O sedeprivacionizmu

Ovo je teološki važan članak, dosta dug i koji se dotiče jako bitnih stvari, općenito nepoznatih i ne tretiranih. Pišem crvenim slovima za razliku od ostalog teksta kojeg prevodim sa stranice Novus Ordo Watch. To su američki sedevakantisti-sedeprivacionisti. Vrlo kratko ću o toj poziciji, inače objašnjene u članku. Par poveznica na stručne članke na engleskom jeziku označio sam plavim slovima. Razlikuju pojam "materijalnog pape" od "formalnog", tj. pravog pape. Postkoncilski kardinali izabrani za papu to ustvari nisu, jer ne prihvaćaju niti naučavaju katoličku vjeru. Međutim, ukoliko bi se obratili, imali bi mogućnost za postati prave pape, barem načelno po toj teoriji, jer Crkva zadržava svoju moć izabranja za papu. Ali ako izabrani ne nastupa kao katolik u svom poučavanju cijeloj Crkvi, onda u biti nije papa. Radi se o jednoj varijanti sedevakantizma. Možda su u Americi brojčano najzastupljeniji; imaju i svoju bogosloviju, bogoslove i svećenike. Ne malo članova iz FSSPX prešlo je na ovu poziciju. Članak upravo govori o prelasku jednog svećenika iz Bratovštine Sv. Pija X na sedeprivacionizam. U Italiji, u Torinu imaju također barem crkvu a mislim i bogosloviju. Inače, ima nekoliko sedevakantnih kapelica u Italiji, uključujući i Rim. Ova struja među sedevakantistima možda je teološki najbolje pripremljana. Njihov stav prema valjanosti svećeničkog ređenja po ritualu Pavla VI iz 1969 bio bi negativan, tj., smatraju da svećenici u "poskoncilskoj Crkvi" nemaju valjano ređenje, ili je takvo barem sumnjivo, zbog promjene u riječima korištenim u novom ritualu. To je upravo bit pobune svih "tradicionalista", uključujući i Mons. Lefebvrea, nakon reformi Pavla VI. Nije dakle samo u pitanju "nova misa", već i novi ritual za sakramenat svećeničkog reda (za ređenje biskupa i svećenika). Ne želeći da u latinskom obredu dođe do prekida valjanosti ređenja, razlog je što npr. Mons. Lefebvre odlučio zarediti četiri biskupa iz FSSPX bez dopuštenja Ivana Pavla II i tako bio automatski izopćen is "poskoncilske Crkve". Lefebvre je pak tvrdio da je bio primoran to učiniti, radi održavanja valjanosti sakramenta svećeničkog reda. Budući da je ovo pitanje jako "nezgodno" za poskoncilsku hijerarhiju, potpuno se zapostavljeno i gurnuto u stranu. Ipak, radi se o ključnom pitanju u Crkvi. Prenosim članak: 

Teološki potres u tradicionalnoj kapeli u Virginiji: Fr. Ronald Ringrose napušta poziciju priznavanja i otpora 3. svibnja 2018. godine

Promjena položaja u korist sedeprivationizma …

[Crkva Sv. Atanazije u Vienna, Virginia, osnovana 1968. godine]

Idemo na srž: Fr. Ronald Ringrose, župnik (u cijelom članku treba uzeti u obzir da "župnik" se ne odnosi na normalnu jurisdikciju jer Fr. Ringrose je ne priznaje, niti Vatikan njega kao župnika; slično možemo reći na oslovljavanje "Fr.A" ili "Vlč."; ipak ostavljam takvo oslovljavanje jer se radi o valjano zaređenom svećeniku koji nije mogao prihvatiti heretične pouke; to je razlog njegove "pobune", i posebno sadašnje) crkve Sv. Atianazija u Vienna, u Virginiji, javno je odbacio svoje dugogodišnje teološko stajalište o priznavanju papa od II Vatikanskog Sabora pa na ovamo kao valjanih, ali im se istovremeno odupirao u njihovom naučiteljstvu i upravljanju Crkvom (pozicija obično poznata kao "priznati i oduprijeti se").
Shvativši da je pozicija jasno suprotna tradicionalnom nauku Katoličke crkve, Fr. Ringrose ih je počeo javno odbacivati u tri župnog biltena u siječnju 2018. 

Međutim, zajedno s njegovim odbijanjem pozicije prepoznavanja i odupiranja, Vlč. Ringrose je također istupio protiv sedevacantizma, za koji isto vjeruje da je pogrešan. Umjesto toga, oprezno predlaže treću opciju koja se čini vrlo sličnom, ako ne i istovjetnom u svim nijansama i pojedinostima, na onu što se obično naziva "Sedeprivationizam" (alternativno, to se naziva "materijalno-formalna teorija" ili "Cassiciacum Teza "), koju je prvi objavio dominikanac teolog i Biskup Michel-Louis Guerard des Lauriers, a danas ga održava Bp. Donald J. Sanborn u USA i P. Francesco Ricossa u Italiji, među ostalima.
Prije nego što komentarimo ono što tvrdi Fr. Ringrose, prvo dopustimo mu da govori u cijelosti. Iz praktičnih razloga spojili smo spomenuta teksta iz tri zasebna biltena u jednu cjelinu:

Katedra sv. Petra u Rimu (18. siječnja) - Ova svetkovina učvršćuje jedinstvenu ulogu pape kao Kristovog vikara i sveopćeg pastira koji ne može pogriješiti kad podučava o pitanjima vjere i morala. Kako onda vjerni katolici mogu objasniti utisak prema kojem je Papa pogriješio od II Vatikanskog? Evo nekih pokušaja koji su napravljeni tijekom godina. Neki od vas koji nas prate dosta vremena bez sumnje će ih se sjetiti.

- To su liberalni biskupi, a ne papa koji su odgovorni.
- Sabor je bio dvosmislen i pogrešno je tumačen.
- Pravi papa se drži u zatočeništvu i umjesto njega se nalazi nametnuti.
- Papa nije govorio ex cathedra.
- Sabor je bio samo pastoralni sabor.
- Danas se čini da se ponekad može dogoditi da papa podučava ono što je pogrešno. Kada to učini, moramo i dalje priznati njegov autoritet, ali budimo čvrsti i oduprimo se pogrešnom nauku ili zloj zapovijedi koje može dati.
- Papa i biskupi prihvatili su otpadništvo nove religije i tako izgubili svoju službu. Sve stolice (misli na biskupske i također papinu) su prazne, uključujući i papinu, te tako smo ostali bez ikakve hijerarhije.

Danas shvaćamo da ma kako nam ovi stavovi izgledali privlačno prije, u biti su pogrešni. Samo vremenom i susljednjim razmišljanjem greške ovih odgovora postale su očigledne. Razmatrajmo danas ovaj zadnji odgovor, koji mnogi zovu sedevakantizmom (od latinskog naziva za "Praznu Stolicu"). Prihvaćeno ime za ovaj pogrešan stav je posuđen od pojma koji se koristi u periodu između smrti jednog pape i izabranja slijedećeg. Dobri katolici, koji vjeruju da su sve (također i biskupske) stolice prazne, proslijeđuju na taj način jedino zbog vjernosti Kristovom obećanju da će nauk dan sa Svete Stolice sveopćoj Crkvi biti garantiran po samoj Kristovoj riječi i moći Duha Svetoga. Ipak, dok brane jednu istinu, oni nesvjesno padaju u drugu zabludu protivnu drugoj istini, tj. da je hijerarhija trajna, da će opstati do kraja vremena, i da će Petar imati trajne nasljednike. Papa i hijerarhija ne mogu jednostavno nestati! Prema tome, katolici trebaju odbaciti ovakvo razmišljanje.

Katedra sv. Petra u Rimu (nastavak) - Ova svetkovina učvršćuje katoličko učenje da je Krist dao Petru i njegovim nasljednicima jedinstvenu ulogu u Crkvi kao univerzalni pastir. U ovoj ulozi učitelja Naš Gospodin je obećao da onaj koji sluša Petra, sluša Njega. Vjerujući u ovo obećanje, Crkva je nepogrešivo naučavala da Petar i njegovi nasljednici ne mogu naučavati pogrešan nauk Univerzalnoj Crkvi kao što i Krist ne može. Tako Krist jamči da Petar nikada neće naučavati pogrešan nauk i Petar ima posebnu pomoć Duha Svetoga da to provede u djelo.

Prošli smo tjedan razmatrali pogrešku sedevakantizma, koja tvrdi da nema pape, i da nema hijerarhije. Danas ćemo razmotriti još jednu pogrešku koju neki nazivaju "priznajemo i opiremo se" (R & R). Ukratko, R & R smatra da ponekad papa naučava pogrešno ili nameće zlo ili štetne prakse ili zakone*. Kada to učini, moramo priznati njegov autoritet, ali oduprijeti se njegovim pogrešnim učenjima ili zlim zapovijedima. Dobri katolici pali su u tu grešku u pokušaju da zaštite crkveni nauk da papa mora imati trajne nasljednike i da nekako uvijek mora postojati hijerarhija. R & R pozicija ne može se održati jer ignorira jasno poučavanje Crkve da papa ne može podučavati pogrešku ili nametnuti zlo ili štetne prakse i zakone na temelju jamstva Gospodina i posebne pomoći Duha Svetoga. Ako priznajemo papinu ovlast poučavanja i vladanja Crkvom u pitanjima vjere i morala, nemamo drugog izbora nego prihvatiti i poslušati, jer kad ne bismo tako učinili, bilo bi kao ne slušati samoga Krista, u čije ime i autoritet govori papa. Dakle, R & R ne može biti odgovor, i kao sedevakantizam, također mora biti odbačena pozicija.

(*Neki su rekli da je papa podučavao pogrešku u vrijeme sv. Atanazija, ali preciznije razmatranje činjenica pokazuje da to nije istina.)

Katedra sv. Petra u Rimu ... zaključak) - Razmišljali smo posljednjih nekoliko tjedana o ovoj svetkovini, koja pojačava nauk Crkve da je Katedra sv. Petra (Petar i njegovi nasljednici, pape) nepogriješiva, to jest uvijek je bez pogreške i takva mora biti vječno. Njegova učenja su standard i mjerilo vjere, unatoč dostojanstvu ili nedostojnosti nasljednika. U svjetlu ovoga i onoga što smo već rekli, što treba činiti katolički vjernik? Prihvatiti ili ponovno prihvatiti Novus Ordo? Ni pod koju cijenu, ni u kom slučaju! To je lažna religija i učiniti tako značilo bi napustiti katoličku vjeru.

Razmatrali smo neke odgovore na pitanje: Kako to da su poskoncilske pape pokušali nametnuti Crkvi pogrešna učenja i štetne ili zle zakone ili prakse? Posebnu smo pozornost posvetili dvjema najopćenitijim pogrešnim objašnjenjima: sedevakantizmu i prepoznavanju i odupiranju (R & R). U svjetlu onoga što je rečeno, sljedeće postaje očito:

- Protivno naučavanju Crkve: Papa ponekad može podučavati pogreške i nametnuti štetne ili zle prakse i zakone sveopćoj Crkvi.
- Protivno naučavanju Crkve: Nema hijerarhije uopće. ("De fide" je - po vjeri je - da hijerarhija mora biti trajna.)
- Protivno naučavanju Crkve: Možemo se oduprijeti autoritetu pape.
- Budući da je očito da su pape Drugog Vatikanskog nametnuli učenja i prakse suprotne vjeri i moralu, valja zaključiti da je odsutna nepogrješiva i neprolazna moć obećana Petrovim nasljednicima.
- Moglo bi se smatrati da, budući da pape Drugog Vatikanskog posjeduju pravni i valjan izbor, da oni imaju određeni pravni status kao pape.
- Može se smatrati da je ovaj pravni status dostatan za održavanje sukcesije Petru i trajnosti hijerarhije.

Čini se, dakle, da Katedra nije potpuno prazna, niti ispravno zauzeta. Novi izabrani pape posjeduju neki pravni aspekt kao pape, ali nemaju autoritet za podučavati i voditi glede pitanja vjere i morala. S obzirom na ovu situaciju, pravi odgovor svih vjernika katolika jest vjerovati u ono što su katolici oduvijek vjerovali i činili ono što su katolici uvijek činili. Ne možemo pogriješiti!
(Fra Ronald Ringrose, bilteni Crkve sv. Atanazije od 14. siječnja, 21. siječnja, 28. siječnja 2018.)

To su tekstovi Fr. Ringrose objavljeni u tri siječanjska župna biltena. U najnovijem, datiranom 29. travnja 2018., župnik crkve Sv. Atiansije ponovno se dotiče iste teme i piše:
Moramo kao katolici vjerovati ove istine koje je Krist objavio i učio kao dogmu od strane Crkve:

1. Znamo stvari koje moramo vjerovati jer nas Katolička Crkva tako poučava. Bog nam govori preko Pape i s biskupima s njim. (Baltimorski Katekizam # 3 q.10 također q. 157 - opaska: početkom XX stoljeća)

2. Crkva (papa i biskupi) svakako ne mogu naučavati laži jer je Sveti Duh zauvijek ostao s njom. (BK # 3 q. 445)

3. Nepogrješivost znači da Crkva (papa i biskupi) ne mogu pogriješiti kad naučavaju vjeru i moral. (BK # 3 q. 526)

To je sve lijepo sažeto u Youtube videu pod naslovom "Nadbiskup Lefebvre govori iskreno o Papi" [dostupan OVDJE]. To je zabilježena konferencija nadbiskupa u kojoj jasno kaže da je nemoguće da papa nametne krivovjerje i zle prakse Crkve i da onaj tko to čini sigurno ne može biti papa. Potražite ova pitanja u samom Baltimorskom Katekizmu i slušajte riječi nadbiskupa.
(Fra Ronald Ringrose, Crkva Sv. Atanazija od 29. travnja 2018. godine.)

Primijetite da su istine koje Fr. Ringrose sažima ovdje su toliko temeljne za katoličku vjeru da su sadržani u Baltimore katekizmu, temeljnom katehetskom sredstvu u Sjedinjenim Državama u 20. stoljeću za obrazovanje mladih u katoličkoj vjeri (to se zove "Baltimore katekizam" jer je to bio katekizam pripremljen kroz tri nacionalna plenarna vijeća održana u Baltimoreu u Marylandu u drugoj polovici 19. stoljeća). Tradicionalisti R & R se suprotstavljaju crkvenoj nauci na tako elementarnoj razini da čak i ispravno katekizirani mladi ljudi mogu vidjeti da je R & R pozicija u krivu!

Komentari:

Početno "zaređen" za Baltimoreovu nadbiskupiju u nevažećem obredu Novus Ordo, Fr. Ringrose je bio uvjetno zaređen kao svećenik od Nadbiskupa Marcel Lefebvre 1982. godine. Od tada je bio u Crkvi Sv. Atanazija.

Makar je Fr. Ringrose već otprije javno izrazio svoje odbijanje pozicije R & R, nije bilo do početka ove godine kad je on zamjetno uklonio ime Franje iz njegovih liturgijskih molitava (kao što su molitve na Veliki petak i himna Exsultet na Svetu Suboto) i propustio uobičajeni tjedni molitveni poziv na molitvu na nakane Suverenog Pontifeksa. Također je odbacio male misale u svojoj župi koja bi imala ime Franje.
Pitanje koje se mora postaviti je: što sada sa Fr. Juan Carlos Ortiz, koji je podređen fra. Ringrose i njegov pomoćnik, ali je uvijek bio glasan u osudi javnog i dogmatskog sedevakantizma i sedeprivacionizma? Fra Ortiz je oduvijek rekao da svaka misa koja javno i dogmatski propušta ime Franje iz misnog Kanona ne može biti slušana jer je šizmatična. Da li on sada napušta crkvu Sv. Atanazija da bi bio dosljedan, ili je promijenio svoju poziciju kako bi se uskladio s župnikovom? Ili se ulazi u proturječnost, govoreći jednu stvar dok radi drugu?
Zanimljivo je, Fr. Ringrose se pridružio u odbacivanju R&R pozicije drugim svećenicima koji su pošli istim putem: fra. Pierre Roy, fra. Olivier Rioult, fra. Nicolas Pinaud, pa čak i fra. Francois Chazal nedavno su zamijenili prijašnja teološka stajališta ističući sada da je stav R&R doktrinalno pogrešno i da "pape" Drugog Vatikanskog ne posjeduju nepogrješivi i nepromjenjivi autoritet poučavanja Kristovog vikara.

S druge strane, bivši SSPX biskup Richard Williamson, čovjek koji zagovara poziciju prepoznavanja i odupiranja ad absurdum, još uvijek pokušava obraniti neobranjivo, kako pokazuje nedavni članak na blogu Dr. Peter Chojnowski. Ostaje da se vidi kako reagira na nedavna napuštanja R & R u kvazi-sedevakantizam.

Komentar na fra. Ringroseov stav:

Komentirajući ono što je Fr. Ringrose je napisao u svojim biltenima, prvo moramo istaknuti da očigledno daje samo grubu šemu različitih i vlastitih pozicija i to ne znači pisati teološku raspravu. Drugim riječima, ne smijemo tražiti nijansu gdje nijanse očito nisu namijenjene.
Sveukupno, pohvaljujemo o. Ringrose za napuštanje lažne teologije R&R i javno proglašavanje da je takva suprotna katoličkoj vjeri. Promjena stava pred tolikom oporbom, i protiv onoga što je prihvaćeno kao vrlo popularna i udobna pozicija, nije lako. Osim toga, potrebna je poniznost, hrabrost i osobni integritet za napustiti poziciju koju je držao već više desetljeća. Svaka Vam čast i Bog vas blagoslovio, fra. Ringrose!

Što se tiče sedevakantizma, Fr. Ringrose kaže da vjeruje da sedevakantizam poriče trajnost hijerarhije, a osobito trajno nasljeđivanje papa. Bez uključivanja u iscrpnu raspravu o pitanjima koja su uključena u ovu kontroverzu, moramo jasno reći da je očito da jedan katolik ne može zastupati poziciju koja bi bila protivna vjeri ili ako bi ta uključivala odbijanje doktrine koja se mora držati pod uvjetom izbjegavanja smrtnog grijeha. Ako bi sedevakantističko stajalište bilo takvim, isto se svakako ne bi moglo prihvatiti.

Ali ovdje se mora strogo razlikovati između onoga što se izravno potvrđuje i što samo čini da proizlazi, ali zapravo ne slijedi nužno. Možemo i moramo ostaviti određene stvari kao nedokučive, jer očita je Božja volja da ih skriva od nas, možda u kažnjavanju naših grijeha (usp. Mt 11,25); ali ni u kojem trenutku ne smijemo odstupiti od onoga što Crkva naučava, čak i ako to znači da ne možemo sve dijelove slagalice uredno spojiti i moramo priznati da nemamo sve odgovore. Bog ne očekuje da znamo sve, ali On očekuje da vjerujemo u njegovu istinu: "... ne budite nevjerni, već vjeru imajte" (Iv 20, 27).

Crkva potpuno sigurno nas poučava da ona (Crkva) mora postojati sve do kraja vremena i da će ostati nepromijenjena u njenom suštinskom ustrojstvu:

"... Kristovo je mistično tijelo istinska Crkva, samo zato što njezini vidljivi dijelovi dobivaju život i moć iz nadnaravnih darova preko čijeg klijanja se mogu vidjeti njihova priroda i suština. Ali budući da je Crkva takva po božanskoj volji i osnovi, takva se mora jednako zadržati do kraja vremena. Ako to ne bi bilo, onda ne bi bila osnovana kao trajna, a vanjsko konačno ispoljavanje koje bi bilo u tom slučaju dokinuto, bilo bi ograničeno na određeno mjesto i na određeno vremensko razdoblje; oboje suprotno istini. Jedinstvo, dakle, vidljivih i nevidljivih elemenata, jer se usklađuje s prirodnim redom i po Božjoj volji pripada samoj biti Crkve, mora nužno ostati tako dugo dok će sama Crkva trajati.
... Međutim, Kristova je misija spasiti ono što je izgubljeno: to jest, ne neke nacije ili narodi, već cijelu ljudsku rasu, bez razlike u vremenu i mjestu. "Sin je Čovječji došao da bi svijet mogao biti spašen po Njemu" (Ivan III., 17). "Jer por nebom nije dano ljudima drugo ime po kojem bi se mogli spasiti" (Dj. 12). Crkva je, dakle, dužna komunicirati bez straha svim ljudima i prenositi kroz sve uzraste, spasenje dano po Isusu Kristu i blagoslove koji od njega dolaze. Zato, po volji svog Utemeljitelja, nužno je da ova Crkva bude jedna u svim zemljama i u svako doba."
(Papa Lav XIII, Enciklika Satis Cognitum, broj 3,5)

"Vječni pastir i biskup naših duša" [1 Pet. 2:25], da bi spasiteljski rad otkupljenja bio trajan, htio je izgraditi svetu Crkvu u kojoj, kao u kući živoga Boga, svi vjernici mogu biti sjedinjeni vezom jedne vjere i ljubavi. Stoga, prije nego što je Njegova slava bila očitovana, "Pitao je Oca, ne samo za apostole, nego i za one koji će vjerovati po njihovoj riječi u Njega, da bi svi mogli biti jedno, baš kao i Sin i Otac" [Ivan 17:20 f.]. Tako je, dakle, kako je poslao apostole koje je izabrao iz svijeta za sebe, kako je On sam bio poslan od Oca (Ivan 20:21), i zbog toga je u svojoj Crkvi želio da budu pastiri i liječnici "sve do svršetka svijeta"(Mt. 28:20]. No da bi biskupstvo moglo biti jedno i nepodijeljeno i da bi čitavo mnoštvo vjernika bilo po svećenicima blisko povezanima jedni s drugima, radi očuvanja jedinstva vjere i zajedništva, postavljajući blagoslovljenog Petra nad ostalim apostolima, On je utemeljio u njemu vječno načelo i vidljivi temelj oba jedinstva na osnovu koje može biti podignut vječni hram, dok uzvišenost Crkve koja treba biti podignuta na nebo treba se postići u čvrstoći ove vjere. I budući da vrata paklena, nastoje uništiti Crkvu kad bi bilo moguće, izlaze sa svih strana sa sve većom mržnjom prema njezinom božanski utvrđenom temelju. Smatramo stoga da je  neophodno za zaštitu, sigurnost i povećanje katoličkog stada, s odobrenjem Sabora, utvrditi doktrinu o instituciji, vječnosti i prirodi Svetog apostolskog prvenstva u kojem počiva snaga i solidarnost cijele Crkve, da bude vjerovano i držano od svih vjernika, prema drevnoj i trajnoj vjeri sveopće Crkve, te zabraniti i osuditi protivne greške, tako pogubne za Gospodnje stado."
(Prvi Vatikanski Sabor, Dogmatska Konstitucija Pastor Aeternus, prolog; Denz. 1821)

Osuđujući tzv. Stare katolike koji su odbacili definiciju Prvog Vatikanskog Koncila o papinskoj nepogrešivosti, Papa Pio IX je 1873. napisao: "Stoga oni i negiraju neuništivost Crkve i bogohulno izjavljuju da je nestala na cijelom svijetu i da su njezina vidljiva glava i biskupi pogriješili "(Enciklika Etsi Multa, br. 22).
Sve to nas stavlja pred velikim misterijom. Znamo što Crkva zahtijeva od nas da držimo, i tome moramo biti potpuno lojalni. Ne može biti, i nije, pitanje nestanka Crkve. Katolička crkva je neuništiva i bez defekta. Trajat će do kraja vremena, ili, u svakom slučaju, sve dok postoje ljudska bića na zemlji, jer je ona Kovčeg spasa za njih. Sam Bog to jamči! Ipak, ono što to točno znači u odnosu na hijerarhiju je zasebno pitanje. Na primjer, da li je nužno da barem jedna služba uvijek mora biti zauzeta ili se zahtijeva samo da je Crkva u svakom trenutku sposobna ispuniti svoje hijerarhijske službe? Ako je ovo drugo, onda je pitanje u čemu se upravo sastoji ova sposobnost? Itd.

To su važna pitanja koja zaslužuju odgovor. U onoj mjeri u kojoj može postojati legitimna rasprava o pojedinostima, ne ćemo čvrsto zauzeti ovaj ili onaj stav. U svakom slučaju, očito je da to zahtijeva vrlo kompetentno, vrlo nijansirano i vrlo pažljivo teološko djelo, dok se mi moramo pri tom oduprijeti iskušenju da lako i brzo odgovorimo na sva ova pitanja, prelistavanjem Denzingera (opaska: kompendij službenih naučiteljskih dokumenata Crkve). U svom fenomenalnom radu na polju ekleziologije, isusovački teolog Fr. Joachim Salaverri predstavlja i raspravlja vrlo duboko o crkvenom nauku o vječnosti hijerarhije Crkve (vidi br. 286-329). Srećom, ovaj je rad sada dostupan na engleskom jeziku, kao Sacrae Theologiae Summa IB: o Kristovoj crkvi, prevedeno od strane Fr. Kenneth Baker (izvorni latinski izdan od strane BAC, 1955; engleski, objavio Keep the Faith, 2015).

Moramo čvrsto vjerovati da Crkva ne može propasti, više nego što može odvesti duše na pogrešan put. Stoga, Fr. Ringrose je posve u pravu odbiti bilo koji pojam prema kojemu je Crkva prestala postojati ili više ne bi postojala. Precizno teološko objašnjenje koje bi moglo pomiriti sve empirijske činjenice sa svim katoličkim učenjima bez sumnje bi bio vrlo zahtjevni zadatak čak i za najveće crkvene teologe iz predkoncilskog (Drugog Vatikanskog) perioda - ne zaboravimo to - ali ovo razmišljanje, naravno, ne dopušta nam da odstupimo od vjere.

Ljepota dara vjere je da možemo potvrditi vjeru u dogmu čak i ako je ne razumijemo u potpunosti ili je ne možemo potpuno pomiriti s određenim stvarima koje ponekad pojave. Istina onoga što je Bog objavio apsolutno je sigurna, i Božanska Objava, barem u mjeri u kojoj ih je Crkva predložila, zahtijeva svaku našu suglasnost. Ipak, gdje nedostaje jasnoća učenja, jasnoća empirijske činjenice ili jednostavno naše vlastito razumijevanje, barem možemo uvjetno izraziti naše lojalno prianjanje:

Ako (uzmite u obzir uvjet!) moramo vjerovati da će uvijek biti barem jedan čovjek koji je dio katoličke hijerarhije i posjeduje redovitu jurisdikciju, onda mi svakako trebamo vjerovati, čak i ako ne znamo tko su ili gdje su ti pojedinci.

Ako bismo trebali držati da Crkva može obnoviti svoju bivšu slavu čak i bez božanske intervencije, onda bez sumnje moramo tako vjerovati, iako nemamo jasan odgovor o tome kako se to treba postići.

Bez obzira što Bog od nas traži da vjerujemo, čvrsto vjerujemo u skladu s činom vjere: "... vjerujem u ove i sve istine koje Sveta Katolička crkva naučava, jer si ih otkrio Ti Bože, koji ne može ni zavarati ni biti prevaren.”

Velika je kušnja za nas ljude odbiti prihvatiti nešto sve dok nam istina nije pokazana racionalno. Ne možemo tako postupiti s Božanskom Objavom jer to nije način kako vjera djeluje. Naprotiv, Rimski katekizam objavljen nakon Tridentskog sabora poučava nas: "Vjera, dakle, mora isključiti ne samo sve sumnje, već svaku želju za očevidnošću" (članak I.). Vrlina vjere, bez koje nikada nećemo vidjeti Boga (vidi Heb 11,6), priprema nas preko Božje milosti za prihvatiti ono što je Bog objavio jer On koji ne može lagati i ne može pogriješiti, to nam je otkrio. I ni iz kojeg drugog razloga. Imamo božansko jamstvo da ono što je Bog otkrio nikad ne može biti u sukobu s razumom, iako ga može beskrajno nadmašiti. Jer autor vjere također je autor razuma, i odatle je bilo kakva suprotnost između njih potpuno nemoguća.

Prava vjera rezultira neprolaznim blagoslovima. Kao što nam je Krist Gospodin rekao: "... blagoslovljeni oni koji vjeruju a da nisu vidjeli" (Iv 20,29: Mt 24,24). Bog ima apsolutno pravo zahtijevati od nas iskrenu vjeru, a ne pseudo-vjeru koju držimo samo dokle možemo dati racionalni smisao svemu: "Jer mi hodimo vjerom, a ne očima" (2 Kor 5, 7). I tako nam Gospodin danas govori, kao što je nekoć rekao Jairu, vladaru sinagoge: "Ne boj se, samo vjeruj" (Mk 5,36).
Možda (možda!) Najbolji teološki odgovor dan za naše sadašnje stanje je doista sedeprivacionizam. U biti, ova složena teorija tvrdi da iako "pape" nakon Pija XII nisu pravi pape, ipak imaju valjane izbore za rimski pape, i zbog toga bi automatski postale pape ako se odreknu svoje krivovjerje i obrate na katoličanstvo. Oni su, u izvjesnom smislu, "izabrane pape" - valjano izabrani i imenovani za Papu, ali ne mogu biti Papa zbog prepreke koju su stavili na put (nedostatak objektivne nakane da promovira dobro Crkve ). 

Ova teza, koja se često pogrešno shvaća i stoga brzo odbacuje od strane ljudi koji malo razumiju ono što zapravo tvrdi, počiva na znatnim teološkim i filozofskim osnovama.

Jedna od specifičnih prednosti sedeprivacionizma je ta što može jasno objasniti kako je legitimna konklava (kao što je zasigurno ona koja je održana 1958. godine, a vjerojatno i ona iz 1963.) mogla proizvesti "Papu" koji zapravo nije Papa; i, što je još važnije, može odgovoriti na to kako se prekinuta papinska sukcesija može ponovno nastaviti jer čisto i jasno štiti crkvenu moć da izabere svoju vidljivu glavu.

Za one koji su zainteresirani za razumijevanje sedeprivacionizma u većoj dubini, ovdje su neke poveznice koje ga objašnjavaju:

Problem autoriteta u Postkonkilskoj Crkvi: teza Cassiciacum, Fr. Bernard Lucien
Objašnjenje teze, Biskupa Guerard des Lauriers; Biskup Donald Sanborn
Materijalno papinstvo: O tezi Cassiciacum, Biskup Donald Sanborn
Papa, papinstvo i Sede Vacante, Fr. Francesco Ricossa

Budući da je pozicija koju je sada izložio Fr. Ringrose slična sedeprivacionizmu, Biskup Sanborn je pozdravio ovaj korak:

"Korak u pravom smjeru. Rečeno nam je povjerljivo da je u Kapelici Sv. Atanasije u Vienna, u Virginiji, svećenik koji je tamo na zaduženju, Fr. Ringrose, objavio obavijest prema kojoj je pozicija prepoznavanja autoriteta u Crkvi i odupiranje istom suprotna učenjima Crkve i mora biti odbijena te da Petrova stolica možda nije potpuno prazna, ali je sigurno da Novus Ordo "pape" ne posjeduju autoritet Petra i njegovih nasljednika.

Fr. Ringrose, bivši svećenik Baltimoreja nadbiskupije, uvjetno je zaređen od Nadbiskupa Lefebvre 1982. godine. Od tada je govorio misu na području Washingtona D.C. Ja sam, naravno, sretan što vidim napredak u njegovom položaju u vezi s novom religijom i modernističkom hijerarhijom."

(BD Donald J. Sanborn, Bilten Bogoslovije Presvetog Trojstva za ožujak 2018.)

U Novus Ordo Watch, imamo vrlo jasnu poziciju prema kultu Novus Ordo i njihovim lažnim pastirima, jer por Vjeri znamo da nisu legitimni, inače bi obećanja Krista bila prazna, a to je nemoguće. Što se tiče onih stvari koje su legitimno osporavane među sedevakantistima, međutim, uobičajeno ne uzimamo čvrstu poziciju ni na koji način. A to uključuje i pitanje je li sedeprivationizam bolja alternativa onome što se ponekad naziva "totalistička" pozicija sedevakantizma.

Da to ne treba prijetiti katoličkom jedinstvu, pokazuje, na primjer, činjenica da je Fr. Anthony Cekada, koji drži totalističku poziciju, predaje teologiju na bogosloviji Biskupa Sanborna, koje se pridržava Sedeprivationizma, i koji tvrdi u jednom od svojih eseja da po njegovu mišljenju Totalizam "oduzima Crkvi sredstva za izbor legitimnog nasljednika sv. Petra i time razara njeno aspostolstvo" ("Objašnjenje teze Biskupa Guerard des Lauriers ", str. 8).

Neka svaka strana stvori dokaze za njezin položaj; neka svatko pokaže da najbolje može objasniti situaciju u Katoličkoj crkvi nakon smrti pape Pija XII bez proturječnosti crkvenom učenju. Trebamo imati na umu da nemamo sve pod kontrolom; često se putem takve rasprave postiže jasnoća i otkrivaju se novi uvidi.

U ovim iznimno teškim vremenima nikada ne smijemo zaboraviti moliti. Molitva je ključ Neba, i ako se ne preporučimo Nebu, onda će sva naša vjera biti uzaludna: "Ako imam proroštvo i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru, da i gore premještam, a nemam ljubavi, ništa sam"(1 Kor 13, 2).

Stav koji uvijek moramo održavati u ovim mračnim vremenima najbolje je sažeo sv. Augustin: "U sigurnom, jedinstvo; u nejasnim, slobodi; u svemu, ljubav. "