Muška narav traži ozbiljnost, požrtovnost, strogost; dostojanstvo. Ako ga tretiraš tako, on odgovara. Muški vjernik je bio odgojan svime: svakim liturgijskim detaljem i poukom za ono što se očekuje od muškarca, biti gospodin i vitez. Cure su odgajane da budu dame i gospođe:
Ići na misu bio je ozbiljni i sveti doživljaj. I najsiromašniji imali su "misno odjelo" jer "ne može se pred Boga bilo kako, već prema prilici". Tako se poučavalo i svaka pora odisala tim duhom. A onda je malo po malo došla "duhovna šansona" uz ruku Novus Ordo, postkoncilske reforme.
Smrtno dosadno i sladunjavo. Tu muškarci nemaju što da traže. I tako je i bilo. "Duhovni pop" je napravio bebice od onih koji su preostali. Još malo ovako, pa nestalo. Treba se vratiti na izvor. Trebamo stvarati dame i vitezove. Vjernike. Otresti sa sebe ovu ljigavu prašinu gluposti što se nakupila zadnih pola stoljeća.
Kao djevojčicu, otjerala me iz Crkve ta sladunjavost (između ostaloga). Nisam nikada voljela patetiku ni romantiku. Utapanje u emociji samo da bi je se osjetilo. Stvaranje emocije koja nije prigodna samo da bi se uživalo u osjećanju. Tako sam i kao djevojčica slušajući sličnu glazbu u crkvi i van crkve osjećala da pokušava stvoriti lažnu poniznost, lažnu bespomoćnost, lažnu patnju samo zato što su trpljenje i poniznost na cijeni. Pa mi eto u pjesmi debelo prenaglašavamo (na krivi način) kako smo jadni i bespomoćni bez Krista da bismo mogli biti ponosni što smo ponizni. Što je suludo, licemjerno i njonjavo. Kao da nismo dovoljno jadna bića sama po sebi...
No zapravo je to posve razumljivo: ako smo u vlastitim očima Krista srozali tako da izgleda kao John Lennon, moramo od sebe raditi što veće šonje da bi ga mogli smatrati spasiteljem.
Kao djevojčicu, otjerala me iz Crkve ta sladunjavost (između ostaloga).
OdgovoriIzbrišiNisam nikada voljela patetiku ni romantiku. Utapanje u emociji samo da bi je se osjetilo. Stvaranje emocije koja nije prigodna samo da bi se uživalo u osjećanju. Tako sam i kao djevojčica slušajući sličnu glazbu u crkvi i van crkve osjećala da pokušava stvoriti lažnu poniznost, lažnu bespomoćnost, lažnu patnju samo zato što su trpljenje i poniznost na cijeni. Pa mi eto u pjesmi debelo prenaglašavamo (na krivi način) kako smo jadni i bespomoćni bez Krista da bismo mogli biti ponosni što smo ponizni. Što je suludo, licemjerno i njonjavo. Kao da nismo dovoljno jadna bića sama po sebi...
No zapravo je to posve razumljivo: ako smo u vlastitim očima Krista srozali tako da izgleda kao John Lennon, moramo od sebe raditi što veće šonje da bi ga mogli smatrati spasiteljem.
Mogu samo potvrditi stav.
IzbrišiIako sam nekad znao pasti na te sladunjave 'religiozne' pjesmice.