Naime, napr. kod poskoncilskih teologa može se vidjeti nedostatak poziva na duboku i preciznu katoličku teologiju iz predkoncilskog vremena, to jest od vremena Apostola do šezdesetih godina prošlog stoljeća. Njihovi citati ili se zaustavljaju na dokumentima Drugog Vatikanskog Sabora i skorijim, ili ako spominju kojeg starijeg autora, onda je to uvijek u slučaju samo onih poziva, izjava ili misli - prethodno stavljenim van konteksta, ili koristeći jednu izjavu ne imajući u vidu druge - koji se slažu sa njihovim današnjim stavovima. Stavovima koji su značajno udaljeni od katoličke teologije.
Stoga je potrebno podsjetiti se na bisere prave teologije i uroniti u dubinu objašnjenja danih od naučitelja Crkve. Sveti Papa Pio X rekao je u Motu Proprio "Sacrorum antistitum" (1/09/1910) gledi teologije Svetog Tome Akvinskog "Ne može se bez velike štete udaljiti od Svetog Tome", pozivajući utvrditi teologiju na njegovim spisima.
Zbog toga, i po pitanju "Filioque", podsjećam na dva članka pitanja 36 koje je doktor i svetac posvetio osobi Duha Svetog. Mislim da dobronamjernom čitatelju može otvoriti oči u ovoj raspravi. Sveti Toma je monumentalni pisac. Danas kod modernista možemo reći da je bačen u zaborav. Ali samo ću komentirati par stvari o jednom od najinteligentnijih i mudrijih ljudi uopće, plus svakako što se radi o izuzetnom svecu.
Živio je u XIII stoljeću, i umro je u dobi od 49 godina. Još kao mladi redovnik kažu za njega da je znao napamet Sveto Pismo. Stigao mu je pod ruku prijevod Aristotelove filozofije kojom se služi, zajedno sa preciznom i formalnom logikom, u produbljivanju teološke misli. Kod njega nema nikakvih poziva na "ukazanja" i sl. Njegov je instrument stroga logika, kojom racionalno gradi zgradu teološke misli počevši od podataka koju daje vjera, tj. Sveto Pismo kao osnovni izvor, Crkveni Oci i također - ali mnogo manje u omjeru - magisterijski dokumenti. Dakle, kao u matematici, radi se o jednoj vrsti aksiomatske teorije. Instrument je logika, polazna točka podaci koje daje vjera. Cijeli sustav mora biti suglasan i koherentan.
Ostavljam prema tome tekst Svetog Tome o spomenutom pitanju. [Njegov način pisanja bio je ovakav (inače, kažu za njega da je diktirao dvojici prepisivača istovremeno, radi optimizacije vremena. Treba imati na umu da u ono vrijeme nije bilo papira za bacati; pergament je bio skup i nije se mogao dopustiti luksuz neiskorištavanja tako dragocjenog materijala. Praktično sve je diktirano iz prve ruke, bez ijedne riječi viška ili manjka.): prvo se naglasi pitanje. Onda se navode "objekcije", tj., protiv argumenti. Nakon toga Sv. Toma daje autoritativni odgovor oslonjen na Pismo ili Crkvene Oce, ili manje puta autoritet nekog pape. Slijedi poslije "Odgovaram", precizna i duboka argumentacija o svakom pojedinom pitanju. Konačno, odgovara na objekcije (koje ovdje nisam stavio). Pitanja nisu stavljana na preskok, već prvo se posvetio božanskoj biti - od dokaza Božje opstojnosti pa nadalje -, onda božanskim operacijama - volja, inteligencija, moć, itd., Presvetom Trojstvu; i sve tako do morala, tj. Božjih Zapovijedi i Sakramenata. Kojih pet tisuća stranica teksta u aktualnom formatu A4.]
"Art. 2: Duh Sveti, da li proizlazi ili ne iz Sina?
Objekcije prema kojima izgleda da Duh Sveti ne proizlazi iz Sina (ima ih sedam, kao i odgovora na iste, ali ih preskačemo; možda drugi put da ih nadodam, ne mogu stići od pustog prevođenja, a nemam hrvatski tekst Sume):
Protiv ovog: stoji što tvrdi Atanazije: Duh Sveti nije načinjen, ni stvoren, ni rođen, već proizlazi od Oca i Sina.
Odgovaram: Obavezno je reći da Duh proizlazi iz Sina. Jer, kad ne bi proizlazio od Njega, ni na koji način ne bi se mogao osobno razlikovati od Njega. Ovo je evidentno na osnovu rečenog prije (q.28 a.3; q.30 a.2). Treba imati na umu da ne postoji nešto absolutno na osnovu čega božanske osobe bi se razlikovale među sobom. Jer u protivnom, ne bi proizlazilo da jedna bude bit svih troje; jer sve što se o Bogu govori u apsolutnom smislu pripada jedinstvu biti. Prema tome, treba se zaključiti da se božanske osobe razlikuju među sobom samo zbog relacija.
Osobne relacije ne mogu se razlikovati osim kao opriječne. To je tako zbog sljedećeg: Jer Otac ima dvije relacije, jedna od kojih se odnosi na Sina, i druga na Duha Svetoga. Ipak, spomenute relacije, jer nisu opriječne, ne čine dvije osobe, jer odgovaraju osobi Oca. Prema tome, ako se u Sinu i Duhu Svetom ne bi našle više nego dvije relacije s kojima se svaka od njih odnosi na Oca, spomenute relacije ne bi bile opriječne među sobom; kako jednako ne bi bile one s kojima se Otac odnosi s njima. Zbog toga, kako je osoba Oca jedna, tako bi slijedilo da je osoba Sina i Duha Svetoga također jedna, imajući dvije relacije opriječne dvjema relacijama Oca. To je heretično i poništava vjeru u Trojstvo. Prema tome, potrebno je da Sin i Duh Sveti budu u relaciji među sobom preko opriječnih relacija.
S druge strane, tako i kako se dokazalo (q. 28 a.4), u Bogu ne može biti drugih opriječnih relacija osim relacija proizlaska ("originiranja"). A opriječne relacije proizlaska su po početku i po onom što emanira iz početka. Prema tome, treba reći da ili Sin proizlazi iz Duha Svetoga, i to ne drži nitko; ili da Duh Sveti proizlazi iz Sina, i to je što mi vjerujemo. To je u harmoniji s konceptom procesije obje osobe. Rečeno je (q.27 a.2 i 4; q.28 a.4), da Sin proizlazi intelektualno kao Riječ. Duh Sveti proizlazi voljno kao ljubav. I potrebno je da ljubav proizađe iz Riječi; je ništa ne ljubimo ako ga prije nismo primili u našoj pameti shvaćajući ga. To rezultira evidentno i zbog toga Duh Sveti proizlazi iz Sina.
To nam također pokazuje sama narav stvari. Jer nikad ne nalazimo da iz jednog proizađe mnoštvo bez relacije, osim ako se radi samo o materijalnoj razlici. Primjer: zanatlija proizvodi mnogo noževa materijalno različitih među sobom, ne imajući među sobom nikakve relacije. Ali u onim stvarima među kojima ne postoji samo materijalna razlika, uvijek se nalazi neki tip relacije. Zbog toga, također u redu napravljenog od stvorenja ispoljava se ljepota Božanske mudrosti.
Prema tome, ako iz osobe Oca proizlaze dvije osobe, to jest Sin i Duh Sveti, potrebno je da imaju neku relaciju među sobom. I ne može se pripisati druga relacija osim naravne prema kojoj jedna proizlazi iz druge. Tako, dakle, nije moguće tvrditi da Sin i Duh Sveti proizlaze iz Oca na taj način da nijedno od njih ne proizađe od drugog, osim ako bi im netko pripisao neku materijalnu razliku. Što je nemoguće.
Odavde sami Grci (opaska: tako se u srednjem vijeku zvalo istočne katolike) su shvaćali da proizlazak (procesija) Duha Svetog čuva neku relaciju prema Sinu. Jer prihvaćaju da je Duh Sveti Duh Sina i da proizlazi od Oca po Sinu. Neki od njih prihvaćaju čak da je Sinov i da emanira iz Njega: ipak, ne prihvaćaju da proizlazi. I ovo je zbog, po svemu sudeći, ili neznanja ili drskosti. Jer, ako se misli ispravno, moglo bi se shvatitida između svih riječi koji označavaju porijeklo, najraširenija je procesija. Jer je koristimo za označiti bilo koje porijeklo: kako iz točke proizlazi linija; iz sunca, zraka; iz izvora, struja. Jednako u mnogim drugim stvarima. Zaključujući: Iz bilo koje riječi koja se odnosi na porijeklo, može se zaključiti da Duh Sveti proizlazi iz Sina."
"Čl. 3: Duh Sveti, proizlazi ili ne iz Oca po Sinu?
Objekcije po kojima izgleda da Duh Sveti ne proizlazi iz Oca po Sinu (Sv. Toma ih navodi nekoliko; nakon toga odgovara autoritativno sa "Protiv ovoga"):
Protiv ovoga: jest što kaže Hilarije u knjizi O Trojstvu: Molim te da sačuvaš ovo pravilo moje vjere, da uvijek imadne Oca, to jest, Tebe, da zajedno s tobom časti tvog Sina i da zasluži tvog Duha Svetog koji je po tvom Jedinorođenom.
Odgovaram: U svim izričajijma u kojim se kaže da netko djeluje po drugom, prijedlog "po" označava uzročnost, ciljajući na uzrok ili princip onog čina. Ali kako je djelovanje (akcija) sredstvo između agenta (uzročnika) i efekta, neki put uzročni smisao kojem se nadodaje prijedlog "po", odnosi se na uzrok djelovanja ukoliko proizlazi iz agenta. U ovom konkretnom slučaju jest uzrok djelovanja agenta, bilo da se radi o finalnom uzroku, bilo formalnom, bilo efektivnom ili pokretačkom. Finalni uzrok (koji ide za ciljem), kao da naznačimo da umjetnik djeluje iz želje za zaradom. Formalni, kao da djeluje po svojoj umjetnosti. Pokretački (motorni) kao da djeluje po naređenju drugog. Nekada pak, uzročna rečenica kojoj se nadodaje prijedlog po, uzrok je akcije u koliko završava u činu. Kao kad kažemo da umjetnik radi sa čekićem. Jer ne znači da je čekić uzrok umjetnikovog ostvarenja djela, već je uzrok da efekt proslijedi od umjetnika, i činjenicu da je upravo to prima od samog umjetnika. Zbog toga, neki kažu da prijedlog po, nekada direktno izražava autoritet, kao kad kažemo da kralj djeluje preko svog poslanika; drugi put, indirektno, kao kad se tvrdi da kraljev poslanik djeluje po kralju.
Tako dakle, jer Sin ima od Oca Duha Svetoga, može se reći da Otac "espira" (opaska: latinska riječ teškog prijevoda na hrvatski. Znači na neki način kao "izdisati" ili možda "izračiti"; čin "procesije" Duha Svetog od-iz Oca.) Duha Svetoga po Sinu. Ili da, što je isto, Duh Sveti proizlazi od Oca po Sinu."
Nema komentara:
Objavi komentar