utorak, 26. lipnja 2018.

Modernizam, nova religija

Blog Murus inexpugnabilis donosi plastičnu konstataciju postkoncilske devastacije crkava. Pokazuje na primjer kako su izgledali oltari prije, i kako nakon koncilske reforme, prenosim samo jedan primjer u crkvi Gospe Sinjske, nekad i sad:




U nedavnom članku daje odgovor na pitanje zašto se to dogodilo? Navodi razloge dane od crkevnih naučitelja, od kojih su posebno precizni Sv. Bellarmina koji je živio neposredno nakon širenja protestantizma u sjevernoj Evropi i znao je dobro o čemu govori.

Ukratko, možemo reći: u prvom redu uništavan je oltar koji je pretvaran u obični stol za blagovanje. Jer se želio uništiti pravi pojam, srž Svete Mise: sakramentalno obnavljanje one iste Žrtve Isusa Krista prikazane jednom za svagda na Kalvariji. Umjesto toga prešlo se na "službu Božju" koja nije bila sakramenat. Uništili su svećenstvo, jer više nije bilo potrebno. "Služba Božja" - ili jednostavno "sastanak" - je bila samo podsjećanje na Božje riječi i djela koje je trebalo služiti za zajednicu.

Slično su radili anglikanci, ako ne i gore: razarali su katoličke oltare, i kamenja koristili za stube pri ulasku u svoje crkve. Tako će vjernici gaziti po svojoj staroj vjeri. I zbog toga su zabranili praviti oltare od kamena, već od drveta. Jer, na kamenu se žrtvuje, dok se na drvetu blaguje.

[Crkva u Poingu, blizu Minhena. Primjer modernističke gradnje. Građevina ne inspirira pobožnost; hladna je i odbojna. Plus što je koštala skoro 15 milijuna eura.]

Tako je "zajednica" došla na prvo mjesto, tj., čovjek. I zbog toga je "oltar" okrenut prema zajednici, predstavalja stol na kojem se blaguje - uvijek simbolično - itd.

Kod katolika oltar je nerazdruživo vezan za svetohranište jer Žrtva i Prisutnost su nerazdvojivi, kao i Gozba, ali ta Gozba je doista Tijela i Krvi gospodnje koje je upravo žrtvovano na oltaru. Svećenik je okrenut Bogu, tj. prema oltaru, i prinosti Žrtvu Bogu Ocu po Sinu u Duhu Svetomu u ime Crkve i također za narod. Ne okreće dakle "leđa narodu", kako to pogrdno kažu neki poskoncilski teolozi, već je okrenut Bogu kojem prinosi Žrtvu i kojem se moli također i za narod.


[Koji je smisao ovog "oltara"? Osim što je možda polovica heksagona, poligona korištena u sinkretističkim ritualima. Crkva je hladna i gola, bez slike svetaca, bez oltara i pobožnih likova. "Oltar" služi da označi centar zajednice, tj., da je sve zbog zajednice, sve je zbog čovjeka. Tako, čovjek - mi - je na prvom mjestu.]

Ali više od svega spomenutog, protestantska reforma kao i poskoncilska u biti predstavlja novu religiju. Jer svaka religija treba imati svoj kult, te tako i modernistička. To je pravi razlog promjene u arhitekturi i dizajnu hramova: nova religija potrebuje nove hramove.

Zbog toga te promjene nisu slučajne, izraz su novog prostora kulta za novu religiju.
Ta nova religija, vrlo je lukava. Iskorištava katoličko naslijeđe, ali nije ni katolička, ni pravoslavna; možda ponajviše protestantska, i to liberalnog smjera. "Katolički" modernisti ulaguju se pravoslavnima, ali ih oponašaju samo u njihovim negativnim smjernicama. Npr., ljubomorno čuvanje liturgije naslijeđenu preko stoljeća i stoljeća među pravoslavnima, modernisti ne cijene niti oponašaju. oni će njih oponašati pri nijekanju čistilišta ili mogučnosti više "crkvenih" vjenčanja. Dakle, oponašaju ono negativno. Kod protestanata, ne oponašaju žar njihovih propovijednika koji žrtvuju svoje živote i idu u nerazvijene zemlje propovijedati svoj "evangelizam". Dok na primjer evangelici podižu radio u Monte Carlo za govoriti alžircima o Isusu Kristu (na njihov način), dotle su se poskoncilski misionari trudili "učiniti od muslimana bolje muslimane".

[Ovo će biti za "najmlađe". Svakako, uz sjedala bez klecala.]

"Katolički" modernisti prema tome povode se za liberalnim protestantima, onim dosadnim i koji ne vjeruju ni u što. Tko bi mogao opisati besmisao modernista? U svakom slučaju traže "nešto" što bez daljnjeg nije katolička vjera. 

Otprilike najbliži su liberalnom protestantizmu. Jedna mješavina raznih neodređenih pojmova koje bi ipak mogli skupiti na jedno mjesto i naziv "Nove Svjetske Religije". Takvoj je trebao novi ritual, i preteča toga, ako ponekad već ne i ostvarenje, jest Novus Ordo Missae uveden od Pavla VI.
Ne mogu to shvatiti mnogi dobronamjerni katolici. Misle: "ako ja idem u istu katedralu ili crkvu u koju je išao moj djed gdje je tu problem". Problem je u tome što je nutrina te zgrade i religije izvrnuta kao neka čarapa. Toliki to teško uočavaju, i gube duhovnu snagu dan za danom. Otrovani su. I dok god se ne odmaknu od tog otrova, ne će im moći doći do ozdravljenja.

Rješenje je samo vraćanje na vječnu, nepromjenjivu, stalnu i bistru katoličku vjeru, jednako propovijedano svugdje i na svakom mjestu. A takva je formalno narušena, kao i same zgrade, određenim - ne znači da je svaka riječ kriva, u tome i jest smutnja - nakanskim smjernicama drugog vatikanskog sabora, odraženim u kultu i nauku i praksi.

Ali... Ostatak se ne predaje. Prikaz jedne aktualne katoličke crkve po predkoncilskom uzoru: oltar i svetohranište skupa; slike svetaca čije kreposti trebamo da imitiramo; bočni oltari s klecalima; ograde kod koje se klečeći prima pričest; stube preko kojih se uzlazi na oltar upravo prema liturgijskoj odredbi tradicionalne mise: podsjeća na potrebu čovjekovog traženja Boga. Čisto više nego ljekarna, dražesno, pobožno, skrušeno i duboko.



1 komentar:

  1. "Modernizam, nova religija" je "groza pustoši na svetom mjestu"!

    V

    OdgovoriIzbriši