Baretzky, u ime svih svojih, ne može boti jasniji: "Trebamo Jedan Svijet, Bez Granica, Jednu Vladu i Jednu Religiju"

U nagovoru poslije precizira: "Jedna Religija" je ustvari "Ne Religija". Upravo po naputku, planu i programu:

 To je predsjednik Evropskog Centra za Informativnu Politiku i Sigurnost.

Bolje reći evropski sotonski centar za ... (nešto konkretno). Sad sigurnost, sad nešto drugo. Isti projekt u kojem su uključene praktično sve značajne institucije. Bergoglio, infiltrirani uljez, radi svoje u Katoličkoj Crkvi koju nastoji srušiti i pokazati naivnima novi put (propasti, svakako).

Zato Franjini ljudi rade svaki nešto na svom području: Kardinal Tobin odobrava po drugi put "misu za LGBT članove".

 Jorge mu plaća za nagradu: Tobin je imenovan za člana Kongregacije za Katolički Odgoj.

Oni ne žele podržati one koji svjedoče da su bili žrtve perverzije (bivši homoseksualci slave svoje oslobođenje od pošasti; ovima se ne primiče Tobin i slični):

Jasan je put otpora: samo i jedino katolik. Odatle i napadi NSP protiv ne samo katolika - makar posebno katolika -, već inače svih koji nastoje uzeti Kristovo ime zaozbiljno.

Snaga kršćanina jest što ne živi za ovaj svijet. To ne mogu pobijediti, makar mogli tijelo.

Današnje društvo i vrijednosti, gore od nacističkog

Već sam pisao o Gereonu Goldmannu, njemačkom bogoslovu koji je bio član elitne postrojbe SS za vrijeme drugog svjetskog rata. U ratu je bio četiri godine, i druge četiri ratni zarobljenik. Nakon povratka u Njemačku, sužio je nekoliko godina na ondšnjim župama i nakon toga bio misionar u Japanu, skoro do pred kraj života.

Cijeli njegov život je nešto izuzetno, vrijedno studija i izvlačenja potrebnih pouka. Ovdje ćemo se ponovno osvrnuti na jednu njegovu zgodu, ali vrlo znakovitu. Prevodim (makar dosta brzo), par stranica iz njegove autobiografske knjige "U sjeni tvojih krila". Zgoda se odvija na samom početku rata, i vrijedno je povijesno svjedočanstvo osobe koja je živjela ovaj ključni period u prvom licu; ne piše o nekom drugom: on je tu bio! Njemu se to događalo! Znamo da povijest pišu pobjednici, i povijesni događaji vrlo su pogodni za one koji vladaju za prikazati ih u svjetlu kako njima odgovara. Zbog toga, ovo što se ovdje opisuje u prvom licu ima neograničenu povijesnu vrijednost koja može osvjetlati način mišljenja prvih aktera ove drame. Pogledajmo:

Oko devet sati noću (napomena: bilo je Badnjak 1939.), uđe jedan sakati pukovnik, veteran Prvog svjetskog rata, u pratnji svog pomoćnika. Čuli smo da će pročitati posebnu zapovijed šefa SS-a; nešto zašto nismo imali interesa.

U sobi smo bili sam SS-ovci, jer se radilo o tajnoj poruci, upućena isključivo nama. Pomoćnik je pročitao list napisan na žutom papiru:

"Gospodo, ovo je Božićni nalog od samoga Himmlera: Obratite posebnu pozornost. Stoji:

Naša slavna pobjeda nad Poljskom, koliko god bila velika, koštala je krvi tisuća najboljih Nijemaca. Tisuće naših najboljih mladih ljudi se nikada neće vratiti. U mnogim obiteljima otac je nestao; mnoge nevjeste su izgubile obećanog; Mnoge djevojke od sada će morati živjeti bez budućih muževa. Pobjeda ne znači ništa ako se ne obnavlja i povećava protok krvi, protok svete i vrijedne njemačke krvi.

Misija SS-a, elitne postrojbe, je predati Führeru dar nove krvi: začećem djece kroz koju će teći struje ove krvi kroz svu vječnost.

Svi članovi SS-a dužni su ispuniti dužnost prinošenja djece Fireru. Mnoge djevojke će čekati čovjeka da im pomogne predati sina Führeru.

Svi članovi SS-a uživat će dozvolu kako bi izvršili ovu slavnu misiju. Država se brine o svim troškovima, a osim toga, isplatit će nagradu od 1000 maraka po djetetu svakom članu SS-a koji ispuni ovu misiju. "

Nastala je tišina: nitko nije govorio. Pukovnik je upitao: Tko je voljan prihvatiti i izvršiti ovo dopuštenje?

Nije bilo odgovora; ljudi su jednostavno ostali na mjestu dok su im lica odrazavala njihove misli.

Tada je došlo pitanje: "Gdje su bogoslovi?" Ustali smo (opaska: bilo ih je ukupno 11). I izravno je tražio moje mišljenje o tom nalogu.

"Gospodine", odgovorio sam, "u svojstvu vojnika, ne smijem imati osobno mišljenje ... niti ih izražavati."

"Dakle, odobravate li naredbu?" Što ćete učiniti?

Dok sam odgovarao, osjećao sam da se crvenim: "Nije mi dopušteno reći hoću li odobriti ili ne." Do sada sam samo čuo da se naredbe izvršavaju, kakve god bile.. "

Vojnici su prsnuli u smijeh i, kao što su mi poslije rekli, moje je lice pokazalo veliko zanimanje.

"Goldman, ti si vođa među tim crkvenim osobama i en ću ti narediti da očituješ svoje intimne misli ... pitam te, i budite uvjereni da ste slobodni izraziti svoje mišljenje bez straha od kazne."

"Hvala, gospodine Časniče. Žao mi je što je ova naredba stigla; ali osobito u vrijeme Božića. Tijekom ovog svetog vremena naše misli su usmjerene prema višim stvarima! "I nastavio sam citirajući Tacita (tu quoque Tacitus) - na latinskom, naravno, što uvijek ostavlja dobar dojam - i što je govorio o čistoći djevojaka u Germaniji dvije tisuće godina prije. Zatim sam citirao Cezareve riječi o vrlinskom ponašanju nordijskih naroda; onda se osvrnuh na srednji vijek s odgovarajućim primjerima; te konačno završih:

"Sada dolazimo do onih koji sebe nazivaju pravim Nijemcima i koji kršćanstvo smatraju pogoršanjem njemačke rase, dok se kontradiktorno  proglašavaju kršćanskom nacijom. Oni zapovijedaju dati djeci oca - bez obzira kako ili s kim - i nude nagradu za one koji ispune takvo naređenje. Jesu li to pravi Nijemci? Po mom mišljenju, nikada do danas, i po zapovijedi šefa SS-a, takva uvreda nije predložena mladim Nijemcima! " Trebao sam govoriti oko deset minuta. Bila je to moja prva propovijed.

Vojnici ustadoše i povikaše: "Bravo!" A neki su promrmljali: "Neka se Himmler brine o strastvenim njemačkim djevojkama!"

Gotovo izbi pobuna među ljudima. Susret je prekinut prije ponoći i sve grupe SS-a išle su s nama šest kilometara pod snijegom i u ledeno hladnoj noći do najbliže katoličke crkve u Jordanu.

Ljubazni stari župnik, iako je bio naviknut često viđati sjemeništarce, bio je iznenađen pred invazijom SS-ovaca,  u većini ne katolika. Nakon mise dobili smo ukusnu božićni kolač koji ponudiše dobri župljani koje je župnik pozvao na proslavu.

Naravno, sljedećeg jutra muškarci su se vratili svom brutalnom uobičajenom ponašanju, a čak su i neki od njih prosvjedovali zbog propuštene prilike prethodne noći; ali imali su duboko iskustvo ispravnosti i čvrstine u izražavanju neslaganja koje nikada ne će zaboraviti.

Sutradan su oženjeni muškarci dobili božićnu dozvolu i nakon čestitanja na govoru i hrabrosti prethodne noći, zapovjednik baze mi je dao posebnu dozvolu. Bio sam iznenađen, ali požurio sam da je iskoristim prije nego što bi se netko predomislio i natjerao me da ostanem u logoru. Proveo sam prekrasan vikend sa svojom obitelji i vratio se da završim svoju tromjesečnu instrukciju, na kraju koje sam Reichsführer Himmler je bio na čelu u posljednja tri dana.

Završni komentari:

1. Jasno je izražena poganska narav nacizma i kulta "njemačke krvi". Vjerujem da je to Bio glavni razlog njihovog poraza. Evropa se ne može braniti mimo te osnove. Samo u znaku križa može biti oslobođena masonske mržnje i progona.

2. No, odražava se i nešto drugo: nacisti su bili manje zli od današnjeg društva u kojem sotonizam hara sve otvorenije. Onda je Himmler tražio od SS-ovaca začeti novu djecu, na potpuno nemoralan način? Jest, ovo je povijesno svjedočanstvo o tome. Ali danas je još gore: danas se začimaju djeca u epruveti, u laboratoriju; traže križanja između šimpanze i čovjeka (nešto što je već sovjetski komunizam nastojao u traženju "supervojnika"). Danas se sjeme jednog muškarca koristi za oplodnju ne znamo koliko žena.

Danas se začimaju djeca u utrobi siromašnih i očajnih djevojaka - nikad to ne može biti opravdanje! - i poslije rođena se predaju - prodaju! - drugima.

Imali su dakle nacisti - SS-ovci! - više smilovanja i poštovanja nego vi, đavoli sinovi.

Dok ne kaže: Dosta!. 

Prokleti. Vaše je ovo malo vremena, Božja je vječnost. Ali i u ovom svijetu vrijeme vam je određeno.

Odvagani ste.

"Dok se mi trudimo da muslimani budu bolji muslimani, protestanti im propovijedaju"

To je misao jednog katoličkog biskupa u Alžiru. Odgovara stvarnosti. Nakon postkoncilskog zastranjenja, koje je kod jednih pretpostavljalo da se svi mogu spasiti bez obzira koje vjere bili, dok je kod drugih naglašeno nešto slično, "glavno je biti dobar". "Ako postignemo da ljudi budu bolji, onda će biti miljenici Božji"... nije ni bitno da li će biti kršćani ili ne. Da li će pristupiti Crkvi, ili ne. Da li će zatražiti kupelj u Kristovoj krvi, ili ne.

Tako katolički misionari u Svjernoj Africi, a i šire, počeše posebno posvećivati pažnju edukativnim i ostalim aktivnostima, napuštajući otvoreno propovijedanje i navještanje Evanđelja.

Zovi to kako hoćeš, ali se radi o otpadu od vjere. Smisao našeg života jest spasenje i učiniti, sjedinjujući se s Isusovom voljom i misijom, da se drugi spase. Jer, "on će doći za spasiti narod svoj od grijeha njihovih", kako je navijestio Arhanđeo Gabrijel Djevici Mariji. Nije došao da otvara fakultete i govori o ekonomiji; to mogu biti posljedice života u vjeri, i ponekad zahtijev kršćanskog života, ali nikad svrha. Instrument, kršćanski osvjetljen, za Božju zadaću i nalog.

Onda, ako se Evanđelje ne naviješta, ako se ne govori o Isusu, život je prazan, očajan i dosadan. Poguban. Stoga te inicijative postkoncilskih zastranjenja ne mogu donijeti ploda. 

Međutim, u Alžiru se dogodilo nešto drugo: dok su katolici šutjeli (uglavnom iz službenih struktura), dotle su protestanti govorili o Kristu. Na svoj način, ali barem su govorili o Isusu Kristu. Rezultat? Formiranje polutajnih skupina kršćana kojima vladajući režim želi dokinuti ono malo slobode. Bez prestanka im zatvaraju mjesta kulta (što ćemo sa tisućama džamija u Francuskoj?), te ovi idu pod šatore u skrovita mjesta (video), za sastati se tamo i imati njihovu službu i okupljanja.

[Postkoncilski katolicizam jedva propovijeda u ovakvim zemljama; dok u Evropi, u Hrvatskoj posebno, kopira pentekostalne običaje i "fore". Naopako i tamo i ovamo.]

[Naš Bog je Bog istine. Katolici to ne znaju reći? Neki se obrate samo na osnovu par rečenica koje čuju iz Evanđelja]

Koja je poanta ovog svega? Pokazana još jednom sterilnost, lutanje i promašaj ekumenizma, modernizma i ostalih gluposti Drugog Vatikanskog Sabora. 

"Prepoznati ćete ih po njihovim plodovima".

I koji je jedini mogući izlaz iz ovog živog blata za koji se trebaš plašiti ne upasti? Povratak i življenje jedine, katoličke, svete vjere koju nam je donio Isus Krist i koja nikad ne će proći, kao ni njegove riječi, kao i njegova Crkva.

Nepokajani razbojnik i socijalizam

[Pokajani razbojnik. Sigurno je vidio bolnu Majku i sjetio se svoje, kojoj je nanio toliko boli. Vjerajotno je prvo zamolio Gospu da zagovara kod njenog Sina, za  njega grešnika. Onda je ukorio neraskajanog razbojnika, priznao svoju krivicu i zamolio Isusa za oproštenje.]

Što je značajno za lošeg razbojnika razapetog s lijeva Isusu? Traži da bude spašen, makar dobro znao da to ne zaslužuje. Traži, a ne daje ništa, čak ni jedino što mu je ostalo: njegovo kajanje.

Vrijeđa Boga dok se ne kaje: "Spasi sebe i nas!", odbacujući Božji plan za spasenje svih ljudi. Prezire Boga, odbacuje Boga, psuje Boga, i još pri tom zahtijeva da bude "spašen".

Upravo to nudi socijalizam ljudima, dok ih vara budeći u njima najniža osjećanja i uvjerenja. Socijalizam (i komunizam) traže nagradu bez truda. Kvare čovjeka u samoj njegovoj naravi.

Pogledajmo koji je klasični pristup poslu, dužnostima, i pravima. Također je prisutan u Evanđelju. Poručuje stotnik Isusu: (Cf.) "Ne trebaš dolaziti, Gospodine. Jer i ja imam pod sobom podložnike, i jednom kažem 'otiđi tamo', i on ode; drugom, 'učini to', i učini. Tako i ti, samo reci riječ, i ozdraviće sluga moj."

Ovaj rimljanin je imao klasično, logično, naravno poimanje dužnosti i prava. Nije pravo na prvom mjestu, već dužnost. Pravo se daje uvijek s nekim ciljem, a taj je: izvršiti dužnost.

Masonerija, i oni iza nje u cilju rušenja kršćanske civilizacije, stavljaju na prvo i apsolutno mjesto "prava čovjeka". Zasluživao on ta prava, ili ne. Svakako, to je prevara i vodi u ropstvo. Jer čovjek je na zemlji da ispuni smisao zbog kojeg je tu. Zadaću, ono što mu je Bog namijenio. I radi toga on ima prava, da bi mogao izvršiti od Boga naređeno.

Ateizam stavlja čovjeka na prvo mjesto. A to znači sotonu. Jer čovjek ne može ništa sam od sebe. Slobodan je ukoliko uskladi svoju volju Božjoj. Inače je rob strastima, svojim slabostima, svijetu i nakoncu đavlu.

Od čovjeka se stoga, u prvom redu treba očekivati izvršiti dužnost koja na njega spada. Tako treba odgajati djecu i mlade, i nas same uvijek podsjećati na isto. Na taj način izlete ti iz glave bezbroj gluposti i besmislelnih samosažaljevanja.

Upravo tu perspektivu bezbožnosti prihvaća socijalizam i komunizam, i pravi načelo od tog gledišta na svijet. Čovjek ne gleda na svoje greške. Ne priznaje ih. Ne kaje se. Samo traži, makar ne zaslužio. Čovjek tako postaje duboko bezbožan, odvojen od Boga, i na koncu stalno nesretan.

Jorge Mario Bergoglio, u biti propovijednik bezbožnosti, trči za socijalizmom danas i sutra, i koji ga kuže to znaju (igra riječi: daj Bože da se pokaje i da nas napusti, te ne bude onog "sutra"). Uvijek mu izađe na usta. Tako i sada u Rumunjskoj: traži oprost ciganima, jer navodno drugi su im činili toliko zla.

Svakako da su svi ljudi grešnici, pa tako je i ciganima netko nanio nekog zla, možda i samo zbog toga što su cigani, i to nije dobro.

Ali treba reći da tolike politike "zaštite" cigana koje se provode posebno na Zapadu, ne služe ničem i predočavaju spomenutu stramputicu. Jer cigani trebaju u prvom redu zahtijevati od sebe nešto; htjeti biti radnici, i vjerno izvršđavati ono što na njih spada.

Ali njihova kultura je pogubna. U velikoj mjeri se ne prilagođavaju nijednoj sredini: oni su ti koji bi trebali tražiti oproštenje drugima za toliko zla koje su nanijeli.

Rumunjski cigani u Engleskoj k'o divljaci, svugdje se znaju prepoznati:

Ovaj primjer, ovo evanđeosko upozorenje, ovo Bergoglijevo propovijedanje antievanđelja trebaju u prvom redu tebe samog navesti na preispitivanje tvojih običaja. Stoga, zahtijevaj od sebe više nego itko drugi! Zahtijevaj od sebe više od drugih! Traži svoja prava koja imaš za ispuniti zadaću koju ti je Bog naložio na ovoj zemlji.

Budi sretan jer je izvršavaš, i zadovoljan u malom. Odškrinut ćeš vrata putu blaženstva.

Zašto su umrli toliki saveznički vojnici prije 75 godina?

Ne znajući, za ovo su umrli:

i za ovo:

i za ovo:

i za ovo:

za demokraciju i komunizam, vrlo slično jedno i drugo. U demokraciji pet partija, u komunizmu jedna. Ali funkcioniraju jednako. Reci nešto politički nekorektno, proguta te zemlja.

Nisu se borili za narod, već po jakobinskom receptu: "sve za narod, ali bez naroda". U ime Luciferovog svjetla donešenog iz njihovih loža.

Prije svega, ne malo od tih nesretnih momaka nisu bili sveti. Toliko da su tisuće francuskih žena bile silovane.

U Njemačkoj oko 750.000. Boljševici još više u Poljskoj i Njemačkoj.

Činjenica je ova, sviđalo se nekom ili ne, ali ovo je zabranjeno reći: da nije bilo Njemačke, SSSR bi došla do Atlantika.

To je vidio američki general Patton, na čelu američkih trupa u Njemačkoj 1945: "borili smo se protiv krivog protivnika", rekao je. Rekao je, i imao prometnu nesreću. Dvoje auta išlo onim razrušenim putevima, i jedno udari u njegovo. I onda se vrati pa još jednom.

Nije još bio umro. Odvedu ga u bolnicu, i odatle zove svoju ženu u Americi: "izvadi me odavde bilo kako, ubiti će me". Supruga nije mogla postići ništa na vrijeme.

To je bila masonska pobijeda, dovršetak prvog svjetskog rata, kada su uništili zadnji katolički imperij Austrougarske, i rusku carsku monarhiju. To je ono za čim ja žalim, a ne za Jugoslavijom. I od tog gubitka masonska Republika Hrvatska, kao i njen komšiluk, mi ne gasi žeđ.

Evropa i njeni narodi su izgubili - svi - jer se Bog napustio. To je jedini ključ za izlaz iz paklene vatre u koju nas staviše: povratak Bogu. Nešto što ti nitko ne može oduzeti ako se odlučiš na taj korak.

Opozicija laika Bergoglio-postkoncilskoj crkvi postaje sve vidljivija

Nije više kao prije. Sve više i više, prvenstveno laika, protestira protiv postkoncilske sramote.

Prije četiri godine, Bergoglijev miljenik Kardinal Maradiaga davao je nagovor u Cincinnati, USA. Lokalni novinari su zamijetili nešto neobično: katolici sa parolama protiv Maradiage i Bergoglia. Bergoglio nije Papa, te su prenijeli vijest kao znak sve veće opozicije prema Franjinim zahvatima:

Interesantno je da talijanska katolička oporba Bergogliu, da tako kažemo, otvoreno ga ne zove "Franjo", već "Bergoglio", prosvjedujući protiv njegove politike, nikad bolje rečeno, na samom Trgu Svetog Petra. Sve češći slučajevi:

Činjenica je da je Salvinijeva Liga prije izabranja Bergoglia imala samo 3% glasova; danas ima 30%, i Salvini je prvi talijanski političar. Značajno je i napomenuti da je Liga još davno htjela ponuditi katolicima asistenciju na Tradicionalnu Katoličku Misu, ali bi naišli na otpor pokojeg biskupa. Danas već nije tako i tradicionalna misa se prenosi redovito preko njihovih radio programa. Nek gutaju pljuvačku kome se guta.

Kad Franjo (tako ga zovu) nije htio podržati skup obitelji protiv politika pro pobačaja i pro rodne ideologije, katolici su mu ostavili poruku: "Bergoglio, ovog ćemo se sjetiti".

Dobro i istinito rečeno. I potvrđeno.

Ali nije samo Bergoglio u pitanju: i druge njegove međureligijske ulizice nailaze na sličan otpor. Australijski biskup Foley je sazvao - gogohulno - u katedrali neki navodno međureligijski sastanak za mir i harmoniju. Budisti i muslimani ne mogu falit.

Ali nisu falili ni petnaestak katolika koji su pred katedralom molili krunicu kao zadovoljštinu za ovo svetogrđe. Biskup poludio: "ovi prosvjedinici - na drugom mjestu ih zove "fanaticima" - idu protiv Crkvenog nauka".

Ma nemoj molim te! Misliš ti da ćemo te uvijek trpiti, i vaše bljuvotine.

Pripremi se, ovo počinje.

Bilo jednom ne tako davno: večera, razgovor bez TV, molitva, spavanje

O tebi ovisi da li ćeš predati svoju djeci Sotoni na odgoj, ili ćeš intervenirati hrabro, vjerski, i jednostavno.

Nije tako teško.

Šesti mjesec, mjesec posvećen Srcu Isusovom. LGBT sotonski ga proglašava "mjesecom ponosa". Trump, lažna opozicija u službi nove ratne potrebe

Trump izjesnim fintama privlači za svoje ciljeve konzervativce. Daje mrvicu za obitelj i život, za kontrolu granica i borbi protiv globalizma (uspostaljanje carina), ali s druge strane snažno ide naprijed podržavajući sotonski plan svjetskih moćnika.

Navodno, brani LGBT-ovce:

Budući da slavimo mjesec LGBT Pride i priznajemo vrijedni doprinos koji su LGBT članovi doprinijeli našoj naciji, pokažimo također solidarnost sa tolikim LGBT osobama koje žive u na desetine zemalja širom svijeta koje kažnjavaju, šalju u zatvro, ili čak primjenjuju smrtnu kaznu nad ovim pojedincima...

Ali to nije nikakva obrana. To je u prvom redu kvarenje vlastite nacije. I tu je u službi istih. Ali ne ostaje samo na tome: "ili čak primjenjuju smrtnu kaznu nad ovim pojedincima..." Na koga cilja? Na Iran, svakako. Ne na Saudijsku Arabiju, njegovog (i izraelskog) velikog saveznika. Potrebno je privući konzervativce u zamku liberalizma i dobiti od njih podršku za rat koji se priprema protiv Irana.

No, prvo se podsjetimo kako je jasno upozorava Levitski Zakonik:

Levitski Zakonik, 18:22, "Ne smiješ općiti s muškarcem kao sa ženom. Bio bi to čin gada."

Levitski Zakonik, 20:13, "Ako muškarac sagriješi s drugim muškarcem kao sa ženom, počiniše obojica sramotu."

U zadnjem stihu nadodaje se "Moraju se kazniti smrću. Krivi su smrti.", upravo što se primjenjuje također i u Iranu. To je bio propis za vrijeme bez milosti. Danas ta kazna nije nužna, ali ostaje jednako gadan i gnusan čin koji treba biti osuđen i nikako promican. Samo sotonisti to promiču, i nije nikakvo čudo da u redovima LGBT ima kojih 50% sotonista:

Sažetak: s bilo koje strane, iznutra i izvana, s lijeva i s desna, posebno Zapad je napadnut (mi, nitko i ništa, svakako smo na toj strani).

Trebamo znati samo jednu stvar: naša poruka, nas kršćana, može biti samo ona prorečena još od Izaije i drugih proroka: ne traži saveznika sa Egiptom; ne traži ga sa Filistejom, sa Asirijom... s nikim osim Boga jedinoga.

Samo kršćanska civilizacija može doprinijeti borbi protiv ovog zla, i učiniti da manje duša propadne. Rješenje? Budi kršćanin. Ostavi druge. Ti budi kršćanin!

Odluči se na svetost, danas. Onda tvoja obitelj. Tvoje radno mjesto, situacija i okolina. Loši su? A da li se moliš za njih.

Počinješ danas.

Potrebna životnog plana.

Bergoglijeva vječna igra riječima; korištenje evanđelja za političke (ljevičarske, globalističke) potrebe

Kad Bergoglio govori o Evanđelju, to je da ga izvrne i iskoristi za svoje svrhe. Istina je, nakon evropskih izbora, potpuno prema predviđenom, pošao je u (vatrenu) opoziciju. Salvini zaustavlja dovoz - prava riječ - inmigranata (ilegalaca, džihadista, i tko zna?), o ovaj bijesan kao ris. Što da kažem, pita se? Kako da uvjerim vjernike da Salvini ne djeluje kršćanski?

No, vjernici nisu budale. Oni koji jesu, te dozovu da dadnu kakav intervju i podrže Bergoglia. Ali milijunima običnog puka zatvaraju usta. Ovaj put, ipak, nakon tolikih poniženja, puk se pobunio i stavio u kutiju izvjesni glasić. Glasić po glasić, i Franjo poludje.

Koristi ovaj trik: Isusovu poruku poniznosti i htjeti biti posljednji i dopustiti vrijednijem od sebe biti ispred. A ako trebaš biti pozvan naprijed, Bog će to učiniti. Savjet Isusa Krista je Riječ Božja... upućena na pravo mjesto i u pravom kontekstu.

Franjo ga koristi za političku prevaru: kršćani trebaju biti zadnji, i na osnovu toga treba primiti ove što dolaze.

["Papa Franjo protiv izreke 'Prvo talijani': Kršćani kažu 'Prvo zadnji'"]

Prešo si se u jednoj stvari, pokvarenjače: talijani su postali zadnji u svojoj vlastitoj državi. Prema tome, i po tebi, trebali bi biti prvi, te osvajačima zatvoriti vrata (što je još nešto drugo i u što sada ne ulazimo).

Ali, ima još nešto: osim što je apsolutno izvađen citat iz konteksta pouke o poniznosti, postoji drugo načelo koje se ovdje treba primjenuti, a to je: postoji red u ljubavi. Nitko ne će ostaviti svoje dijete gladno i nezbrinuto dok traži "pomoći" drugima. Nema dobrog cilja preko loših akcija.

I na koncu, Sv. Pavao utvrđuje kršćane u pravom načinu razmišljanja (Prva Timoteju, 5:8): "Ako li se tko ne brine za svoje, osobito za ukućane, odrekao se vjere i gori je od nevjernika."

Tebi to stoji k'o prst na ruku.

Uništeni London. Razmišljanje o obaranju zapadne i naše civilizacije

U Londonu su svega 45% bijelaca. Radi se o gradu u kojem živi možda duplo više stanovnika nego u cijeloj Hrvatskoj. Otprilike od Triglava do Drine, koliko je duša, može stati u taj megagrad (skoro devet milijuna 2016.). Dakle, tu su milijuni crnaca, azijaca, i posebno muslimana. Najmanje bijelaca u glavnom gradu Velike Britanije:

I globalisti to predstavljaju kao realnost, sadašnjicu, "nadu" i "primjer".

Činjenice su ove: London ima više ubojstava od Njujorka unatoč zabrani vatrenog oružja (ubojstva su uglavnom noževima i raznim vrstama mačeva i sablji). Dakle, stvari ne idu. Bolje reći, ne idu na dobro.

Ali oni koji uništavaju London, i cijeli Zapad, dok ne dođe red na balkanske jadnike sve po redu koji se nikad u životu nisu ništa ni pitali, pripremaju brzu i prebrzu zamjenu pučanstva. Slika postotka djece stranog porijekla i domaćih u englenskim gradovima:

Pučanstvo koje se ne osjeća englezima, i to kažu: ja sam londonka, ne engleskinja:

No, kad je čuveni engleski glumac, zbog svega rečenog, rekao nedavno da London nije više London, bacili su se na njega (mediji, ne obični puk koji čeka svoje smaknuće) drvljem i kamenjem. Čovjeku već 80 godina pa mu svjedno.

No, ostalima ne bi trebalo biti svjedno. I što rade presotalima? Izlažu ih svojeraznim đavolskim naputcima, koristeći LGBT eksperimente, još gore od toga, za oslabiti i uništiti što je preostalo. Djeca se sada osjećaju bliže svom ocu kad je postao "mama":

Čemu nabrajati dalje? Plan zlih je jasan. Nekad najljepši kontinent, najuređeniji za življenje gubi se pred našim očima. Gube ga i uništavaju. Umjesto da upute druge krajeve svijeta kako se organizirati u civiliziranom društvu - makar s tehničke strane - mrzitelji našeg društva (nemojte misliti da žele nas poštediti) - prave primitivizam u nekad sređenim državama. Ove nestaju pred našim očima.

Znamo koji je razlog: napuštanje Boga. Kao kad je Bog opominjao Izraela u Starom Zavjetu predavanjem u ropstvo pogansmim narodima, tako danas Evropa pada u poganske ruke jer je napustila Boga. Makar bolje reći jer su joj zli oduzeli Boga.

Da li će biti moguća reakcija i povrat? Bogu je sve moguće, ali ako ne bude odgovora velikim i značajnim obraćenjem... biti ćemo svjedoci neviđenih drama pred našim očima.

Bože Isuse, smiluj nam se. Majko, pomozi nam, spasi nas. Ne uzdajmo se u Egipat ili Asiriju, u lažne saveznike. Samo u Boga i Majku njegovu kao pomoćnicu i zagovornicu.

Demokracija, jedno od najgorih oblika vlasti i državnog uređenja

Churchill je cinično izjavio: „demokracija je najgori sustav vlasti, izuzev svih drugih koji su se izmislili”. Cinično jer u isto vrijeme tvrdi da je loša vrst vladavine, ali odmah nadodaje da je manje loša od svih drugih oblika. Prema tome, to je ustvari nešto najbolje što možemo imati.

Nije istina. Demokracija je jedno od najgorih državnih uređenja, tu negdje sa komunizmom. Do te mjere da nije nužno da bude gora od komunizma. Nekad može biti i gora; nekad bolja. Može čak biti gora i od islamizma, jer demokracija je u stanju navodnim „slobodnim izborom” dovesti islamsku državu tamo gdje je nikad nije ni bilo, kao što opažamo danas u Evropi.

Diktatura, ili čak apsolutistička monarhija, ne moraju nužno biti loši: ovise od diktatora ili kralja. Ako je diktator dobar, dobra će biti i vlada. Staviti će na prava mjesta dobre i sposobne ljude, i bit će bolje za sve. Ako je diktator loš, onda imamo tiraniju. No, tiranina je lakše skinuti jer se radi samo o jednoj negativnoj osobi ili vladaocu. Skinut taj s položaja, može se staviti bolji od njega i tako biti riješeni mnogi problemi. Iza lošeg predsjednika u demokraciji jesu svi oni koji su ga izabrali, i ako skineš jednog takvog, drugi slični dolazi na vlast.

U čemu je zlo demokracije? Prije svega, zasnovana je na jednoj lošoj osnovi, a to je pozicija prema kojoj svi ljudi su dobri po naravi, i dobro izabiraju. No, to nije tako. Znamo da ima zlih ljudi, i ako takvih bude puno, izabrati će loše predstavnike. Dalje, općenito gledajući, masa ljudi traži samo osobne interese i ne ono što je zajedničko i dobro svima, ne samo njima. Prema tome, vrlo je teško demokratski napraviti neki pozitivn pomak. Takvih slučajeva je vrlo malo.

Demokracija je loša sama u sebi i zbog sljedećeg: izjednačava glas jednog dobrog, poštenog, požrtvovanog čovjeka sa glasom proste, loše osobe i ljenčine. Kako ta dva glasa mogu vrijediti isto? A ipak u ovom političkom uređenju, oni vrijede isto.

Odatle ne može proizaći ništa dobro, kao što možemo i provjeriti. Ako svemu ovome nadodamo diktatorsku i totalitarnu kontrolu medija koju vrše današnji moćnici, tj. mediji su u rukama onih koji imaju novac, jasno je tko će vrlo lako pobijediti na izborima. Oni čije su informacije i propagande sveprisutne.
Škotski povijesničar Sir Alexander Fraser Tytler (1747 – 1813), donosi svoju ispravnu analizu, nimalo danas politički korektnu, koliko nasuprot ispravnu: 

„Demokracija ne može postojati kao permanentni oblik vlasti. Samo postoji dok glasači ne otkriju da sa svojim glasom mogu sebi udijeliti darežljive izdatke državne blagajne. Od tog trenutka, većina uvijek glasuje za kandidate koji im obećavaju veće blagodati, uz posljedični rezultad da demokracija uvijek završava u kolapsu zbog nerealne porezne politike, i uvijek je nasljeđuje diktatura.”

U biti, dolazimo na isto: pogubni rezultati demokracije efekt su činjenice tendencije ka lošem od većine ljudi. Efekt su nagnuća na zlo ljudske pale naravi. Nagnuća traženja osobne koristi nasuprot općoj.

Razlog dakle nužno negativnih posljedica demokracije jest život bez milosti, napuštanje Boga od velikog broja građana. To je sažetak proročke poruke Solženjicina u svom nagovoru u Americi, 1983: sve ovo što nam se dogodilo u Boljševičkoj Revoluciji i poslije, jest zbog napuštanja Boga. Nešto što je također vrlo prisutno na Zapadu, i što će biti njegova skora budućnost. Zapad promiče individualnost i zasniva se na sebičnom traženju vlastite koristi koja vodi u propast.
Iz čisto naravne perspektive, protiv demokracije upozorili su i Platon i Aristotel. Prvi je učio da je demokracija – vlast naroda – korupcija Republike, koja treba biti vođenja mudracima, ne glasovima rulje. Zbog toga je tražio da upravno vijeće bude sačinjeno od zrelih i isprobanih osoba starijih od 50 godina, jer tada je već teže da budu izloženi tolikim ljudskim strastima. Gledaju smrti izbliza, izvježbani su u službi narodu i oni koji bi prije tražili osobnu korist, bili bi već udaljeni. Po Platonu vlast treba voditi duhovna i aristokracija koja je pripremljena kreposnm življenjem za vlast na uslugu svima. Totalno suprotni koncept onom što vrijedi danas.

Aristotel ide istim putem naznačujući da je masa „materija”, tj. bezoblična, i treba primiti oblik od sposobne manjine koja će je voditi.
To je koncepcija koja je bila prisutna u Srednjem Vijeku na Zapadu, u Kršćanstvu. I zbog toga to vrijeme danas sotonom opčinjeni zovu „mračno doba”. Ne, ovo danas je mračno doba, ne ono. Uz nadodatak da su zakoni trebali biti inspirirani kršćanskm duhom i evanđeoskom mudrošću. 

Kralj je trebao imati dobre, mudre i izučene savjetnike koji bi blagodatno vodili državne poslove. U slučaju kad to ne bi bio, mogao je biti svrgnut. Nekad i od samog Pape, kao što  je učinio Inocencije III.

[Engleski kralj Ivan, izopćen iz Crkve 1209. i raskrunjen od Pape 1213. zbog napada na Crkvu i okrutne vlasti]

I što danas? Danas nije kršćansko vrijeme, već vrijeme sotonskog haranja. Sami sotona preko medija pere glave masama i ova izabire svoje robovlasnike. 

Jedan pozitivni pomak bio bi u traženju da političari moraju položiti izvjesne ispite kojim bi makar mogli posvjedočiti izvjesnu spremnost. Govorimo o jednoj vrsti tehnokracije. Izvjesne stvari bi mogle biti stavljene na referendum. Uglavnom, cilj bi bio postaviti sposobne ljude na vlast. Za biti direktor jedne bolnice potrebno je biti liječnik, a predsjednik države može biti bilo tko. Apsurd.

Svakako, ni tehnokracija nije nikakva garancija dobrog ishoda. Koji će zakoni na koncu biti donešeni, ovisi fundamentalno o konfiguraciji pučanstva. Što je više dobrih kršćana u nekj državi, to je njena budućnost sigurnija. Samo i jedino tako može se zazvati blagoslov s neba i postići zaštitu. To je polje na kojem trebaju raditi svi kršćani, posebno oni najsvjesniji i požrtvovaniji. „Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muči graditelj”, davno je rečeno.

Također je potrebna kulturana borba u koju se trebaju uložiti svi odgovorni ljudi, spremni žrtvovati svoj osobni dobitak na korist općem. Tada, Bog uzvrati i udijeli blagoslov.

Da se ne zaboravi, potrebno je ne zaboraviti: muslimanski napadi na Salerno (IX st.) i Otranto (XV)

Džihad je želio proširiti se cijelom Evropom. No, sa zapadne strane, nakon prvih prodora iza Pirineja, arapske snage se susreću sa djedom Karla Velikog, Karlom Martelom, koji ih skrši do nogu kod Poitiersa 732. (samo sto godina nakon Muhamedove smrti) i protjera ispod Pirineja sa španjolske strane. Nakon toga pobijeđuje ih još nekoliko puta i definitivno udaljuje sa franačkog tla.

Međutim, Sredozemlje je bilo pod potpunom arapskom kontrolom. Njihovo gusarenje i pljačka, te odvođenje zarobljenog roblja (jer arapi su stvarali imperij na osnovu ukradenog zlata i srebra, te radne snage; njihova aktivnost imala je glavni cilj širenje Islama i bogaćenje, između ostalog za financiranje troškova ratnih pohoda), proizveli su i ekonomsku depresiju zapadnih zemalja od osmog pa do jedanasetog stoljeća.

Svi otoci bili su pod njihovim udarom; more je bilo vrlo opasno za kršćanske zemlje, arapi su imali veliku prevlast na Sredozemlju. 846. iskrcavaju se u rimskoj luci i stižu do Rima, profanirajući Baziliku Sv. Petra kao i Sv. Pavla. Džihadisti vandaliziraju i pljačkaju obje bazilike, profaniraju svete grobove za kršćanstvo, Sv. Petra i Pavla. Odnose sa sobom zlatni križe i srebrenu oblogu oltara darovanu od Karla Velikog.

Ovi bogohulni naleti potiču Papu Lava IV podići čuvene zidove oko Vatikana.

Istih godina događa se gnusna opsada Salerna, pedesetak km ispod Napulja. U pokušaju proboja, saracenski vođa postavlja ležaj nasred oltara i tu svake noći "žrtvuje" djevičanstvo jedne časne sestre dok je trajala opsada (Gibbon, Dekadencija i pad Rimskog Carstva). Čista imitacija - jer je isti autor - sotonskih žrtava silovanja djevojčica.

To se događalo u ime džihada, Alaha i njegovog poslanika.

1480., Sultan Muhamed II osvaja Otranto, i prije bježanja pobije polovicu od njihovih 22 tisuće mještana. 800 građana Otranta ritualno je ubijeno - odsječena im je glava - jer nisu htjeli otpasti od kršćanske vjere i prihvatiti Islam za spasiti život na ovom svijetu.

To se sve događalo u južnoj Italiji koja je imala sreću za ne pasti definitivno i trajno u muslimanske ruke.

Sve do sada, kada izdajnički kler, s biskupima na čelu, uz navijanje Uzurpatora na tribinama, ne zove hodže, kao ovaj biskup u Bariju, da usred crkve - čak katedrale! - zazove onog istog Alaha i pozdravi onog istog Muhameda u čije ime su silovane one časne sestre, i u čije ime su pobijeni mučenici Otranta.

To čine u ime one proklete drugokoncilske nauke "zaboravimo što je bilo", odnoseći se na relaciju kršćana prema muslimanima.

Sada su naše crkve i katedrale oskvrnute unutrašnjim izdajnicima koji dopuštaju da se bogohulno vrijeđa spomen na mučenike i kršćanske žrtve posotonjenih članova sljedbenika antikrista, jer ne priznaju Kristovo božanstvo.

To radi ovaj izdajnički kler koji zaziva prokletstvo na sebe i na druge. Dao vam Bog brzo obraćenje prije nego što zazovete sumpor s neba na vas i na nas.

Zašto pada Sjeverna Afrika pod Islam?

Kršćanski pisci nisu mogli promatrati kako nekad prekrasni predjeli Sjeverne Afrike – današnja Libija,Tunis, Alžir, Maroko, osim Egipta – redom i vrlo brzo padaju pod arapskim džihadistima. Muhamed umire 632., a već 698 pada Cartago, zadnji veliki grad Sjeverne Afrike. Prije toga je pala patrijarhalni prijestolncia Aleksandrija - 641 -, čija je stolica ustanovljena od evanđelistge Sv. Marka, najljepši grad svijeta, pa onda Hippo, gdje su postavljeni temelji teologije zapadnog kršćanstva preko riječi i pouke Sv. Augustina.

Te regije zbog dobre klime i rimske kulture izgradnje i zemljoradnje bila su velika kulturna sjedišta. Kada je kalif Omar dao naredbu za paliti sve knjige Aleksandrijske biblioteke, papirusi su gorili kroz šest mjeseci, toliko im je trebalo vremena za sve spaliti.

Kako je to bilo moguće? Zašto je Bog dopustio da tamo gdje se jednom propovijedalo njegovo Evanđelje preko tako svetih ljudi, kako je moguće da sve to sada postaje zapuštena pustinja bez ploda?

Crkveni pisci su napisali u VII stoljeću jednu knjigu koja je sadržavala duboko razmišljanje o ovom stradanju. Knjiga je nazvana Apokalipsa (ne radi se o novozavjetnoj knjizi) i evo jednoj značajnog ulomka:

„Ne zbog toga što bi On ljubio njih (muslimane), dade im Gospodin Bog moć za porobiti zemlju kršćana, nego zbog kršćanske nedostojnosti. Nešto ovako nikad se nije dogodilo niti se moglo dogoditi kroz sve generacije. Jer se muškarci obukoše u haljine bludnih žena i prostitutki, uresiše se kao žene i otvoreno stajaše na trgovima i raskršćima gradova i zamjeniše naravne odnose sa nenaravnim...

Jednako, žene učiniše iste stvari kao i muškarci. Otac, sin i brat općiše sa jednom ženom koja se doticala svakog rođaka... Zbog ovoga Bog ih predade u ruke barbara, to jest, zbog njihovog grijeha i zaudaranja. Žene će se onečistiti ljudima koji su već zagađeni, a sinovi Jišmaela izgubit će se zbog njih.“

Ne može se ne izvući poredba sa današnjim vremenom promidžbe svih mogućih poroka na svim širinama:

Uz zdušnu podršku unutrašnjeg neprijatelja ("ako gledamo na "neubičajene",  gay parove, kao Božju djecu, stvari bi išle drugačije". Da, kad bi ih upozorili da ih čeka pakao ako nastave tim putem):

Ne može se jednako ne donijeti jedini logični zaključak o našoj budućnosti, i jedino moguće rješenje koje može izbjeći propast.

Franjo priprema teren: "Crkva treba imati hrabrosti za napustiti svoje tradicije"

Treba imati hrabrosti da tebe nabije nogom, što bi bilo najprimjernije; da izvrši egzorcizam na mjestu koje si isprljao i da može doći katolik na Svetu Stolicu kako Bog zapovijeda.

Rekao je to na misi za učesnike Caritas Internationalis (23 svibnja). Počinje isprevrtanjem Prvog Sabora u Jeruzalemu (opisanog u Djelima Apostolskim), kad se odlučilo ne tražiti od kršćana poganskog porijekla prihvatiti židovske običaje i Mojsijeve propise. Savršena odluka, jer kršćanstvo je dar Božji, a ne plod ljudskog rada, muke i napora, a posebno zakona koji nemaju snagu dati milost. Propisi Starog Zavjeta služili su Židovima pripremiti ih za prihvaćanje Krista; već kad je jednom Krist uništio grijehe svijeta svojom smrću, tj. svima onima koji u njega vjeruju preko njegove Sv. Muke i Uskrsnuća, dovoljno je prihvatiti Božji dar u Sinu Božjem za početi novi život u milosti.

Prema tome, te tradicije koje su bile odbačene kao nepotrebne i nesuvisle, nisu bile kršćanske tradicije. A sad Bergoglio, u ime tog odbacivanja nekršćanskih tradicija, želi odbaciti upravo kršćanske... i staviti svoje.

To je jedna ideja koju modernistički isusovci provlače ima već decenijama: Crkva nije nešto što je ostvareno, već što treba biti postignuto. Radi se o "evoluciji dogme" i ostalim sotonskim idejama. Stoga Jorge, u istom smislu, počne prosipati svoje bljuvotine: "prvi kršćani nisu trebali 'stožere nauka i tradicija' već jedino navještaj da je 'Bog ljubav'". Tim kršćanima, varalico, Isus sam je rekao: "upoznat ćete Istinu i Istina će vas osloboditi", "Tada Isus progovori Židovima koji Mu povjerovaše: "Ako ostanete u Mojoj Riječi, uistinu, Moji ste učenici;". Nema ljubavi bez istine; jer ako nema istine, tu je laž, varanje, i ne može biti ljubavi. Svoje savjete ostavi za susret sa Bob Dylanom i njegovom publikom.

Dalje kaže da Krist nije rekao mnoge stvari svojim učenicima s ciljem da Crkva nauči "prijeći preko želje za jasnoćom i redom". Ovo također proturječi prije rečeno, kao i obećanje Duha Svetog upravo da ih podsjeti "na sve što im je tumačio", jer niti jedna kasnija odluka ili nauk Crkve može proturječiti ono što je Krist potvrdio jednog za uvijek.

Na koncu, zašto sve ovo? Priprema za Amazonsku sinodu u listopadu. Za nove torpede koje će lansirati na brod Crkve i reći: "to je razvoj nauka, prihvatite to, ja vam to kažem. Trebate biti poslušni, slušajte vašeg Papu".

Treba te spucati nogom, eto što treba.

Najgroznija slika demokracije. Sadašnosti, ne samo bliske budućnosti

Našao sam ovu sliku izbora u Ceuti, španjolskom gradu i luci na sjeveru Afrike. Predstavnik partije kritične prema inmigrantskom valu i koja želi zaustaviti taj proces, izvrijeđan od predsjednice biračkog stola:

Da, dobro ste vidjeli: ova službena predstavnica, sa španjolskim državljanstvom, nosi nikab i vrijeđa ovog militanta jer pripada partiji koja se usuđuje tražiti nešto takvo.

Kako je uopće moguće da se netko predstavi kao službena osoba u ovakvom stanju? To je već poraz. Vijest donosi da će lider te partije podnijeti tužbu protiv ove žene (pretpostavljamo da je žena). No, poraz je već u tome što se ovo uopće može dogoditi.

Ceuta graniči sa Marokom i muslimansko pučanstvo je skoro većina u gradu. Doslovna slika Evrope u nekim njenim dijelovima, i bliske budućnosti u sve širim oblastima.

Evo vam vašeg dijaloga i prihvaćanja Islama kao "religije mira", pojam u čijem promicanju su učestvovali toliki postkoncilski "teolozi".

Ovo nam je i tvoj poljubac doprinuo u dobroj mjeri, Wojtyla:

["Svetac" koji ljubi Kuran. Ma je li molim te?]

Koliko treba upozoravati za vidjeti oluju što se sprema nad našim glavama?