ponedjeljak, 18. lipnja 2018.

O sedeprivacionizmu

Ovo je teološki važan članak, dosta dug i koji se dotiče jako bitnih stvari, općenito nepoznatih i ne tretiranih. Pišem crvenim slovima za razliku od ostalog teksta kojeg prevodim sa stranice Novus Ordo Watch. To su američki sedevakantisti-sedeprivacionisti. Vrlo kratko ću o toj poziciji, inače objašnjene u članku. Par poveznica na stručne članke na engleskom jeziku označio sam plavim slovima. Razlikuju pojam "materijalnog pape" od "formalnog", tj. pravog pape. Postkoncilski kardinali izabrani za papu to ustvari nisu, jer ne prihvaćaju niti naučavaju katoličku vjeru. Međutim, ukoliko bi se obratili, imali bi mogućnost za postati prave pape, barem načelno po toj teoriji, jer Crkva zadržava svoju moć izabranja za papu. Ali ako izabrani ne nastupa kao katolik u svom poučavanju cijeloj Crkvi, onda u biti nije papa. Radi se o jednoj varijanti sedevakantizma. Možda su u Americi brojčano najzastupljeniji; imaju i svoju bogosloviju, bogoslove i svećenike. Ne malo članova iz FSSPX prešlo je na ovu poziciju. Članak upravo govori o prelasku jednog svećenika iz Bratovštine Sv. Pija X na sedeprivacionizam. U Italiji, u Torinu imaju također barem crkvu a mislim i bogosloviju. Inače, ima nekoliko sedevakantnih kapelica u Italiji, uključujući i Rim. Ova struja među sedevakantistima možda je teološki najbolje pripremljana. Njihov stav prema valjanosti svećeničkog ređenja po ritualu Pavla VI iz 1969 bio bi negativan, tj., smatraju da svećenici u "poskoncilskoj Crkvi" nemaju valjano ređenje, ili je takvo barem sumnjivo, zbog promjene u riječima korištenim u novom ritualu. To je upravo bit pobune svih "tradicionalista", uključujući i Mons. Lefebvrea, nakon reformi Pavla VI. Nije dakle samo u pitanju "nova misa", već i novi ritual za sakramenat svećeničkog reda (za ređenje biskupa i svećenika). Ne želeći da u latinskom obredu dođe do prekida valjanosti ređenja, razlog je što npr. Mons. Lefebvre odlučio zarediti četiri biskupa iz FSSPX bez dopuštenja Ivana Pavla II i tako bio automatski izopćen is "poskoncilske Crkve". Lefebvre je pak tvrdio da je bio primoran to učiniti, radi održavanja valjanosti sakramenta svećeničkog reda. Budući da je ovo pitanje jako "nezgodno" za poskoncilsku hijerarhiju, potpuno se zapostavljeno i gurnuto u stranu. Ipak, radi se o ključnom pitanju u Crkvi. Prenosim članak: 

Teološki potres u tradicionalnoj kapeli u Virginiji: Fr. Ronald Ringrose napušta poziciju priznavanja i otpora 3. svibnja 2018. godine

Promjena položaja u korist sedeprivationizma …


[Crkva Sv. Atanazije u Vienna, Virginia, osnovana 1968. godine]

Idemo na srž: Fr. Ronald Ringrose, župnik (u cijelom članku treba uzeti u obzir da "župnik" se ne odnosi na normalnu jurisdikciju jer Fr. Ringrose je ne priznaje, niti Vatikan njega kao župnika; slično možemo reći na oslovljavanje "Fr.A" ili "Vlč."; ipak ostavljam takvo oslovljavanje jer se radi o valjano zaređenom svećeniku koji nije mogao prihvatiti heretične pouke; to je razlog njegove "pobune", i posebno sadašnje) crkve Sv. Atianazija u Vienna, u Virginiji, javno je odbacio svoje dugogodišnje teološko stajalište o priznavanju papa od II Vatikanskog Sabora pa na ovamo kao valjanih, ali im se istovremeno odupirao u njihovom naučiteljstvu i upravljanju Crkvom (pozicija obično poznata kao "priznati i oduprijeti se").
Shvativši da je pozicija jasno suprotna tradicionalnom nauku Katoličke crkve, Fr. Ringrose ih je počeo javno odbacivati u tri župnog biltena u siječnju 2018. 

Međutim, zajedno s njegovim odbijanjem pozicije prepoznavanja i odupiranja, Vlč. Ringrose je također istupio protiv sedevacantizma, za koji isto vjeruje da je pogrešan. Umjesto toga, oprezno predlaže treću opciju koja se čini vrlo sličnom, ako ne i istovjetnom u svim nijansama i pojedinostima, na onu što se obično naziva "Sedeprivationizam" (alternativno, to se naziva "materijalno-formalna teorija" ili "Cassiciacum Teza "), koju je prvi objavio dominikanac teolog i Biskup Michel-Louis Guerard des Lauriers, a danas ga održava Bp. Donald J. Sanborn u USA i P. Francesco Ricossa u Italiji, među ostalima.
Prije nego što komentarimo ono što tvrdi Fr. Ringrose, prvo dopustimo mu da govori u cijelosti. Iz praktičnih razloga spojili smo spomenuta teksta iz tri zasebna biltena u jednu cjelinu:

Katedra sv. Petra u Rimu (18. siječnja) - Ova svetkovina učvršćuje jedinstvenu ulogu pape kao Kristovog vikara i sveopćeg pastira koji ne može pogriješiti kad podučava o pitanjima vjere i morala. Kako onda vjerni katolici mogu objasniti utisak prema kojem je Papa pogriješio od II Vatikanskog? Evo nekih pokušaja koji su napravljeni tijekom godina. Neki od vas koji nas prate dosta vremena bez sumnje će ih se sjetiti.

- To su liberalni biskupi, a ne papa koji su odgovorni.
- Sabor je bio dvosmislen i pogrešno je tumačen.
- Pravi papa se drži u zatočeništvu i umjesto njega se nalazi nametnuti.
- Papa nije govorio ex cathedra.
- Sabor je bio samo pastoralni sabor.
- Danas se čini da se ponekad može dogoditi da papa podučava ono što je pogrešno. Kada to učini, moramo i dalje priznati njegov autoritet, ali budimo čvrsti i oduprimo se pogrešnom nauku ili zloj zapovijedi koje može dati.
- Papa i biskupi prihvatili su otpadništvo nove religije i tako izgubili svoju službu. Sve stolice (misli na biskupske i također papinu) su prazne, uključujući i papinu, te tako smo ostali bez ikakve hijerarhije.


Danas shvaćamo da ma kako nam ovi stavovi izgledali privlačno prije, u biti su pogrešni. Samo vremenom i susljednjim razmišljanjem greške ovih odgovora postale su očigledne. Razmatrajmo danas ovaj zadnji odgovor, koji mnogi zovu sedevakantizmom (od latinskog naziva za "Praznu Stolicu"). Prihvaćeno ime za ovaj pogrešan stav je posuđen od pojma koji se koristi u periodu između smrti jednog pape i izabranja slijedećeg. Dobri katolici, koji vjeruju da su sve (također i biskupske) stolice prazne, proslijeđuju na taj način jedino zbog vjernosti Kristovom obećanju da će nauk dan sa Svete Stolice sveopćoj Crkvi biti garantiran po samoj Kristovoj riječi i moći Duha Svetoga. Ipak, dok brane jednu istinu, oni nesvjesno padaju u drugu zabludu protivnu drugoj istini, tj. da je hijerarhija trajna, da će opstati do kraja vremena, i da će Petar imati trajne nasljednike. Papa i hijerarhija ne mogu jednostavno nestati! Prema tome, katolici trebaju odbaciti ovakvo razmišljanje.

Katedra sv. Petra u Rimu (nastavak) - Ova svetkovina učvršćuje katoličko učenje da je Krist dao Petru i njegovim nasljednicima jedinstvenu ulogu u Crkvi kao univerzalni pastir. U ovoj ulozi učitelja Naš Gospodin je obećao da onaj koji sluša Petra, sluša Njega. Vjerujući u ovo obećanje, Crkva je nepogrešivo naučavala da Petar i njegovi nasljednici ne mogu naučavati pogrešan nauk Univerzalnoj Crkvi kao što i Krist ne može. Tako Krist jamči da Petar nikada neće naučavati pogrešan nauk i Petar ima posebnu pomoć Duha Svetoga da to provede u djelo.

Prošli smo tjedan razmatrali pogrešku sedevakantizma, koja tvrdi da nema pape, i da nema hijerarhije. Danas ćemo razmotriti još jednu pogrešku koju neki nazivaju "priznajemo i opiremo se" (R & R). Ukratko, R & R smatra da ponekad papa naučava pogrešno ili nameće zlo ili štetne prakse ili zakone*. Kada to učini, moramo priznati njegov autoritet, ali oduprijeti se njegovim pogrešnim učenjima ili zlim zapovijedima. Dobri katolici pali su u tu grešku u pokušaju da zaštite crkveni nauk da papa mora imati trajne nasljednike i da nekako uvijek mora postojati hijerarhija. R & R pozicija ne može se održati jer ignorira jasno poučavanje Crkve da papa ne može podučavati pogrešku ili nametnuti zlo ili štetne prakse i zakone na temelju jamstva Gospodina i posebne pomoći Duha Svetoga. Ako priznajemo papinu ovlast poučavanja i vladanja Crkvom u pitanjima vjere i morala, nemamo drugog izbora nego prihvatiti i poslušati, jer kad ne bismo tako učinili, bilo bi kao ne slušati samoga Krista, u čije ime i autoritet govori papa. Dakle, R & R ne može biti odgovor, i kao sedevakantizam, također mora biti odbačena pozicija.

(*Neki su rekli da je papa podučavao pogrešku u vrijeme sv. Atanazija, ali preciznije razmatranje činjenica pokazuje da to nije istina.)

Katedra sv. Petra u Rimu ... zaključak) - Razmišljali smo posljednjih nekoliko tjedana o ovoj svetkovini, koja pojačava nauk Crkve da je Katedra sv. Petra (Petar i njegovi nasljednici, pape) nepogriješiva, to jest uvijek je bez pogreške i takva mora biti vječno. Njegova učenja su standard i mjerilo vjere, unatoč dostojanstvu ili nedostojnosti nasljednika. U svjetlu ovoga i onoga što smo već rekli, što treba činiti katolički vjernik? Prihvatiti ili ponovno prihvatiti Novus Ordo? Ni pod koju cijenu, ni u kom slučaju! To je lažna religija i učiniti tako značilo bi napustiti katoličku vjeru.

Razmatrali smo neke odgovore na pitanje: Kako to da su poskoncilske pape pokušali nametnuti Crkvi pogrešna učenja i štetne ili zle zakone ili prakse? Posebnu smo pozornost posvetili dvjema najopćenitijim pogrešnim objašnjenjima: sedevakantizmu i prepoznavanju i odupiranju (R & R). U svjetlu onoga što je rečeno, sljedeće postaje očito:

- Protivno naučavanju Crkve: Papa ponekad može podučavati pogreške i nametnuti štetne ili zle prakse i zakone sveopćoj Crkvi.
- Protivno naučavanju Crkve: Nema hijerarhije uopće. ("De fide" je - po vjeri je - da hijerarhija mora biti trajna.)
- Protivno naučavanju Crkve: Možemo se oduprijeti autoritetu pape.
- Budući da je očito da su pape Drugog Vatikanskog nametnuli učenja i prakse suprotne vjeri i moralu, valja zaključiti da je odsutna nepogrješiva i neprolazna moć obećana Petrovim nasljednicima.
- Moglo bi se smatrati da, budući da pape Drugog Vatikanskog posjeduju pravni i valjan izbor, da oni imaju određeni pravni status kao pape.
- Može se smatrati da je ovaj pravni status dostatan za održavanje sukcesije Petru i trajnosti hijerarhije.


Čini se, dakle, da Katedra nije potpuno prazna, niti ispravno zauzeta. Novi izabrani pape posjeduju neki pravni aspekt kao pape, ali nemaju autoritet za podučavati i voditi glede pitanja vjere i morala. S obzirom na ovu situaciju, pravi odgovor svih vjernika katolika jest vjerovati u ono što su katolici oduvijek vjerovali i činili ono što su katolici uvijek činili. Ne možemo pogriješiti!
(Fra Ronald Ringrose, bilteni Crkve sv. Atanazije od 14. siječnja, 21. siječnja, 28. siječnja 2018.)

To su tekstovi Fr. Ringrose objavljeni u tri siječanjska župna biltena. U najnovijem, datiranom 29. travnja 2018., župnik crkve Sv. Atiansije ponovno se dotiče iste teme i piše:
Moramo kao katolici vjerovati ove istine koje je Krist objavio i učio kao dogmu od strane Crkve:

1. Znamo stvari koje moramo vjerovati jer nas Katolička Crkva tako poučava. Bog nam govori preko Pape i s biskupima s njim. (Baltimorski Katekizam # 3 q.10 također q. 157 - opaska: početkom XX stoljeća)

2. Crkva (papa i biskupi) svakako ne mogu naučavati laži jer je Sveti Duh zauvijek ostao s njom. (BK # 3 q. 445)

3. Nepogrješivost znači da Crkva (papa i biskupi) ne mogu pogriješiti kad naučavaju vjeru i moral. (BK # 3 q. 526)

To je sve lijepo sažeto u Youtube videu pod naslovom "Nadbiskup Lefebvre govori iskreno o Papi" [dostupan OVDJE]. To je zabilježena konferencija nadbiskupa u kojoj jasno kaže da je nemoguće da papa nametne krivovjerje i zle prakse Crkve i da onaj tko to čini sigurno ne može biti papa. Potražite ova pitanja u samom Baltimorskom Katekizmu i slušajte riječi nadbiskupa.
(Fra Ronald Ringrose, Crkva Sv. Atanazija od 29. travnja 2018. godine.)

Primijetite da su istine koje Fr. Ringrose sažima ovdje su toliko temeljne za katoličku vjeru da su sadržani u Baltimore katekizmu, temeljnom katehetskom sredstvu u Sjedinjenim Državama u 20. stoljeću za obrazovanje mladih u katoličkoj vjeri (to se zove "Baltimore katekizam" jer je to bio katekizam pripremljen kroz tri nacionalna plenarna vijeća održana u Baltimoreu u Marylandu u drugoj polovici 19. stoljeća). Tradicionalisti R & R se suprotstavljaju crkvenoj nauci na tako elementarnoj razini da čak i ispravno katekizirani mladi ljudi mogu vidjeti da je R & R pozicija u krivu!

Komentari:

Početno "zaređen" za Baltimoreovu nadbiskupiju u nevažećem obredu Novus Ordo, Fr. Ringrose je bio uvjetno zaređen kao svećenik od Nadbiskupa Marcel Lefebvre 1982. godine. Od tada je bio u Crkvi Sv. Atanazija.


Makar je Fr. Ringrose već otprije javno izrazio svoje odbijanje pozicije R & R, nije bilo do početka ove godine kad je on zamjetno uklonio ime Franje iz njegovih liturgijskih molitava (kao što su molitve na Veliki petak i himna Exsultet na Svetu Suboto) i propustio uobičajeni tjedni molitveni poziv na molitvu na nakane Suverenog Pontifeksa. Također je odbacio male misale u svojoj župi koja bi imala ime Franje.
Pitanje koje se mora postaviti je: što sada sa Fr. Juan Carlos Ortiz, koji je podređen fra. Ringrose i njegov pomoćnik, ali je uvijek bio glasan u osudi javnog i dogmatskog sedevakantizma i sedeprivacionizma? Fra Ortiz je oduvijek rekao da svaka misa koja javno i dogmatski propušta ime Franje iz misnog Kanona ne može biti slušana jer je šizmatična. Da li on sada napušta crkvu Sv. Atanazija da bi bio dosljedan, ili je promijenio svoju poziciju kako bi se uskladio s župnikovom? Ili se ulazi u proturječnost, govoreći jednu stvar dok radi drugu?
Zanimljivo je, Fr. Ringrose se pridružio u odbacivanju R&R pozicije drugim svećenicima koji su pošli istim putem: fra. Pierre Roy, fra. Olivier Rioult, fra. Nicolas Pinaud, pa čak i fra. Francois Chazal nedavno su zamijenili prijašnja teološka stajališta ističući sada da je stav R&R doktrinalno pogrešno i da "pape" Drugog Vatikanskog ne posjeduju nepogrješivi i nepromjenjivi autoritet poučavanja Kristovog vikara.

S druge strane, bivši SSPX biskup Richard Williamson, čovjek koji zagovara poziciju prepoznavanja i odupiranja ad absurdum, još uvijek pokušava obraniti neobranjivo, kako pokazuje nedavni članak na blogu Dr. Peter Chojnowski. Ostaje da se vidi kako reagira na nedavna napuštanja R & R u kvazi-sedevakantizam.

Komentar na fra. Ringroseov stav:

Komentirajući ono što je Fr. Ringrose je napisao u svojim biltenima, prvo moramo istaknuti da očigledno daje samo grubu šemu različitih i vlastitih pozicija i to ne znači pisati teološku raspravu. Drugim riječima, ne smijemo tražiti nijansu gdje nijanse očito nisu namijenjene.

Sveukupno, pohvaljujemo o. Ringrose za napuštanje lažne teologije R&R i javno proglašavanje da je takva suprotna katoličkoj vjeri. Promjena stava pred tolikom oporbom, i protiv onoga što je prihvaćeno kao vrlo popularna i udobna pozicija, nije lako. Osim toga, potrebna je poniznost, hrabrost i osobni integritet za napustiti poziciju koju je držao već više desetljeća. Svaka Vam čast i Bog vas blagoslovio, fra. Ringrose!

Što se tiče sedevakantizma, Fr. Ringrose kaže da vjeruje da sedevakantizam poriče trajnost hijerarhije, a osobito trajno nasljeđivanje papa. Bez uključivanja u iscrpnu raspravu o pitanjima koja su uključena u ovu kontroverzu, moramo jasno reći da je očito da jedan katolik ne može zastupati poziciju koja bi bila protivna vjeri ili ako bi ta uključivala odbijanje doktrine koja se mora držati pod uvjetom izbjegavanja smrtnog grijeha. Ako bi sedevakantističko stajalište bilo takvim, isto se svakako ne bi moglo prihvatiti.

Ali ovdje se mora strogo razlikovati između onoga što se izravno potvrđuje i što samo čini da proizlazi, ali zapravo ne slijedi nužno. Možemo i moramo ostaviti određene stvari kao nedokučive, jer očita je Božja volja da ih skriva od nas, možda u kažnjavanju naših grijeha (usp. Mt 11,25); ali ni u kojem trenutku ne smijemo odstupiti od onoga što Crkva naučava, čak i ako to znači da ne možemo sve dijelove slagalice uredno spojiti i moramo priznati da nemamo sve odgovore. Bog ne očekuje da znamo sve, ali On očekuje da vjerujemo u njegovu istinu: "... ne budite nevjerni, već vjeru imajte" (Iv 20, 27).

Crkva potpuno sigurno nas poučava da ona (Crkva) mora postojati sve do kraja vremena i da će ostati nepromijenjena u njenom suštinskom ustrojstvu:

"... Kristovo je mistično tijelo istinska Crkva, samo zato što njezini vidljivi dijelovi dobivaju život i moć iz nadnaravnih darova preko čijeg klijanja se mogu vidjeti njihova priroda i suština. Ali budući da je Crkva takva po božanskoj volji i osnovi, takva se mora jednako zadržati do kraja vremena. Ako to ne bi bilo, onda ne bi bila osnovana kao trajna, a vanjsko konačno ispoljavanje koje bi bilo u tom slučaju dokinuto, bilo bi ograničeno na određeno mjesto i na određeno vremensko razdoblje; oboje suprotno istini. Jedinstvo, dakle, vidljivih i nevidljivih elemenata, jer se usklađuje s prirodnim redom i po Božjoj volji pripada samoj biti Crkve, mora nužno ostati tako dugo dok će sama Crkva trajati.
... Međutim, Kristova je misija spasiti ono što je izgubljeno: to jest, ne neke nacije ili narodi, već cijelu ljudsku rasu, bez razlike u vremenu i mjestu. "Sin je Čovječji došao da bi svijet mogao biti spašen po Njemu" (Ivan III., 17). "Jer por nebom nije dano ljudima drugo ime po kojem bi se mogli spasiti" (Dj. 12). Crkva je, dakle, dužna komunicirati bez straha svim ljudima i prenositi kroz sve uzraste, spasenje dano po Isusu Kristu i blagoslove koji od njega dolaze. Zato, po volji svog Utemeljitelja, nužno je da ova Crkva bude jedna u svim zemljama i u svako doba."
(Papa Lav XIII, Enciklika Satis Cognitum, broj 3,5)

"Vječni pastir i biskup naših duša" [1 Pet. 2:25], da bi spasiteljski rad otkupljenja bio trajan, htio je izgraditi svetu Crkvu u kojoj, kao u kući živoga Boga, svi vjernici mogu biti sjedinjeni vezom jedne vjere i ljubavi. Stoga, prije nego što je Njegova slava bila očitovana, "Pitao je Oca, ne samo za apostole, nego i za one koji će vjerovati po njihovoj riječi u Njega, da bi svi mogli biti jedno, baš kao i Sin i Otac" [Ivan 17:20 f.]. Tako je, dakle, kako je poslao apostole koje je izabrao iz svijeta za sebe, kako je On sam bio poslan od Oca (Ivan 20:21), i zbog toga je u svojoj Crkvi želio da budu pastiri i liječnici "sve do svršetka svijeta"(Mt. 28:20]. No da bi biskupstvo moglo biti jedno i nepodijeljeno i da bi čitavo mnoštvo vjernika bilo po svećenicima blisko povezanima jedni s drugima, radi očuvanja jedinstva vjere i zajedništva, postavljajući blagoslovljenog Petra nad ostalim apostolima, On je utemeljio u njemu vječno načelo i vidljivi temelj oba jedinstva na osnovu koje može biti podignut vječni hram, dok uzvišenost Crkve koja treba biti podignuta na nebo treba se postići u čvrstoći ove vjere. I budući da vrata paklena, nastoje uništiti Crkvu kad bi bilo moguće, izlaze sa svih strana sa sve većom mržnjom prema njezinom božanski utvrđenom temelju. Smatramo stoga da je  neophodno za zaštitu, sigurnost i povećanje katoličkog stada, s odobrenjem Sabora, utvrditi doktrinu o instituciji, vječnosti i prirodi Svetog apostolskog prvenstva u kojem počiva snaga i solidarnost cijele Crkve, da bude vjerovano i držano od svih vjernika, prema drevnoj i trajnoj vjeri sveopće Crkve, te zabraniti i osuditi protivne greške, tako pogubne za Gospodnje stado."
(Prvi Vatikanski Sabor, Dogmatska Konstitucija Pastor Aeternus, prolog; Denz. 1821)

Osuđujući tzv. Stare katolike koji su odbacili definiciju Prvog Vatikanskog Koncila o papinskoj nepogrešivosti, Papa Pio IX je 1873. napisao: "Stoga oni i negiraju neuništivost Crkve i bogohulno izjavljuju da je nestala na cijelom svijetu i da su njezina vidljiva glava i biskupi pogriješili "(Enciklika Etsi Multa, br. 22).
Sve to nas stavlja pred velikim misterijom. Znamo što Crkva zahtijeva od nas da držimo, i tome moramo biti potpuno lojalni. Ne može biti, i nije, pitanje nestanka Crkve. Katolička crkva je neuništiva i bez defekta. Trajat će do kraja vremena, ili, u svakom slučaju, sve dok postoje ljudska bića na zemlji, jer je ona Kovčeg spasa za njih. Sam Bog to jamči! Ipak, ono što to točno znači u odnosu na hijerarhiju je zasebno pitanje. Na primjer, da li je nužno da barem jedna služba uvijek mora biti zauzeta ili se zahtijeva samo da je Crkva u svakom trenutku sposobna ispuniti svoje hijerarhijske službe? Ako je ovo drugo, onda je pitanje u čemu se upravo sastoji ova sposobnost? Itd.

To su važna pitanja koja zaslužuju odgovor. U onoj mjeri u kojoj može postojati legitimna rasprava o pojedinostima, ne ćemo čvrsto zauzeti ovaj ili onaj stav. U svakom slučaju, očito je da to zahtijeva vrlo kompetentno, vrlo nijansirano i vrlo pažljivo teološko djelo, dok se mi moramo pri tom oduprijeti iskušenju da lako i brzo odgovorimo na sva ova pitanja, prelistavanjem Denzingera (opaska: kompendij službenih naučiteljskih dokumenata Crkve). U svom fenomenalnom radu na polju ekleziologije, isusovački teolog Fr. Joachim Salaverri predstavlja i raspravlja vrlo duboko o crkvenom nauku o vječnosti hijerarhije Crkve (vidi br. 286-329). Srećom, ovaj je rad sada dostupan na engleskom jeziku, kao Sacrae Theologiae Summa IB: o Kristovoj crkvi, prevedeno od strane Fr. Kenneth Baker (izvorni latinski izdan od strane BAC, 1955; engleski, objavio Keep the Faith, 2015).

Moramo čvrsto vjerovati da Crkva ne može propasti, više nego što može odvesti duše na pogrešan put. Stoga, Fr. Ringrose je posve u pravu odbiti bilo koji pojam prema kojemu je Crkva prestala postojati ili više ne bi postojala. Precizno teološko objašnjenje koje bi moglo pomiriti sve empirijske činjenice sa svim katoličkim učenjima bez sumnje bi bio vrlo zahtjevni zadatak čak i za najveće crkvene teologe iz predkoncilskog (Drugog Vatikanskog) perioda - ne zaboravimo to - ali ovo razmišljanje, naravno, ne dopušta nam da odstupimo od vjere.

Ljepota dara vjere je da možemo potvrditi vjeru u dogmu čak i ako je ne razumijemo u potpunosti ili je ne možemo potpuno pomiriti s određenim stvarima koje ponekad pojave. Istina onoga što je Bog objavio apsolutno je sigurna, i Božanska Objava, barem u mjeri u kojoj ih je Crkva predložila, zahtijeva svaku našu suglasnost. Ipak, gdje nedostaje jasnoća učenja, jasnoća empirijske činjenice ili jednostavno naše vlastito razumijevanje, barem možemo uvjetno izraziti naše lojalno prianjanje:

Ako (uzmite u obzir uvjet!) moramo vjerovati da će uvijek biti barem jedan čovjek koji je dio katoličke hijerarhije i posjeduje redovitu jurisdikciju, onda mi svakako trebamo vjerovati, čak i ako ne znamo tko su ili gdje su ti pojedinci.
Ako bismo trebali držati da Crkva može obnoviti svoju bivšu slavu čak i bez božanske intervencije, onda bez sumnje moramo tako vjerovati, iako nemamo jasan odgovor o tome kako se to treba postići.

Bez obzira što Bog od nas traži da vjerujemo, čvrsto vjerujemo u skladu s činom vjere: "... vjerujem u ove i sve istine koje Sveta Katolička crkva naučava, jer si ih otkrio Ti Bože, koji ne može ni zavarati ni biti prevaren.”

Velika je kušnja za nas ljude odbiti prihvatiti nešto sve dok nam istina nije pokazana racionalno. Ne možemo tako postupiti s Božanskom Objavom jer to nije način kako vjera djeluje. Naprotiv, Rimski katekizam objavljen nakon Tridentskog sabora poučava nas: "Vjera, dakle, mora isključiti ne samo sve sumnje, već svaku želju za očevidnošću" (članak I.). Vrlina vjere, bez koje nikada nećemo vidjeti Boga (vidi Heb 11,6), priprema nas preko Božje milosti za prihvatiti ono što je Bog objavio jer On koji ne može lagati i ne može pogriješiti, to nam je otkrio. I ni iz kojeg drugog razloga. Imamo božansko jamstvo da ono što je Bog otkrio nikad ne može biti u sukobu s razumom, iako ga može beskrajno nadmašiti. Jer autor vjere također je autor razuma, i odatle je bilo kakva suprotnost između njih potpuno nemoguća.

Prava vjera rezultira neprolaznim blagoslovima. Kao što nam je Krist Gospodin rekao: "... blagoslovljeni oni koji vjeruju a da nisu vidjeli" (Iv 20,29: Mt 24,24). Bog ima apsolutno pravo zahtijevati od nas iskrenu vjeru, a ne pseudo-vjeru koju držimo samo dokle možemo dati racionalni smisao svemu: "Jer mi hodimo vjerom, a ne očima" (2 Kor 5, 7). I tako nam Gospodin danas govori, kao što je nekoć rekao Jairu, vladaru sinagoge: "Ne boj se, samo vjeruj" (Mk 5,36).
Možda (možda!) Najbolji teološki odgovor dan za naše sadašnje stanje je doista sedeprivacionizam. U biti, ova složena teorija tvrdi da iako "pape" nakon Pija XII nisu pravi pape, ipak imaju valjane izbore za rimski pape, i zbog toga bi automatski postale pape ako se odreknu svoje krivovjerje i obrate na katoličanstvo. Oni su, u izvjesnom smislu, "izabrane pape" - valjano izabrani i imenovani za Papu, ali ne mogu biti Papa zbog prepreke koju su stavili na put (nedostatak objektivne nakane da promovira dobro Crkve ). 

Ova teza, koja se često pogrešno shvaća i stoga brzo odbacuje od strane ljudi koji malo razumiju ono što zapravo tvrdi, počiva na znatnim teološkim i filozofskim osnovama.

Jedna od specifičnih prednosti sedeprivacionizma je ta što može jasno objasniti kako je legitimna konklava (kao što je zasigurno ona koja je održana 1958. godine, a vjerojatno i ona iz 1963.) mogla proizvesti "Papu" koji zapravo nije Papa; i, što je još važnije, može odgovoriti na to kako se prekinuta papinska sukcesija može ponovno nastaviti jer čisto i jasno štiti crkvenu moć da izabere svoju vidljivu glavu.

Za one koji su zainteresirani za razumijevanje sedeprivacionizma u većoj dubini, ovdje su neke poveznice koje ga objašnjavaju:

Problem autoriteta u Postkonkilskoj Crkvi: teza Cassiciacum, Fr. Bernard Lucien
Objašnjenje teze, Biskupa Guerard des Lauriers; Biskup Donald Sanborn
Materijalno papinstvo: O tezi Cassiciacum, Biskup Donald Sanborn
Papa, papinstvo i Sede Vacante, Fr. Francesco Ricossa


Budući da je pozicija koju je sada izložio Fr. Ringrose slična sedeprivacionizmu, Biskup Sanborn je pozdravio ovaj korak:

"Korak u pravom smjeru. Rečeno nam je povjerljivo da je u Kapelici Sv. Atanasije u Vienna, u Virginiji, svećenik koji je tamo na zaduženju, Fr. Ringrose, objavio obavijest prema kojoj je pozicija prepoznavanja autoriteta u Crkvi i odupiranje istom suprotna učenjima Crkve i mora biti odbijena te da Petrova stolica možda nije potpuno prazna, ali je sigurno da Novus Ordo "pape" ne posjeduju autoritet Petra i njegovih nasljednika.

Fr. Ringrose, bivši svećenik Baltimoreja nadbiskupije, uvjetno je zaređen od Nadbiskupa Lefebvre 1982. godine. Od tada je govorio misu na području Washingtona D.C. Ja sam, naravno, sretan što vidim napredak u njegovom položaju u vezi s novom religijom i modernističkom hijerarhijom."

(BD Donald J. Sanborn, Bilten Bogoslovije Presvetog Trojstva za ožujak 2018.)

U Novus Ordo Watch, imamo vrlo jasnu poziciju prema kultu Novus Ordo i njihovim lažnim pastirima, jer por Vjeri znamo da nisu legitimni, inače bi obećanja Krista bila prazna, a to je nemoguće. Što se tiče onih stvari koje su legitimno osporavane među sedevakantistima, međutim, uobičajeno ne uzimamo čvrstu poziciju ni na koji način. A to uključuje i pitanje je li sedeprivationizam bolja alternativa onome što se ponekad naziva "totalistička" pozicija sedevakantizma.

Da to ne treba prijetiti katoličkom jedinstvu, pokazuje, na primjer, činjenica da je Fr. Anthony Cekada, koji drži totalističku poziciju, predaje teologiju na bogosloviji Biskupa Sanborna, koje se pridržava Sedeprivationizma, i koji tvrdi u jednom od svojih eseja da po njegovu mišljenju Totalizam "oduzima Crkvi sredstva za izbor legitimnog nasljednika sv. Petra i time razara njeno aspostolstvo" ("Objašnjenje teze Biskupa Guerard des Lauriers ", str. 8).

Neka svaka strana stvori dokaze za njezin položaj; neka svatko pokaže da najbolje može objasniti situaciju u Katoličkoj crkvi nakon smrti pape Pija XII bez proturječnosti crkvenom učenju. Trebamo imati na umu da nemamo sve pod kontrolom; često se putem takve rasprave postiže jasnoća i otkrivaju se novi uvidi.

U ovim iznimno teškim vremenima nikada ne smijemo zaboraviti moliti. Molitva je ključ Neba, i ako se ne preporučimo Nebu, onda će sva naša vjera biti uzaludna: "Ako imam proroštvo i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru, da i gore premještam, a nemam ljubavi, ništa sam"(1 Kor 13, 2).

Stav koji uvijek moramo održavati u ovim mračnim vremenima najbolje je sažeo sv. Augustin: "U sigurnom, jedinstvo; u nejasnim, slobodi; u svemu, ljubav. "

Broj komentara: 26:

  1. Bio sam više godina sedevakantist.
    Poznat mi je stav sedeprivacionista i držao sam ga i držim nekoherentnim.
    Jer ako nema pape jer je isti heretik zajedno s biskupima, k tome oni nisu niti heretički biskupi ni svećenici jer su zaređeni po nevaljanom novom obredu svećeničkog ređenja, kako oni mogu postati pravi biskupi i papa samo da odbace krivovjerje?
    Papa Franjo je prvi rimski biskup koji nije po tome niti svećenik jer je zaređen po novom obredu.
    Benedikt XVI je bio zaređen za svećenika po starom obredu, a posvećen za biskupa po novom.
    Tek je Ivan Pavao II bio zaređen i za svećenika i za biskupa po starom obredu.
    Dakle tek je Ivan Pavao II mogao po sedeprivacionistima biti pravi papa da je odbacio krivovjerje.
    Drugim tiječima, kad bi sedeprivacionizam bio istinit, njega je vrijeme pregazilo.
    I pravi sedevakantizam i ovaj polusedevakantizam su ustvari ideje očajnika koji vide da se iz Rima širi krivovjerje, a pri tome vjeruju kako rimski papa ne može biti heretik, štoviše vjeruju kako je rimski biskup nezabludivi Kristov vikar na Zemlji kojem se moraju pokloniti svi oni koji se žele spasiti (zato što je papa Krist na Zemlji u obličju pape).
    Gordijski čvor se vrlo lako riješava kad se istraži povijest prvog tisućljeća Crkve u kojoj nije postojao nezabludivi Kristov vikar na Zemlji, štoviše sv.papa Grgur Veliki osudio je kao opasnu herezu koja vodi do Antikrista ideju da postoji univerzalni biskup koji bi bio nad svim biskupima svijeta.
    Dakle Crkva postoji, hijerarhija postoji, sakramenti se daju, rimski patrijarh je u tisućljetnoj shizmi i herezi, i neka da Bog da se vrati pravovjerju zajedno s onima koji ga drže Kristovim vikarom na Zemlji.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Stav je dosta detaljno objašnjen u članku, i u poveznicama. Radi se o sposobnosti kardinalskog zbora za izabranje pape. Analogija bi bila u sakramentu krizme; dok je krizmenik u teškom grijehu, sakramenat se ne očituje.
      Papinstvo je Božja institucija, nije sakramenat.
      Ipak, sedevakantizam kao što se tvrdi u članku, poriče da nema više valjanjih biskupa (dok netko može biti izabran za papu ako je tek kršten, ne više; poslije, ako prihvati, mogu mu se udijeliti sveti redovi. Tako je bilo sa Papom Julijem II). Ima ih, kao što su biskupi istočnih katolika također valjani. Kao što su kod pravoslavnih također valjani, makar to vršili nedopušteno jer ne priznaju papu ili papinstvo. Također ako bi se pravoslavni biskupi obratili na katoličanstvo, iz njihovih redova bi se također u budućnosti mogao izabrati papa. Jer bi bili katolici. Mogli bi, s druge strane, zadržati svoju liturgiju jer je ona katolička iz prvog tisućljeća.
      Na koncu, sedeprivacionizam je tek jedna teološka teorija, makar onaj koji ju je prvi postavio jest isti pisac kritičkog osvrta na Novus Ordo koji je predstavio Ottaviani Pavlu VI, tj, jako dobar teolog.
      To što govorite za Papu Grgura Velikog nije istina, to je propaganda pravoslavnih. Već prije njega je Papa Lav Veliki na osnovu svog autoriteta, praktično on sam, potisnuo krivovjerja arijanaca, dosta rasprostranjenih na Istoku u ono vrijeme. "Pravoslavni" nakon pada Rima 476 gledali su na Rim kao na neko selu u poređenju sa Carigradom, i smatrali su se iznad "rimske uprave". Pitanje šizme Istoka je prvenstveno političko pitanje koje su patrijarsi obojili prividnim teološkim razlozima.

      Izbriši
    2. Rim nije bio nadređen Carigradu niti prije svog pada 476.g., a kamoli poslije.
      Niti u političkom, niti u vjerskom smislu.
      U političkom tim više nije bio jer je car Konstantin preselio dvor i državnu upravu u grad koji je napravio na Bosporu i kojeg je prozvao svojim imenom.
      Inače u Rimu je nekoliko stoljeća nakon toga netko krivotvorio tzv. Konstantinovu darovnicu po kojoj je tobož car Konstantin dok je odlazio u Carigrad, ostavio svu vlast na zapadu Rimskog carstva rimskom papi.
      Taj dokument se je koristio da bi se opravdalo postavljanje franačkog kralja Karla Velikog za rimskog cara (posljednji zapadni rimski car prije pada Rima poslao je carske insignije u Carigrad), kao i za religiozno-svjetovnu, gotovo apsolutnu vlast rimskih papa.
      Međutim, iako krivotvorina, taj dokument mnogo govori jer to znači da u prvom tisućljeću se nije smatralo kako je rimski biskup Kristov vikar na Zemlji koji može kako mu se prohtje mjenjati i postavljati druge biskupe i kraljeve, nego se htjelo reći da je tu vlast rimskom papi darovao car Konstantin.
      Također, sve ekumenske koncile Crkve (osim nultog ili prvog u Jeruzalemu na kojem su bili apostoli i kojem je predsjedao sv.Jakov kao jeruzalemski biskup, a ne sv.Petar) je sazivao rimski car od Konstantina na dalje, također i presjedao je koncilima (iako je u pravilu tek bio na početku, a onda prepustio zasjedanje nekom biskupu).
      To se nikako ne uklapa u sliku rimskog pape kao nezabludivog Kristovog vikara na Zemlji, jer da je sv.Petar bio Kristov zamjenik, onda bi se ostali apostoli prema njemu odnosili kao prema Kristu, bili mu poslušni kao što su bili Isusu Kristu.
      Isusova "Na toj stijeni ću sagraditi Crkvu svoju" ne odnosi se na sv.Petra, nego na istinu koju je malo prije te izjave dao Petar o tome tko je Isus Krist.

      Izbriši
    3. Vi ste potpuno pod utjecajem manipulacije "pravoslavnih". Rim je bio nadređen Bizantiji i prije i poslije pada Zapadnog Carstva. Primjer imamo kod Lava Velikog koji pobija arijevce, i kao kod smjene Carigradskog Patrijarha Nestora zbog njegove hereze prema Majci Božjoj i Kristovoj Osobi. Nakon pada Papa Grgur Veliki podsjeća patrijarhe da je njegovo prvenstvo ne zbog toga što je u Rimu, negdjašnjoj prijestolnici, već što je nasljednik Petra.
      Carigrad je gledao na Rim možda kao danas - koristim političku poredbu - Zagreb na Dubrovnik, da ne kažem Knin.

      Izbriši
    4. U zabludi ste.
      Carigradskog patrijarha Nestorija nije smijenio rimski papa, nego ga je ekskomunicirao kao što svaki biskup ima pravo ekskomunicirati bilo kojeg drugog heretika, bio isti laik ili patrijarh.
      To je inače smisao anatheme, javno osuditi nekog da ga se smatra izbačenim iz zajednice, i ne mora anathemu izreći svećenik, može to i laik kao što je laik odmah izrekao anathemu Nestoriju u lice.
      Nadalje, rimski biskup je uživao stvarno prvenstvo, ali to je bilo prvenstvo u časti zbog grada Rima, a ne zbog sv.Petra, rimski biskup je bio prvi među jednkakima, i bio bi i sad da prekine shizmu.
      Sv.Petar je prije Rimske ustanovio Antihijsku i Aleksandrijsku patrijarhiju, i nikad se nitko iz Antiohije ili Aleksandrije nije pozivao da je nasljednik sv.Petra.
      Rimski biskupi su eventualno naglašavali da je u Rimu grob sv.Petra i sv.Pavla, a ne da su oni nasljednici sv.Petra s nekim specijalnim pravima, jer ponavljam to isto onda može tvrditi i antihijski i aleksandrijski patrijarh.
      Apostoli su rukopolagali druge biskupe kao svoje nasljednike, a nisu niti jednom biskupu rekli - ti si moj posebni nasljednik koji ima prava nad drugim apostolima-biskupima
      Crkva je od počeka utemeljena na sabornom-koncilskom načelu što se je vidjelo na Jeruzalemskom prvom saboru Crkve,
      Nauk Crkve je definiran na ekumenskim koncilinma Crkve, ne na ex cathedra izjavama bilo kojeg biskupa,
      Do 20.st. još su kršćani mogli vjerovati kako je rimski papa nezabludiv te kako preko njega Isus Krist definira i štiti istinu spasenja od krivovjerja.
      Ali to onda znači da heretik nikad ne može zasjesti na stolicu rimskog pape jer to Bog ne bi dozvolio.
      Tko u to još može vjerovati danas?
      Tko može vjerovati kako je Krist izabrao Bergoglia za svojeg nezabludivog vikara na Zemlji?
      Reći ćete - nije ga izabrao Krist nego kardinali.
      To je apsurd, kao da vas susjed predstavlja na sudu umjesto vašeg opunomoćenika.
      Kako kardinali mogu izabrati nekog tko će predstavljati Krista, a Krist je živ jer je usksrnuo.
      Doista, kad se sve ovo razmotri, onda je papizam ne samo krivojerje, nego i blasfemija.

      Izbriši
  2. emil brusic: "... (zato što je papa Krist na Zemlji u obličju pape)."

    Krist je samo i jedino Isus!

    Papa (kada ga imamo valjanog, jer nevaljani - turbo heretični i bogohulni, kao što je Bergoglio može biti samo antipapa) može biti samo vikar, predstavnik na Zemlji Isusa Krista (sa nažalost mogućim manama kao čovjek, ljudsko biće, a nikako nepogrešiv i nezabludiv kao Krist).

    Teška (i preteška je ova tema o pravovjernom katoličanstvu glede valjanosti pape, tj. u sadašnjem vremenu o valjanosti "pape") i ne treba je dodatno zamagljivati netočnim tvrdnjama, a tvrdnja da je "papa Krist na Zemlji" je opasno heretična jer ima "kvalitet" idolopoklonstva.

    Moguće da hoćete reći da "papisti" to implicite tvrde da je "papa Krist na zemlji" zbog nauka o nezabludivosti, jer nezabludiv je samo Bog, Isus Krist, ali ipak nikad nisam do sada pročitao jednu takvu tvrdnju sa njihove, "papističke", strane da je "papa Krist na zemlji". Mislim da se nitko Kristov to ne bi usudio tako izreći, čak ni bergoglianci mada se tako ponašaju.

    V

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. "Unam Sanctam" rimskog pape Bonificija VIII kaže jasno da onaj tko se ne podvrgne njegovom, odnosno autoritetu rimskog pape, taj se ne može spasiti.
      Rimokatolištvo je tako rimskog biskupa stavilo na mjestu nezabludivog poluboga, pa tako RKC pada čim nezabludivi postane zabludivi i time ruši temelje tog konstrukta.
      Na prvom vatikanskom koncilu su se neki silno trudili dokazati kako papa Honorije nije bio heretik.
      Ali ako nije bio heretik, onda je bio heretik papa Lav koji je prihvatio odluke carigradskog ekumenskog koncila koje su osudile Honorija i Sergija carigradskog patrijarha.
      I ne samo papa Lav, nego desetine papa su prilikom krunjenja ponavljali osudu Honorija, pa su onda i oni bili heretici.
      Netko će reć da rimski pape mogu javno govoriti krivovjerja, samo ne smiju to u tzv. ex cathedra formi.
      Pa ex cathedra forma znači da netko govori kao rimski biskup, iz svoje biskupske stolice, a ovi pape su osudili papu Honorija kao heretika 'iz rimske stolice', ne iz stolice svoje babe.
      Što ćete s 'filioqe-om' kad je rimski papa tek 1040.g. prvi put na Misi ga spomenuo u Vjerovanju ili to što grkokatolici, ako se ne varam, ga ne izgovaraju ni dan danas?
      Ili to što je rimski papa Pavao VI skinuo anatemu carigradskoj patrijarhiji zbog shizme i hereze, a da carigradski patrijarsi nisu nikad ni nigdje priznali da su bili u shizmi i herezi?
      Tko se dakle može zdravog razuma podvrgnuti nekom kao nezabludivom Kristovom vikaru na Zemlji (da bi se spasio prema "Unam Sanctam") kad mu neki pape kažu da je papa Honorije bio heretik, drugi kažu da nije, jedni kažu da je carigradska patrijarhija u shizmi, drugi da nije?
      I zar bi tako kontradiktorna institucija bila Božja institucija?
      Zar bi Bog birao svoje zamjenike na Zemlji pa jedan od njih kaže jedno, drugi suprotno?
      Ili još gore, zar bi Gospodin koji je obećao da nas ne će napustiti, da će nam poslati Duha Svetoga koji će nas tješiti i upućivati u istinu, istovremeno odabrao za svojeg zamjenika i predstavnika na Zemlji nekog tko daje kontradiktorne izjave, tražeči od nas da se takvom zabludivom čovjeku podredimo kao da je nezabludiv, kao da je Bog?

      Izbriši
    2. Evo odgovorio vam je autor bloga citirajući Katarinu Siensku da je rimski papa 'slatki Krist na Zemlji".
      Čini mi se da je Ignacije Lojolski u istom duhu napisao 'ako nešto vidimo crno, a papa kaže da je bijelo, onda moramo vjerovati da je to bijelo'.
      To je ustvari logično ako je rimski papa polubog ili nezabludivi Kristov vikar na Zemlji.

      Izbriši
    3. Samo dok naučava kao Papa, u skladu sa vjerom Crkve, Papa ima Kristov autoritet. Pitanje je da li pravi Papa može prestati imati tu milost. Pobožno je mišljenje Crkvenih Otaca da to ne može biti. ALi ako bi se dogodilo da netko na Svetoj Stolici naučava ono što Krist ne želi, odnosno pogrešno učenje, to je najvjerojatnije jer nikad nije ni bio Papa, prema Buli Pija IV.

      Filioque je također bio politički problem koji dolazi od Focia, dosta prije kraja prvog tisućljeća.

      Papa nije "polubog", več djeluje po Kristovoj milosti, po njegovom obećanju. Nema tu ništa proturječno prema samom Evanđelju i vjeri oduvjek.
      O Papi Honoriju već sam govorio nekoliko puta. Bio je osuđen jer nije efektivno suzbio širenje hereze, samo zbog toga. Nije dao nauk cijeloj Crkvi, već u pismu jednom biskupu se nejasno izrazio. Loše napravljeno, ali to nije poučavanje cijele Crkve.

      Bizantska teologija je neprecizma po pitanju Filioque, ali u biti, ako se pravo razumije, tvrdi se isto.

      Izbriši
    4. Nije u redu kao prvo, teologiju Pravoslavlja nazivati bizantskom teologijom.
      Kao drugo, ono što zovete Bizantom nije nikad se definiralo i nazivalo Bizantom, nego Rimskim carstvom koje je svoje državljane nazivalo Rimljanima, a ne Bizantincima.
      Recimo naša hrvatska obala bila je dugo, i za vrijeme narodnih vladara, pod vlašću istog Rimskog carstva, a nitko nije govorio niti pisao da je pod vlašću Bizanta. To se je tek kasnije počelo pisati da bi se opravdalo tzv. "Sv.Rimsko carstvo njemačke krvi" kao pravo rimsko carstvo.
      Kao treće, teologija Pravoslavlja je vrlo precizna zašto ontološki Duh Sveti proizlazi iz Oca, a ne i iz Sina. Filioque je nekoncilska-nepravovjerna doktrina koja se je pojavila u Španjolskoj da bi se tobož suzbilo arijanstvo, jer kao time se potvrđuje da je Sin pravi Bog. Naravno, onda po toj krivoj teologiji Duh Sveti nije Bog jer iz Njega nitko ne proizlazi.
      Franci su dalje počeli širiti to krivovjerje jer su time htjeli dokazati kako je Rimsko carstvo heretično, za razliku od njihovog koje izgovara filioque u Vjerovanju.
      Ali rimski pape nisu odmah prihvatili tu zabludu, nego tek 1040.g. kako napisah.

      Izbriši
    5. Nestora je smjenio sami Papa; bio je osuđen od Koncila na Efezu, ali je osudu potvrdio Papa jer bez toga ne vrijedi.
      Što se tiče Filioque, potpuno je vjerno Svetom Pismu. "On će vam dati od moga", govori Isus apostolima.
      Ako se prije reklo da izlazi od Oca, to ne znači da ne i od Sina. Ta specifikacija je nadodana u VII stoljeću, i Papa ju je potvrdio. Istočni oci su govorili od Oca "PO SINU", i to se može shvatiti u istom smislu kao i Filioque.
      Bizantski teolozi su prihvatili Filioque na Koncilu u Letranu 1215 i Florenciji, 1452. Pobuna popova u Carigradu sprjećila je da jedinstvo potraje. I nakon šest mjeseci, pao je Carigrad pod turcima. Tu su zaustavljeni pregovori na najvišem nivou, do zadnjih destljeća kad više poskoncilski i ne inzistiraju na istini.

      Ali ovdje je pitanje puno veće od šizme. Pitanje je i vjere. I Vi ostavljate Katoličku vjeru zbog pravoslavlja. Kad oni imaju nekoliko bitnih odstupanja od uvjek iste vjere. Između ostaloga dopuštaju nekoliko razvoda, kršeći Božju zapovijed i Evanđelje.
      O ovim stvarima pisati ću detaljno uskoro.

      Izbriši
    6. Ne razlikujete dogmu da Otac rađa Sina i iz Oca proizlazi Duh Sveti, što je ontologija to jest događa se u vječnsti, za razliku od 'ekonomije' koja se događa u vremenu i prostoru pa je tako Gospodin rekao apostolima da će im poslati na Pedesetnicu Duha Svetoga.
      Naravno da se je tražilo od svih patrijarha njihovu suglasnost s odredbama ekumenskih koncila, ali to nipošto ne znači kako su patrijarsi ili konkretno rimski patrijarh bio nezabludiv i iznad ostalih biskupa.

      Izbriši
    7. Kad Isus govori o Ocu i Duhu Svetomu, odnosi se na vječnost. On je Bog od vječnosti, makar uzeo ljudsku narav u vremenu.
      "Ekonomija" spasenja je pojam koji "pravoslavnima" "dozvoljava2 promijeniti smisao Evanđelja, npr. o bračnom pitanju, dovodeći Evanđelje na nivo Mojsijevih zapovijedi.

      Izbriši
  3. Papa je Kristov Vikar. Sv. Katarina Sienska ga je nazvala "slatkim Kristom na zemlji". Normalno, pravog papu.

    Jer je bitan, ovaj tekst ostavljam nekoliko dana na blogu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Isus Krist došao, živio i umro u ispunjenju mesijanskog proročanstva.
      Isus = Krist = Mesija!
      Poistovjetiti bilo koga pa i Kristovog vikara sa Kristom Isusom je bogohulno, jer jedan je Spasitelj i Otkupitelj i nijedan čovjek ne može to nasljedjivati bilo koliko svet bio pa makar i Papa.

      Mene bi bilo strah izgovoriti jednu takvu tvrdnju.

      PP

      Izbriši
    2. Ne radi se o poistovjećenju, već o vršenju autoriteta u Kristovo Ime. Papa nije Krist, već ima njegov autoritet jer mu ga je Bog dao.
      "Slatki Krist na zemlji" svi sveci su ispravno shvatili. Ne dajete se zavesti sofizmima, gledajte na smisao rečenog. Ne može se poći logikom jehovinih svjedoka (Stoji u psalmu: "bogovi ste", i sl.)

      Izbriši
    3. Neću ulaziti dalje u razglabanje shvatanja uloge (i značenja) Pape, ali ono što je sigurno je da je moja logika baš suprotna logici jehovinih svjedoka jer se ne usudjujem da na bilo koji način dovedem u sumnju jedinstvenost značaja Isusa Krista, Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, a to je glavna značajka "nauka" jehovinih svjedoka iz čega proizlaze sve ostale hule i blasfemije.

      Čudi me da ste spomenuli logiku jehovinih svjedoka u svezi sa mojim komentarom.

      PP

      Izbriši
    4. "Ne radi se o poistovjećenju, već o vršenju autoriteta u Kristovo Ime. Papa nije Krist, već ima njegov autoritet jer mu ga je Bog dao."

      Ovo je sigurno istinito tumačenje i ja u ovo vjerujem. Još da imamo Papu...

      Nemam afiniteta prema stilskim figurama i pjesničkom izražavanju (da to tako nazovem) kada je u pitanju Bog, Isus Krist, jer onda neminovno, namjerno ili ne dolazi do opasnih zastranjenja i blasfemija. Ugaoni kamen se ne smije potkopavati ni na koji način, jer onda dodjemo do bergoglianizma kao završne faze udara na Crkvu, mistično tijelo Kristovo.

      V

      Izbriši
  4. Oprostite što se ja ovako neuk , grješan i slab mješam u ove teme ,al moram postaviti ono jednostavno glupo a mudro pitanje koje mi neuki postavljamo , a da ne ispadnemo potpuno glupi- što je pjesnik time želio reči? Ja shvaćam da je tamo u nekoj američkoj zabiti u nekom selu neki svećenik iz jedne zablude odlučio otići u drugu ,ili u treću. Osim Biblijskih citata nije me ništa drugo dotaklo. a da , prepisao sam si i ovu rečenicu u svoju bilježnicu , makar mislim da je krivo prevedena-Vjerovati u ono što su katolici oduvijek vjerovali i činiti ono što su katolici uvijek činili. Ne možemo pogriješiti. To isto je naučavao i msg. Lefebvre a kamen je spoticanja kod modernista. U svakom slučaju pohvaljujem urednika na trudu.
    Robelar

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Autor je htio predstaviti našim čitateljima ova važna teološka pitanja. Jer ova pitanja će se postavljati sve više i više.

      Izbriši
    2. PP, bio sam odgovorio na Vaš komentar u kojemu ste rekli: "Poistovjetiti bilo koga pa i Kristovog vikara sa Kristom Isusom je bogohulno, jer jedan je Spasitelj i Otkupitelj i nijedan čovjek ne može to nasljedjivati bilo koliko svet bio pa makar i Papa."

      što je potpuna istina, i ne dvojbi se. Ali ste to odgovorili upravo na komentar u kojem sam naveo izreku Sv. Katarine Sienske, koja je nazivala Papu "Slatkim Kristom na zemlji".

      Tu njenu izreku ne treba shvatiti doslovno, jer Papa niti jest niti može biti Krist, to bi bilo bogohula. Nego u smislu onoga koji tumači Crkvi i vodi je Kristovim autoritetom, jer mu je Krist to obećao.

      Nije riječ o poistovjećenju, Bože sačuvaj, već od milosti koju Papa prima od Krista Boga.

      A što se tiče poredbe sa izvjesnim slučajevima prije Drugog Vatikanskog Sabora i naknadnim vremenom, možemo na primjeru liturgije i koncilskih dokumenata vidjeti da postoji radikalni prekid prema svemu prijašnjem. Zar je ista Tradicionalna liturgija i Novus Ordo? To je nebo i zemlja. Upravo to i jest razlog zašto se prikrivala tradicionalna liturgija od nas koji smo stasali u poskoncilskom periodu. Nama su govorili da je misa Novus Ordo ista misa koja je dolazila od Apostola; a u stvari je puna protestantskih elemenata.
      Jednako, poredite Nostra Aetate i molitve za Židove za Veliki Petak prije Koncila. Još do tada ih se nazivalo "bogoubilački narod". Sve je to presječeno u ovom periodu.

      Izbriši
  5. Evo prenijeli ste članak iz "Novus Ordo Watch", a isti je objavio članak kako je sad prošlo 50 godina od nevaljalih novorednih svećeničkih ređenja ( https://novusordowatch.org/2018/06/unholy-orders-50-years-invalid-ordinations/ ).
    Što znači kako u novorednoj Crkvi ima samo još šačica pravih svećenika koji su zaređeni pred više od pola stoljeća, a i ti su heretici.
    Bergoglio je recimo zaređen po novom nevaljalom obredu pa ni nije svećenik, a kamoli rimski biskup.
    Time praktično nestaje razlike između sedeprivacionista i sedevakantizma, jer Bergoglio nije papa iako se odrekne modernističkog krivovjerja, budući da nije ni svećenik.
    Tako da vam sedeprivacionizam, ali niti sedevakantizam, nije izlaz iz slijepe ulice papizma.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. To sam komentirao u članku, ili u jednom prijašnjem komentaru. Konklava može imati moć - po ovom tumačenju koje magisterijalno nije potvrđeno jer je donešeno nakon smrti Pija XII - za izabrati Papu, makar ovaj ne bio još svećenik. Jer papinstvo je Božji dar koji Bog uručuje preko Crkve. Nakon toga, kao što je bilo sa Julijem II, mogu mu se dati sveti redovi. Julije II, nasljednik Aleksandra Bordžije, nije bio ni svećenik - a bio je kardinal - kad je bio izabran za Papu. Nakon izabranja, on ga je prihvatio i bio zaređen za biskupa. To je čista teologija.

      Međutim, u Katoličkoj Crkvi ima valjano zaređenih - sa sigurnošću - biskupa. Ritual ređenja istočnih katoličkih biskupa mislim da se nije mijenjao. U svakom slučaju, na ne zastupam apsolutno tvrdnju Novus Ordo Watch. Ipak mislim da će se jednog dana, i ne bi trebalo puno vremena proći do tada, biskupi i svećenici Novus Ordo koji budu htjeli održati vjeru od uvijek, UVIJETNO zarediti po starom obredu.

      Izbriši
    2. Usput, može se također desiti, i želim to i molim se za to, obraćenje pravoslavnih svećenika na katoličku vjeru. Njima ne bi trebalo uvjetno ređenje.
      Ja sam sam katolik, i nije bitno što katolici sa ovakvom pozicijom danas su u manjini, već u prijanjanju uz vjekovnu vjeru Crkve. Makar nas bilo malo, imamo dužnost očuvati vjeru i prenijeti je do Zadnjeg Dana. Trebamo biti prorečeni Ostatak, makar uradili s nama što im volja.
      Upravo "koncilska Crkva" otvara oči mnogima.

      Izbriši
    3. Da bi netko postao svećenik osim valjanog obreda ređenja isti mora voditi valjani biskup.
      A takvih je još jako malo ostalo u novorednoj Crkvi.
      Zar vi mislite da bi Bergoglio išao kod nekog starog biskupa da ga zaredi za svećenika, a onda da ga posveti za rimskog biskupa?
      To bi značilo javno priznanje kako je cijeli svoj 'svećenički' život vodio katolike u zabludu, ali ne samo on nego čitava novoredna Crkva.
      To se ne će dogoditi, još malo pa će poumirati posljednji stari RKC biskupi.
      Pitanje je koliko su valjani i grkokatolički biskupi, jer sumnjam da se nije i tamo htjelo modernizirati obred svećeničkog ređenja.
      Apropos pravoslavnih, ako pratiti trendove onda se tu događa sasvim suprotan proces od onog kojeg vi priželjkujete, ne samo laici katolici, nego i katolici svećenici prelaze u Pravoslavlje.
      To nije kod nas trend zato što je nažalost to pitanje nacionalno zloupotrebljeno, nego je takav trend u zapadnoj Europi, SAD, latinskoj Americi, čak i na Filipinima.
      Potpuno je nerazumno napustiti Crkvu i skočiti u barku, za koju je i rimski papa Benedit XVI izjavio da pušta na sve strane.
      Dakle vaše očekivanje da će se pravoslavni kršćani priključiti papistima je iluzija, isto kao i da će oni nekog papistu posvetiti za rimskog biskupa.
      Crkva očekuje ražirenih ruku rimskog biskupa i njegov puk, ali jasno da se prije toga papisti moraju odreći shizme i hereza.
      Usput, na zapadu djeluju nekoliko pravoslavnih biskupa i svećenika koji daju sv.Misu po latinskom, predtridentinskom obredu. U pravoslavlju ne postoji samo liturgija sv.Ivana Zlatoustog i sv.Basilija, nego su u Crkvi zastupljeni i zapadni obredi.

      Izbriši
    4. Za valjano ređenje potreban je ispravni ritual i volja, čak nije potrebna ni vjera. Jer sakramenat je djelo Božje, svećenik treba priložiti svoju volju. Ako je ispravan ritual, i svećenik to hoće, nema problema. Svakako, međutim, da treba pristupiti obredima sa živom vjerom.

      Svi biskupi zaređeni od Lefebvrea su apsolutno valjani, a ima i nekih drugih koji su to počinili. Ali ja ne tvrdim da je sveti red apsolutno nevaljan nakon reforme od 1969. Ipak, bolje je pristupiti starom.

      Jedan od razloga gubljenja vjere na zapadu jesu možda nevaljani sakramenti. Vjernici ne primaju milost i onda sve ide na gore.

      Izbriši