"Vaš govor neka bude da, da; ne, ne...", i modernistička metoda

Modernisti - definirani od Pape Sv. Pija X kao najopasniji neprijatelji Crkve - služe se dvoličnim načinom govora i pisanja za promicanje svojih zabluda. To jest za varanje i obmanjivanje katolika. Njihov stil postaje notoran na Drugom Vatikanskom Koncilu. Pogledajmo na primjeru Deklaracije o Liturgiji "Sacrosanctum Concilium" u vezi jezika koji će se koristiti u liturgiji. 

"Liturgijski jezik
36. § 1. U latinskim obredima treba saĉuvati latinski jezik, osim gdje postoji posebna povlastica."

Dakle, prvo se tvrdi da će se sačuvati latinski jezik, ali odmah iza toga ide onaj značajni "osim". Nakon toga ide dalji tekst koji potpuno razbija već navedeno:

"§ 2. Ipak, kako u misi tako i u dijeljenju sakramenata i u drugim dijelovima liturgije, bit će nerijetko vrlo korisno za puk upotrijebiti narodni jezik; stoga neka mu se u liturgiji dade više mjesta, ponajprije u ĉitanjima, upozorenjima, u nekim molitvama i pjesmama, prema propisima koji će se o toj stvari pojedinaĉno odrediti u slijedećim glavama. 

§ 3. Spada na nadleţnu crkvenu teritorijalnu vlast, o kojoj govori ĉl. 22 § 2, da na temelju ovih propisa — pošto se, ako treba, posavjetuje s biskupima obliţnjih pokrajina istog jezika — odredi naĉin i upotrebu narodnog jezika. To ipak odobrava ili potvrđuje Apostolska Stolica. 

37. Crkva ne želi ni u liturgiji nametnuti strogu jednoliĉnost, kad god nije u pitanju vjera ili dobro ĉitave zajednice. Naprotiv, ona poštuje i promiĉe duhovne osobine i obiljeţja razliĉitih rasa i naroda. Ona dobrohotno prosuđuje i, koliko je moguće, svom pomnjom ĉuva sve što u razliĉitim narodnim obiĉajima nije nerazrješivo povezano s praznovjerjem i zabludom; štoviše, katkada to pripušta i u samu liturgiju, ako se samo moţe uskladiti s izrazima pravog i istinskog liturgijskog duha."

Što opažamo? Prvo se kaže nešto što izgleda ortodoksno, ali odmah zatim idu riječi i izrazi tipa: "osim", "ipak", "ako", "ako treba", "koliko je moguće", itd. kao što bi se moglo vidjeti i u ostalom tekstu. Tako da "osim" i "ipak" ustvari postaju norme, postaju otvorena vrata za toliko toga da ne možeš ni zamisliti. A no koncu, koliko je ostalo latinskog u Novus Ordo misi, možeš i sam vidjeti. Dakle, govori se jedno - zajedno s drugim - a čini drugo.

Nadalje, još jedan primjer. Mijenja se fokus onoga što je bitno i pod navodnim dobrim razlozima uvode se potpuno novi običaji prakse. Na primjer u vezi pričesti: 

"Najvažnije je da se vjernici pričešćuju 

Veoma se preporuĉuje ono savršenije uĉestvovanje kod mise, kad vjernici nakon svećenikove priĉesti blaguju Tijelo Gospodnje od te iste ţrtve. Ne dirajući u dogmatska naĉela Tridentskog sabora,4« u sluĉajevima koje odredi Apostolska Stolica a po sudu biskupa moţe se dopustiti priĉest pod obje prilike i klericima i redovnicima i laicima: kao redenicima u misi njihova svetog reĊenja, zavjetovanicima u misi njihova redovniĉkog zavjetovanja, novokrštenicima u misi poslije krštenja."

Ovako, dobro je da se vjernici pričešćuju... ali ako su u stanju pričestiti se. Najvažnije je prema tome, da dostojno idu na pričest. To jest, da se preispitaju da li im je potrebna ispovijed. Ovaj fokus doprinuo je da danas katolici mahom pričešćuju, ali vrlo slabo idu na ispovijed. Kod hrvata još i nekako, ali u mnogim zapadnim zemljama situacija je bolna. Makar ova svijest je i kod hrvatskih katolika jako načeta. Stariji se sjećaju kako je prije samo manjina išla na pričest, i praktično isti broj pričesti koliko i ispovijedi. Ispovijedaonice su "radile punom parom". Ovim naglaskom donesenim na samom Koncilu dalo se do znanja katolicima da je glavno "euharistijska gozba i da na njoj treba obavezno učestvovati". Istina je da je Misa Žrtva vrijedna sama po sebi, i da je dobro da se vjernik pričesti ako je dostojan. Ovim se doprinijelo gubljenju smisla za grijeh. Vidimo, osim toga, da se potiče na običaj pričešćivanja pod obe prilike, ono isto što je tražio heretik Jan Hus pod izgovorom za biti vjerniji prvobitnoj praksi.

Ovu metodu već je izložio i osudio vrlo jasno 1794. Papa Pio VI u Buli Auctorem Fidei protiv zabluda jansenista na sinodi u Pistoia:
"... tvrdnje koje nas iznenađuju na jednom mjestu, objašnjavaju se pravovjerno na drugom, pa čak se na drugim mjestima i ispravljaju; kao da bi bilo dopušteno bilo kome tvrditi i nijekati jednu već iznešenu izjavu, ili ostaviti je u rukama osobnih individualnih nagnuća - takav je bio uvijek prijevarni i drski način korišten od novatora za uspostaviti pogrešno učenje. Dopušta toliko mogućnost promidžbe greške koliko dati izgovor za istu." Iz uvoda u bulu; naknadno u t. 6 se ističe:

"Znali su novatori vrlo dobro lukavo umjeće za varati. Koji plašeći se da ne uvrijede katolički duh, paze se obično da simuliraju varljivom igrom riječi, da preko više značenja izvjesnih riječi uspiju podmetnuti dušama skrivenu zabludu, i da se dogodi da, istina korumpirana s blagim nadodatkom ili izmjenom, postane greškom i prouzroči smrt prijašnje doktrine koja je donosila zdravlje..."
Podsjeća se da je takav metod prisutan od davnine. Navodi se primjer Nestora, Carigradskog Patrijarha koji je lukavim riječima nastojao zavesti katolike i skrenuti ih sa pravog puta: "...(takav način nalazio se u) pismima Nestora, Carigradskog Biskupa, kojeg je ukorio teškim upozorenjem naš prethodnik Celestin; u kojim pismima... naoružan rječitošću, ovijao je tminama ono što je istinito, i poslije zbunjivao i jedno i drugo, ili ispovijedao ono što je bio negirao, ili nastojao negirati ono što je bio priznao".

U redu, to je metoda modernista. Ali odakle dolazi ta inspiracija, taj modus operandi? Uvijek od đavola, nadahnitelja heretika, ali tehnički da tako kažemo potiče zadnjih stoljeća od kabalista. Za Kabalu, sinkretistička vizija svijeta uvedena od izvjesnih židovskih sekta, dobro i zlo su "relativni"; zlo je samo iluzija. Umjesto ispravnog i neispravnog, za Kabalu svaka akcija je kao Mjesec, sa svojom svijetlom i mračnom stranom. Kabalisti kažu da njihov polaznik treba prigrliti tamnu stranu za preobratiti se u "potpuno integrirano" ljudsko biće. Kabala je jedna vrsta ravnoteže između dobra i zla koji ne bi bili apsolutni. Kabala je drugim riječima, "umjetnost" zablude.

U XIX stoljeću, američki general Albert Pike i mason stupnja 33 pisao je: "Da, Lucifer je Bog, i na nesreću, Svevišnji je također bog. Jer vječni zakon je da nema svjetla bez sjene, ljepote bez ružnoće, bjeline bez crnine, jer absolutno postoji samo kao dva božanstva".
Njihov je cilj bio prodrijeti među katoličke redove i napraviti pomutnju. Napravili su dobro razrađen plan uvlačenja inteligentnih ljudi u redove klera. (I također napada na papinstvo. U toj konspiraciji učestvovao je i Garibaldi. Odatle njegov napad na papinsku državu.) Takvi s vremenom zauzimati će sve veće pozicije. Doći će vrijeme, prema njima, kad će napraviti revoluciju u Katoličkoj Crkvi, kad će njihovi doći na vlast...

Sve je to konspiracija Vrata Paklenih. Koja ne mogu uništiti Crkvu, ali mnoge će zavesti u vrijeme velikog otpada, prorečenog u Svetom Pismu od Danijela do Pavla preko samih riječi Nađeg Gospodina.

No, uvijek će ostati Ostatak. Moli se Bogu da ostaneš vijeran i nepromjenjive vjere, da te Gospodin nađe sa upaljenom svjetiljkom kada se pojavi.

I, da bi izbjegao zamke zloga i njegovih slugu, od kojih toliki i ne znaju da mu služe ali treba da progledaju, sam Bog ti je dao savjet: "Vaš govor neka bude da, da; ne, ne. Što je više od toga, dolazi od zla".