Zašto Bergoglio ovako govori?

Ovaj članak je odgovor na pitanje jednog čitatelja:

"Nedavno je papa navodno izjavio da duše koje nisu u miru s Bogom ne idu u Pakao nego jednostavno nestaju. Poslije toga u susretu sa onim rasplakanim dječakom tvrdi da duša njegovog tate ateista nije nestala . Kako to?"

Papa ne može govoriti tako. Takvim govorom potvrđuje stav onih koji tvrde da ne može imati milost Duha Svetoga za biti Petrov nasljednik i Vikar Isusa Krista. O tome smo ovdje dosta pisali, možete pogledati etiketu "Franjo" na blogu.

Jednom krštenom katoliku nije dovoljno biti izabran na konklavi za Papu. Mora ispovijedati i naučavati katoličku vjeru. Jer izabranje na konklavi ne može poništiti volju izabranog. On nije automat. Ali u katoliku Bog tim izabranjem daje milost utvrđivanja svoje braće u vjeri. Interesantno je, budući je papinstvo Božja institucija, nije potrebno čak ni da izabrani bude svećenik, već da prihvati izabranje. Nakon toga, primio bi svećenički red (biskupsko ređenje), da bi mogao efektivno biti Papa. Takvih slučajeva je bilo u povijesti, npr. Julio II koji je nasljedio Rodriga Bordžiju, tj. Aleksandra VI.

To dakle nije problem. Također moralni život izabranog, jer Bog ne uništava slobodnu volju čovjekovu, već daje milost naučavanja u Ime Kristovo. Ali ono što je neophodno jest da izabrani naučava katolički nauk cijeloj Crkvi. Ako toga nema, i predlaže se Crkvi neki novi nauk, onda je to jer na Petrovoj Stolici sjedi neki uljez kojeg odatle treba što prije poslati odakle je i došao. Inače kršćani bi mogli slijediti nauk koji nije od Boga. Upravo ovo pitanje jest jedan od glavnih razloga postojanja ovog bloga. Uputiti kršćane na opasnost nasljedovanja ne Božjeg nauka. Poziv na molitvu da nas Bog oslobodi ove pošasti kojoj liberali na sva grla plješću i pozdravljaju. Potači pastire da se odvaže odbraniti stado. Da ne budu nijemi psi čuvari pred vukom koji ždere stado.

O ovom pitanju Crkva se podrobno posvetila i najbolji teolozi i crkveni naučitelji (kao i Papa Pavao IV) dali su autoriativne odgovore na mogućnost da nekad bude izabran čovjek za papu. Takvo izabranje ne bilo valjano. Posebno se Crkva posvetila ovom problemu pri najezdi protestantizma, da ne bi slučajno bio izabran makar i kakav njihov simpatizer. No, dobrota Božja oslobodila je Crkvu takve pošasti sve do ovog vremena u kojem vidimo navalu velikod otpada o kojem govori Sv. Pavao da će se zbiti kao priprema za vladavinu (izgleda kratku, ali vrlo okrutnu), Antikrista, pred Kristov drugi dolazak.

Osvrnimo se sad upravo na ove riječi navedene u komentaru. Postojanje Pakla i vječna kazna duša kojima će biti pridružena tijela nakon Posljednjeg Suda, od Boga je dana istina, izgovorena preko Božjih usta. Nijekati jednu takvu istinu jest - makar se radilo o neformalnom komentaru ili nagovoru - jest skandal takve veličine da bi Franjo trebao iduće minute biti prisiljen ili opvrći rečeno, ili napustiti Svetu Stolicu. Uz tolike druge stvari kojima skoro svakodnevno truje vjeru tolikih, zbunjujući nepažljive, naivne i nepoučene.

Ali mi je posebno privukla pažnju njegova druga tvrdnja, ova o bezbožnom dječakovom ocu. Jer posebno osvjetljuje Bergoglijevu misao i modus operandi.

Ciljam na sljedeće: u nedavno objavljenoj "Apostolskoj Pobudnici" Gaudete et exsultate, Franjo oštro kritizira pelagijanstvo kao veliku oporbu pravoj svetosti. Konkretno, u točci 48 i 49 tvrdi:

"48. Jer moć koju su gnostici davali inteligenciji, neki počeše davati ljudskoj volji, osobnom trudu. Tako su nastali pelagijevci i polupelagijevci. Nije više bila inteligencija koja je zauzimala mjesto tajne i milosti, već volja. Zaboravljalo se da "sve ovisi ne o htjeti ili ne htjeti, već od milosti Božjoj" (Rm 9,16) i da nas je "on ljubio prvi" (1 Iv 4, 19).

49. Oni koji odgovaraju ovom pelagijevskom ili polupelagijevskom mentalitetu, makar govorili o Milosti Božjoj zašećerenim stilom "u biti samo se pouzdaju u svoje vlastite snage i osjećaju se nadmoćnijima od drugih jer ispunjavaju izvjesne norme ili su neslomljivo vjerni izvjesnom katoličkom stilu" (ovdje citira svoju "Evangelii gaudi"). Kada se neki od ovih obraćaju slabima govoreći im da se sve može s milošću Božjom, u suštini im prenose ideju da se sve može ljudskom voljom, kao da bi ona bila nešto čisto, savršeno, svemoguće; na što se nadodaje milost. Nastoji se zapostaviti da "ne svi mogu sve" (ovdje tendenciozno citira Sv. Bonaventuru), i da u ovom životu milošću nisu potpuno i definitivno ozdravljene ljudske slabosti (ovdje citira tendenciozno, tj. na kriv način, Sv. Tomu Akvinskog)..."

Upravo dakle, na primjeru ovog dječaka on (Bergoglio) nastupa suprotno onom što navodno osuđuje, tj. pelagijanstvo. Naime, Pelagije je naučavao da je Istočni Grijeh bio samo loš primjer i da vjernik postiže svetost naporom vlastite volje. Pelagije griješi u tome, što makar se vjernik treba truditi do krvi, sav njegov trud sam je proizvod milosti Božje. Onaj prema tome tko više dobra čini, čini to jer više odgovara na Božju inicijativu koja je uvijek prva.

Treba napomenuti da je Pelagije imao puno bolji nastup od Franje, jer Pelagije se trudio oko postizanja kreposnog kršćanskog života - vjerovao je u Boga, Isusa Krista, i bio rigurozni monah; nljegovo učenje je bilo heretično i vrlo opasno, ali njemu nije bilo svjedno da li netko vjeruje ili ne -, dok ovdje Franjo proglašava praktično svetim - kaže da je na nebu, u smislu spasenja - nekog tko uopće i ne vjeruje. Gdje je onda mjesto za milost Božju? Franjo u suštini nastupa još i gore: kao obični naturalist kojemu vjera nije ni potrebna.

Makar ovo ne bile službene tvrdnje, njihov odjek preko medija je takav da bi se on trebao automatski opvrći da je  nekog reda i zakona, a ne tolikog otpada.

Na koncu, vidimo na koga cilja Jorge Mario: upravo na one koji se trude biti katolici i stavljaju Boga na prvo mjesto, te mu posvećuju vrijeme i svaku misao. One koji nastoje pridobiti duše za kraljevstvo nebesko. Takvi su "pelagijanci". Bergoglio sve izvrće.