetovne strane, luterov utjecaj je doprinuo turskom naletu na katoličke krajeve. Veliki dio Njemaca i ostalih sjevernih naroda zahvaćen protestantizmom prihvaćao je turski nalet kao Božju kaznu protiv idolopoklonika (katolika), ne reagirajući čak ni pri opsjedi Beča.
No, možda još gori utjecaj bio je na svjetovnu kulturu i filozofiju svjeverne Evrope. Njegov "slobodni ispit" pripremio je tlo pojmu apsolutne autonomije čovjeka. I na filozofskom polju Kantovom pojmu "čistog razuma". Stoga upravo u tim krajevima počinju klicati masonske lože, sa promocijom nove religije čovjeka.
[Mason prikazan u oblik snažnog zidara. Oko bedara je masonska pregača, za naznačiti o komu se radi. Ista vuče porijeklo iz modernije židovske nošnje. Mason je nag, što označava prirodu spram nadnaravnim. Gazi svećenika kao natražnog stvora kojeg se treba zgaziti. Na tlu je papina tijara; neprijatelja čije uništenje traži. Gore se navode ljudska prava, znak revolucije.]
Nema komentara:
Objavi komentar