Franjo: "ruski pravoslavni ne ltrebaju postati katolici"

Trideseteg svibnja pri susretu sa delegacijom Ruskog Patrijarhata iz Moskve, Franjo je istaknuo da on ne želi da ruski pravoslavni postanu katolici: "Mi nikada ne ćemo to dozvoliti, ja to ne želim".
Franjo je inzistirao da "u Moskvi - u Rusiji - samo je jedan patrijarhat: Vaš. Mi ne ćemo dozvoliti drugi".

Franjo je također odbacio ideju da prvo treba postojati doktrinalni dogovor i tek onda zajednički ekumenski hod. "To ne funkcionira u ekumenizmu", nastavio je.

Drugim riječima Franjo zastupa - u ime tolikih - "ekumenizam" bez istine i vjere.
Papa Eugenij IV, na Florentinskom Saboru 1441, naučava ex cathedra:

"[Sveta Crkva Rimska] čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda da nitko tko se ne nalazi unutar Katoličke Crkve, ne samo pogani, već također židovi ili heretici ili šizmatici, ne može imati učešća u vječnom životu, već će ići u vječni oganj koji je pripremljen đavlima i njegovim anđelima (Mat. 25, 41), osima ako se prije svoje smrti ne pridruži njoj; i toliko je vrijedno jedinstvo u tijelu Crkve da samo oni koji u njemu ostanu koristi im primati sakramente i proizvode vječnu nagradu postovi, lemozine i drugi pobožni čini i djela kršćanske borbe. I da nitko, ma koliko lemozina dao, pa makar i prolio svoju krv za ime Kristovo, ne može se spasiti, ako ne ostane u njedrima i jedinstvu Katoličke Crkve."

Onda, ili ono prije nije bilo katoličko, ili ovo sada što naučava Franjo - od Drugog Vatikanskog Sabora na ovamo - nije katoličko. Samo, Franjo ima takvu osobinu da je previše brutalan u svojim nastupima pa izaziva trzavicu kod ljudi (katolika), ali on stavlja na površinu ono što se već vuče decenijama.

Prije svega, treba razumjeti da osobnu krivicu svakog pojedinog samo Bog poznaje i sudi, jer samo Bog zna čije je neznanje doista bez krivice, ali postoji objektivnost koja je nezaobilazna. Trebamo ljubiti svakoga, ali to ne znači da trebamo prelaziti preko istine. Treba razlikovati osobu od ideje. Osobu poštuješ, još više: ljubiš, ali zabludu niti poštuješ niti ljubiš. Zabluda se treba razotkriti.

[I dalje, ukoliko ekumenizam, podsjetimo se da je upravo nakon Florentinskog Sabora došlo do prekida šizme i da je papin delegat bio ustoličen u Carigradu. Ali bizantijski popovi su uzbunili narod i napravili previranje, te otjerali delegata. Slogan je bio: "bolje turski turban, već papina mitra". Na žalost, tako je i bilo. Šest mjeseci iza pobune pao je Carigrad definitivno pod tursku vlast. Kao i u Starom Zavjetu kad je Bog kažnjavao Izrael čak i progonstvom u Babilon zbog odmetanja od vjere, tako i u Novom Bog nas kažnjava za našu nevjernost i podjele.

Da su bizantijci ostali u jedinstvu sa Katoličkom Crkvom kao do 1054, današnja Turska ne bi bila muslimanska, a još manje Balkan. Oni bizantijski teolozi koji su došli u Florenciju i izučili sve zajedničke dokumente koji su vezali Istok i Rim u istu Crkvu, mogli su vidjeti kako su još u prvom stoljeću korinćani tražili od Pape Klementa intervenciju kod njihovog unutrašnjeg sukoba; još više Papa Lav Veliki napravio je red i suzbio arijansku herezu koja je posebno bila zahvatila istočne biskupe. I opet Grgur Veliki im je rekao: "nije prvenstvo Rima u tome što je Rim nasljednik palog Zapadnog Rimskog Carstva (476 - dok se Carigrad još držao kao prijestolnica Istočnog Imperija), već stoga što je Petrov nasljednik po Božjoj milosti i odredbi". 

Jednostavno, šizma istoka bila je političko pitanje: kako to da jedno selo - Rim, tako je ostalo nakon pada -, vlada nama koji smo prijestolnica. Molimo Boga da svi koji zazivaju Krista budu u Istoj, Katoličkoj Crkvi. Usput, Rim nikad nije nametnuo Istoku svoju liturgiju, jer je uvijek priznavala valjanost istočne tradicije.]

"I otvori svoja usta da huli na Boga, na njegovo ime i njegov šator, i na one koji prebivaju u njemu." (Ap 13, 6)