Da nije Franjo kakvo božanstvo, pitamo se gledajući njegov službeni portret:
Da, sviđa mu se, nema šta:
Osim što je Franjo predstavljen u centru okupan svjetlošću, i Sveta Obitelj na sporednom mjestu - ali eto tu je, kao da bi Franjo bio pobožan - obratite pažnju na poziciju Franjinih ruku: nema tu ni krunice, niti stava molitve sklopljenih ruku, dok je njegov inače čudni križ prikriven, skoro po običaju. Ali još više: njegove ruke su prekrižene u vidu X, masonsko kabalskog znaka "transformacije" i drugih sličnih značenja. Jim Tresner, mason stupnja 33, komentira o značenju X: "Predstavlja (osim znaka Osirisa i sl.), rimski broj 10, simbolizira 10 yuds, ili manifestacija Drva Života Židovske Kabale (Sephiroth). Znači da kandidat ovog stupnja nosi dva kordona (mala užeta), jedno crno i drugo bijelo koje predstavlja dualnost masonske doktrine. 'Njihovo ukrštanje sugerira ujedinjenje suprotnih ili ravnotežu (Red Kaosa)'. 'Ovaj stupanj donosi duhovni stres ili skok u pripremi za transformaciju, profinjenje i redefiniciju koja ima doći'." "X je antični simbol promjene ili transformacije... pridružen u srednjevjekovnoj umjetnosti i u renesansi dolasku Mesije koji će napraviti nove sve stvari". Jim Tresner, 33. Dnevnik Škotskog Rituala. A znamo tko je "Mesija" za kabaliste
Vjera je čin intelekta kojim se prihvaćaju istine objavljene od Boga i Crkve. Zbog toga vjernik čvrsto stoji na zemlji, jer njegova vjera iako nije plod razuma već Boga, ipak je razumna jer istina ne trpi proturječnosti.
[Ekstaza Svetog Josipa iz Copertina, drvorez iz XVII st.]
Samo u vrlo rijetkim slučajevima, Bog posebnim zahtjevima obuzme neku svetu dušu i poučava je na mističan način preko ekstaza i uzdignuća duha prouzročenih specijalnom Božjom intervencijom. Upravo danas se slavi Sveti Josip iz Copertina, franjevački svetac iz XVII stoljeća. Njegove ekstaze bile su tako učestale da je lebdio u kontemplaciji kroz dosta vremena. Starješine su mu zbog toga zabranjivale javno služiti misu, da bi se izbjegao spektakl kod vjernika. Ipak, bio je doista na glasu velike svetosti preko svoje poniznosti, primjernog života, molitve i dugih pokora. Bio je istraživan i od inkvizicije koja je - logično - morala provjeriti pravovjernost nadnaravnih pojava. Doista, Sveti Josip iz Copertina spuštao bi se na zemlju budeći se iz ekstaza po zapovijedi njegovih pretpostaljenih.
[Sv. Josip lebdi u pravcu Bazilike u Loretu]
Međutim, ovakvi specijalni Božji zahvati su vrlo, vrlo rijetki. Za ogromnu većinu kršćana Bog traži tihi život izvršavanja običnih dužnosti preko kojih se vjernici posvećuju i rastu u milosti iz dana u dan.
[Tijelo Sv. Josipa iz Copertina koje se čuva u Bazilici njegovog imena]
Kod karizmatika i drugih sličnih pojava na prvo mjesto dolazi doživljaj, jedna vrsta duševne ugodnosti, zadovoljstva i zanosa.
Dolaze do toga da se osjećaju neugodno bez takvih posebnih raspoloženja i poleta. Zato idu sa seminara na seminar tražeći ovog ili onog, i posebno "duševni štimung" koji im kroz to vrijeme donosi izvjesni zaborav na životne probleme i razne žalosne situacije.
Drugim riječima na prvom mjestu dolazi ne intelektualni čin vjere, već traženje određenih emocija. Dolazi do situacija u kojima se gubi racionalnost i slobodni i staloženi sud razuma. Osoba izlazi na nesigurni teren u kojem može postati žrtva nepoželjnih i opasnih utjecaja.
Ukratko: radi se o teškom udaljenju od kršćanskog duha.
Usput, Franjo ne blagosivlje, već vrši ljudske čine "blizine" kao mahanje, grljenje, ljubakanje; općenito geste nezrelog tinejđera.
Jer on propovijeda prirodnjački humanizam, mimo svake nadnaravne podloge. Njegova je religija svijeta, i on je njihov poslanik dok ne dođe onaj komu on priprema put.
Jer ga nema. Kako će dati ono što nema? Naime, jadni mladi iz Sicilije došli kod ovoga da im kaže koju, i da ih na koncu "blagoslovi". Kad ono, on ne će. Jer ovdje, zbori, ima ih iz drugih kršćanskih zajednica, pa možda i agnostika (nevjernika). I onda takvima želi da ih Bog (koji?) potakne na "traženje" itd.
Kad bi on bio doista Kristov Vikar, zazvao bi Kristovu milost za sve. Katolici bi bili ojačani time, a ne katolici bi također bili od Boga potaknuti da se približe pravoj i jedinoj Crkvi. Budući da je to pravo i najveće dobro, Kristov Vikar se toga ne stidi, naprotiv. Svjestan je svoje dužnosti koju ispunjava.
Ali Bergoglio je dosljedan jer je njegov zadatak promidžba nove svjetske religije, i u takvoj istina ne može biti propovijedana samo i isključivo iz navodno "Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve". Bože sačuvaj, koja drskost! Pa to danas ne ide!
Sveta Ivana Arška bila je izručena od Ivana Luksembruškog, plaćenika Grofa Borgonje, saveznika Engleske. Osuđena u Ruanu, njen proces bio je poslan na Teološki Fakultet u Parizu. Sorbona (200 teologa, plus 16 biskupa i svećenika!) je nepravedno osuđuje.
Jedan proniciljivi povijesničar uspoređuje stav galikanskih pokvarenih doktora prema Svetoj Ivani Arškoj, sa pozicijom koju su imali prema vladajućem Papi, Eugenu IV, kada su bili okupljeni u šizmatičnom saboru u Bazileji. Ovaj sabor je računao samo sa 60 biskupa ili svećenika spram 480 biskupa okupljenih u Ferrari, i poslije u Florenciji za podržati Eugena IV. Naprotiv, računali su sa 300-400 doktora, većinom intelektualnog porijekla iz Pariza, domovine galikanizma:
"U progonu Djevojke, pariški doktori prezreli su presudu biskupa okupljenih u Poitiersu; na sjednici koja je nastojala skinuti velikog Eugena IV, nije bilo više od 39 prelata sa mitrom, najveći dio njih svećenika; samo sedam ili osam biskupa glasovali su za zločin; ali bilo je više od 300 doktora. Mnogi razlozi pretendirane osude Pontifeksa identični su pretendiranoj osudi Djevojke: i jedna i druga krše svete kanone, buneći se protiv svetog sabora, šizmatični, heretici, tvrdoglavi, itd. "(J. B. J. Ayroles: Ivana Arška na oltarima i obnova Francuske, Pariz, 1886).
Mnogi teolozi koji su osudili Svetu Ivanu Aršku imali su, doista, glavnu ulogu u Bazilejskom saboru koji je držao stav superiornosti Sabora nad Papom (tkz. "koncilijarizam") i dolazi dotle da "smnjenjuje" legalnog Papu Eugena IV. Neki od učesnika Bazileskog sabora su:
Guillaume Érard, koji je silovito optužio Svetu Ivanu Aršku, vodi Bazilejsku zajednicu mračnom cestom šizme; Vlč. Loyseleur, koji je simulirao prijateljstvo za izvući blagoj optuženici tajne ispovijedi i izgubiti je lošim savjetima, bio je na putu prema Bazileji kad je naglo preminuo; Midi lažov, koji je napisao dvanaest lažnih optužbi protiv Ivane Arške, podržavao je šizmatičnu bazilejsku zajednicu pred Pariškim parlamentom; Beaupère, koji je agresivno ispitivao Ivanu, bio je jedan od bazilejskih doktora; Courcelles, koji je bio tako parcijalan u optužnici da je sud odbacio njen najduži dio, predlaže podvrgnuti Ivanu mučenjima (protivno pravu, koje je branilo mučiti žene, djecu i starce); on je bio duša Bazilejskog sabora, apostol galikanizma.
Pozvana da se opovrgne od svojih (pretpostavljenih) grešaka, Sveta Ivana Arška, u mnogo prilika pozvala se na Papu. Ali njeni suci, do srži natopljeni antirimskom galikanskom herezom, nikad joj to nisu dopustili. Podsjećamo na dijalog u kojem se Ivana poziva na Papu, kojeg njeni optužitelji odbacuju zbog prezira prema Papi:
"Ja se pozivam na Boga i na našeg Svetog Oca Papu". Odgovoriše joj: "To nije dovoljno; ne može se tražiti Papa tako daleko; i također biskupi su suci svaki od njih u svojoj biskupiji. Zato je potrebno da se pozoveš na našu majku Svetu Crkvu i da se prizoveš na ono što ti kler i izučeni ljudi kažu i što su odlučili prema tvojim riječima i djelima" (Redoviti proces, zasjedanje 24 svibnja 1431, Raymond Oursel, Pariz 1959).
Drugim riječima, Sveta Ivana Arška bila je osuđena na lomaču zbog galikanizma!
Ovo kršenje prava na poziv na Papu motiviralo je poništenje procesa kojeg je donio Papa 25 godina kasnije: "Vidjevši pozive, volju za podvrgnuti se crkvenom autoritetu, traženja i mnoge zahtijeve po kojima se spomenuta Ivana izjašnjavala da želi da sve njene riječi i djela budu prenešene Svetoj Apostolskoj Stolici i našem vrlo svetom Gospodinu suverenom Papi, kome se ona podvrgavala i sve njene čine..., izjavljujemo da je spomenuti proces i presude ispunjene zlom nakanom, ogovaranjem, podlošću, laži, notornom greškom u pravu i činjenicama... ništavan, nevaljan, nepostojeći i uzaludan" (Sud u procesu rehabilitacije, 7. srpnja 1456).
Ovdje se nalazi opravdana, nakon smrti, apsolutno povjerenje Svete Ivane Arške u papinu nepogrješivost, izraženo u zasjedanju 2. svibnja 1434: "Ja čvrsto vjerujem da vojujuća Crkva ne može grješiti ni krivo presuditi!"
Onda, ako je to tako, a tako jest, koji stav zauzeti prema onima koji sa Stolice Svetog Petra u vrijeme "postkoncilske Crkve" govore nauk protivan onom koji se uvijek nagovještavao sa tog svetog mjesta?
Da je Našem Gospodinu bilo lako uvijek i u svakom času održati ujedinjenu volju sa Očevom, ne bi se znojio krvlju u Gestsemaniju.
Njegova preteška tjeskoba koju mi ne možemo ni zamisliti, koju je pretrpio u onom času zbog naših grijeha i radi našeg spasenja, uči nas jednoj elementalnoj stvari: i čvrst vjernik može proći kroz trenutke depresije, kako se danas voli označavati zbrku osjećaja koji prepravljuju osobu tugom, očajnim mislima i raznovrsnim osjećajima duboke potištenosti.
Život sam od sebe "dijeli besplatno" beskraj mogućnosti koje su u stanju izazvati razne depresije: što god život duže traje, više je i raznoraznih razloga mučnih tuga: te ovo djete me ne sluša, ova druga ne vjeruju - kad ih uopće ima -, drugi žale jer ih nemaju. Ako su dobra, mogu biti bolesna, i teško bolesna. Može ih Bog rano pozvati sebi. Te problemi sa bračnim parom, te problemi jer se par ne nalazi, ili djeca ne će da se žene i udaju... nema se para (ima li ih ikad dovoljno?), ostane se bez posla... mogli bismo nabrajati do zore.
Ali u svim tim tugama i nezadovoljstvima leži neki uzrok koji je doveo do toga. Taj uzrok ili je izazvan našom greškom ili grijesima, ili je potpuno izvan nas: snašla nas je neka nesreća za koju uopće nismo krivi. Gdje se onda začme neutješna tuga ili depresija? U našem načinu prihvaćanja činjenica. Ili ćemo prihvatiti te činjenice sa svim posljedicama, ili ne ćemo. Nema trećeg. Zbog toga borba protiv depresije se mora voditi na dva polja: razumom i vjerom. S čisto ljudskog stanovišta, moraš se suočiti s problemom ili teškoćom smislom i logikom. Iz vjerske perspektive trebaš stvari gledati logikom vjernika: cilj ovog života je vječno spasenje, ne ovozemaljska blagodet. Svemu onom što ti se događa, trebaš dati nadnaravnu svrhu: spasenja tvoje duše, i duša drugih. Vratimo se prvo uglavnom na ljudsku perspektivu.
Piše u Knjizi Mudrosti, 17; 11-12: "Jer strah nije ništa drugo nego odbacivanje pomoći razuma. Makar da je u srcu i manja tjeskoba, ipak je nepoznavanje uzroka drži većim zlom".
Kaže jedna djevojka da ima nasljednu depresiju. Navodno, dolazi joj od oca, koji je isto tako neobjašnjivo pao kao mladić u depresiju, i s naporom se izvukao iz nje. Zbog toga, s vremena na vrijeme pije izvjesne tablete koje mu je preporučio psihijatar, jer navodno u njegovom organizmu se oslobađaju u nepravilnoj mjeri substancije serotonin, norepinefrin i dopamin. Uglavnom, nije ni bitno koje. Danas će biti jedne, sutra možda druge. Ideja je da kemijske promjene u organizmu uvjetuju depresiju. No, to je materijalistička filozofija: duša je rezultat kemijskih promjena u organizmu. I to, svakako, nije istina već samo može imati izvjesnu vezu. Naime, depresija je ta koja proizvodi promjene u organizmu, koje se odražavaju alteracijom određenih substanci. Stoga, unositi te substancije u organizam samo može možda ublažiti problem do izvjesne mjere, ali nikad ga izlječiti. Uzrok ostaje nedirnut, i u bilo kojem trenutku njegovi efekti će doći ponovno na površinu.
Depresije ovise prvenstveno o načinu gledanja na teškoće koje nam stanu nasred puta. Te teškoće se moraju sagledati racionalno, koristeći zdravi razum koji će pomoći osloboditi čvor uzročno posljedičnih veza.
Svakako, to mnogo puta nismo u stanju učiniti sami. Potrebna nam je pomoć. Potrebne su nam nečije tuđe oči koje nas gledaju kao mi sebe u ogledalu, i još bolje. Jer, reći će ponovno Sveto Pismo: "Vlastiti sud je loš savjetnik". Treba se, prema tome, potražiti iskusan i dobronamjeran prijatelj koji će nas upozoriti na stvari koje ćemo trebati praviti bolje... mic po mic! Ne naglim "poboljšanjima", koja mogu samo biti razne euforije koje traju koliko i jutrošnja rosa. Već korak po korak, imajući pristojne mete na kraju.
Stavićemo (izgovorni hrvatski, ne ljutite se) par primjera: netko ne voli sebe jer je debel/debela. Ali momčini je potrebno pola tepsije za ručak ili večeru. Što hoćeš od života? Hoćeš da ti bude bolje a da se ne pomučiš? U biti, mnoge stvari su takve, da ne kažem 90% problema s kojima se ljudi sreću.
Jedan momak se plaši skakavaca. I priznaje mi to. I zbori mi da ne može to nikako izbjeći. Kad ga vidi na pločniku ili na nekoj biljci uhvati ga panika i mora ga zaobići trčeći ostavljajući nekoliko metara razdaljine. Kažem mu: potraži preko interneta koliko su opasni ujedi skakavaca po čovjeka. Vidjećeš da nemaš razloga da se plašiš. Uvećaj mu sliku i vidi da se radi o Božjem stvorenju koje ima svoj razlog postojanja. I da je praktično bezopasan. Ti se plašiš neke tvoje fantazije, ili onog što misliš - bez podloge - da ti skakavac može učiniti.
Jedna majka drži na tabletama hiperaktivnog sina (tako je dijagnosticiran od psihologa) da ne bi bio previše nervozan u školi. Ali momčiće ne napada nikog, nije agresivan; jednostavno živ. Treba samo uskladiti aktivnosti za njegov ubrzani ritam, i to je sve.
Jedna službenica mučila svog muža da je svako jutro odveze na posao. Bilo je strah voziti kola, makar ima vozački. Drugim riječima: histerična jer joj je volja biti takva. Dođe momenat kad je muž više ne može zbog drugih obaveza voziti na posao. Moli kolege na poslu, od kojih nitko ne želi doći po nju i dovesti je na posao (hvala Bogu!). Žena počne voziti.
Mogu izgledati smješni primjeri, ali su realni. Svi su u biti istog šablona koji navodi Sv. Jakov u svojoj poslanici: "Želite a nemate pa ubijate. Zavidite a ne možete postići pa se borite i vojujete" (Jak 4:2). Depresije ogromne većine ljudi su rezultat raspona između želja i stvarnosti; između želja i frustracije istih.
Rješenje ide preko skromnosti u željama, usklađenih našim mogućnostima koje moramo sagledati realno i ponizno.
Rješenje se sastoji i u izbacivanju samog sebe iz centra pažnje. Zašto ne brinuti se malo više o drugima? Ima toliko stvari i osoba kojima mogu biti koristan samom mojom prisutnošću. Jedan telefonski razgovor, jedna posjeta može vrijediti zlata. I onom drugom, i tebi.
Imam jednog prijatelja koji je sahranio i ženu i djecu. Ostao je sam. Ali je nevjerojatno kako se ne žali. Ne samo to: već strpljivo i skromno gleda učiniti iz srca kakvu uslugu ovom ili onom. I tako on sa svojom bašćicom odnese nekad nešto voća ili povrća uvijek nekom. Svako jutro prvo ode na misu, i tako će dok je bude mogao na noge. Kad padne na postelju biti će red na njegovim vratima od onih koji će doći da ga obiđu. I kaže: Bog mi je dao mnogo, divnu djecu i ženu, koje se nadam vidjeti u vječnosti. A kad je izgubio prvog sina nesretnim slučajem, ostao je kao presječen. Nije mogao jesti i za mjesec dana izgubio je 35 kg. Nije mu bilo baš lako istrgnuti se iz tuge. Ali uvijek: Bože, ti znaš sve! Pomozi mi, nemam snage! A moju bol ti dajem za spasenje kome je najpotrebnije.
Privuklo mi je pažnju intervencija Kardinala Marxa u Gdanjsku, u Poljskoj, početkom devetog mjeseca. Prvo, što će on u Poljskoj? Tko ga je tamo doveo? Da ih učini boljima? Da im nešto pokaže? Ostani gdje gdje jesi, sakrij se i ne izlazi, nikome nisi potreban ni za trun dobra. Kad bi bilo sreće da se udaraš u prsa kamenjem u pokori i skineš tu svoju škembetinu, bilo bi ti bolje i neke koristi. Jedino to očekujemo od tebe.
Ali on ide u Poljsku i uči ih pameti. Neko ga tamo šalje da navodno u ime Crkve nešto im drobi. Taj drobonja koji ne želi da u Minhenu bude križ na javnim mjestima, to njemu ne izgleda dobro. I jedan takav tip treba poljake da uči dobru. Svakako da je tamo poslan ne bi li ih malo minirao. Barem jedan pogodak, nešto je nešto. Kaže im: "nacionalizam nije katolički, domoljublje jest". U stvari poslan je da uguši poljsku "ksenofobiju".
A kad ste vi u životu voljeli svoju domovinu? Nikad, i za to je maltretirate na način kakav vidimo. Ali vrše svoj zadatak u ime iste ideje.
Zato kad 12. istog mjeseca čuh Junckera prijetiti Mađarskoj istom "forom": "Evropa treba reći ne nacionalizmu, da patriotizmu", vidjeh da se radi o istom šablonu.
Istu ideju proturaju sa svih strana: iz glavnih medija, TV, parlamenata... i također od strane "Crkve".
Ali ovi više ne pale. Svatko tko ima imalo mozga zna da su ovo najamnici i uzurpatori, njima Crkva ne pripada, niti je služe. Žalosno je što ovi isti čine da se nekima poljulja vjera, jer misle: "ako je ovakav stav Crkve, onda nisam katolik ili kršćanin".
A stvar je vrlo jednostavna: ti koji koristiš svoju glavu i vjeru koju ti je Bog dao, možeš lako da vidiš da je ovo rabota ušljivih uljeza, uvezanih masonskim šemama bili oni doslovce u njihovim krugovima ili ne: misle jednako.
Svakako niti je domoljub Juncker - briselskom birokratu to je strano vatra vodi -, niti Marx ni njegovi. I jedni i drugi su tu da unište Evropu: i mene i tebe.
No, mi ćemo im se suprostaviti vjerom i zdravom pameću, ljubeći našu Domovinu i poklad. To je naša misija.
Kao što se nakon rođenja Isusovog slavi blagdan Presvetog Imena Isusovog, tako je Crkva uvela blagdan Presvetog Imena Marijinog nakon Svetkovine rođenja Gospinog. Blagdan se proširio na cijelu Crkvu iz zahvalnosti Gospi na pobjedu nad Turcima u odbrani Beča, na današnji dan 12 rujna 1683. "Postkoncilska Crkva" za vrijeme Pavla VI dokinula je tu svetkovinu. Vraćena je u novoj ediciji misala za vrijeme Ivana Pavla II, 2002, ali kao neobavezni spomen. "Duh Asiza" i "ekumenski dijalog", znate, ne pašu baš mnogo sa zahvalom za pobjedu nad Turcima. A možda bi se i Juncker mogao naljutiti, i znate, zato ne trebamo baš tako.
Ali mi ćemo, prkosni kakvi jesmo i katolici po milosti Božjoj po kojoj to želimo i ostati do zadnjeg daha, i dalje u vječnosti, podsjetiti na tako veliki dan prije 335 godina i zahvaliti se našoj Nebeskoj Majci, moleći je da u nama ostane žar, vjera, požrtvovnost i odlučnost Sobieskog. Ovoj Evropi kojoj je to još više potrebno nego onoj.
Podsjećam na članak od prije tri godine na istu temu:
Dvanaestog rujna doručkovao sam kavu sa kroasanom, u sjećanje na pobjedu
Kršćanske vojske nad Turcima pri opsadi Beča, 12-og rujna 1683.
Inocencije XI uveo u zahvalu spomen Presvetog Imena Marijina. Zašto
kroasan? Pročitajmo, i u buduće te pozivam da ti isto učiniš. Vječna ti
slava, ti Kralju Sobieski
«Islam je vječni neprijatelj Zapada.» Sv Louis, Kralj Francuske
(1226-1270)
Napravimo kratak pregled najglavnijih najezdi Islama, jer nije dobro biti
mazlum:
633-636 Osvajanje Sirije i Iraka (onda potpuno kršćanske zemlje)
638 Osvajanje Jeruzalema, svetog grada za kršćane
639-644 Osvajanje kršćanskog Egipta i rušenje prestižne Aleksandrijske
biblioteke (baš kao što danas Palmiru razaraju)
646-666 Osvajanje kršćanske Armenije
647-709 Osvajanje kršćanske sjeverne Afrike (Tunis, Alžir, Maroko)
649 Osvajanje grčkog otoka Cipra
654 Osvajanje grčkog otoka Rodas
674-678 Prvo opkoljavanje Carigrada, kršćanskog glavnog grada Bizantijskog
Imperija
711-714 Osvajanje Iberijskog poluotoka (odavno kršćanskih Španjolske i Portugala)
719-731 Invazija kršćanske Francuske. Uzimanje Narbone, Nimesa,
Carcassonne, Autun i Marsella
732 Charles Martel pobjeđuje arapsku vojsku kod Poitiersa i stavlja točku
na islamsko napredovanje zapadnom Evropom
800 Tuniški muslimani počinju invaziju Sicilije
809 Plijenjenje otoka Korcege i Sardinije
813 Plijenjene Nize
828 Plijenjenje Marsella. Ulasci u Provenza tokom cijelog devetog stoljeća
846 Razzias napada Rim, centar kršćanstva: bazilike Svetog Petra i Pavla su
poptuno oplijenjene od muslimanskih trupa kojima je Papa Sergio II (842-847)
morao obećati plaćanje godišnjeg poreza od 25000 srebrenih kovanica. Da bi
spriječili ove napade, njegov nasljednik Lav IV (847-855) nalaže podići lavski
grad, to jest, zidove koji okružuju Vatikan.
881 Muslimani provode Italijom pljačku velikog benediktinskog manastira
Monte Cassino, osnovanog od Sv Benita početkom šestog stoljeća. Papa Ivan VII
(872-882) prinuđen je ponovo plaćati porez muslimanima.
997 Almanzor (939-1002), muslimanski general u službi omejskog kalifa
Cordobe, razara Santiago de Compostela, jedno od najvažnijih kršćanskih
hodočasničkih mjesta.
1009 Fatimidski Kalifa Al-Hakim naređuje razoriti Sveti Grob u Jeruzalemu i
30.000 kršćanskih crkvi u Egiptu i Palestini.
XI stoljeće: Turci selucidi, narod Centralne Azije obraćen na Islam,
osvajaju Bliski Istok i napadaju kršćanske hodočasnike u Svetu Zemlju
1065 Gunther, biskup Bamberga (Njemačka) i 12.000 hodočasnika, pri dolasku
u Svetu Zemlju su napadnuti od muslimana. Tisuće hodočasnika su masakrirani
tokom tri dana od Velikog Petka do Uskrsa. Ostatak odveden u roblje.
1071 Bitka kod Mantzikerta: kršćanski grci su istjerani iz Anatolije od turaka.
Kršćanski Car Bizanta Aleksis Prvi Comneno upućuje poziv zapadnim
kršcanima. Krstaški pohodi koče napredak muslimana.
Nakon krstaških ratova, od XIII do XVII stoljeća turski otomanski muslimani
osvajaju i dominiraju kršćanske narode Balkana i sve do srednje Evrope.
1383 Otomani zauzimaju Solun
1389 Bitka na Kosovu: zauzimanje Srbije i Atene
1396 Bitka kod Nikopolisa: osvajanje Bugarske
1453 Osvajanje Carigrada od Sultana Mehmeda II
1475 Mehmed II osvaja Krim
1499 Osvajanje i početak islamizacije Albanje
1480 Zauzimanje Otronta od otomana koji masakriraju nadbiskupa grada i
veliki dio klera; hvataju pučanstvo da bi ih prodavali kao roblje
1521 Osvajanje Beograda od Sulejmana Veličanstvenog
1526 Mohačka bitka: osvajanje Hrvatske i Mađarske
1529 Opsada Beča od Sulejmana Veličanstvenog
1565 Opsada Malte
1571 Bitka na Lepantu: otomani su pobjeđeni od saveza kršćanskih zemalja,
organizirano od strane Pape Pija V (1566-1572), ali pri povratku turci osvajaju
Kretu
1683 Po drugi put, otomani opsjedaju Beč, ali ponovo i definitivno (za
sada) gube pred odbranom poljskog Kralja Jana III Sobieski. Po prvi put otomani
su prinuđeni gubiti pozicije.
Prije toga, 1492, Isabel Katolička, španjolska kraljica, istjerava arape iz
Španjolske. To joj današnja ljevica ne može opostiti i naziva to činom «krajnje
netolerancije».
Druga značajna pobjeda dešava se 7-og listopada 1571, na jednoj od najvećih
pomorski bitaka svih vremena. Sv Papa Pio V nalaže svim kršćanima moliti
krunicu za dobar ishod boja. Turska je flota bila puno brojnija, ali i teža:
napravljena od sirovog drveta koje je otežavalo brzinu manevriranja. No, u
određenom trenutku teške borbe protiv brojnijeg neprijatelja, oblaci topovskih
dimova usredoče se na tursku flotu koja gubi potrebni vidik te su potučeni i
natjerani u bjeg; činjenica koju kršćani pridaju zagovoru Djevice i od tada se
slavi Gosa od Krunice sedmog desetog. Turska gubi nadmoć na moru, ostaje joj
samo kopno, ali njena sila je još uvijek velika.
Iste godine sagrađena je Na Drini ćuprija, te održavana od vakufa iz
Mađarskih posjeda. Dakle, otomanski imperij je još dugo imao ogromnu silu i
kontrolu na teritoriju od nekoliko tisuća kilometara. U takvoj situaciji, nešto
više od stotinu godina kasnije, turci ponovo nastoje zauzeti Beč. Jer cijeli svijet treba biti islamski ili
podvrgnut Islamu. To je jedini razlog njihovog ratovanja i zadužbine.
Ogromna turska sila je pred Bečom. 11-og rujna zidovi su već napuknuli i
očekuje se zadnji napad – branioci Beča su svega 6.000 vojnika i 5.000 tek
naoružanih ljudi, danas bi rekli civilne zaštite, koji su izdržali već
osamnaest naleta na grad- dvjesto tisuća Sulejmanovih trupa, vođenih vezirom
Kara Mustafom. Iste noći, kao od Boga dan nakon nekoliko dana žestogog marša
dolazi Jan III Sobieski, Poljski Kralj. Pred zoru su na svetoj misi koji slavi
papin izaslanik blaženi kapućinac Marco d' Aviano, i u cik zore, nakon blagoslova
vojske na Kalhenbergu, 65.000 kršćanske vojske navaljuje na 200.000 otomanaca. Sosbieski
ih bodri: «Borci, nije samo Beć ono što moramo spasiti! Ono što spašavamo to je
kršćanstvo, sami pojam kršćanstva!», te zapovijeda: «Vojsko,
borimo se za Ćestohovsku Gospu!» To je bio Jan III Sobieski.
Borba traje cijeli dan, 1000 turskih topova već su onemogućeni napraviti
stratešku prednost zbog borbe prsa u prsa na otvorenom polju; osigurana
ravnoteža snaga i odbrana pozicija, Sobieski osobno vodi konjanički nagaz
sabljama preko turskih redova. Prodor je potpun i turci prinuđeni na bijeg, ne
prije sasjekujući nekoliko tisuća kršćanskih taoca. No, pobjeda kršćanske lige
je potpuna, uz svega 2.000 žrtava nasuprot kojih 20.000 turskih. Otomanski
Imperij se počinje raspadati kao nacikla kugla od stakla. Taj vjernik od glave
do pete, poljski Kralj Sobieski, poručuje Papi šaljući mu barjake poraženih
snaga, parafrazirajući riječi Julija Cezara, ali dajući Bogu slavu: «Veni,
vidi, Deus vincit! (Dođoh,
vidjeh, Bog pobjedi!)»
Ali zašto tako naglo počinje rasulo Turskog carstva? Činjenica je da Marco
d'Aviano, uz pape Inocencija XI –proglašen blaženim 1956 od Pija XII – nalog
(bio je papin poslank za anti turski krstaški pohod),
potiče i ohrabrava
kršansku vojsku na daljne udarce turskih snaga: od 1683 do 1689 duhovna i
moralna je snaga kršćanske lige pri osvajanju i istjerivanja turaka iz
Budimpešte; i do 1686 do 1688 iz Beograda. Međutim, kršćanska determinacija i
jasan vidik tko je problem i tko je opasnost i što treba da se radi, nisu
jedino objašnjenje. Sigurno su bitan i neophodan elemenat uspjeha pohoda, ali
ne i jedini.
Zašto dakle, pada tako brzo tursko carstvo koje se počelo topiti ko maslac
na tavi? Jer je Islam parazitalna i
negativna snaga. Islam živi od pljačke i pokolja, kao što smo vidjeli u bitnom
povijesnom prelazu njegove povjesti. Širi se jedino kad ima mogućnost da
pokorava nove teritorije. Ali na svom teritoriju on nije produktivan. Islam je
parazit koji konstanto potrebuje novu biljku da bi opstao na životu.
Zato je u islamskim zemljama jad i čemer. Žive od drugih, i u zadnje
vrijeme od nafte ko je ima, to jest, od drugih. Nesposobni su da išta dobro naprave. Imaju ukoliko otmu. Kad
prestane otimačina, propadaju jer su truli iznutra. Austro-Ugarska za dvadeset
godina okupacije već napravi prugu Sarajevo-Višegrad; navodi Andrić: «Četiri
godine trajalo je građenje pruge
od 166 kilometara, na kojoj je bilo
oko stotinu mostova i vijadukata,
oko 130 tunela,...» Franjo Josip
pravi prugu sve do Jadrana, povezujući Beč sa jednim od najzabitijim djelovima
Evrope držanim od turaka u potpunoj bijedi i zapuštenosti kroz stoljeća. «Makar trošili kilo baruta za kilo kamena
koliko ga je u dolini Neretve, nikada ovdje nećemo moći napraviti prugu»,
poručuju inžinjeri Caru. On im odgovara: «Dati
ću kilo zlata za kilo kamena, ali hoću prugu!»
To je razlika između jednog kršanskog carstva, zansovanog na vjeri od Boga
danoj i na razumu koje daje svoje plodove čim oči otvoriš, i pljačkaške,
parazitske, nasilne, lažne religije Islama. Pogledaj pa vidi, samo ako hoćeš.
Najljepše i najklasičnije građevine Sarajeva i Mostara, najugodnije ulice su
Franje Josipa. E u tome je razlika koja
je plod i jednog i drugog nazora, ako hoćemo imalo biti pošteni i reći što
jest.
Islam dakle, bršljen koji duši trup, opstaje samo ako ima novo deblo, novu
granu. Nema li je, guši se sam u sebi jer je nezdrav kao učmala bara.
Opaska: I već kad smo tu, moram napraviti jednu opasku: koliko zla napravi
taj nesretni prvi svjestki rat! Rasapde se Austrija, nastade komunistička
Rusija. Ratna odšteta nametnuta Njemačkoj priprema teren Hitleru koji
strmoglavljuje cijeli svijet u još gori rat. Hladni rat do svršetka prvog
ciklusa 1989-te godine. XX stoljeće je u suštini obilježeno sa ta dva datuma:
1914 i 1989 kao početkom i krajem. Je li gubila Hrvatska, pitam se sada, dok je
bila u Austro-Ugarskom carstvu? Ta bili su i česi, i slovaci i slovenci, osim
svakako mađara. Pa gdje je ta tako zla germanizacija? Sigurno da ju je i bilo,
ali svi ovi narodi i onda i sada govore svojim jezikom i dalje, a ne njemačkim.
Nije, stoga, to bilo tako «zagušljivo», kako su neki htjeli reći. I ako si bio
vođen ka njemačkom jeziku osim svoga, nisi li sada prisiljen na engleski? Koja
je nezavisnost Hrvatske u Evropi? Manja nego što je bila pred Austrijom. Imali
smo nesreću biti na udaru turaka; tako te zadesilo, i gotovo. To nas je
strukturalno oštetilo te u suštini nismo mogli zbilja povratiti svoju
nacionalnu samostalnost, koja u suštini ne može ni opstati bez suradnje sa susjedima.
A da li smo u zadnjih tisuću godina imali boljeg od Austro-Ugarske? Pa i srbi,
da nije nesrećne Crne Ruke, nisu
imali boljeg. No, sad je gotovo. Ni Ausrija nije više kršćanska, niti imperij. A
Hrvatskom upravljaju sa strane taman ko da bi bili turci. Na kraju ću se
vratiti na ovu misiao još jednom. Kraj opaske.
Na koncu, za dvjesta godina, Turska će biti poražena i od samih srba
(zasluga koja im ne treba biti oduzeta) i bugara u Balkanskom ratu.
Vraćam se na temu kapućina i kolačića zvanih kroasani (croissant). Nakon turskog bijega, među njihovim ogromnim zalihama
našlo se velika količina vreća kafe. Toliko da je bečanima počela izlaziti im
na nos od tolike nagle potrošnje. Zahvaljujući Bogu za slobodu, i rugajući se
turcima, počeše praviti kolačiće danas zvane croissant, uz podsmijeh njihovom polumjesecu gubitniku.
Eto, sjećajući se Sobieskog, sjećajući se tih vitezova što odbraniše
kršćanski nazor, podsmjevajući se islamskoj nemoći, doručkujete svakog
dvanaestog deveto kapućino –ili makar bijelu kavu - sa kroasanom, nek vam je
nazdravlje.
ZAKLJUČNA RAZMIŠLJANA
Islam je uvijek napredovao koristeći pad i stramputice kršćanske vjere.
Napredak u Siriji dešava se zbog hereze monofizita, koji su odbacivali
Trojsvenog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, smatrajući ih samo percepcijom Boga
od strane čovjeka. Zbog toga nisu vidjeli tako stran pojam Alaha. Odvajajući se
od Rima i ne obraćajući pažnju na osude i upozorenja, pali su kao lagan plijen
u islamske ruke.
Sv. Augustin je djelovao u današnjem Tunisu. U njegovo doba i nakon njega
još je tinjala hereza arijevaca, koji Krista nisu smatrali Bogom. Zbog toga
nije im bio toliko stran Islam, jer je Isusa smatrao samo za proroka. Ne
vidješe opasnost u Islamu, te ostadoše progutani.
Bizantija se odvoji od Rima, njihovi popovi govoraše: «Bolje sultanov turbin, nego li papina mitra.» Tako im (i nama) i
bi.
Dakle: slabljenje kršanskog identiteta uvijek je bila ta koja je
omogućavala prodor Islama.
Trenutna situacija: posebno Zapadna Evropa je postala skoro potpuno
laicizirana, posvjetovnjena.
#Ovdje moramo istaknuti bitnu razliku između Zapadne i Istočne Evrope
danas. Orban otvoreno ističe kršćanske tradicije svog naroda, koje je dužan
braniti i čuvati. To im je i u Ustavu stavljeno. To nitko živ u Zapadnoj Evropi
nema. Slovaci su slični tome, dok poljaci imaju jednog takvog predsjednika,
koji na misi na svetkovini Tjela Kristova, klećeći nakon pričesti i to skoro jedini od svoje vlade koja opet tu
bila prisutna, kad nekim slučajem pade jedna hostija na zemlju nošena naglim i
nenadanim vjetrom, diže se hitro, uzima
hostiju sa tla i nosi je kardinalu koji je slavio misu. To ne postoji
nigdje na Zapadu:#
Religiozni stav je praktično poništen u javnom mjenju posebno zadnjih
pedeset godina nakon Drugog Vatikanskog Koncila, navešćemo nekoliko primjera:
Nizozemska je prešla sa više od 80% posjete nedeljnoj misi na manje od 2%.
Quebec pada sa 90 na manje od 5%. Slično Španjolska, Italija,... Gdje je to
obećano Proljeće u Crkvi koje je nagovarao Koncil? Nema ga ni po šavu.
Druga stvar: postoji danas velika razlika iz tehnološke perspektive u
odnosu na srednji vijek. Praktično do kraja XVII stoljeća, turci su vojno bili
jači. Zbog toga su otvoreno napadali Evropu, nastojeći je pokoriti čitavu.
Danas je Zapad tehnološki i vojno neusporedivo jači od svih islamskih zemalja
skupa. Mogu ih sasjeći kako hoće – međutim, upravo zbog toga Kalifat šalje
pješadiju u unutrašnjost Evrope. Odatle, iznutra, jest odakle treba srozati
«kršćansku» Evropu. I to je razlog ove današnje situacije, koja je sama po sebi
dio potpuno istog islamskog mentaliteta koji je nepromjenjiv kroz stoljeća.
Treće i posljednje: kao što je nekad Papa Inocencije XI poticao stvaranje
Svete Lige za odbranu i potiskivanje turaka, tako se danas događa upravo
suprotno.
Pavao VI daje barjak koji su nosile kršćanske trupe na Lepantu 1571, kad
poraziše silnu tursku flotu. Kao u znak pomirenja!? Nedopustivo! Pa tko ima
pravo da daje kršćanski barjak krvlju natopljen jednim od najstrašnijih
neprijatelja kršćanstva? (Ove riječi mogu sablazniti neke, ali o Pavlu VI
posvetiću s vremenom posebne članke koje će mnogo toga objasniti za one koji
hoće vidjeti i ne okretati glavu na stranu.) Svakako da te Franjo proglasio
blaženim, ali to ne vrijedi, jer znamo da Franjo ne vrijedi. Njegova ne
vrijedi.
Nostra Aetate, Deklaracija Drugog
Vatikanskog Koncila o odnosu sa nekršćanskim religijama, kaže odnoseći se na
Islam «... zaboravimo što je bilo».
Oni koji to kažu, bili oni koji bili, su povijesno i teološki analfabeti. Nema
šta više da nadodavam, za sada.
I ono najgore: u deklaraciji Dignitatis
Humanae (o vjerskoj slobodi) Drugi Vatikanski Koncil ističe jasno da svaki
čovjek ima pravo na vjersku slobodu. O svemu ovome ću podrobno napisasti, ali
ističem par crti:
To je suprotnost utvrđenom nauku Crkve, kao što je i suprotnost zdravom
razumu. Prije svega, taj stava je definitivno osuđen od Pape Gregoria XVI u
enciklici Mirari vos te utvrdi iste u
Syllabus, oslanjajući se na same
riječi Isusove, te nauk Crkvenih Otaca (Sv. Agustina između ostalih) i
Učiteljstva kroz stoljeća, kao i, rekosmo, na zdrav razum.
Jer ne postoji pravo na grešku. Samo Bog ima pravo da mu
se da slava i kult. Čovjek ima dužnost da
Boga časti onako kako je i stvoren za to. Zbog toga Bog daje čovjeku
zapovijedi da bi se sjetio onoga za što je i stvoren, da bi se sjetio
zapovijedi koje već ima zapisane u srcu. Praksa
drugih religija samo se može tolerirati da
bi se izbjeglo veće zlo. To je, vrlo sažeto, nauk Crkve od početka. Drugo je
gnostički utjecaj u Crkvi koji je uvijek u blizini kao napeta puška, sadržan
prije svega u masonskim krugovima koji su upravo ti koji stavljaju čovjeka na
prvo mjesto:
[Novi čovjek, superčovjek, oslobođeni. Pogazio je table Božjih
zapovijedi, diže deklaraciju ljudskih prava. Jednom nogom gazi
svećenika, a papina mitra je bačena kao smeće sa strane. Ističe se
naslov slike, masonsko geslo: Liberté, égalité, fraternité ]
Ovaj nauk polazi od čovjeka kao centra, i vjerska sloboda, kako je oni
zamišljaju, je posljedica tog stava. Ali
budući je sam čovjek njen začetak, religije moraju biti podređene legislaciji
čovjeka, sve biti ravnopravne i podređene onom što se u parlamentu
odredi.
Zbog toga današnji predstavnici
Crkve muče (skoro svi) pred najezdom
Islama jer su kompromitirani koncilskim stavom. Oni će žalosno i jadno
isticati, među prvima, da muslimani imaju pravo na džamije u Evropi, kad su to
ništa više ni ništa manje «koplja
islamske vojske» kako je i sam Erdogan tvrdio. Za to će švicarska
hijerarhija bita ta koja će prva osuditi odluku referenduma o nedopuštenju
građenja minareta u Švicarskoj. I u isto vrijeme dopuštaće psovke Bogu u svojim
crkvama:
Sjetite se, da požurim završetak članka, sjetite se hrabre i vjerske
aktivnosti franjevca Marca d'Avino. A pogledajte kojim glupostima se bave neki, a nije ih baš tako ni malo,
franjevci u Italiji, oni uče plesati sa Sor Cristinom, i to svjetovne pjesme i
u svetom ruhu:
Eto, to je slika koja dočarava razliku između nekad i sad, razlika u
suštini prožeta vjerskim (i nevjerskim) poimanjem stvarnosti.I na koncu, zbog toga cijeli ovaj
cirkus vezan za Franjin poziv za primanje izbjeglica,
u suštini džihadovske podloge poslane u osvajanje Evrope, koje ako se već prije
nije dogodilo, mora se, prema njima i onome što im je naređeno i kako shvataju,
kad tad odigrati. Mi smo svi u tom procesu.
Evropa danas nema odbranu, i čeka svoju kaznu, jer oni koji su navodno na
čelu Crkve ne vode je kako Bog hoće. Nije na Stolici Blaženog Petra pravedni i
mudri muž Inocencije XI, već netko tko tu ne može biti:
Dok mi znamo da Crkva nije njegova, nego Božja i protiv nje neće moći
pobjediti snage pakla.
Ljubav je posljedica koračanja istom cestom. Brak je ugovor. Zbog toga je potrebno znati što druga osoba želi, i da li je spremna ići istim putem.
Zaljubljen čovjek ili žena vide ono što žele vidjeti, a ne realnost. Stoga, kad se realnost ukaže u svoj krutosti i šturosti, dolaze problemi kao posljedica razočarenja. Ali utješi se: mislim da barem 80% parova pogriješi u izboru, no to im ne poništava brak. Vrijeme je tada prihvatiti križ i biti svet. Vježbati se u strpljivosti, vjeri, nadi. Vjernik treba tada mnogo da moli za drugu stranu. Ako se tako postupi, skoro uvijek teškoće budu svladane.
No, ljudi upadaju u te probleme jer nisu dobro upućeni o pravoj naravi braka. Upravo je iz masonskih loža došla ideja da je za brak potrebna ljubav. Jer đavo - njihov meštar - zna da je ljubav zanosna i strastvena, kao svaki drugi osjećaj, i mnogo više jer je u stanju ponijeti cijelu osobu "do neba". I, jer je svaki osjećaj prolazan, proći će i ta "ljubav" napravljena na pijesku. Kad prođe ljepota, kad je strast zadovoljena... više ptica nije tako privlačna... znaš, predomislio sam se, bio sam nagal i nisam vidio neke stvari... itd.
I onda će dežurni psiholog na TV reći: "kad nema više ljubavi, nema ni braka, trebaš početi novi život i imati novu priliku". Tako se razara brak i obitelj: upravo to su htjeli. I zbog toga su inzistirali da je ljubav potrebna za brak. Da bi došlo do brodoloma braka.
[Ruth Bader Ginsburg, sudkinja (Židov) Vrhovnog Suda USA: "Brak danas nije što je bio pod općom bračnom legalnom tradicijom. Brak je bio relacija dominantnog muškarca prema podvrgnutoj ženi." Ona i kao ona naučili su žene mrziti i vidjeti neprijatelja u muškarcu. Dok je bila na Vrhovnom Sudu glasovala je za "pravo pobačaja", protiv smrtne kazne i za "homoseksualni brak".]
Nažalost, ovom stanju stvari doprinijela je i promjena Kanonskog Prava iz 1983 (postkoncilski) u vezi sa brakom. Naime, u čl. 1055 $1, navodi se da je prvi finalitet braka "dobro supruga", te nakon toga "prokreacija i odgoj djece". U Kanonskom Pravu iz 1917 (čl. 1012 $3), sljedeći tradicionalni nauk, na prvom mjestu se nalazi "prokreacija i odgoj djece", a onda "uzajamna pomoć i "et remedium concupiscentiae" (sredstvo protiv grešnog nagnuća; ili pomoć za izbjeći blud") - nešto čemu se danas smiju, ali što je totalno realno. Danas se ovome smiju, i brakovi se raspadaju.
Stavljajući tako "dobro supruga" na prvo mjesto, zapostavlja se Bog usuđujem se reći, jer se zapostavlja dužnost. Zašto je Bog stvorio brak? Da se ljudi razmnože, da se Bogu dadnu novi sinovi za vječni život. To je prvo, i čovjek i žena se stavljaju Bogu na službu, čuvajući i ljubeći jedno drugo. Ljubav tako postaje posljedica kompromisa. Kad je "dobro supruga" na prvom mjestu, i kako svakom uvijek nešto "treba", jedva ima djece jer prvo treba da su supružnici "dobro". Kako ljudskim potrebama nikad kraja... eto te u predsoblju histerije, ode brak, ode i ljubav.
[Kralj Kastilje - Španjolska, početkom XIII stoljeća, Fernando III. Veliki kralj poznat po svetom životu i velikim pobjedama nad muslimanima koje je znatno potisnuo u svoje vrijeme, pripremajući njihovo potpuni poraz skoro tri stoljeća kasnije. Prograšen svetim 1671. Oženio se sa njemačkom plemkinjom Beatriz, a da je nikad nije vidio prije toga. Ona je prihvatila biti njegovom suprugom. Udala se u 14. godini. Prema riječima jednog kroničara iz tog doba, inače škrtog riječima, bila je "optima, pulchra, sapiens et pudica" - vrlo dobra, lijepa, mudra i umjerena.]
A za brak je potrebna volja podijeliti zajednički projekt. Zbog toga treba ostaviti na čisto nekoliko suštinskih stvari:
- Što je za tebe Bog, Isus Krist? - Ja želim sklopiti kršćansku, katoličku obitelj, da li si spremna, spreman na to? - Da li želiš načelno brojnu obitelj, ako viša teška sila se ne ispriječi na putu? Ali ta "viša sila" ne sastoji se prvo u imati ova ili ona kola, kuću, i sl.
I druge važne stvari. O tome treba otvoreno govoriti, i ako se vidi da ne postoji zajednička perspektiva, bolje ostaviti nego ići dalje. Bitno je da ozbiljno želiš nešto tako važno kao što je brak; poslije, i ne tako dugo, doći će potrebna osoba.
Kad se projekti slažu, dolazi i simpatija. Dođe i ljubav kao posljedica, i više ne odlazi.
"Sada njegov narod pada u neprijateljske ruke, a nitko mu ne pomaže. Neprijatelji to gledaju i smiju se njegovoj propasti. U krivnju je zapleten Jeruzalem; zato posta ogavan." Tužaljke, 1: 7-8
"Ecclesia et Synagoga" (Crva i Sinagoga) ime je poznate skulpture koja se izdiže na pročelju Strasburske Katedrale,
kao jedne od naslikovitijih prikaza katoličkog shvaćanja odnosa između Crkve i Sinagoge. Svakako, odnosa koji je savršeno bio izražen umjetničkim radovima poput ovog dok se u Crkvi zvanično propovijedao katolički nauk gledi odnosa kršćanstva prema židovstvu. Statue su savršeni odraz katoličke teologije:
Prva s lijeva, koja daje dojam glavne uloge i protagonizma, jest prekrasna žena koja predstavlja Crkvu. Ona je okrunjena, nosi žezlo koje je u stvari križ, i kraljevski plašt. Ona hrabro gleda naprijed, kao netko tko ima veliku novost ponuditi svima: Evanđelje svijetu i Milost Sina Božjega kojom se čovječanstvu nudi pomirenje s Ocem u Duhu Svetom. Žena ima kalež koja predstavlja misnu žrtvu preko koje je Krist uvijek substancijalno prisutan u Crkvi, vječno se prikazujući Ocu i nudeći samog sebe za hranu i piće vjernicima.
S njene desne strane, nalazi se Sinagoga. Ona je zbunjena žena, koja ima povoj na očima: ne može da vidi jer ne želi vjerovati. Crkva gleda i na njenu stranu i očekuje od nje vjeru, preko koje bi mogla imati vječni život, ako hoće priznati svoju obnevidjelost. U ruci joj nije nikakvo žezlo, već skršeno koplje. Možda aluzija na koplje kojim je probodeno Srce Isusovo na Križu; u svakom slučaju skršena svjetovna moć. Nema plašta, ni krunu: ona nije kraljica, već je odbačena. U lijevoj ruci joj je pismo, koje joj skoro ispada iz ruke, jer nije u stanju shvatiti smisao tog pisma, i na koga cilja.
Dok je ovo statua Joshua Koffmana nazvana "Synagoga i Ecclesia u Naše Vrijeme", svečano izložena na američkom Saint Joseph's University, uz Franjinu svečanu i osobnu podršku 2015.
Ovdje je Sinagoga prva slijeva, ne više Ckrva kao prije. Uloge su se izmjenile. Obje žene su okrunjene, što znači da Sinagoga ne treba više Krista. Crkva s pažnjom gleda na Stari Zavjet koji drži Sinagoga, u nakani da je ova pouči. Sinagoga ne pokazuje toliki interes; ponovno, nije joj potrebno.
Skulptura je vjerna u duhu koncilskoj deklraciji Nostra Aetate kojom se prelomilo i dalo leđa katoličkom nauku kroz stoljaća. U duhu iste, reći će Ivan Pavao II pri svojoj prvoj posjeti rimskoj sinagogi da su "Židovi naša starija braća". Totalno udaljenje od Svetog Pisma i kršćanskog vjekovnog nauka, Tradicije i Magisterija.
Jer, sljedbenici Ane i Kajfe nazvani su "sinagoga sotonina" (Ap. 3:9), dok je "Ckrva stup i temelj istine" (1 Tim 3:15). Samo Crkva je primila i prosvjetljena je Duhom Svetim. Dok je od Sinagoge oduzeto ono što je trebala primiti vjerom u Krista; to im sami Isus Bog potvrđuje: "Zato vam kažem: Uzet će vam se Božje kraljevstvo i dat će se narodu koji donosti njegove plodove". I, Židovi koji se nisu htjeli obratiti na riječi i djela Onoga koji im je bio poslan za obraćenje kao kad Isus kaže kananejki dok ju je poticao na vjeru i ustrajnost "Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama Izraelove kuće (Mt 15:24)" i postati pravi Izrael, tj. kršćani, shvatiše da na njih cilja i odlučiše ga ubiti.
Cijela njihova montaža je prljava laž najamnika i nepravih pastira koji su izvršili judaizaciju "postkoncilske Crkve". Koliko god vikali, ne ćete istinu moći slomiti.
Iz dana u dan se potvrđuje Viganovo svjedočanstvo. Na samom početku istog, Nadbiskup navodi:
"Za odstraniti sumnje koje su bile sugerirane u nekim nedavnim člancima, reći ću odmah da su Apostolski Nunciji u USA, Gabriel Montalvo i Pietro Sambi, koji su obojica nedavno preminuli, odmah informirali Svetu Stolicu, čim su imali spoznanje o teško nemoralnim ponašanjima Nadbiskupa McCarrick sa bogoslovima i svećenicima. Još više. Pismo Vlč. Boniface Ramsey, O.P. od 22. studenog 2000, prema pismenom svjedočanstvu Nuncija Pietro Sambi, napisano je pod molbom oplakanog Nuncija Montalvo. U istoj, Vlč. Ramsey, koji je bio profesor biskupske bogoslovije u Newarku od kraja osamdesetih godina do 1996, tvrdi da je bila javna tajna u bogosloviji da je nadbiskup “shared his bed with seminarians” (dijelio svoj krevet s bogoslovima), i pozivao je svaki put petoricu da provedu sa njim vikend u njegovoj kući na plaži. I nadodavao je da je poznavao izvjestan broj bogoslova, od kojih nekoliko je bilo zaređeno u biskupiji Newark, koji su bili pozvani u spomenutu kuću i da su bili u krevetu sa nadbiskupom."
Eh, sad Vlč. Ramsey, ništa manje nego glasili Biskupske Konferencije USA, potvrđuje podatak naveden od Vigana: prilaže pismo koje svjedoči kako je Vatikanski Sekretarijat bio upoznat za seksualnim zlostavljanjima od strane McCarricka. Naime, 11. listopada 2006, primio je pismo čiju kopiju možemo vidjeti dolje, od Kardinala Leonarda Sandri, ondašnjeg Nadbiskupa Zamjenika Sekretarijata Države za opće poslove. U istom, tražio je informaciju u vezi jednog svećenika nadbiskupije Newark koji je studirao u Bogosloviji Bezgriješnog Začeća i koji je trebao biti provjeren za jedan položaj u Vatikanu. Mons. Sandri u ovom pismo stavlja do znanja da je upućen o McCarrickovom ponašanju (zlostavljanju) još od studenog 2000. U pismu se navodi, između ostalog:
"Pitam Vas s posebnom pažnjom o teškim slučajevima u koje su upleteni neki od studenata Bogoslovije Bezgrješnog Začeća, o kojima ste u studenom 2000. bili ljubazni za informirati povjerljivo ondašnjeg Apostolskog Nuncija u USA, pokojnog Nadbiskupa Gabriela Montalvo".
Dakle, znali su. Potvrđeno je, da tako kažemo, dovoljno formalno da na bilo kojem ozbiljnom sudu bude dovedena na čisto bilo koja parnica. Svakako, da s druge strane, takvi dokazi i nisu potrebni: videći što je radio Paglia u njemu predanoj katedrali, i drugi gledi LGBT ideja i sl., kako ih otvoreno brane, tumače, itd., jasno je da je postojao homoseksualni lobby vrlo dobro pozicioniran u hijerarhiji na važnim mjestima.
Ali eho ide predaleko. Ide punom parom do vremena Ivana Pavla II. Što je moglo biti? Da ga nisu informirali? Pretpostavimo da je tako. Ali zar ne može vidjeti čovjek što se sve događa tu i tamo u Crkvi? Zar se ne može raspolagati sa pouzdanim ljudima koji će te informirati kako treba o svakoj biskupiji na svijetu, i prema tome naknadno proslijediti? A eto, McCarrick bude proglašen kardinalom iduće godine, iste kad i Bergoglio i Kasper. Može izgledati malo zbunjujuće, ali proglašenje Kaspera kardinalom je možda još i gore, jer njegovi heretični spisi su bili dostupni svima. Za McCarricka bi Sherlock Holmes možda mogao staviti opasku da bi bilo moguće da se informacija o McCarricku nije bila uručila Ivanu Pavlu II, ali Kasperove knjige su bile dostupne. I opet, nije tako teško provjeriti psihološke karakteristike kandidata na jedno od najvažnijih položaja na svijetu: kardinalskog.
Mnoga teška pitanja idu do vremena Ivana Pavla II. Benedikt XVI, s druge strane, počinje primjenjivati sekularizaciju homoseksualnih zlostavljača u ne malom broju. Barem 400 ih je bilo sekularizirano za njegovo vrijeme. Prema Viganovom svjedočanstvu, on je bio upoznat sa McCarrickovim zlostavljanjima, i ne samo to: kaznio ga je!
Ali onda dolazi sljedeće: McCarrick nije htio slušati! Ostao je na svom položaju. Znači, Benedikt nije imao nikakav autoritet de facto. Ostalo mu je samo izaći na prozor svog apartmana u Vatikanu i reći vjernicima i državnim institucijama preko TV da je McCarrick smijenjen, da je kažnjen i da je imenovan drugi nadbiskup na njegovo mjesto. Skandal tako postupi? Veći je ono što je radio onaj stvor.
Onda slijedi Benediktova ostavka, te eto nam Franje.
I sad, kad se sve sagleda, da ima obraza, podnio bi ostavku. Ali ovdje govoriti o obrazu, nema potrebe.
Koja je jedna od teških posljedica svega ovoga?
Ono što su neki pronicljivi vidjeli na samom početku: Franjo je učinio da praktično svi katolici - osim malog broja sedevakantista - ne primaju više figuru Pape za ozbiljno.
Grčke - i ne samo grčke - vladike među "pravoslavnima" nisu se proslavile. Navodim kratki izvadak iz Andrićeve doktorske dizertacije iz 1924, "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine":
"U toku XVIII stoleća položaj srpsko-pravoslavnog sveštenstva pogoršao se u gotovo svakom pogledu. Godine 1767. ukinuta je patrijaršija u Peći i Bosna je neposredno podređena patrijarhu u Carigradu. Ta odluka bila je od sudbonosnog značaja za srpsko-pravoslavnu crkvu u Bosni i za njen dalji razvoj.
Do dostojanstva ekumenskog patrijarha moglo se doći samo sultanovim fermanom, pa je zato to dostojanstvo postalo predmet javne licitacije, u kojoj su carigradski Grci živo učestvovali investirajući svoj kapital [Ranke, Serbien und die Turkei. Neki engleski putnik koji je krajem XVII stoleća boravio u Carigradu i imao prilike da upozna patrijarha i njegovu okolinu piše: "Vlast dobivenu simonijom oni održavaju tiranijom. Jer čim uzmu vlast u ruke, oni se odmah obraćaju svim vladikama, tražeći da im naknade utrošene sume. Koji vladika pokuša da se izvuče, oni ga zbace i na njegovo mesto postave drugog. Vladika zatim pritisne niže sveštenstvo, a ono se opet okomi na narod". Georges Wheler, Voyages de Dalmatie, de Grece et du Levant, Amsterdam 1689. Upor. Godišnjica N. Čupića, XVII, 1897] kao i kod svakog drugog unosnog poduhvata.
Od tog vremena počine u Bosni onaj niz grčih vladika "koji su ostavili tako rđav spomen za sobom. [Vl. Ćorović, Manastir Tvrdoš, GZM, XXIV, 1912]
Na isti način na koji su dolazili do zvanja, oni su te časti i obavljali, što znači da su javno i bezobzirno iskorišćavali sveštenstvo koje im je bilo potčinjeno. ["Ali su grčki arhijeri rukopolagali za novac i one koji su jedva znali čitati crkvene knjige." N. Dučić, Istorija srpske Crkve, Beograd, 1892]
Grčke vladike bile su u Bosni kao i u Srbiji "bič za mase". Tuđi po jeziku i duhu, gledajući u svome episkopskom dostojanstvu jedino izvor prihoda, oni ne samo da ništa nisu učinili za duhovni napredak eparhije koja im je bila poverena, već su u mnogim prilikama nanosili štetu kako u materijalnom tako i u moralnom pogledu, često radeći zajedno sa Turcima na štetu hrišćana. ["Bliži je u njih bio odnos prema državnoj vlasti nego prema onima koji su im bili povereni da o njima vode računa". Ranke, l.c.] Od godine 1766. do 1880, znači upravo u stoleću koje je bilo toliko bogato novim idejama u kulturnim podsticajima, oni su srpsko-pravoslavno sveštenstvo držali u stalnoj bedi i na niskom stupnju obrazovanja; takvo kobno delovanje vladika jedan je od glavnih razloga što srpsko-pravoslavno sveštenstvo u doba turske vladavine nije razvijalo nikakvu literalnu delatnost, niti je dalo ikakav doprinos kulturi koji bi bio vredan pomena."
Imajući dakle ovakve presedane, ne iznenađuju ovakve vijesti:
Carigradski "Sveti Sinod Ekumenskog Patrijarhata" dopušta grčkim "pravoslavnim svećenicima" vjenčati se po drugi put ukoliko ih je napustila prva žena. "Specijalni slučajevi" i drugi cirkus tkzv. "ekonomije spasenja".
Odakle ovo? Infiltrirani su masonerijom do srži. Iz nihovih kritičnih izvora navode se imena patrijarha masona:
Naravoučenije: cilj je masonerije, prenosnog remena sotonine sinagoge, ušuljati se u sve što ima veze makar imenom ili povijesti sa kršćanstvom. Ne žele da im išta izbjegne kontroli.
No, ne treba se plašiti ovoga. Ovo je pisano da će se dogoditi u zadnje vrijeme. Odgovor je s druge strene u biti vrlo jednostavan: čista vjera jedine Kristove, Katoličke Crkve koja ne trpi nikakve uljeze, i svaki od njih izaći će na vidjelo.
Vjernici su već shvatili koja je Maradiagova strategija: vrijeđati žrtve za spasiti samog sebe, lagati do krajnosti za pokriti vrtlog iskorištavanja položaja, loše administracije crkvenih dobara i također intimnih prijatelja, kao što je slučaj sa veleposlanikom Hondurasa, Alejandro Valladares, bivšeg Dekana Diplomatskog Tijela pred Svetom Stolicom, financijskih debakla.
U slučaju pomoćnog biskupa Juan Jose Pineda, nakon članka koji se pojavio prošle veljače u tjedniku L'Espresso, Maradiaga je izjavio listu Avvenire: "Bio je moj pomoćni biskup Pineda koji je tražio vizitu (opaska: financijskih inspektora), za tako moći "očistiti" svoje ime nakon ogovaranja kojih je bio predmet". Sada, o Pinedi se samo objavilo da je njegova ostavka jednostavno prihvaćena, brišući na ovaj način bilo koju vjerojatnu odgovornost njegovu i Maradiage.
U ime trasparencije tako branjene od Pape, treba objaviti izvješće koje je Apostolski Vizitator, argentinski biskup Alcides Casaretto, uručio Papi, i samo njemu, prije više od godine dana.
Na koncu, također skorašnje imenovanje Zamjenika Nadbiskupa EdgaraPeña Parra spojeno je sa Honduras, tj., sa Maradiagom. Peña Parra, doista, služio je u Nuncijaturi u Tegucigalpa kao Savjetnik od 2003 do 2007. Kada sam ja bio Delegat Pontificijskih Predstavništava došle su do mene zabrinjavajuće informacije.
U Honduras može se ponoviti u bilo kom momentu skandal neviđenih dimenzija kao u Čileu. Papa brani do krajnosti njegovoh čovjeka, Kardinala Rodriguez Maradiaga, kako je u Čileu učinio sa Biskupom Juan de la Cruz Barros, kojeg je on sam poslao u Osorno, suprotno volji čileanskih biskupa. Prvo je uvrijedio žrtve zlostavljanja; poslije toga, kada se vidio prisiljen zbog dizanja glasova u medijima i pobuni žrtava i čileanskih vjernika, priznao je svoju grešku i molio za oproštenje, makar tvrdeći da je bio loše informiran, izazivajući žalosnu situaciju u Crkvi u toj zemlji, ali još uvijek štiteći dvojicu čileanskih kardinala, Errazuriz i Ezzati.
Ponašanje Pape jednako nije bilo različito u tužnom slučaju McCarrick. Znao je, barem od 23. lipnja 2013, da je McCarrick bio serijski zlostavljač. I makar je znao da je bio korumpiran, pokrivao ga je do krajnosti; štoviše, prihvaćao je savjete koje mu je davao McCarrick, i koji nisu doista bili inspirirani zdravim nakanama i ljubavi prema Crkvi. Samo kad se vidio prisiljen zbog tužbe jednog maloljetnog, i uvijek osluškujući aplauz medija javnog priopćenja, uzeo je mjere da na taj način spasi svoj medijski imidž.
[Podržavan od medija. "Jao vama kad svi budu dobro govorili o vama, jer su na isti način vaši preci govorili o lažnim prorocima" (Lk 6, 26). "Čovjek godine. Franjo, Papa Hrabrost"]
U USA sada se diže jedan jedini glas, koji dolazi posebno od vjernika, kojem u zadnje vrijeme se pridružuju glasovi nekih biskupa i svećenika, koji traži da svi koji su pokrili svojom šutnjom kriminalno djelovanje McCarricka, ili su se služili njime za napraviti karijeru ili promaknuti svoje nakane, ambicije ili moć u Crkvi, trebaju podnijeti ostavku.
Ali ovo nije dovoljno za ozdraviti situaciju preteških nemoralnih čina od jednog dijela klera, biskupa i svećenika. Potrebno je propovijedati vrijeme obraćenja i pokore. Potrebno je da kler i bogoslovije povrate krepost čistoće. Potrebno je boriti se protiv korupcije nepravilnog korištenja crkvenih dobara i darova vjernika. Potrebno je osuditi grešnu težinu homoseksualnog ponašanja. Potrebno je iskorijeniti homoseksualne mreže koje postoje u Crkvi, kako je nedavno napisala Janet Smith, profesorica Moralne Teologije na Bogosloviji Presvetog Srca Isusova u Detroitu: "Problem zlostavljanja od strane klera - napisala je -, ne može se riješiti samo ostavkama nekolicine biskupa, ni novim birokratskim smjernicama. Centar problema su homoseksualne mreže koje postoje među klerom, koje moraju biti izvađene iz korijena." Ove homoseksualne mreže, raširene u mnogim biskupijama, bogoslovijama, redovničkim zajednicama, itd., djeluje pod zaštitom tajnosti i laži snagom krakova hobotnice, kidajući nevine žrtve, svećenička zvanja i gušeći cijelu Crkvu.
Zaklinjem sve, iznad svega biskupe, da prekinu šutnju i, na taj način, pobijede ovu kulturu "omertà" tako raširenu, tužeći u medijima i civilnim autoritetima slučajeve zlostavljanja o kojem budu znali.
Slušajmo najaču poruku koju nam je dao u ostavštinu Sveti Ivan Pavao II: Ne plašite se! Ne plašite se!
Papa Benedikt, u svojoj propovijedi za Svetkovinu Bogojavljena 2008, podsjećao nas je da je Očev plan spasenja objavljen i ostvaren potpuno u misteriju Kristove smrti i uskrsnuća, ali mora biti slušan od ljudske povijesti, koja je uvijek povijest vjernosti od strane Boga i, nažalost, također nevjernosti sa strane nas ljudi. Crkva, koja je u poklad primila Novi Zavjet, zapečaćen krvlju Jaganjca, jest sveta ali sačinjena od grešnika, kako je napisao Sveti Ambrozije: Crkva je "immaculata ex maculatis", sveta je i bez mrlje makar formirana u svom zemaljskom hodočašću od ljudi uprljanih grijehom.
Želim podsjetiti ovu neprolaznu istinu svetosti Crkve svima onima koji, pred gnusnim i bogohulnim ponašanjem bivšeg Nadbiskupa Washingtona, Theodora McCarric, i pred teškom, zbunjujućom i grešnom ponašanju Pape Franje omertà mnogih pastira, tako su duboko skandalizirani da osjećaju napast za napustiti Crkvu, unakaženu od tolikih prljavština.
Papa Franju u Angelusu u nedjelju 12. kolovoza 2018 izgovorio je ove riječi: "Svatko je kriv za dobro koje je mogao učiniti i koje nije učinio... Ako se ne odupremo zlu, hranimo ga na izravan način. Potrebno je intervenirati tamo gdje se zlo širi; jer zlo se širi gdje nedostaju hrabri kršćani koji se opiru dobrom". Ako se ovo, po pravdi, treba smatrati teškom odgovornošću svakog vjernika, još je veća vrhovnog pastira Crkve koji, u slučaju McCarrick, ne samo da se nije odupro zlu, već mu se pridružio za za proslijediti nositi zlo sa onim koji je bio duboko korumpiran, slijedio je savjete onog za kojeg je znao da je bio perverzna osoba, množeči tako eksponencijalno, sa svojim vrhovnim autoritetom, zlo počinjeno od McCarricka. I koliko još loših pastira podržava Franjo u njegovoj akciji razaranja Crkve!
Franjo abdicira od zapovijedi koju je Krist dao Petru za utvrditi svoju braću. Štoviše, svojim djelovanjem ih je podijelio, uvodi ih u grešku, potiče vukove nastavljati komadati ovce Kristovog stada.
U ovom trenutku posebno dramatičnom za sveopću Crkvu mora priznati svoje greške, i u skladu sa proklamiranim principom nula torelancije, Papa Franjo treba prvi dati primjer kardinalima i biskupima koji su pokrili McCarrickova zlostavljanja i treba podnijeti ostavku sa svima njima.
Makar i u zbunjenosti i u tuzi zbog težine svega čemu smo svjedoci, ne gubimo nadu! Dobro znamo da da velika većina naših pastira žive vjerno i posvećeno svoje svećeničko zvanje.
U momentima velikih kušnja jest kada milost Gospodnja se objavljuje preobilno i stavlja svoje beskrajno milosrđe svima na raspolaganje; ali ovo je udijeljeno samo onome tko bude doista pokajan i iskreno si predloži ispraviti se. Ovo je prilika da Crkva ispovijedi svoje grijehe, obrati se i vrši pokoru.
Molimo se svi za Crkvu i za Papu, sjetimo se koliko nam je puta rekao da se molimo za njega!
Obnovimo svi vjeru u Crkvu našu majku: "Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu!"
Krist nikada ne će napustiti svoju Crkvu! Rodio ju je svojom krvlju i stalno je obnavlja svojim Duhom!
Marijo, Majko Crkve, moli za nas! Djevice Marijo Kraljice, Majko Kralja slave, moli za nas!
Rim, 22. kolovoza 2018 Presveta Marija Djevica i Kraljica
