nedjelja, 10. prosinca 2017.

Bog je rekao: "et ne nos inducuas in tentationem"; "... i ne uvedi nas u napast..."



[U studenom je izdana u Italiji polemična knjiga "Il Papa Dittatore" (Papa Diktator), čiji se autor krije iza pseudonima Marcantonio Colonna. Knjiga ide putem bestsellera i vrlo brzo se počela prevoditi na druge jezike. Na jedva 130 stranica govori - po svemu sudeći na osnovu dobro informiranih i bliskih izvora (da li je autor bio jedan od svjedoka?) - o "Tajnoj pripovijesti o najvećem i beskrupuloznom tiraninu među papama modernog vremena". Bergoglio je prikazan za ono što jest iza zatvorenih vrata: neprimjernog govora, osoran i drzak prema bliskim podređenima; nasuprot nasmješenom i "poniznom Papi" kakvim ga mediji prikazuju i kakav se on sam prikazuje pred njima.]

Eto, Jorge se odvažio i na to: mijenjati će tekst Očenaša. Doista, ono što predlaže već je napravljeno u Francuskoj a i u Španjolskoj prije više od trideset godina. Kao i tolike druge stvari, a sad kad je već eksperiment nametnut tu i tamo, onda mu stave "zvanični" pečat.

To je poznata sociološka metoda "Overtonovog prozora", tj., prvo se pojedinačno proturi jedna ideja koja bi općenito mogla biti neprihvatljiva, ali već plasirana tu i tamo gubi dojam "ekstremnosti" te s vremenom postaje općom praksom.

Takvim nekatoličkim, ne vjerskim metodama služili su se od Koncila na ovamo. Prvo neki biskup proturi jednu ideju ili praksu koja bi općenito bila neprihvatljiva (Bože moj, što radi ovaj u Njemačkoj, ili onaj u Nizozemskoj!, itd.) - ali "Papa" u Rimu to ne zabranjuje. Kako to može biti?, pitali smo se tada. A onda neka trpeća dobričina, s vjerojatnom dobrom nakanom - ko je onda mogao misliti da je Stolica uzurpirana! - kaže ti: "ama Papa bi to zabranio, ali se boji šizme", i sl. Rezultat: danas se usred predrage i zadrte Hercegovine, koja je mnogim hrvatima pojam čvrste vjere, pričešćuje na ruku "k'o s poslom" - i oprostite na izrazu. Ali tako se nekako i ponašaju. Drsko, i uzdignutog lica k'o Juda kad je išao poljubiti Gospodina. Danas je tako postalo opće prihvaćeno da se proslijedi na način radikalno drugačiji od onog koji je vrijedio do pred Drugi Vatikanski Sabor, bolje reći liturgijske "reforme" nakon istog. Onda je pričest bila obavezno i liturgijski propisana primiti samo na koljena i u usta, plus sve druge liturgijske temeljne razlike koje su postojale u Tradicionalnom ritualu. Vjekovna i vjekovna Tradicija, nastala logičnom primjenom vjerskog razmišljanja - primaš Boga, Tjelom, Krvlju, Dušom i Božanstvom! - bačena je u stranu i zbrisana potezom pera. Užas! I poslije se pitamo otkud toliko nesreća i ratova na svijetu, i ove najezde zla i zlih ideologija! Kako neće biti kad se Bog vrijeđa u tolikim crkvama? Pogledajte svetu povijest Starog Zavjeta koja nam je napisana za opomenu. Što se događa sa Božjim narodom? Svaki put kad bi napustio Božji put, bio bi kažnjen, i to teškim kaznama. Samo nakon obraćenja Bog bi se smilovao.

Stoga i pišem toliko o ovim stvarima, jer je ovo najbitnije što postoji. Od ovog ovisi sve. Jer ako se Bog vrijeđa, nema blagoslova.

Posvetimo se sada temi naslova članka. Prvo trebamo jasno staviti do znanja: Isus Krist, Bog i Čovjek, doista je rekao "i ne uvedi nas u napast". Jer ako Bog to doista nije - i to baš tako! - rekao, onda ništa u Evanđelju nije istina. Ništa ne bi bilo onako kako se reklo, "kako su nam rekli", već nekako "drugačije". I mi to sad trebamo da otkrijemo! To će nam sad Franjo otkriti, i mi ćemo to bolje znati nego svi sveci i svetice prije nas, svi Crkveni Oci i Učitelji!

Evanđelje se je provo propovijedalo usmeno, a onda i ne tako puno kasnije od početka propovijedanja, počolo se ostavljati na pismeno USMENA PREDAJA I PROPOVIJEDANJE APOSTOLA. Jer u Crkvi uvijek je prvo Tradicija, a onda Pismo. Jer Pismo je plod Tradicije. Sveto Pismo je pismena potvrda onog što su Apostoli učili. I baš zbog toga, Apostoli su mogli provjeriti je li to što je kasnije napisano, još za njihovog života (dvojica od njih bili su Apostoli i Evanđelisti), baš tako kako je i bilo.

Svakako, nastalo je mnogo i apokrifa. Ne malo od njih pobožnih spisa, ali koje su Apostoli odbacili kao neistinu, makar sadržavali izvesne navode koje su odgovarale činjenicama. Ali sadržavali su poneku grešku, i bili su odbačeni. Npr., u nekim se navodilo kako su anđeli pravili stol dok bi se Sv. Josip molio Bogu, pored nekih drugih ispravnih stvari. Ništa od toga nije bilo priznato, jer ono što griješi u jednoj stvari, griješi u cjelini.

Evanđelja su stoga bila povijesno i autoritativno provjerena više nego bilo koji drugi povijesni dokument. Plus što je nadahnuta riječ Božja.

I u Evanđelju jedno od centralnih mjesta zauzima "Gospodnja molitva" Oče naš. Kako su to dakle Evanđelisti i Crkveni Oci i prevodioci tretirali? Bolje nego li zenicu svog oka! To je čistije od najčistije suze na svijetu.

I o tome su Crkveni Oci, koji su čuvali Predaju koja im je dolazila od Apostola (prvi Crkveni Oci sežu do učenika Sv. Ivana Apostola i Evnađeliste), razmišljali i tumačili vjerno čuvajući suštinu koja im je prenesena. Ne samo "suštinu", već i detalje.

Njihov jezik kulturne komunikacije bio je latinski i grčki. Kad su htjeli reći "stol", "kruh", "mnogi", "svi", "ući", "izaći", "tijelo", "duh", "napast", i sve ostalo, koristili su upravo te riječi koje su samo mogle biti jednoznačno shvaćene. Nije bilo tako popularne "dvoznačnosti" ili cinizma danas tako popularnih.

Crkva je kroz stoljeća vjerno održavala taj način razmišljanja i tumačenja. Svjedok toga je i "Rimski Katekizam" koji je sastavljen nakon Tridentinskog Sabora po nalogu Sv. Pape Pija V. U istom, cijelo četvrto poglavlje posvećeno je Gospodnjoj molitvi. A "šestoj prošnji", tj. "i ne uvedi nas u napast" posvećeno je kojih 11 stranica formata A4. Iz istog poglavlja značajan dio koji daje pravo značenje riječi "uvesti u napast":

"1. Što znači "napast"? Napastovati znači probati nekoga s ciljem da se dozna od njega neka istina, pitajući ga za to neku drugu; zbog toga prvi cilj svakog napasnika jest saznanje. Bog ne napastuje nikoga s ovim ciljem, jer on je sveznajući, sve je otkriveno i vidljivo njegovim očima (Hebrejima 4.13). Međutim može se desiti nekada da se preko onog što netko istražuje od druge osobe, traži neki dalji cilj, bilo zao, bilo dobar.

a) Traži se dobar cilj kada se iskušava krepost nekoga, na način da pokazana i poznata (ta krepost ili vrlina), bude čašćena i stavljena za primjer za oponašanje drugima; nešto što samo odgovara Bogu (Ponovljeni Zakon 13.3), koji pritišće svoje križevima i siromaštvom, za iskušavanje njihove strpljivosti i da bi mogli poslužiti drugima kao modelima kršćanskog života. Na ovaj način iskušavao je Bog Abrahama (Postanak 22.1) i Tobiju (Tobija 12.13).


b) Traži se zao cilj kada se uvodi ljude u grijehe ili njihovu propast; što je đavolska rabota, i zbog toga je zvan "napasnik" u Svetom Pismu (Matej 4.3). Za tu svrhu mu služe, osim unutrašnje pobude, naše sklonosti i strasti, kao i vanjske natuknice svih mogućih vrsta pogodnih i opriječnih događaja, te iskvareni ljudi (među kojima su protestantski heretici, sjedeći na katedrama smrdljivih nauka).

2. Što znači "biti uveden u napast". Kaže se da smo uvedeni u napast kad padnemo pod njom, što se može dogoditi na tri načina:

a) Kada popustimo pod, ili prihvatimo ono zlo na koje nas je netko naveo kušajući nas. Na ovaj način Bog ne uvodi nikog u napast, jer Bog nije nikome razlog njegovog grijeha (Poslanica Sv. Jakova 1.13).

b) Kada onaj koji bi mogao izbjeći da padnemo u napast, to ne radi. Makar, ipak, ne bio on koji napastuje. Na ovaj način dopušta Bog da budu napastvovane pobožne i pravedne duše, ali da ne napusti one koji se oslanjaju na njegovu milost. Ipak, treba imati u vidu da je običaju Svetom Pismu izraziti ovo božansko dopuštenje terminima koji izgledaju ukazati na pozitivni Božji čin, kao "otvrdnuti srce" (Izlazak 4.21; 8.3), "zaslijepiti srce" (Izaija 6.10), "predati niskim požudama" (Rimljanima 1.26-28); zbog čega takvi tekstovi trebaju biti shvaćeni, ne kao da bi Bog u njima učinio ono što se kaže, već samo da je to dopustio.

c) Kada zlorabimo na našu propast iste blagodeti primljene od Boga, rasipajući očevo naslijeđe poput rasipnog sina, živeći bahato i dajući oduška našim zlim strastima (Luka 15.12-14). Primjer toga je, prema proroku Ezekijelu, sam grad Jeruzalem, koji se nagrađen svim mogućim dobrima i uvećan božjim darovima, zanimao samo za poročno i slijepo uživanje u preobilnosti ovozemaljskih dobara, napuštajući nadu i svaku misao o nebeskim bogatstvima (Ezekijel 16.)."

Vidiš dakle, Franjo i Franjini, kako su pravi teolozi tumačili "Oče naš" vjerno Predaji. I njihovo tumačenje bi potvrđeno za sva vremena autoritetom pravog Pape - a ne k'o ti -, i uz to svetog Pija V. Jesi li vidio kako su ovo pametno sročili, a? Zato nisam htio ni dodati ni oduzeti ni slovce. Čemu? A i bila bi uvreda Bogu. Ta podigao je Bog u svoje vrijeme pametne i svete ljude da to u dlaku objasne i istaknu.

Pravom vjerniku samo to treba prihvatiti i u život sprovoditi.

A ti razaraš sve, što ti god padne pod ruku. Bog i ovo sve dopušta, čekujući da te iz same Crkve otjeraju s mjesta koje ti ne pripada. Ovo je kušnja svima nama, i molimo Boga da što prije završi.

Ali zašto ovo Franjo čini? Mogli bi sročiti razlike uglavnom na ovaj način:

1. Molitva izašla iz Božjih usta predstavljena je kao "krivo prevedena". Ako je to krivo prevedeno, onda to znači da je Crkva bila u zabludi dvadeset stoljeća. I ako je tu bila u zabludi, onda je u zabludi svugdje. Upravo to hoće "Franjo reformator": opravdati svaku moguću promjenu.

2. Ova gesta znači da su Crkveni Oci, Pape i sveci, bili tako glupi da nisu mogli shvatiti da "Bog ne uvodi u napast".

3. Onda dolazi Franjo-heroj! On će nas osloboditi zablude i pokazati pravo kršćanstvo.

4. I najvažnije: mijenjaju se riječi izašle iz samih Božjih usta. To se je osilio reći Franjo. U suštini prikriven je napad na samog Boga. Franjo prikazuje da je "Božje ono što on tumači", makar bilo i različito onom što se kroz stoljeća naučavalo.

Dolazimo tako do nove religije: religije Drugog Vatikanskog Sabora, gdje je izvanredno učiteljstvo jedna stvar, a autentično druga; gdje Bog daje zapovijedi, a Franjo dozvolu da ih se ne vrši. Dolazimo do izrugivanja Katoličke vjere!

Ali protiv istog izrugivanja, sjeti se rugonjo:

"A bilo je i lažnih proroka u izabranom narodu, kao što će i među vama biti lažnih učitelja, onih koji će prokrijumčariti pogubna krivovjerja, zanijekati Gospodina koji ih otkupi, i navući na se brzu propast. Mnogi će poći za njihovom razuzdanosti. Zbog njih će se kuditi put istine. U svojoj će vas lakomosti kupovati izmišljotinama. Njihova je osuda već odavno pripravna njihova propast ne drijema." (2 Petrova 2.1-3)

"Obećavaju im slobodu, a sami robuju propasti, jer pobijeđeni robuje pobjedniku". (2 Petrova 2.19)

"...na koncu vremena pojavit će se izrugivači," (2 Petrova 3.3)

To od strane Sv. Petra, dok je još bio na zemlji. A sa strane Sv. Petra kad je sa neba, s nebeskom Crkvom potvrdio anatemu i prijetnju navedenu na koncu Tridentinstkog Sabora (Kanonska Pisma, 1546):

"(Kanonske Knjige su) Novoga zavjeta: četiri evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu; Djela apostolska koju je napisao Luka evanđelist; četrnaest poslanica apostol Pavao (jednu) Rimljanima, dvije Korinćanima (jednu) Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, dvije Solunjanima, dvije Timoteju (jednu) Titu, Filemonu, Hebrejima; dvije apostola Petra, tri apostola Ivana, jednu od apostola Jakova, jednu apostola Jude i Apokalipse Ivana apostola. 

Ali ako netko ne prihvati, kao svete i kanonske, sve spomenute knjige sa svim svojim dijelovima, kako su ih navikle čitati u Katoličkoj crkvi i kako su sadržane u starom latinskom izdanju vulgate; i svjesno i namjerno prezirati prethodno spomenute tradicije; neka bude anatema."

3 komentara:

  1. Imamo molitvu Oče naš kod sv. Mateja u kojoj se na kraju kaže "izbavi nas od zloga", a u Crkvama se moli izabavi nas od zla, zašto je to tako ? Čini mi se da je izraz od Zloga puno jači, ističe tko je glavni uzrok svih zala.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tradicionalno objašnjenje tog stiha molitve "Oče naš" obuhvaća obje percepcije. Zlo, i njegov začetnik, sotona.

      Izbriši