Za vrijeme vlade Afganske Demokratske Republike. Godinu nakon toga počinje građanski rat između sekularne vlade koja traži pomoć od SSSR, i talibana dobro nauružanih od amerikanaca. Rat traje do skončanja SSSR, nakon čega preuzimaju vlast talibani, čija je glavna okupacija Kur'an i proizvodnja opijuma za uglavnom zapadno tržište.
Nakon (onog) rata došao je Rambo da te pouči o povijesti. O povijesti borbe za slobodu i oslobođenju. Samo ti to možeš učiniti, Rambo. Potreban si nam, heroju.
I Rambo sa hrabrim talibanima oslobađa cijeli Afganistan.
Kao što se moja generacija u jednom trenutku oslobodila povijesne pouke o skoroj prošlosti Ljubiše Samarđića i Bate Živojinovića, nadam se da će tako biti i s tobom, moj mladi digitalni prijatelju.
Don Antonio Livi je jedan od najinteligentijih poskoncilskih teologa. Bio je Dekan i profesor Lataranskog Sveučilišta u Rimu, i vrlo opsežan autora. Njegov teološki stav jest kontinuitet između nauka Drugog Vatikanskog Sabora i vjekovnog nauka Crkve. Redovni čitatelj bloga je upoznat s mojom pozicijom: radi se ne o kontinuitetu, već o raskidu. Ali, što se tiče Don Livija, riječ je o tkzv. konzervativnom svećeniku.
Don Antonio je postao poznat široj javnosti kada je potpisao u devetom mjesecu 2017. "Correctio filialis Papi Franji" (Sinovsku ispravku) - s obzirom na propagiranje heretičnih teza pobudnice Amoris Laetitia -, kao jedan od najuglednijih teologa među prvim potpisnicima. Posebno je bilo značajno što je pripadao Prelaturi Opus Dei. To je bilo prvi put u povijesti da se desilo nešto takvo. Prije par dana dao je ekskluzivni intervu za Gloria.tv. U istom, koji ćemo poslije komentirati - jako značajan je njen sadržaj -, predstavlja se Don Antonio Livi, između ostalog, kao "bivši član Opusa Dei". To znači, ukoliko ova informacija jest točna, a pretpostavlja se da jest jer je tu već par dana i jer je osobno pristao na razgovor čiju ekskluzivu ima Gloria.tv koja informira, Don Antonio Livi nije više član Opusa. Tj., da je prestao biti članom te prelature u razdoblju nakon potpisivanja "Correctio filialis". Dakle, ili mu je bilo rečeno da je napusti, ili ju je sam napustio. Što se dogodilo u međuvremenu?
[Generalni Vikar Opusa Dei, Don Mariano Fazio]
Samo nekoliko dana nakon objavljivanja Correctio, Generalni Vikar Opusa Dei, argentinac Don Mariano Fazio, oštro i javno je optužio za "pravljenje skandala u Crkvi" dvojicu članova prelature i potpisnika spomenute ispravke Franji. Jedan je bio svećenik Don Livi, drugi jedan numerarij (laik koji živi svoj apostolat u celibatu; iz njihovih redova proizlaze svećenici numerariji). Ovdje trebamo malo stati. Ova optužba Don Mariana je bila upravo nezampaćena u cijeloj povijesti Opusa. Nezapamćena, i koliko razumijem, nepravilna. Jer doktrinalnu ispravku morao je u svakom slučaju izvršiti samo Prelat, Don Fernando Ocariz. Ali Prelat nije bio rekao ništa, dok je Don Fazio izašao naprijed s optužbom. Inače, u Opusu je običaj da se ispravke vrše na privatan način. A ovdje, i javno, izlazi naprijed Generalni Vikar.
[Aktualni Prelat Opusa Dei, Don Fernando Ocariz]
Da li je Don Fazio imao odobrenje od Prelata? Ne znamo. Znamo, prema ovom intervjuu, da je Don Livi napustio Opus nakon Correctio, i nakon kritike Don Mariana. Sada bi trebali reći par riječi o Don Marianu Fazio. Krajem 2014. dolazi njegovo imenovanje od pretpodnog prelata, Don Javiera Echevarria, za Generalnog Vikara Opusa. Bilo je to veliko iznenađenje. Mnogi su u tom imenovanju vidjeli Franjinu ruku. Don Mariano, naime, poznavao je Bergoglia još iz Argentine. Plus, Don Mariano je bio poznat po jednom barem dvoznačnom članku - u biti radikalno pogrešnom - kad je tvrdio: "Želimo vikati svom snagom kao prije toliko godina: Sloboda, Jednakost, Bratstvo!" Pretpostavlja se da je htio dati "kršćanski smisao" masonskom sloganu iz Francuske Revolucije. Ali kršćanima nisu potrebne masonske parole za navijestiti svijetu Evanđelje i reći što žele. Uostalom, ta gesla su nespojiva sa kršćanstvom. Jer sloboda ima smisla jedino ako vodi dobru; to je sposobnost koju nam Bog Stvoritelj daje za opredijeliti se za dobro, i postići vječno spasenje. Bez tog smisla, "sloboda" je slobodarstvo. Jednakost? Ne, kršćani propovijedaju Pravdu, a pravda je dati svakom njegovo, ono što mu pripada. Sigurno da je neophodno osigurati osnovnu životnu egzistenciju svakome, ali "jednakost" u tako ljubljenom od socijalista i ostalih rođaka aritmetičkom smislu - kad nakon toga oni su među najuhljebljenijim - jest nepravda, laž i surovost. Bratsvo? Bez Boga kao Stvoritelja i Oca? Ako nema Boga za vrhovnog zakonodavca, "bratstvo" će biti odlučeno Parlamentom, a tu će odučivati na koncu konca moćni za moćne. Tako dakle, Bergoglijev poznanik, liberalnog nastupa, leti preko Atlantika za prihvatiti se dužnosti Generalnog Vikara Opusa Dei. Katolički novinari upućeni u ovo pitanje vidjeli su Franjinu ruku iza ovog imenovanja. Prethodni Prelat je bio u zadnjim godinama života. Što bolje nego da dođe jedan "prika" na mjesto Prelata Opusa? Dalo se proizvesti takvo mišljenje. Međutim, Don Mariano nije izabran za novog Prelata. Mnogi u tome su vidjeli otpor Franji. Doista, može se reći da je bilo u biti tako. Makar, moguća Franjina težnja nije naišla na rezonanciju u Opusu. I onda, upravo taj Don Mariano Fazio javno optužuje - kao da nije postojao Prelat - Don Antonija Livi za Correctio. Nakon toga, prema ovom intervjuu, Don Antonio Livi nije više član Prelature.
[Na španjolskoj katoličkoj stranici infocatolica.com pisao je i numerarij Don Jose Luis Aberasturi. Često je znao staviti više nego pod upitnik Franjine riječi. Jučer se oprostio od bloga: "Šutjeti ću!", to je njegov zadnji i oproštajni članak. Jako lijep primjer Franjinog "milosrđa" i ljubavi prema "slobodi". Franjo izgleda šerif u "Bergoglio town".]
Svakako, prema sadržaju razgovora sa Gloria.tv, bio bi doveo Prelaturu u sigurno vrlo nezgodan položaj. Jer riječi Don Antonija su kao odzvanjanje malja po nakovnju. Jedan, drugi, treći. Toliko riječi, toliko jetkih zvuka malja. Nema ih previše, teško je očekivati više - imajući u vidu riječi konzervativnog koncilskog teologa. Mislim da se radi o formalnoj najvećog kritici Franje upućenoj mu iz redova modernih teologa. Evo sažetka optužbi Don Antonija: 1. Franjo je bio izabran za provesti Luterovu Reformu. U novoj Luteranskoj crkvi koja se priprema, biskupi i svećenici neće više biti izričaj svetog, već politike. 2. Mons. Livi kritizira upotrebu rijči "narod" koju Franjo voli primjeniti na Crkvu. Livi potcrtava da je riječ "narod" (moja opaska "Božji narod", izričaj korišten u koncilskim dokumentima II vat. sabora) retorična slika. "Narod je sačinjen od mnoštva različitih osoba, i onda nitko ne može nikad znati što 'narod' upravo znači", tvrdi Livi. I, "Ima u narodu onih koji su puni vjere kao Otac Pio i onih koji nemaju vjere nikako". Takvi stavovi su apsolutno pogrešni, podsjeća Livi. 3. Franjino izabranje je bilo orkestrirano. Prema mnogim povijesnim svjedočanstvima, Mons. Livi je "apsolutno siguran" da je Franjino izabranje bilo orkestrirano. Također potcrtava da je apsurdno tvrditi da je Franjo papa jer je tako htio Duh Sveti, jer "Duh Sveti nadahnjuje svakoga za činiti dobro, ali ne svatko koji primi poticaj doista i čini dobro." 4. Loši i heretični teolozi su zauzeli moć. Mons. Livi napominje da je poznati heretični kardinal poput Kardinala Kaspera izabran od Franje za glavnog inspiratora Sinode o Obitelji. Liviju je ovo još jedna indikacija da je Franjino izabranje jedna velika namještaljka koja vodi priznanju Lutera i stvaranja mise bez posvete (opaska: to jest, mise koja ne može apsolutno biti misa). Prema Liviju ova revolucija je bila u biti planirana početkom šezdesetih godina. Zadnjih pedeset godina obilježeni su aktivnošću "loših i heretičnih" teologa s ciljem zauzimanja moći. "Danas oni su je postigli". Možda je ovaj razgovor na neki način osveta "dubokog Opusa". Ne sišu baš svi prst u malom broju koncilskih vjernika koji se opiru novatorijama. Livi jako dobro ukazuje razloge koji se kriju iza svega što vidimo u zadnjih pet decenija. Također ukazuje na činjenicu da se sprema "misa bez mise"; samo djelo đavola; groza pustoši - ali ne zaboravimo, u suštini započeto 1969. promjenom misala i praktičnim ukidanjem Tradicionalne Mise (jednostavno: Katoličke) koju provodi u djelo Pavao VI.
U Macerati, Italija, antifašisti su objesili jednu lutku u obliku Musolinija, obješenu naopačke i sa uzdignutom rukom (koja u stvari visi), isto što su uradili partizani 1945 nakon što su ga ubili.
Antife odlučiše poučiti malo talijansku djecu u rastu u krepostima, te potaknuše djecu udarati nogom u lutku, kojoj je bila otkinuta glava da bi se mogle jesti bombone koje su bile stavljene unutra. Nakon toga bila je obješena druga lutka koja je podsjećala na jednog ekstremnog desničara, pretpostavlja se Luca Traini. I što je uradio Traini? Pucao je na šestoro crnaca u istom gradu početkom ove godine. Ali zašto bi to uradio? Prije nekoliko dana, jedna mlada italijanka, Pamela Mastropietro, od 18 godina, nađena je rasječena u komade u par putnih torbi. Nedostajalo joj je srce, koje je pojeo njen ubojica, nigerijanski narko mafijaš.
Hvala vam Antife, zbog vašeg oslobođenja. Zbog vaše dosljednosti i koherencije. Jer govorite glasno i jasno. Jer vas razumijemo bez truna sumnje. Jer se počinjate očitovati tolikim slijepim i gluhim. Hvala jer se pokazujete onim čime jeste: plaćenici neprijatelja Boga i evropskih naroda.
Oko 145o. godine, donosi National Geographic (26/04/18):
i kojih 200 mladih lama. To je jedan od razloga zašto su španjolski konkvistatori i uspjeli pokoriti divlje imperije koji su vladali onim zemljama u prekšćanskom periodu. Vrlo slično onom što se na mnogo puta spominje u Bibliji, u Starom Zavjetu: "ne povodi se običajima naroda koje tjeram ispred tebe, ne provlači svoju djecu kroz vatru žrtvujući ih lažnim bogovima...". Narodi koji su stenjali pod sotonskim imperijem azteka i ostalih pridružili su se španjolcima kao osloboditeljima. Španjolski redovnici su ih tretirali kao ljudska bića koja su evangelizirali i krstili. Tu situaciju dosta dobro je odrazio Mel Gibson u filmu Apocalypto, zbog kojeg je bio vrlo kritiziran:
Odjeknula je vijest da je prošle nedjelje, 22 travnja, poznati američki političar demokratske partije Antonio Villaraigosa
pristupio na pričest i to u katedrali u Los Angelesa.
U vezi ovog čina postoji cijeli niz ne ću reći skandala, već velikih uvreda Bogu. Prvo, Villaraigosa, gradonačelnik Los Angelesa, je zastupnik pobačaja i istospolnih brakova, sve ne od jučer.
Drugo - ne mora značiti da je manje važno -, misu je slavio Nadbiskup Jose Gomez, član Opusa Dei. Makar ne poticao od numerarija Opusa, ipak pripada toj prelaturi. Kako je mogao to dopustiti? Neki će reći, "on nije sigurno ni znao tko će doći na pričest". To je također ne mali problem. Jer onda, za pričestiti se, dovoljno je samo stati u red bilo komu? Da li se poučavaju vjernici tko može i tko ne može se pričestiti? To je doista danas rijetko čuti, a koliko vidim na zapadu posebno.
Treće. Ne radi se samo o ovom doista bogohulnom činu, jer dopustiti da se netko ovakav pričesti - recimo da se greškom pripušten, da li se biskup javno pokajao zbog ovog? -, velika je uvreda Bogu. Radi se ovdje o sistematskoj uvredi Isusu Kristu zbog ovakve liturgije. Mimo pitanja valjanosti Novus Ordo mise, pretpostavljajući njenu valjanost dakle, kako se mogu dopustiti sve ove uvrede Presvetom koje se opažaju na misi?
Ovdje je najveća uvreda sama liturgija, posebno način pričešćivanja. Ja od zapanjenosti moram staviti ruku na usta pred ovom drskošću. Pogledajmo: masovno se pričesćuju na ruku, daju pričest obični vjernici, čak i žene. Ne samo Tijelo Kristovo, već idu i sa kaležima po crkvi i daju svakom tko stane u red i zatraži pričest.
Da li misle da tako Tijelo i Krv Kristova mogu pasti na tlo i biti pogaženi? Makar mi sam način pričesti izgleda još teža stvar, ako mogu tako reći.
Zadnje o čemu razmišljam jest sljedeće: na zapadu je sve manje katolika, posebno na zapadu sekularizacija je najžešća. A ipak odatle dolaze ključni biskupi i kardinali na glavna mjesta. Ako ima koji iz drugog kraja svijeta, takvi isto vrlo često su na liniji ovih, ili ako ne, onda su ušutkani. Primjer je afrički Kardinal Sarah koji bi htio napraviti nekog reda u liturgiji, ali s vrlo malim ili nikakvim uspjehom. Možda je sreća što je crnac, pa mu praštaju. Ali je svakako stavljen u stranu.
Ono što se vidi na ovakvim misama, to je ono najgore. I potvrđuje da se vrijeme ubrzava. Post scriptum: misa o kojoj se radi (gornji video je druga ali u istoj katedrali i istog dana) jest ova:
Pitam se, dokle će izdržati Poljska s ovakvom nezdravom jurnjavom nizbrdo?
Na lukav način - majstori su u tome - modernisti nastoje oronuti sve što imalo zdravo ima. Ima li pobožnosti i tradicionalnih običaja, oni to oko kole počnu podrivati.
Pogledajte se barem u ogledalo i dođite sebi više!
Ovog mjeseca Franjo - bez njega nije prošlo - odlučio je definitivno raspustiti cvjetajuću i to postkoncilsku konzervativnu Bratovštinu Svetih Apostola u Belgiji. Njoj na čelu bio je poznati svećenik i obraćenik Michel-Marie Zanotti-Sorkine, poznat kao novi arški župnik. Zanotti je radio prije obraćenja kao novinar i izvjestitelj, ali nakon snažne promjene u svom životu odlučio je postati svećenikom. Poznate su bile njegove godine u Marsellu, gdje se prihvatio crkve koji nitko nije bio htio, usred muslimanske četvrti. Župa je bila preporođena njegovom smjelom i tradicionalnom aktivnošću.
Čovjek molitve i vrlo pristupačan, uvijek spreman za ispovijed i blizak svim susjedima; uvijek u crkvenom ruhu, produhovnjenim propovijedima i isrkrenom pobožnošću doprinio je da se napuni je već ispražnjena crkvu koju su mu bili udijelili... jer je nitko nije htio. Zbog njegove aktivnosti i učinkovitosti, konzervativni belgijski nadbiskup André Léonard mu je upitio poziv za ustanoviti u Belgiji novo svećeničko Bratstvo, i rezultati su se odmah postali očigledni: u zvanjima pustoj i sekularnoj Belgiji odjednom počete cvjetati dotad neviđena, jedan, drugi, treći... Za samo nekoliko godina Bratsvo je dobilo šest svećenika i 23 bogoslova, dok kroz godine nije bilo niti jednog domaćeg bogoslova.
[To je onaj nadbiskup koji je bio napadnut od feministkinja pri jednoj konferenciji. One imaju njuh ]
Što se onda događa? Novoimenovani Kardinal Josez De Kesel (pogledati članak "Svi Franjini Ljudi" koje sam u svoje vrijeme napisao nakon imenovanje za kardinale njemu sličnih) odluči raspustiti Bratstvo. Što se onda događa? Vjernici se bune i podnesu optužbu crkvenim vlastima, sve do Rima. I, zakon k'o zakon, pođe svojim putem i sve je bilo izgledno da se poništi raspuštanje Bratsva, jer je bilo odlučeno od De Kesela bez ikakvog opravdanog razloga. A što se onda događa? E onda, eto ti Franje, i jer je njegova zadnja - jer ga priznaju - zaustavi sudski proces i definitivno raspusti Bratovštinu. Bez argumenata, bez priopćenja, bez ičega. Drugi slučaj (i ovdje prekidamo, jer ne treba više za ukazati na ono što želimo reći): djelatnosti našeg neslavnog Cupića u Čikagu. Prošlog mjeseca odlučio je smjeniti sa župe Vlč. Frank Phillips, zbog navodnog "neprvilnog odnosa prema odrslim muškarcima". Pojasnimo: nema nikakvih dokaza, ali je svećenik smjenjen automatski, kad u drugim slučajevima u kojima se čak radilo o teškim stvarima (pedofilija), zahtijevalo se postojanje uvjerljivih optužbi, ako ne i dokazanih za smjenjivanje koje bi dolazilo kasnije u odgovarajućem slučaju.
Ovdje je do smjene došlo preko noći, i bez dokaza. Postoji li neki drugi razlog? Cupič je već dosta godina izričito protiv tradicionalne liturgije i konzervativnog vidika. On je Franjin čovjek, i u Franjino vrijeme doživio je meteorski uspon. Trenutno je kardinal na značajnom mjestu.
[Kor u crkvi St. John Cantius, djelovanjem župnika Vlč. Phillips]
Ckva u kojoj je služio Vlč Phillips je 2016 bila izabrana za najljepšu crkvu Amerike; konzervativni župnik (Phillips) je doprinio mnogim vjerskim aktivnostima u župi, dosta djelotvornim, a između ostalog, zastupnik je tradicionalne mise. I to je izgleda razlog. Inače, Cupiću izgleda dobar James Martin, poznati isusovac koga je Franjo postavio sa Vatikanskog savjetnika za komunikaciju. O Martinu smo govorili nekoliko puta, i između njegovih doprinosa spominjemo zagovore za svećenike homoseksualce "da iziđu iz ormara"; sam odbija reći da je gay ili nije. Koji je poticao istospolne parove da se ljube na misi, itd. Da, takav Jemes Cupiću izgleda "u redu". Dok smjenjuje jednog konzervativca. Sada je vrijeme da postavimo pitanje: zašto? Zašto to čine? Kad bi oni htjeli da bude zvanja, makar i koncilskih među onima koji predstavljaju Drugi Vatikanski Sabor kao suglasan vječnom učenju Crkve, oni bi podržali svećenike poput Zanotti i Phillips, ali to ne čine. A kad nešto hoće, to i urade. Njima ruka ne drhti. Koji im je cilj, onda? Da ne bude svećenika, ili ako ih bude da budu "napredni" i slični tome. Takvi će učiniti sve što traže. Nedostatak svećenika iskoristiće za opravdanje uvođenja prvo "đakonica", a onda možda i "žena svećenika", kako je već otvoreno rekao Schönborn i drugi. Te ekumenizam sa protestantima. Te rušenje pojma milosti i dopuštanje svima i svakom doći na pričest, ako to ovim putem uopće mogne biti katolička pričest. Ubrzavaju agendu. Žuri im se. Ove iste godine uvode nove elemente i poteze u cilju rušenja Crkve, bolje reći vjere u srcima tolikih. Ništa nismo vidjeli što nas još čeka.
Krajem sedamdesetih godina bila je fora slušati "Hotel Kaliforniju". Bila je ta pjesma nekako ikona svega onog što smo se stidjeli u Jugi, i jedva skriveno maštanje o boljem svijetu koji je zasigurno tamo na zapadu. Gledali smo u njih zadivljeni, ne bi li nam se tako uzgred skinuo naš istočni sram. Što više zapada, manje srama i više "nečeg", koje nismo bili ni u stanju opisati. Logično, jer smo bili prevareni.
Prođoše godine, prođođe decenije, i naučismo gorko da ono nije bila istina. Onaj svijet je bio lažno obećanje raja na zemlji.
Istini za volju, taj "raj" promijenuo se iz korijena:
Šesdesetih godina prošlog stoljeća, bilo je 75% bijelaca u Kaliforniji, danas ih je kojih 30%, potpuno premašeni od hispanaca, kojih je oko polovice. Također broj azijaca je dosta porastao.
Samo između 2000 i 2010 Kalifornija je imala porast pučanstva od pet milijuna, dok se broj bijelaca smanjio za kojih 850.000. O čemu se radi?
Sedamdesetih godina bilo je potrebno rušiti SSSR i njegove satelite. Trebalo se pokazati komunističkoj raji blagodat kapitalističkog Hollywooda i ljupkost "Hotela Kalifornija". Dopuštao se visoki životni standard stvoren u dobroj mjeri radničkoj evropskoj kulturi, zasnovane na smislu kršćanske odgovornosti. "Kako siješ, tako ćeš i žeti"; dopuštalo se da ljudi siju, i da dobro poženju. Standard običnog radnika u Kaliforniji tih godina bio je vrlo visok. Ono što se govorilo, "Amerika!".
A onda je pao SSSR. Nikom više nije bilo potrebno pokazati da je kapitalizam bolji. Onda dođe kruta stvarnost. Trebalo se preći iz klasičnog komunizma u međunarodni kulturni marksizam; društvo novih robova.
Ovo je zemlja koja nam se svima stavlja na uzor?:
Kako je moguće da masa i masa beskućnika naseljava čitava predgrađa kalifornijskih gradova? Što se desilo s Kalifornijom?
Taktika je bila vrlo slična kao i svugdje gdje se primjenjuje socijalna inžinjerija: krivi su bijelci za sve, i da bi naše društvo postalo "humanije" i "slobodnije", treba se otvoriti novim kulturama:
Rezultat: masovni prirast hispanaca učinio je da prevagnu njihovi negativni običaji, koje nisu uspjeli dominirati u svojim sredinama. Nered u kojem su živjeli u zemljama porijekla, prenijeli su u zemlju koja ih je prihvatila (bolje: kojoj je bilo naloženo da ih prihvate). Nešto što ta zemlja nije mogla učiniti. Nevjerojatna stopa nasilja južnoameričkih zemalja, pogoršala je kao nezdravom plimom zemlju destinacije. Podaci govore sami po sebi. Meskička vlada je napravila precizni spisak 50 svjetskih gradova po stopi nasilja (od ubojstava pa nadalje). Na prvom mjestu je Los Cabos iz Južne Kalifornije (Meksiko) i ukupno južnoameričkih gradova je 44. Tri iz Južne Afrike i tri iz USA, posebno zahvaćeni migracijom ili većinskom populacijom crnaca kao Detroit.
Sva ova strujanja nisu slučajna, već su vođena od onih koji projetkiraju novu sliku svijeta. U interesu im je Novi Svjetski Poredak međunarodnog komunizma, novog robovlasničkog društva na čijem će se vrhu oni nalaziti.
Njihovi ciljevi daju nama smjernice političke borbe. Upravo ono što oni žele srušiti, mi moramo održati. Zbog toga je upravo kršćanski boriti se protiv masovne migracije, jer takvoj nije cilj tobožnja solidarnost prema "jadnim izbjeglicama" i sl., već stvaranje nove nekršćanske populacije.
Kao što je i kršćanski boriti se protiv liberalizma, jer je ovom cilj stalno smanjenje radničkih primanja - po stalnom povećanju jeftinije ponuđenog rada. Sjetimo se da je uskraćivanje radničke plaće grijeh koji vapije nebu za osvetu, zajedno sa ubojstvom nevinog i sodomijom.
Nedavno je fra Mario Knezović na podršci HRS (Hrvatske Republikanske Stranke) spomenu sljedeće (nije tema članka HRS, već stav fra Marija koji komentiram): "Večeras ovdje ponosan stojim i ne mogu miran ostati kod kuće kad imam podatak da je naša zemlja, Bosna i Hercegovina najkorumpiranija zemlja na svijetu." Prije svega moram potcrtati da mi je preko glave ovakvog neopravdanog pesimizma. Ne samo što mi je preko glave, ili mi posebno smeta, već što je apsolutna neistina i kao takva nikad ne može doprinijeti ničem dobru. Ovo je velika pošast našeg naroda. Uostalom, nešto što lako dijelimo sa svim balkanskim susjedima. Iza toga krije se velika uobraženost kojoj smo skloni. Jer, zašto smo mi tolikom lakoćom "najbolji na svijetu" u ovom ili onom, ili "najgori" kad je u pitanju nešto drugo? Jer smo mi "nešto". Nešto posebno. Time na zaobilazni način govorimo o našoj izuzetnosti, kojoj se u suštini divimo. Divimo se samima sebi. A, jednostavno, trebali bi malo spustiti loptu na zemlju. U prvom redu, nismo najgori niti je ovdje najužasnije ili mučnije. Mogli bismo nabrojati na stotine zemalja gdje sigurno nije bolje, a reći to jest eufemizam. Kad već govorimo o najgorem, spomenuti ćemo npr. južnoameričke zemlje podjarmljene narko kriminalom. Narko mafija "maras" ima toliku silo koliku i država. Na tisuće mladih je zarobljeno tim zločinačkim mrežama čiji lideri i članovi vrše sotonske kultove:
Jesmo li svjesni pakla u kojem žive milijuni ljudi diljem svijeta? Jedan član "Mare Salvatrucha" opisuje svoju inicijaciju u grupu:
"Otišli smo do jednog groblja i zakleli smo se pijući krv jedni drugih. Uzeli smo nož, isjekli ruke i poslije izlili krv u posudu iz koje smo pili. Pušili smo mnogo marihunane i poslije smo presjekli jednu mačku na pola".
U takvim zemljama ima ubojstava zbog najobičnijeg mobitela. A od članova ovih kriminalnih grupa može se tražiti da ubiju svoju vlastitu majku, i spremni su na to. Jeste li svjesni kolikog zla ima na svijetu, u odnosu na koje naše jest najobičnija mrvica?
Ovdje je puno mita, kradu, nose, pljačkaju, sudovi potkupljeni...? Ovako sude u Južnoj Africi, nekadašnjoj jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta, a danas putem totalnog rasula. Vicky Momberg, bijelkinja, potomka boera koji su izgradili i podigli njenu zemlju, osuđena na tri godine zatvora - dvije efektivnih, jednu uvijetno - jer se ružno oslovila na crnog policiajca koji je previše kasnio nakon što je bila pokradena. Isti sud oslobađa crnca koji prijeti rešetanjem bijelce - koji su po njemu "opsjednuti". Kazna mu je da... se izvini!
Hoćemo li govoriti o USA, Engleskoj, Njemačkoj...? Nisu li ove zemlje prve u natovariti rodnu i svaku drugu đavolsku ideologiju? Zar nije to najgora korupcija što postoji?
Žali se fra Mario da se krivo gleda na fratre ili svećenike ako se počnu baviti politikom. Istini za volju, od raspada Jugoslavije niste ni prestali baviti se njome.
Osobno mi ne smeta da se bavite... ali pod uvjetom da progovorite mudro i razborito. I, svakako, iz vjere.
Doista, fra Mario ne malo puta zna nešto dobro reći i s političkog stanovišta, ali ovaj put dobro uprska. I još se pozva na Franju, i baš ušećerio:
"Jednoumlje smeta i na svjetskoj razini, kaže Knezović i ponavlja riječi pape Franje koji je kazao kako jednoumlje udara na savjest i da je ono nasilje nad savješću, nad nacijama i čovjekom. U takvim uvjetima ne možemo govoriti ni o demokraciji, jer je demokracija trenutno u rukama nadmoćnijih."
Kao obično kod Franjinih riječi, postavlja se pitanje: što je pisac htio reći? Što je htio Franjo, ne ćemo sada ulaziti - malo da otpočinemo - ali fra Mario otprilike ovo: nije samo HDZ partija koju se može glasovati. Pa je to malo uvijeno, znaš kako je. Uostalom, tu je bio zbog nečega, pa se može naslutiti.
Fra Knezoviću, posvetite se vjeri. To vam je najbolje i najpametnije. Produbite u njoj, bez straha. Što više produbite, to će Vam manje Franjo dolaziti na pamet. I što više će te znati poučiti vjernike da valja.
Poniznosti nam treba. Strpljivosti, požrtovnosti, odricanja za opće dobro. Vjere, kreposti nadnaravnih i ljudskih. Sve je to podloga ljubavi, i ljubav se u tome očituje. Nismo li s Bogom, ništa nam ne pomaže. A jesmo li, sve je lakše i svjetlije.
Imate dosta posla.
Evo savjeta: bolje se vratiti u ratom opterećenu Siriju, poručuje sirijski katolički biskup Jano Battah, nego ostati u Evropi gdje je Francuska Revolucija marginirala Boga. Tamo sirijski kršćani ne će biti srećni, tvrdi.
Angela Merkel primiti će od lokalnih franjevaca u Asizu (ali jako utjecajnih franjevaca) odličke "Svjetiljke Mira" za svoj doprinos "pomirenju i promicanju suživota naroda Evrope", i zbog prihvaćanja milijun izbjeglica (prenosi Scalfarijeva Repubblica; slika je iz drugog medija).
A ova slika je od sirijskih kršćana (ali smo je malo preinačili iz minimalne pristojnosti):
Poruka je jasna: prodaje se svako dostojanstvo pred novim sultanom. Gdje su tkzv. ljudska prava? Cijela Evropa je prodana, po njima svi smo prodani. Ako hoćete potražiti džamiju u Njemačkoj, ovakvi su vam izgledi:
Što ima očekivati Evropa od ovakvih gostiju? Naoružani sjekirama i mačevima, gledatelji (iz provincije Kahramanmaras) turskih TV serije koja se emitira na državnom kanalu TRT, podržavanom od Erdogana, uživaju u prizoru odrubljivanja glave.
Erdogan podržava serije koje potiču na tursku ratnu kampanju protiv kršćanskih neprijatelja:
Zašto to radi Merkel, možemo pretpostaviti:
I sad, takva jedna osoba, tako utjecajna u evropskoj i svjetskoj politici, dobiva nagradu od franjevaca iz Asiza.
Zaključak:
Prvo: ovi franjevci idu linijom jako izraženom u glavnim krugovima crkvenih predstavnika na Zapadu. Pogledajmo samo na Franju i tolike njegove geste prema "izbjeglicama". Time se ove osobe potpuno stavljaju na stranu bilo ljevičarskih, bilo liberalnih političkih strujanja u Evropi.
Drugo: nevjerojatno je kako upravo baš takve osobe dolaze do izražaja u crkvenim institucijama. Uopće ne mislim, niti odgovara stvarnosti, da je toliki broj recimo fratara na Zapadu koji bi podržali ovakvu politiku. Ali na vrh dolaze upravo ovi. Praktično su uzurpirali tolike institucije stavljajući ih u službu bijednih političkih projekata.
Treće: nije čudo što tako opadaju zvanja posebno na Zapadu. Jer, ili ćeš biti "naprednjak", ili te ne želimo. Ako se pojavi kakav red koji voli strožiji ili tradicionalniji stav prema vjeri inače, brzo je ugušen. Oni koju su vrlo gore, izgleda da upravo to i hoće. Ili da su liberalni, ili nek ih je malo da poslije imadnu opravdanje za nove operacije i eksperimente.
I na koncu pitam se, zar je tako teško usprotiviti se ovom bezumlju?
Ovaj članak je odgovor na pitanje jednog čitatelja: "Nedavno je papa navodno izjavio da duše koje nisu u miru s Bogom ne idu u Pakao nego jednostavno nestaju. Poslije toga u susretu sa onim rasplakanim dječakom tvrdi da duša njegovog tate ateista nije nestala . Kako to?" Papa ne može govoriti tako. Takvim govorom potvrđuje stav onih koji tvrde da ne može imati milost Duha Svetoga za biti Petrov nasljednik i Vikar Isusa Krista. O tome smo ovdje dosta pisali, možete pogledati etiketu "Franjo" na blogu. Jednom krštenom katoliku nije dovoljno biti izabran na konklavi za Papu. Mora ispovijedati i naučavati katoličku vjeru. Jer izabranje na konklavi ne može poništiti volju izabranog. On nije automat. Ali u katoliku Bog tim izabranjem daje milost utvrđivanja svoje braće u vjeri. Interesantno je, budući je papinstvo Božja institucija, nije potrebno čak ni da izabrani bude svećenik, već da prihvati izabranje. Nakon toga, primio bi svećenički red (biskupsko ređenje), da bi mogao efektivno biti Papa. Takvih slučajeva je bilo u povijesti, npr. Julio II koji je nasljedio Rodriga Bordžiju, tj. Aleksandra VI. To dakle nije problem. Također moralni život izabranog, jer Bog ne uništava slobodnu volju čovjekovu, već daje milost naučavanja u Ime Kristovo. Ali ono što je neophodno jest da izabrani naučava katolički nauk cijeloj Crkvi. Ako toga nema, i predlaže se Crkvi neki novi nauk, onda je to jer na Petrovoj Stolici sjedi neki uljez kojeg odatle treba što prije poslati odakle je i došao. Inače kršćani bi mogli slijediti nauk koji nije od Boga. Upravo ovo pitanje jest jedan od glavnih razloga postojanja ovog bloga. Uputiti kršćane na opasnost nasljedovanja ne Božjeg nauka. Poziv na molitvu da nas Bog oslobodi ove pošasti kojoj liberali na sva grla plješću i pozdravljaju. Potači pastire da se odvaže odbraniti stado. Da ne budu nijemi psi čuvari pred vukom koji ždere stado. O ovom pitanju Crkva se podrobno posvetila i najbolji teolozi i crkveni naučitelji (kao i Papa Pavao IV) dali su autoriativne odgovore na mogućnost da nekad bude izabran čovjek za papu. Takvo izabranje ne bilo valjano. Posebno se Crkva posvetila ovom problemu pri najezdi protestantizma, da ne bi slučajno bio izabran makar i kakav njihov simpatizer. No, dobrota Božja oslobodila je Crkvu takve pošasti sve do ovog vremena u kojem vidimo navalu velikod otpada o kojem govori Sv. Pavao da će se zbiti kao priprema za vladavinu (izgleda kratku, ali vrlo okrutnu), Antikrista, pred Kristov drugi dolazak. Osvrnimo se sad upravo na ove riječi navedene u komentaru. Postojanje Pakla i vječna kazna duša kojima će biti pridružena tijela nakon Posljednjeg Suda, od Boga je dana istina, izgovorena preko Božjih usta. Nijekati jednu takvu istinu jest - makar se radilo o neformalnom komentaru ili nagovoru - jest skandal takve veličine da bi Franjo trebao iduće minute biti prisiljen ili opvrći rečeno, ili napustiti Svetu Stolicu. Uz tolike druge stvari kojima skoro svakodnevno truje vjeru tolikih, zbunjujući nepažljive, naivne i nepoučene. Ali mi je posebno privukla pažnju njegova druga tvrdnja, ova o bezbožnom dječakovom ocu. Jer posebno osvjetljuje Bergoglijevu misao i modus operandi. Ciljam na sljedeće: u nedavno objavljenoj "Apostolskoj Pobudnici" Gaudete et exsultate, Franjo oštro kritizira pelagijanstvo kao veliku oporbu pravoj svetosti. Konkretno, u točci 48 i 49 tvrdi: "48. Jer moć koju su gnostici davali inteligenciji, neki počeše davati ljudskoj volji, osobnom trudu. Tako su nastali pelagijevci i polupelagijevci. Nije više bila inteligencija koja je zauzimala mjesto tajne i milosti, već volja. Zaboravljalo se da "sve ovisi ne o htjeti ili ne htjeti, već od milosti Božjoj" (Rm 9,16) i da nas je "on ljubio prvi" (1 Iv 4, 19). 49. Oni koji odgovaraju ovom pelagijevskom ili polupelagijevskom mentalitetu, makar govorili o Milosti Božjoj zašećerenim stilom "u biti samo se pouzdaju u svoje vlastite snage i osjećaju se nadmoćnijima od drugih jer ispunjavaju izvjesne norme ili su neslomljivo vjerni izvjesnom katoličkom stilu" (ovdje citira svoju "Evangelii gaudi"). Kada se neki od ovih obraćaju slabima govoreći im da se sve može s milošću Božjom, u suštini im prenose ideju da se sve može ljudskom voljom, kao da bi ona bila nešto čisto, savršeno, svemoguće; na što se nadodaje milost. Nastoji se zapostaviti da "ne svi mogu sve" (ovdje tendenciozno citira Sv. Bonaventuru), i da u ovom životu milošću nisu potpuno i definitivno ozdravljene ljudske slabosti (ovdje citira tendenciozno, tj. na kriv način, Sv. Tomu Akvinskog)..." Upravo dakle, na primjeru ovog dječaka on (Bergoglio) nastupa suprotno onom što navodno osuđuje, tj. pelagijanstvo. Naime, Pelagije je naučavao da je Istočni Grijeh bio samo loš primjer i da vjernik postiže svetost naporom vlastite volje. Pelagije griješi u tome, što makar se vjernik treba truditi do krvi, sav njegov trud sam je proizvod milosti Božje. Onaj prema tome tko više dobra čini, čini to jer više odgovara na Božju inicijativu koja je uvijek prva.
Treba napomenuti da je Pelagije imao puno bolji nastup od Franje, jer Pelagije se trudio oko postizanja kreposnog kršćanskog života - vjerovao je u Boga, Isusa Krista, i bio rigurozni monah; nljegovo učenje je bilo heretično i vrlo opasno, ali njemu nije bilo svjedno da li netko vjeruje ili ne -, dok ovdje Franjo proglašava praktično svetim - kaže da je na nebu, u smislu spasenja - nekog tko uopće i ne vjeruje. Gdje je onda mjesto za milost Božju? Franjo u suštini nastupa još i gore: kao obični naturalist kojemu vjera nije ni potrebna.
Makar ovo ne bile službene tvrdnje, njihov odjek preko medija je takav da bi se on trebao automatski opvrći da je nekog reda i zakona, a ne tolikog otpada. Na koncu, vidimo na koga cilja Jorge Mario: upravo na one koji se trude biti katolici i stavljaju Boga na prvo mjesto, te mu posvećuju vrijeme i svaku misao. One koji nastoje pridobiti duše za kraljevstvo nebesko. Takvi su "pelagijanci". Bergoglio sve izvrće.
