Razlozi dolaska nacista na vlast

Još jedan:

Nakon pustoši prvog svjetskog rata, moralna situacija Njemačke gurnuta je prema moralnom uništenju. Liberalna konstitucija dana u Weimar (1919) je bila jedna od najliberalnijih na Zapadu. Nije trebalo dugo čekati da slične situacije postanu neviđena stvarnost u ono vrijeme:

Berlin je postao liberalni raj za homoseksualce i transeksualce; za ljubitelje mješane nošnje. Gdje se izvršila prva kirurška operacija praveći "ženu" od čovjeka... dok ne dođoše nacisti.

Da li su nacisti bili rješenje, to je druga stvar. Znamo da nisu. Kao i to da su bili uništeni zbog snažne antiliberalne komponente. Dok su komunisti-ateisti, puštani slobodno na svom lancu.

Istina je ova: "Žena se ne će odijevati kao muškarac, niti muškarac može staviti na sebe ženske haljine; jer tko nešto takvo čini, vrši gnusobu pred Gospodinom Bogom tvojim". Ponovljeni Zakon, 22:5.

Katolici i Hrvati ne smiju zaboraviti bitku na Kosovu

Ne samo zbog toga što je među 12.000 boraca pod vodstvom Carevića Lazara bilo i Mađara, Poljaka i Hrvata, protiv 30.000 Muratovih džihadista. Ne Turaka, već džihadista, to je ime.

[15/06, prije 630 godina]

No, vratimo se malo unazad, pred ključnih 30 godina. Tada je jedan komunist, nevjernik, tadašnji sprski vođa, Slobodan Milošević, iskoristio Kosovsku bitku za srpski supremacizam. Vjerska komponenta je bila totalno gurnuta u stranu.

Ali što je najžalosnije, bila je gurnuta i od Hrvata, koji su samo ostali na odbrani od srpskog nametanja. Tako se udružiše sa svojim neprijateljima Slovencima, Muslimanima ih BiH, Sandžaka, Crne Gore, Makedonije i posebno Kosova. Posljedica također povijesne kratkovidnosti, jer povijest Balkana nije počela u XX stoljeću, i još manje za vrijeme drugog svjetskog rata. Tome je pridonijelo i ustaški promašaj, plod centriranja na nacionalnom pitanju, pri definiciji muslimana kao "hrvatskog cvijeća"!? Koja povijesna i vjerska sljepoća je mogla prouzročiti nešto takvo? Gdje su nestali šest stoljeća muslimanske - tako je ispravnije već "turske" - dominacije? Gdje je kob fratara i Hrvata katolika za turskog zuluma u BiH? Zar vam je svjedno što su i Srbima uradili kroz stoljeća? Nevjerojatno.

Kriva je tu i nacistička Njemačka, i njihova naravna suradnja sa bosanskim muslimanima, vrlo jasno izražena preko "Handžar divizije". No, sa nacistima su surađivali i Srbi, ne samo ustaški pokret.

Ovdje padaju i promašuju i toliki "konspirativci" koji samo vide prste židovskog lobija u politici, bankama, Hollywoodu, medijima i sl. Primjer Henry Makow - židovski obraćenik na protestantizama, Brother Nathanael - židovski obraćenik na rusko pravoslavlje, čak i katolički pisac Michael Jones. Svi redom zataškavaju te prelaze preko problema Islama, samo i vječito govoreći židovskoj konspiraciji. Ako Makow govori o problemu islamske imigracije, Židovi su iza toga. Može biti njihov lobby iza toga, ali ono prvo što je iza jest želja za džihadom, i zapovijed džihada dana od prvog dana.

Dok Židovi uglavnom ne kažnjavaju one koji napuštaju njihove redove - makar trpjeli izvjesne kazne poput Brothera Nathanael, kojem je uskraćeno primiti novav preko pay pal napr. - u Islamu postoji smrtna kazna za otpad. Plus redovito i okrutno korištenje sile protiv svih koji se opiru nametanju Islama.

Vratimo se ponovno na Kosovo. Znak je glavne opasnosti za sve balkanske narode. Opasnosti pred kojom se moraju staviti u drugi ili treći razred svi ostali problemi koji mogu postojati između dotičnih naroda. Još jednom ću ponoviti: radi se o opstanku. Razlikovati najgore od štetnog ili što mi nije po volji.

Trump je odlučio

1. Iran je muslimanska zemlja po definiciji, i prema tome zla sama po sebi.

2. Ali ima beskrajno gorih: Saudijska Arabija na primjer, sa njihovim ubijanjem djece uhićene na prosvjedima kad su imali 10 godina. Sada žele ubiti jednog takvog; tj., odsjeći mu glavu i poslije razapeti mu tijelo na (njima uvijek mrski) križ. To je zapadni saveznik protiv kojeg niti jedna zapadna država ne će poduzeti nikakav bojkot.

O čemu onda dalje da pričamo? Odavde:

1. Od društvenih mreža pa do ulica, preko udruga i svih mogućih organizacija, praviti otpor njihovim zlim ratovima. Ratovima u kojima se proliva uvijek tuđa krv za njih. Kao da samom đavolu - kao što izgleda - prinosi "potrebna" žrtva u krvi.

2. I glavno: naša je borba protiv zla i zlih duhova koji vladaju svijetom. Možeš imati aktivnosti koliko hoćeš, ali ako nema gibanja prema svetosti i pokori, nikad ne ćeš zadobiti neophodnu pomoć ni milost od Boga.

To je prvi pokret koji trebamo promovirati, i vršiti: naše vlastito posvećenje, širenje milosti, nauka i svjetla Gospodina Našeg Isusa Krista. Znaj: vrijedi jedan svet život više nego sve njihove konspiracije.

Razlog ovisnosti o društvenim mrežama. Polje nužne discipline i mrtvljenja

Klasična je i mudra izreka: Carpe diem!, iskoristi vrijeme! (dan). Dolazi od rimskog pjesnika Horacija "Carpe diem, quam minimum credula postero" (doslovno: "Iskoristi dan, ne pouzdaj se u sutra"). 

Tome život nauči, kad se već ne sluša starije kad opominju. To je velika istina, i obaveza posebno kršćanima. U ovom vremenu bori se za vječnost, koja ne prestaje. Odatle, ogromna, nedokučiva, vrijednost vremena.

Da bi se iskoristilo vrijeme, potrebna je koncentracija. Potreban je sređen život. Potrebno je - da, tako je - imati sve po planu i programu. Ne ostavljati slučajnosti ništa. Uvijek će se nešto dogotiti mimo plana, ali ti sa svoje strane trebaš učiniti ono što se od tebe očekuje. A prvi koji od tebe treba nešto očekivati, jesi ti sam.

Društvene veze, i ovisnost o digitalnim aparatima, u prvom redu mobitelima, postala je danas pošast. Ljudi dobivaju na stotine poruka dnevno, koje je nemoguće sve pročitati. A ako ih netko pročita, jadan ti je taj. Potrebni su mu doslovno sati za to.

No, gdje je korijen njihove ovisnosti? Odnosno ovisnosti koju prouzročuju? U ovome: za sabrani rad, studij, učenje, izvršavanje obaveza, potreban je dug period konstantnog i neisprekidano usmjerene pažnje na predmet kojim se bavimo. Ako razne informacije dolaze svake druge minute, nemoguće je sabrati se i ući u dubinu teme. Potreban je dug, neprekinut rad i koncentracija. Upravo nešto što društvene mreže po samoj svojoj naravi narušavaju. Mislim svakako na WhatsApp, Viber i slične programe.

Uzmite u obzir slijedeće: ovo se nikad dosad u povijesti nije dogodilo. Nikad ljudi kao dosad nisu bili ometani u svom radu. Ali čovjek ostaje čovjek. I ako mu se primjeni nešto što dosad nikad nije bio slučaj, posljedice su neizostavne. Osoba postaje rastrešena, bez sposobnosti za koncentraciju i dublje poniranje u probleme kojima se bavi. Rezultat je neizostavno rastrešenost, i još više: razdražljivost i agresivnost. Dalje, povučenost i nekomunikativnost. Ljudi počinju gubiti sposobnost za direktnu i jednostavnu komunikaciju.

Taj problem je uočio John Senior još šesdesetih godina. Vidio je sasvim jasno što čini TV: stvara sliku koju je prije sama osoba morala sebi predočiti čitanjem određenog štiva, ili svojom umnom predstavom o nekoj temi. Sada, umjesto tog intelektualnog napora imaginacije, gledamo već dostavljenu nam sliku. Intelekt se atrofira, zakržljava, kao mišić koji se ne upotrebljava. Zbog te intelektualne potrebe, plus sadržaja koji se proturao na TV, Senior je predlagao svojim studentima ne gledati TV.

Koji je zaključak danas s obzirom na mobitele i sl.? Budući smo praktično primorani imati mobitel, ono što možemo učiniti jest ne imati uvijek uključene podatke, niti odgovarati odmah čim se primi kakva poruka. Još bolje: dobro je imati određene intervale vremena kroz dan kada ćemo prelistati izvjesne poruke. I uvijek voditi računa koliko vremena uložimo u ove komunikacije. Mislim da preko svake mjere.

Intelektualne posljedice ovakvog načina života su katastrofalne. Korištenje bilo kojeg uređaja koji zamjenjuje - bez potrebe - naš rad, ima tragične posljedice za našu psihu i inače intelektualni kapacitet i efikasnost. Nešto na što moramo odlučno reagirati i drastično mjenjati naše običaje. Evo jedan skori primjer:

Običavam posvetiti izvjesno vrijeme - po planu i programu - tokom tjedna za kakvu karitativnu aktivnost. Napr., za pokazati neku ključnu materiju kakvom učeniku ili studentu bez ekonomskih mogučnosti, i u raznim teškim (ne)obiteljskim situacijama. Pokazujem izvjesnu materiju neki dan jednom takvom učeniku. Malo po malo, kao da kidam kore luka njegovog (ne)znanja, nastojeći doći do onog što doista zna; vidjeti koja je njegova situacija. Na koncu uvidim da nije siguran ni u tablici množenja. Do te mjere je korištenje računala okržljavilo njegov intelekt i memoriju da je izgubio i najosnovnije. Baš taj primjer me i naveo da napišem ovaj članak, primjenjujući ovo razmišljanje i na druge realnosti.

Društvene mreže i digitalna sredstva imaju jak adiktivni efekt. Iz izloženog: zamjenjuju intelektualnu urođenu sposobnost radom ili procesom nekog uređaja. Raznorazne primjene tih strojeva predstavljaju nam se kao  napredak, ali su atrofija naših umnih sposobnosti i zarobljavanje.

Gdje je ono vrijeme kad mi je profesor jezika, u srednjoj školi, govorio da zna 500 pjesama napamet. Potaknut tim primjerom, naučih 200 pjesama i izabranih tekstova doslovce. Da li sam utrošio previše vremena? Nipošto. Mnogo manje nego što danas mladi i stariji ulažu gledajući razne ekrane. Upotrebom, razvija se sposobnost koncentracije i poniranja u sadržaj teksta. Svaka riječ dobiva posebnu boju i zvuk; sadržaj. Odatle ostane u memoriji. Ali te stvari potrebno je vježbati.

Potrebno se vratiti vježbanju memorije, čitanju samo izvrsnog štiva, bilo duhovnog, koliko i kulturnog, osim profesionalnog na što smo obavezni. 

Moramo presjeći kanal ovisnosti o digitalnim uređajima. Moramo mi vladati njima, ne obrnuto. To je već i kršćanski zahtijev. Kršćanin mora svoje vrijeme urediti prema cilju koji je Bog. Sveto Pismo stavlja u usta faraona veliku izreku, koju su crkveni naučitelji primjenili na Svetog Josipa: "Ite ad Ioseph". U vrijeme kad je zavladala glad u Egiptu, i mudrost Jakovljevog sina Josipa je predvidjela što činiti za vrijeme gladi. Kao dobar upravitelj, po Božjem nadahnuću, u vrijeme sedam dobrih godina pripremio je potrebno za drugih sedam gladnih.

Primivši uputu od Boga, racionalno je nakon toga rasporedio snage. Bog ne želi nered; nasuprot, sve čini vodeći određeni i potrebni red. Tako i kršćanin nužno treba napraviti mjeru u svom životu, odstranjujući neuredne ovisnosti, poput modernih.

Treba biti ponizan i priznati: u ovu ovisnost i neurednost lako je pasti, ali je nužno priznati i podići se. Seneka reče: "Griješiti je ljudski, ustrajati đavolski". 

Koliko više kršćanin, posebno danas, mora biti oprezniji.

Ne trčati za privatnim objavama; poznato nam je što treba biti

Interesantan je upit apostola Gospodinu na sam dan Uzašašća, nakon što im je Isus naložio ne napuštati Jeruzalem, već čekati Obećanog Duha Svetog. Umjesto da se usredoče na riječi Gospodnje; na njegov nalog što je ustvari naredba za one koji ga slijede, oni pitaju kao da su ih Božje riječi samo okrznule: „Da li ćeš sada obnoviti Izraelovo kraljevstvo?”. Oni i dalje djeluju kao ljudi, radoznali ljudi, željni da se već jednom napravi red pred ovim đavolim slugama koje razapeše Krista, i pred ovim idolopoklonicima koji nam vladaju. Zar nije logično da Krist, već proslavljen, uzme svoje žezlo i napravi red i zakon među ovim bezobraznicima?

E pa nije bilo tako. Apostoli, makar toliko vremena proveli sa Gospodinom, makar bili svjedoci njegove Muke, Smrti i Uskrsnuća, još uvijek nisu bili obučeni u „silu odozgor”, nisu bili primili Duha Svetog. A to je ono najvažnije, i sve drugo ne može zamjeniti ono što je bitno i prvo. S druge strane, kraljevstvo nametnuto žezlom na ovoj zemlji nije Kristovo. Ljudi trebaju prići Kristu po vjeri. Apostoli ih u tome trebaju poučavati, „do kraja vremena”, i posvećivati sebe i druge.

„Da li ćeš sada...?”, to je pitanje koje si postavljaju toliki katolici, i drugi koji se prizivaju kršćanskim imenom... ali iz radoznalosti! A ta radoznalost nema smisla u Božjim stvarima. Jer mi već znamao što nam je činiti: ljubiti Boga, činiti njegovu volju, i posvećivati se! Sve drugo je gubljenje vremena.

Nama je naloženo što nam je činiti: posvećivati se, obući se u silu odozgor. Znamo Zapovijedi, znamo Evanđelje. Na tim stupovima sve je sagrađeno.

Ipak, ljudi kroz povijest padaju često u slične greške. Uvijek kad se udalje od pravog smisla Riječi Božje. Uglavnom kad je počnu interpretirati na svoju ruku. Desilo se nešto slično pri kraju prvog tisućljeća. Mnogi katolici su mislili, loše razabirajući i interpretirajući na svoju ruku, da će se sad ispuniti riječi Otkrovenja u kojima se govori o „kraljevstvu nakon tisuću godina”, i sl. Ali to je greška – Crkva je osudila takve interpretacije – jer promjena treba doći iznutra. I još: „Bogu je tisuću godina kao jedan dan, i jedan dan kao tisuću godina”, kako opominje Sv. Petar.

Istina, Riječ Božja opominje i za ovo vrijeme: kad se govori o „grozi pustoši na svetom mjestu”. Što je drugo sveto mjesto osim Katoličke Crkve? Što je drugo groza pustoši osim napad na Sakramenat Tijela i Krvi Gospodnje? Što je drugo „groza pustoši” osim ako ne dolazak na sveto mjesto nekog, poput Bergoglia, koji će zamjeniti Evanđelje sa nekom vrstom komunizma i „dobrih osjećaja”, i sl.?

Kroz povijest je bilo mnogih momenata koji su bili toliko vjerna slika "groze pustoši", da su kršćani mislili da je to što doživljavaju ispunjenje proročkih riječi Svetog Pisma. Ali... bile su samo slike onoga što ima doći, i također konkrecija zadnje i velike "groze pustoši" u pojedinim momentima kroz povijest.

Kršćani su mogli misliti da je to Neron, nakon tolikih progona i mučenja posebno rimskih kršćana. Kad je 637 pao Jeruzalem u ruke kalifa Omar bin al-Katab, i ovaj ušao drsko i psujući u Crkvu Kristovog Groba, oskrvnjujući je, kršćani su mislili da ono čemu su svjedoci "groza pustoši na svetom mjestu". I jest, ali jedna od konkretnih kroz povijest.

A vidite, prošlo je skoro 1400 godina od tada.

No, sad je "pao onaj koji ga zadržava", po riječima Sv. Pavla, sada vidimo "Veliki Otpad", jer se sa Svete Stolice naučava pakleni nauk i duše se vode u pakao, ne u nebo.

Međutim... uvijek i u svemu tome vrijedi ono: koliko će to trajati? "Gospodine, da li ćeš sada ustanoviti tvoje Kraljevstvo?".

I mi smo dobili odgovor. Već dvije tisuće godina da znamo odgovor.

Jer, "nema ničeg novog pod suncem", kao što govore mudrosne knjige. Bog je sve rekao, njegov Sin se Utjelovio, Umro, Uskrsnuo i Uzašao na Nebo. Poslao nam Duha Svetoga. Sve je rečeno. Mimo toga nema nečeg "drugog". Nema "Novih Duhova" kako je Montini - Pavao VI, i njegovi s njime, nazvao Drugi Vatikanski Koncil. Reći samo to je drskost. "Novi Duhovi"? I sve poče da se ruši. O kojim duhovima se radi?

[Budući da ne može biti "Novih Duhova", treba ih napraviti jer u njih se vjeruje. Kako? Po modernističkoj metodi: osjećajem. To je ljudsko djelo.]

Znamo dakle odgovor.

Što ostaje? Osteje da mi počnemo vršiti našu zadaću. Ne znamo koliko će sve ovo trajati! Ali znamo da trebamo živjeti i boriti se za naše posvećenje svaki dan što više, baš kao da ćemo danas pred lice Božje (kao što može i biti). I što onda? Kud si onda prispio?

Naravoučenije: otresi se "Novih Duhova", "proročanstava", "ukazanja" ovdje ili ondje. Samo jedno ti ostaje: primjenjuj ono što je Bog rekao zapečačivši zauvijek.

John Senior, bitni korak za obnovu kršćanske kulture: ugasi TV

John Senior je bio američki sveučilišni profesor klasičnih jezika, obraćenik na katoličku vjeru. Sedamdesetih godina pokreće na državnom Sveučilištu u Kansasu Integralni Program Humanih znanosti. Nije bilo riječ o "humanizmu" Novog Poretka, ili Nove Ere, već o obnovi ljudske podloge za izgraditi solidnu kulturu za obraniti poklad kršćanske civilizacije.

Program (jedna vrst predmeta) je dao neviđene plodove: oko 200 vrlo solidnih obraćenih na katoličku vjeru sa protestantizma ili židovstva, ili sa nominalnog, neprakticiranog katoličanstva. Od tih dvjesto, 31 su postali benediktinski monasi tradicionalne orijentacije.

Na čemu se zasnivao program? Senior je uvidio da moderna kultura udaljava mlade od dubokog razmišljanja. Šesdesetih godina počela je masovna invazija televizije u obiteljske domove, koja će ih uništiti.

Zajedno sa druga dva profesora, Senior je došao do zaključka da moderni studenti više ne čitaju klasične autore, od Homera pa do Renesanse. I, ako bi ih neki čitali, ne bi bili u stanju shvatiti ih. Potrebno je, dakle, bilo uvesti studente u duboki način razmišljanja, za što je bilo potrebno vrijeme i koncentracija. Ali još nešto više od toga: uvjerenje da je istina objektivna i da se je može spoznati.

Studenti su trebali naučiti čitati klasična djela od Grka, Rimljana pa do modernih vremena, uz vježbu pamćenja potrebnih odlomaka, stihova i poema. Razvijao je strogi, logički način razmišljanja ostavljen od Aristotela.

Studente koji bi mu zatražili savjet za odlazak u koji kontemplativni red, bili bi savjetovani otići u tradicionalnu benediktinsku abadiju u Fontgombaultu (središnja Francuska), koja nije prihvaćala liturgijsku reformu Novus Ordo. (Ipak, 1984 ova abadija napušta otpor, da bi konačno uvela misal iz 1962, kao inače FSSPX.) Senior je bio prijatelj Mons. Lefebvrea, Michael Davisa i drugih tradicionalista. Liturgijsku promjenu doživljavao je vrlo bolno, znajući što će proizvesti.

Američke vlasti nisu vidjele dobrim očima ovaj Seniorov uspjeh: zabranili su program uz optužbu za prozelitizam. Može se govoriti o Bogu, ali ne previše ozbiljno. Senior je bio opasan. Umro je 1999.

No, on je dao ključ otpora Novom Svjetskom Poretku: klasična i katolička izobrazba, bez bolešljivih osjećajnosti. Dubok, solidan intelekt i razvoj kreposti kao baza koja pomaže rastu vjere.

Odvaži se i ugasi TV. Umjesto TV navečer, čitaj i komentiraj svojoj djeci neko dobro štivo. Uvedi molitvu u svoj dom. Malo po malo, kao po krivoj ravnini, ali uvijek prema gore.

Baretzky, u ime svih svojih, ne može boti jasniji: "Trebamo Jedan Svijet, Bez Granica, Jednu Vladu i Jednu Religiju"

U nagovoru poslije precizira: "Jedna Religija" je ustvari "Ne Religija". Upravo po naputku, planu i programu:

 To je predsjednik Evropskog Centra za Informativnu Politiku i Sigurnost.

Bolje reći evropski sotonski centar za ... (nešto konkretno). Sad sigurnost, sad nešto drugo. Isti projekt u kojem su uključene praktično sve značajne institucije. Bergoglio, infiltrirani uljez, radi svoje u Katoličkoj Crkvi koju nastoji srušiti i pokazati naivnima novi put (propasti, svakako).

Zato Franjini ljudi rade svaki nešto na svom području: Kardinal Tobin odobrava po drugi put "misu za LGBT članove".

 Jorge mu plaća za nagradu: Tobin je imenovan za člana Kongregacije za Katolički Odgoj.

Oni ne žele podržati one koji svjedoče da su bili žrtve perverzije (bivši homoseksualci slave svoje oslobođenje od pošasti; ovima se ne primiče Tobin i slični):

Jasan je put otpora: samo i jedino katolik. Odatle i napadi NSP protiv ne samo katolika - makar posebno katolika -, već inače svih koji nastoje uzeti Kristovo ime zaozbiljno.

Snaga kršćanina jest što ne živi za ovaj svijet. To ne mogu pobijediti, makar mogli tijelo.

Današnje društvo i vrijednosti, gore od nacističkog

Već sam pisao o Gereonu Goldmannu, njemačkom bogoslovu koji je bio član elitne postrojbe SS za vrijeme drugog svjetskog rata. U ratu je bio četiri godine, i druge četiri ratni zarobljenik. Nakon povratka u Njemačku, sužio je nekoliko godina na ondšnjim župama i nakon toga bio misionar u Japanu, skoro do pred kraj života.

Cijeli njegov život je nešto izuzetno, vrijedno studija i izvlačenja potrebnih pouka. Ovdje ćemo se ponovno osvrnuti na jednu njegovu zgodu, ali vrlo znakovitu. Prevodim (makar dosta brzo), par stranica iz njegove autobiografske knjige "U sjeni tvojih krila". Zgoda se odvija na samom početku rata, i vrijedno je povijesno svjedočanstvo osobe koja je živjela ovaj ključni period u prvom licu; ne piše o nekom drugom: on je tu bio! Njemu se to događalo! Znamo da povijest pišu pobjednici, i povijesni događaji vrlo su pogodni za one koji vladaju za prikazati ih u svjetlu kako njima odgovara. Zbog toga, ovo što se ovdje opisuje u prvom licu ima neograničenu povijesnu vrijednost koja može osvjetlati način mišljenja prvih aktera ove drame. Pogledajmo:

Oko devet sati noću (napomena: bilo je Badnjak 1939.), uđe jedan sakati pukovnik, veteran Prvog svjetskog rata, u pratnji svog pomoćnika. Čuli smo da će pročitati posebnu zapovijed šefa SS-a; nešto zašto nismo imali interesa.

U sobi smo bili sam SS-ovci, jer se radilo o tajnoj poruci, upućena isključivo nama. Pomoćnik je pročitao list napisan na žutom papiru:

"Gospodo, ovo je Božićni nalog od samoga Himmlera: Obratite posebnu pozornost. Stoji:

Naša slavna pobjeda nad Poljskom, koliko god bila velika, koštala je krvi tisuća najboljih Nijemaca. Tisuće naših najboljih mladih ljudi se nikada neće vratiti. U mnogim obiteljima otac je nestao; mnoge nevjeste su izgubile obećanog; Mnoge djevojke od sada će morati živjeti bez budućih muževa. Pobjeda ne znači ništa ako se ne obnavlja i povećava protok krvi, protok svete i vrijedne njemačke krvi.

Misija SS-a, elitne postrojbe, je predati Führeru dar nove krvi: začećem djece kroz koju će teći struje ove krvi kroz svu vječnost.

Svi članovi SS-a dužni su ispuniti dužnost prinošenja djece Fireru. Mnoge djevojke će čekati čovjeka da im pomogne predati sina Führeru.

Svi članovi SS-a uživat će dozvolu kako bi izvršili ovu slavnu misiju. Država se brine o svim troškovima, a osim toga, isplatit će nagradu od 1000 maraka po djetetu svakom članu SS-a koji ispuni ovu misiju. "

Nastala je tišina: nitko nije govorio. Pukovnik je upitao: Tko je voljan prihvatiti i izvršiti ovo dopuštenje?

Nije bilo odgovora; ljudi su jednostavno ostali na mjestu dok su im lica odrazavala njihove misli.

Tada je došlo pitanje: "Gdje su bogoslovi?" Ustali smo (opaska: bilo ih je ukupno 11). I izravno je tražio moje mišljenje o tom nalogu.

"Gospodine", odgovorio sam, "u svojstvu vojnika, ne smijem imati osobno mišljenje ... niti ih izražavati."

"Dakle, odobravate li naredbu?" Što ćete učiniti?

Dok sam odgovarao, osjećao sam da se crvenim: "Nije mi dopušteno reći hoću li odobriti ili ne." Do sada sam samo čuo da se naredbe izvršavaju, kakve god bile.. "

Vojnici su prsnuli u smijeh i, kao što su mi poslije rekli, moje je lice pokazalo veliko zanimanje.

"Goldman, ti si vođa među tim crkvenim osobama i en ću ti narediti da očituješ svoje intimne misli ... pitam te, i budite uvjereni da ste slobodni izraziti svoje mišljenje bez straha od kazne."

"Hvala, gospodine Časniče. Žao mi je što je ova naredba stigla; ali osobito u vrijeme Božića. Tijekom ovog svetog vremena naše misli su usmjerene prema višim stvarima! "I nastavio sam citirajući Tacita (tu quoque Tacitus) - na latinskom, naravno, što uvijek ostavlja dobar dojam - i što je govorio o čistoći djevojaka u Germaniji dvije tisuće godina prije. Zatim sam citirao Cezareve riječi o vrlinskom ponašanju nordijskih naroda; onda se osvrnuh na srednji vijek s odgovarajućim primjerima; te konačno završih:

"Sada dolazimo do onih koji sebe nazivaju pravim Nijemcima i koji kršćanstvo smatraju pogoršanjem njemačke rase, dok se kontradiktorno  proglašavaju kršćanskom nacijom. Oni zapovijedaju dati djeci oca - bez obzira kako ili s kim - i nude nagradu za one koji ispune takvo naređenje. Jesu li to pravi Nijemci? Po mom mišljenju, nikada do danas, i po zapovijedi šefa SS-a, takva uvreda nije predložena mladim Nijemcima! " Trebao sam govoriti oko deset minuta. Bila je to moja prva propovijed.

Vojnici ustadoše i povikaše: "Bravo!" A neki su promrmljali: "Neka se Himmler brine o strastvenim njemačkim djevojkama!"

Gotovo izbi pobuna među ljudima. Susret je prekinut prije ponoći i sve grupe SS-a išle su s nama šest kilometara pod snijegom i u ledeno hladnoj noći do najbliže katoličke crkve u Jordanu.

Ljubazni stari župnik, iako je bio naviknut često viđati sjemeništarce, bio je iznenađen pred invazijom SS-ovaca,  u većini ne katolika. Nakon mise dobili smo ukusnu božićni kolač koji ponudiše dobri župljani koje je župnik pozvao na proslavu.

Naravno, sljedećeg jutra muškarci su se vratili svom brutalnom uobičajenom ponašanju, a čak su i neki od njih prosvjedovali zbog propuštene prilike prethodne noći; ali imali su duboko iskustvo ispravnosti i čvrstine u izražavanju neslaganja koje nikada ne će zaboraviti.

Sutradan su oženjeni muškarci dobili božićnu dozvolu i nakon čestitanja na govoru i hrabrosti prethodne noći, zapovjednik baze mi je dao posebnu dozvolu. Bio sam iznenađen, ali požurio sam da je iskoristim prije nego što bi se netko predomislio i natjerao me da ostanem u logoru. Proveo sam prekrasan vikend sa svojom obitelji i vratio se da završim svoju tromjesečnu instrukciju, na kraju koje sam Reichsführer Himmler je bio na čelu u posljednja tri dana.

Završni komentari:

1. Jasno je izražena poganska narav nacizma i kulta "njemačke krvi". Vjerujem da je to Bio glavni razlog njihovog poraza. Evropa se ne može braniti mimo te osnove. Samo u znaku križa može biti oslobođena masonske mržnje i progona.

2. No, odražava se i nešto drugo: nacisti su bili manje zli od današnjeg društva u kojem sotonizam hara sve otvorenije. Onda je Himmler tražio od SS-ovaca začeti novu djecu, na potpuno nemoralan način? Jest, ovo je povijesno svjedočanstvo o tome. Ali danas je još gore: danas se začimaju djeca u epruveti, u laboratoriju; traže križanja između šimpanze i čovjeka (nešto što je već sovjetski komunizam nastojao u traženju "supervojnika"). Danas se sjeme jednog muškarca koristi za oplodnju ne znamo koliko žena.

Danas se začimaju djeca u utrobi siromašnih i očajnih djevojaka - nikad to ne može biti opravdanje! - i poslije rođena se predaju - prodaju! - drugima.

Imali su dakle nacisti - SS-ovci! - više smilovanja i poštovanja nego vi, đavoli sinovi.

Dok ne kaže: Dosta!. 

Prokleti. Vaše je ovo malo vremena, Božja je vječnost. Ali i u ovom svijetu vrijeme vam je određeno.

Odvagani ste.

"Dok se mi trudimo da muslimani budu bolji muslimani, protestanti im propovijedaju"

To je misao jednog katoličkog biskupa u Alžiru. Odgovara stvarnosti. Nakon postkoncilskog zastranjenja, koje je kod jednih pretpostavljalo da se svi mogu spasiti bez obzira koje vjere bili, dok je kod drugih naglašeno nešto slično, "glavno je biti dobar". "Ako postignemo da ljudi budu bolji, onda će biti miljenici Božji"... nije ni bitno da li će biti kršćani ili ne. Da li će pristupiti Crkvi, ili ne. Da li će zatražiti kupelj u Kristovoj krvi, ili ne.

Tako katolički misionari u Svjernoj Africi, a i šire, počeše posebno posvećivati pažnju edukativnim i ostalim aktivnostima, napuštajući otvoreno propovijedanje i navještanje Evanđelja.

Zovi to kako hoćeš, ali se radi o otpadu od vjere. Smisao našeg života jest spasenje i učiniti, sjedinjujući se s Isusovom voljom i misijom, da se drugi spase. Jer, "on će doći za spasiti narod svoj od grijeha njihovih", kako je navijestio Arhanđeo Gabrijel Djevici Mariji. Nije došao da otvara fakultete i govori o ekonomiji; to mogu biti posljedice života u vjeri, i ponekad zahtijev kršćanskog života, ali nikad svrha. Instrument, kršćanski osvjetljen, za Božju zadaću i nalog.

Onda, ako se Evanđelje ne naviješta, ako se ne govori o Isusu, život je prazan, očajan i dosadan. Poguban. Stoga te inicijative postkoncilskih zastranjenja ne mogu donijeti ploda. 

Međutim, u Alžiru se dogodilo nešto drugo: dok su katolici šutjeli (uglavnom iz službenih struktura), dotle su protestanti govorili o Kristu. Na svoj način, ali barem su govorili o Isusu Kristu. Rezultat? Formiranje polutajnih skupina kršćana kojima vladajući režim želi dokinuti ono malo slobode. Bez prestanka im zatvaraju mjesta kulta (što ćemo sa tisućama džamija u Francuskoj?), te ovi idu pod šatore u skrovita mjesta (video), za sastati se tamo i imati njihovu službu i okupljanja.

[Postkoncilski katolicizam jedva propovijeda u ovakvim zemljama; dok u Evropi, u Hrvatskoj posebno, kopira pentekostalne običaje i "fore". Naopako i tamo i ovamo.]

[Naš Bog je Bog istine. Katolici to ne znaju reći? Neki se obrate samo na osnovu par rečenica koje čuju iz Evanđelja]

Koja je poanta ovog svega? Pokazana još jednom sterilnost, lutanje i promašaj ekumenizma, modernizma i ostalih gluposti Drugog Vatikanskog Sabora. 

"Prepoznati ćete ih po njihovim plodovima".

I koji je jedini mogući izlaz iz ovog živog blata za koji se trebaš plašiti ne upasti? Povratak i življenje jedine, katoličke, svete vjere koju nam je donio Isus Krist i koja nikad ne će proći, kao ni njegove riječi, kao i njegova Crkva.

Nepokajani razbojnik i socijalizam

[Pokajani razbojnik. Sigurno je vidio bolnu Majku i sjetio se svoje, kojoj je nanio toliko boli. Vjerajotno je prvo zamolio Gospu da zagovara kod njenog Sina, za  njega grešnika. Onda je ukorio neraskajanog razbojnika, priznao svoju krivicu i zamolio Isusa za oproštenje.]

Što je značajno za lošeg razbojnika razapetog s lijeva Isusu? Traži da bude spašen, makar dobro znao da to ne zaslužuje. Traži, a ne daje ništa, čak ni jedino što mu je ostalo: njegovo kajanje.

Vrijeđa Boga dok se ne kaje: "Spasi sebe i nas!", odbacujući Božji plan za spasenje svih ljudi. Prezire Boga, odbacuje Boga, psuje Boga, i još pri tom zahtijeva da bude "spašen".

Upravo to nudi socijalizam ljudima, dok ih vara budeći u njima najniža osjećanja i uvjerenja. Socijalizam (i komunizam) traže nagradu bez truda. Kvare čovjeka u samoj njegovoj naravi.

Pogledajmo koji je klasični pristup poslu, dužnostima, i pravima. Također je prisutan u Evanđelju. Poručuje stotnik Isusu: (Cf.) "Ne trebaš dolaziti, Gospodine. Jer i ja imam pod sobom podložnike, i jednom kažem 'otiđi tamo', i on ode; drugom, 'učini to', i učini. Tako i ti, samo reci riječ, i ozdraviće sluga moj."

Ovaj rimljanin je imao klasično, logično, naravno poimanje dužnosti i prava. Nije pravo na prvom mjestu, već dužnost. Pravo se daje uvijek s nekim ciljem, a taj je: izvršiti dužnost.

Masonerija, i oni iza nje u cilju rušenja kršćanske civilizacije, stavljaju na prvo i apsolutno mjesto "prava čovjeka". Zasluživao on ta prava, ili ne. Svakako, to je prevara i vodi u ropstvo. Jer čovjek je na zemlji da ispuni smisao zbog kojeg je tu. Zadaću, ono što mu je Bog namijenio. I radi toga on ima prava, da bi mogao izvršiti od Boga naređeno.

Ateizam stavlja čovjeka na prvo mjesto. A to znači sotonu. Jer čovjek ne može ništa sam od sebe. Slobodan je ukoliko uskladi svoju volju Božjoj. Inače je rob strastima, svojim slabostima, svijetu i nakoncu đavlu.

Od čovjeka se stoga, u prvom redu treba očekivati izvršiti dužnost koja na njega spada. Tako treba odgajati djecu i mlade, i nas same uvijek podsjećati na isto. Na taj način izlete ti iz glave bezbroj gluposti i besmislelnih samosažaljevanja.

Upravo tu perspektivu bezbožnosti prihvaća socijalizam i komunizam, i pravi načelo od tog gledišta na svijet. Čovjek ne gleda na svoje greške. Ne priznaje ih. Ne kaje se. Samo traži, makar ne zaslužio. Čovjek tako postaje duboko bezbožan, odvojen od Boga, i na koncu stalno nesretan.

Jorge Mario Bergoglio, u biti propovijednik bezbožnosti, trči za socijalizmom danas i sutra, i koji ga kuže to znaju (igra riječi: daj Bože da se pokaje i da nas napusti, te ne bude onog "sutra"). Uvijek mu izađe na usta. Tako i sada u Rumunjskoj: traži oprost ciganima, jer navodno drugi su im činili toliko zla.

Svakako da su svi ljudi grešnici, pa tako je i ciganima netko nanio nekog zla, možda i samo zbog toga što su cigani, i to nije dobro.

Ali treba reći da tolike politike "zaštite" cigana koje se provode posebno na Zapadu, ne služe ničem i predočavaju spomenutu stramputicu. Jer cigani trebaju u prvom redu zahtijevati od sebe nešto; htjeti biti radnici, i vjerno izvršđavati ono što na njih spada.

Ali njihova kultura je pogubna. U velikoj mjeri se ne prilagođavaju nijednoj sredini: oni su ti koji bi trebali tražiti oproštenje drugima za toliko zla koje su nanijeli.

Rumunjski cigani u Engleskoj k'o divljaci, svugdje se znaju prepoznati:

Ovaj primjer, ovo evanđeosko upozorenje, ovo Bergoglijevo propovijedanje antievanđelja trebaju u prvom redu tebe samog navesti na preispitivanje tvojih običaja. Stoga, zahtijevaj od sebe više nego itko drugi! Zahtijevaj od sebe više od drugih! Traži svoja prava koja imaš za ispuniti zadaću koju ti je Bog naložio na ovoj zemlji.

Budi sretan jer je izvršavaš, i zadovoljan u malom. Odškrinut ćeš vrata putu blaženstva.

Zašto su umrli toliki saveznički vojnici prije 75 godina?

Ne znajući, za ovo su umrli:

i za ovo:

i za ovo:

i za ovo:

za demokraciju i komunizam, vrlo slično jedno i drugo. U demokraciji pet partija, u komunizmu jedna. Ali funkcioniraju jednako. Reci nešto politički nekorektno, proguta te zemlja.

Nisu se borili za narod, već po jakobinskom receptu: "sve za narod, ali bez naroda". U ime Luciferovog svjetla donešenog iz njihovih loža.

Prije svega, ne malo od tih nesretnih momaka nisu bili sveti. Toliko da su tisuće francuskih žena bile silovane.

U Njemačkoj oko 750.000. Boljševici još više u Poljskoj i Njemačkoj.

Činjenica je ova, sviđalo se nekom ili ne, ali ovo je zabranjeno reći: da nije bilo Njemačke, SSSR bi došla do Atlantika.

To je vidio američki general Patton, na čelu američkih trupa u Njemačkoj 1945: "borili smo se protiv krivog protivnika", rekao je. Rekao je, i imao prometnu nesreću. Dvoje auta išlo onim razrušenim putevima, i jedno udari u njegovo. I onda se vrati pa još jednom.

Nije još bio umro. Odvedu ga u bolnicu, i odatle zove svoju ženu u Americi: "izvadi me odavde bilo kako, ubiti će me". Supruga nije mogla postići ništa na vrijeme.

To je bila masonska pobijeda, dovršetak prvog svjetskog rata, kada su uništili zadnji katolički imperij Austrougarske, i rusku carsku monarhiju. To je ono za čim ja žalim, a ne za Jugoslavijom. I od tog gubitka masonska Republika Hrvatska, kao i njen komšiluk, mi ne gasi žeđ.

Evropa i njeni narodi su izgubili - svi - jer se Bog napustio. To je jedini ključ za izlaz iz paklene vatre u koju nas staviše: povratak Bogu. Nešto što ti nitko ne može oduzeti ako se odlučiš na taj korak.

Opozicija laika Bergoglio-postkoncilskoj crkvi postaje sve vidljivija

Nije više kao prije. Sve više i više, prvenstveno laika, protestira protiv postkoncilske sramote.

Prije četiri godine, Bergoglijev miljenik Kardinal Maradiaga davao je nagovor u Cincinnati, USA. Lokalni novinari su zamijetili nešto neobično: katolici sa parolama protiv Maradiage i Bergoglia. Bergoglio nije Papa, te su prenijeli vijest kao znak sve veće opozicije prema Franjinim zahvatima:

Interesantno je da talijanska katolička oporba Bergogliu, da tako kažemo, otvoreno ga ne zove "Franjo", već "Bergoglio", prosvjedujući protiv njegove politike, nikad bolje rečeno, na samom Trgu Svetog Petra. Sve češći slučajevi:

Činjenica je da je Salvinijeva Liga prije izabranja Bergoglia imala samo 3% glasova; danas ima 30%, i Salvini je prvi talijanski političar. Značajno je i napomenuti da je Liga još davno htjela ponuditi katolicima asistenciju na Tradicionalnu Katoličku Misu, ali bi naišli na otpor pokojeg biskupa. Danas već nije tako i tradicionalna misa se prenosi redovito preko njihovih radio programa. Nek gutaju pljuvačku kome se guta.

Kad Franjo (tako ga zovu) nije htio podržati skup obitelji protiv politika pro pobačaja i pro rodne ideologije, katolici su mu ostavili poruku: "Bergoglio, ovog ćemo se sjetiti".

Dobro i istinito rečeno. I potvrđeno.

Ali nije samo Bergoglio u pitanju: i druge njegove međureligijske ulizice nailaze na sličan otpor. Australijski biskup Foley je sazvao - gogohulno - u katedrali neki navodno međureligijski sastanak za mir i harmoniju. Budisti i muslimani ne mogu falit.

Ali nisu falili ni petnaestak katolika koji su pred katedralom molili krunicu kao zadovoljštinu za ovo svetogrđe. Biskup poludio: "ovi prosvjedinici - na drugom mjestu ih zove "fanaticima" - idu protiv Crkvenog nauka".

Ma nemoj molim te! Misliš ti da ćemo te uvijek trpiti, i vaše bljuvotine.

Pripremi se, ovo počinje.

Bilo jednom ne tako davno: večera, razgovor bez TV, molitva, spavanje

O tebi ovisi da li ćeš predati svoju djeci Sotoni na odgoj, ili ćeš intervenirati hrabro, vjerski, i jednostavno.

Nije tako teško.

Šesti mjesec, mjesec posvećen Srcu Isusovom. LGBT sotonski ga proglašava "mjesecom ponosa". Trump, lažna opozicija u službi nove ratne potrebe

Trump izjesnim fintama privlači za svoje ciljeve konzervativce. Daje mrvicu za obitelj i život, za kontrolu granica i borbi protiv globalizma (uspostaljanje carina), ali s druge strane snažno ide naprijed podržavajući sotonski plan svjetskih moćnika.

Navodno, brani LGBT-ovce:

Budući da slavimo mjesec LGBT Pride i priznajemo vrijedni doprinos koji su LGBT članovi doprinijeli našoj naciji, pokažimo također solidarnost sa tolikim LGBT osobama koje žive u na desetine zemalja širom svijeta koje kažnjavaju, šalju u zatvro, ili čak primjenjuju smrtnu kaznu nad ovim pojedincima...

Ali to nije nikakva obrana. To je u prvom redu kvarenje vlastite nacije. I tu je u službi istih. Ali ne ostaje samo na tome: "ili čak primjenjuju smrtnu kaznu nad ovim pojedincima..." Na koga cilja? Na Iran, svakako. Ne na Saudijsku Arabiju, njegovog (i izraelskog) velikog saveznika. Potrebno je privući konzervativce u zamku liberalizma i dobiti od njih podršku za rat koji se priprema protiv Irana.

No, prvo se podsjetimo kako je jasno upozorava Levitski Zakonik:

Levitski Zakonik, 18:22, "Ne smiješ općiti s muškarcem kao sa ženom. Bio bi to čin gada."

Levitski Zakonik, 20:13, "Ako muškarac sagriješi s drugim muškarcem kao sa ženom, počiniše obojica sramotu."

U zadnjem stihu nadodaje se "Moraju se kazniti smrću. Krivi su smrti.", upravo što se primjenjuje također i u Iranu. To je bio propis za vrijeme bez milosti. Danas ta kazna nije nužna, ali ostaje jednako gadan i gnusan čin koji treba biti osuđen i nikako promican. Samo sotonisti to promiču, i nije nikakvo čudo da u redovima LGBT ima kojih 50% sotonista:

Sažetak: s bilo koje strane, iznutra i izvana, s lijeva i s desna, posebno Zapad je napadnut (mi, nitko i ništa, svakako smo na toj strani).

Trebamo znati samo jednu stvar: naša poruka, nas kršćana, može biti samo ona prorečena još od Izaije i drugih proroka: ne traži saveznika sa Egiptom; ne traži ga sa Filistejom, sa Asirijom... s nikim osim Boga jedinoga.

Samo kršćanska civilizacija može doprinijeti borbi protiv ovog zla, i učiniti da manje duša propadne. Rješenje? Budi kršćanin. Ostavi druge. Ti budi kršćanin!

Odluči se na svetost, danas. Onda tvoja obitelj. Tvoje radno mjesto, situacija i okolina. Loši su? A da li se moliš za njih.

Počinješ danas.

Potrebna životnog plana.

Bergoglijeva vječna igra riječima; korištenje evanđelja za političke (ljevičarske, globalističke) potrebe

Kad Bergoglio govori o Evanđelju, to je da ga izvrne i iskoristi za svoje svrhe. Istina je, nakon evropskih izbora, potpuno prema predviđenom, pošao je u (vatrenu) opoziciju. Salvini zaustavlja dovoz - prava riječ - inmigranata (ilegalaca, džihadista, i tko zna?), o ovaj bijesan kao ris. Što da kažem, pita se? Kako da uvjerim vjernike da Salvini ne djeluje kršćanski?

No, vjernici nisu budale. Oni koji jesu, te dozovu da dadnu kakav intervju i podrže Bergoglia. Ali milijunima običnog puka zatvaraju usta. Ovaj put, ipak, nakon tolikih poniženja, puk se pobunio i stavio u kutiju izvjesni glasić. Glasić po glasić, i Franjo poludje.

Koristi ovaj trik: Isusovu poruku poniznosti i htjeti biti posljednji i dopustiti vrijednijem od sebe biti ispred. A ako trebaš biti pozvan naprijed, Bog će to učiniti. Savjet Isusa Krista je Riječ Božja... upućena na pravo mjesto i u pravom kontekstu.

Franjo ga koristi za političku prevaru: kršćani trebaju biti zadnji, i na osnovu toga treba primiti ove što dolaze.

["Papa Franjo protiv izreke 'Prvo talijani': Kršćani kažu 'Prvo zadnji'"]

Prešo si se u jednoj stvari, pokvarenjače: talijani su postali zadnji u svojoj vlastitoj državi. Prema tome, i po tebi, trebali bi biti prvi, te osvajačima zatvoriti vrata (što je još nešto drugo i u što sada ne ulazimo).

Ali, ima još nešto: osim što je apsolutno izvađen citat iz konteksta pouke o poniznosti, postoji drugo načelo koje se ovdje treba primjenuti, a to je: postoji red u ljubavi. Nitko ne će ostaviti svoje dijete gladno i nezbrinuto dok traži "pomoći" drugima. Nema dobrog cilja preko loših akcija.

I na koncu, Sv. Pavao utvrđuje kršćane u pravom načinu razmišljanja (Prva Timoteju, 5:8): "Ako li se tko ne brine za svoje, osobito za ukućane, odrekao se vjere i gori je od nevjernika."

Tebi to stoji k'o prst na ruku.