Značenje Franjinog ljubljena nogu južnosudanskim političarima

Pred sami Veliki Tjedan Franjo je izveo jednu od svojih uobičajenih predstava: pred svim kamerama svijeta, svečano i pompozno ljubi stopala (cipele) Južnosudanskih političara,  Predsjedniku Salva Kiir, Dopredsjedniku i trenutnom lideru opozicije Rieku Machar, Dopredsjednku Taban Deng Gai i Rebecci Garang.

Ovdje treba potcrtati nekoliko momenata:

1. U prvom redu, radi se o njegovom konstantom propovijedanju "evanđelja čovjeka". Sve što je na horizontalnom planu, sve to podržava Franjo. Bez ikakvog poziva na Boga. I posebno Isusa Krista, sa svim posljedicama.

2. Totalna suprotnost s obzirom na ponašanje prema katolicima koji su htjeli poljubiti mu ruku u Loretu. Izgledalo je kao da rastjerava zaražene kerove koji dolaze da ga njuše.

3. Apsolutna suprotnost prema njegovom prkosnom stavu spram Presvetom u pokaznici, na svim svečanim zgodama. Pita se čovjek: vjeruje li on da je tu Bog? Da li time pokazuje da ne vjeruje? Pokazuje li time da na to gleda kao na obični simbol? I, ako "vjerovao", na njegov način, svakako, onda se radi o neviđenom činu prkosa.

4. Događaj se odigrao u sklopu zajedničke ekumenske inicijative Državnog Sekretarijata Vatikana, engleskih anglikanaca i prezbiterijanaca iz Škotske. Sve čime je oduševljen Franjo. Navodno "ekumenizam", ali koji ide prema ovozemaljskom i političkom rješenju određenog sukoba.

5. Sva gluma u vezi obećanja uspjeha ovakvih susreta, iz dana u dan suočava se sa okrutnom stvarnošću koja kao da odbacuje, krvlju napisano, ovakve ispraznosti: pokolju u Sri Lanci, 359 mrtvih, skoro svi katolici. I tu je Franjo bio prije par godina, također govoreći o pomirenju i slično. Mir ne dolazi od ljudskog napora, već prihvaćanja Isusa Krista.

Franjina aktivnost iz dana u dan potvrđuje ono što čini: lišavanje nadnaravnog i spuštanje istog na naravnu razinu. Djelo nekog koji trudno ide smjerom oduzimanja Boga ljudima te njihovog vođenja krivim putem.

Franjini snovi, naše more. Koga se sjeća, koga se ne sjeća?

Istini za volju, navijestio je svoje nakane od prvog dana. U Evangelli Gaudium - prve godine nakon izabranja, 24/11/2013, piše:

"Migranti mi predstavljaju posebn izazov kao Pastiru Crkve bez granica koja se osjeća majka svih. Zbog toga, pozivam nacije na plemenito otvaranje, koje umjesto da se plaše uništenja lokalnog identiteta, budu sposobne stvarati nove kulturne sinteze."

Dakle, Evropo - posebno se ovo tiče Evrope i USA - ti nemaš pravo na svoj identitet. Afričke, azijske, itd. nacije, eh oni mogu, ali vi, vi ne možete. Vaš je zadatak da gubite identitet, a njihovo je pravo da budu primljeni.

Ako će usput mafije zarađivati grdne pare, to je sve nužno. Ne može drugačije.

Plus nešto drugo: prljavo, lukavo kakav je on kao malo tko, navodi DUHOVNU karakteristiku Crkve kao majke svih i bez granica, jer duh ih nema. Ali to ne znači da ne mogu postojati, i trebaju postojati, granice na terenu i između država, jednostavno za očuvanje pravednog poretka. Kao što mora postojati policija i vojska, jer svi nisu anđeli.

Tu se očituje njegov stalni trik koji koristi bez prestanka: nadnaravnu razinu svodi na naravnu, i tu u stilu ljevičarskog političara.

U skladu sa svojim najavljenim projektom, sada Jorge određuje dati 500.000 dolara emigrantima koji žele doći do USA. To je čisto poticanje na nelegalnu aktivnost. Dok tehnički, koristi novac Crkve za Sorosove projekte. Njegovu drskost je teško premašiti:

Ali koga se ne sjeća Bergoglio? Ima li išta za one jadne kršćane - Bože sačuvaj, 359 mrtvih! - osim jedne rečenice.

Pogledaj Jorge, pogledaj suze ove žene kojoj ubiše muža i dvoje djece u crkvi u Sri Lanci, i ostade sama bez pomoći:

Ima li išta za njih?

Svaki od nas treba imati osjećaja za bol koju vidi oko sebe. Ja se nadam da će među kršćanima Sri Lanke biti dovoljno srca za postati brat, sestra, kćer i majka ovoj nesrećnici.

A od tebe Bergoglio, ne očekujemo ništa.

Osvrt na sveti oganj

Ove noći u Jeruzalemu, u crkvi Svetog Groba, uoči Uskrsa kojeg slave pravoslavni, redovito se događa, kroz stoljeća takoreći od pamtivjeka, izvanredni fenomen: Patrijarh Jeruzalemski (sada su to pravoslavni, do 1054. katolički i kasnije za vrijeme uprave Križara u Jeruzalemu; crkva Svetog Groba je rušena nekoliko puta u povijesti, dok je današnja sazdana od Križara) ulazi do kamene ploče na kojoj je bio položen Isus u Svetom Grobu, klekne, moli drevne molitve, i čeka izvjesno vrijeme... dok se ne pojavi jedna vrsta vatre nad kamenim ležištem i ne upale svijeće koje nosi sa sobom. Odjeća Patrijarha je registrirana od izraelske policije, kao i Grob. Nakon toga, ulazi Patrijarh.

Izlazi već sa upaljenim svijećama:

Danski katolički teolog Niels Christian Hvidt krajem prošlog stoljeća izvršio je detaljno istraživanje o Svetom Ognju (recimo, s katoličke strane). Razgovarao je sa u ono vrijeme pravoslavnim Patrijarhom Jeruzalema, Diodorom I, Patrijarh u to vrijeme kroz dvadeset godina.  Niels prenosi svjedočanstvo Diodora I:

"Pipam kroz tamu, prema unutrašnjoj prostoriji, u kojoj padam na koljena. Ovdje govorim određene molitve koje su nam predane kroz stoljeća, i nakon što ih izmolim, čekam. Nekada mogu čekati nekoliko minuta, ali obično čudo se događa odmah nakon izmoljenih molitva. Iz centra samog kamena, na kojem je Isus ležao, izlazi neopisivo Svjetlo. Normalno ima plavu nijansu, ali boja se može mjenjati i primiti razne nijanse. Ne može se opisati ljudskim riječima.

Svjetlo se diže sa kamena, kao magla sa jezera. Izgleda da je kamen pokriven oblakom, ali je Svjetlo. Svake godine, ovo Svjetlo djeluje na drugi način. Nekad prekriva samo kamen, dok drugih puta, osvijetli cijeli Grob, da osobe koje su vani mognu vidjeti ga punog ove Svjetlosti.

Svjetlost ne prži. Kroz šesnaest godina za vrijeme mog Patrijarhata, u Jeruzalemu, nikad mi se nije opekla brada. Svjetlo je kao druge naravi od obične vatre koja gori u uljanoj svjetiljci."

I donosi svoju interpretaciju:

"Ne vjerujem da je slučajnost da se Sveti Oganj spusti, upravo u ovom momentu. U Evanđelju po Mateju 28:3, navodi se da kad je Krist uskrsnuo od mrtvih, došao je jedan anđeo, okružen svečanim i strašnim Svjetlom. Vjerujem da je iznenađujuće Svjetlo koje je obavijalo anđela, pri Gospodnjem Uskrsnuću, isto koje čudom dolazi svake Subote noći za Uskrs. Krist nas želi podsjetiti da je Njegovo Uskrsnuće stvarnost, i ne mit. On je, doista, došao na svijet, za dati potrebnu Žrtvu, preko Svoje Smrti i Uskrsnuća, da bi se čovjek mogao združiti sa svojim Stvoriteljem."

Svjedočanstva o ovom fenomenu datiraju već iz IV stoljeća.

Crkveni Oci Grgur Niški (335-394) i Ivan Damašćanin (rođen krajem VII st. u Damasku, preminuo u Jeruzalemu 749; jedan od otaca kojeg ponajviše citira Sv. Toma Akvinski) govore nam o ovom fenomenu.

Obojica su bili u Jeruzalemu; prvi u drugoj propovijedi o Uskrsnuću, piše: "Petar je vidio svojim vlastitim očima, i dubinom apostolskog duha, da je Grob bio osvjetljen, dok je još bila noć. Vidio je tjelesnim očima koliko duhovnim". Drugi, "Petar, dotrčavši brzo do Groba, i vidjevši svjetlo u Grobu, uplaši se".

Euzebije iz Cezareje, također iz IV stoljeća, u svojoj "Crkvenoj povijesti", opisuje čudo Velike Subote iz II stoljeća za vrijeme Patrijarha Sv. Narcisa.

Francuski monah Bernard 865 je hodočastio u Jeruzalem, i ostavlja napisano: "U Veliku Subotu, za vrijeme Bdijenja, dok vjernici pjevaju 'Kyrie eleison' - Gospodine smiluj se, počnu se paliti svjetiljke u Svetom Grobu i Patrijarh prenosi oganj biskupu i ovaj svom narodu, da svaki od njih može odnijeti oganj svojoj vlastitoj kući."

Dok je pozivao na Križarske pohode, Papa Urban II na Saboru u Clermontu, 1095 potiče vjernike: "Doista, u ovom Hramu, Grobu Gospodnjem, Bog prebiva, do danas. Ne prestaje očitovati čuda jer, u vrijeme Njegove Muke, dok su sva svjetla ugašena u Grobu i crkvi, odjednom se upale ugašene svjetiljke. Koje srce može biti tako tvrdo za ne potaknuti se pred tom pojavom!"

Nakon zatezanja odnosa sa pravoslavnima, Papa Grgur IX zabranjuje franjevcima u Svetoj Zemlji biti na Svetom Grobu na Veliku Subotu jer su pravoslavni tada držali službu. Budući da je bio raskol, katolici nisu mogli biti na istoj službi. Neki tvrde da je Grgur IX izjavio da je Sveti Ogan ustvari varka, ali ne može se naći ta deklaracija u pouzdanim izvorima. Koliko znam, ne postoji crkveni dekret te naravi. Jedna je stvar da se ne dopusti franjevcima biti na službi sa nekatolicima, a druga dati deklaraciju o ovom fenomenu o kojem se pohvalno izjasnio Urban II.

To su činjenice. Što misliti o ovome?

1. Sveti Oganj datira iz prvog tisućljeća. Dakle, nije "pravoslavni" fenomen, već katolički, crkveni, koji se odvijao od vremena od prije raskola. Sakramenti pravoslavnih su valjani, i ako Bog ne odbija - makar ga raskol teško vrijeđa - spustiti se na oltar kad pravoslavni služe misu, zašto bi bilo nemoguće da ovo čudo, ako jest a meni osobno izgleda da bi moglo biti, ne bi i dalje bilo prisutno.

2. Jedna je interpretacija, po meni: Bog, Isus Krist, osnovao je Jednu Crkvu, ne dvije ili deset. Crkva treba biti Jedna, dakle. Jedna vjera, jedna Crkva. Kao što je i bila: Jedna, Sveta, Katolička, Apostolska, i svakako, Rimska.

Schönborn daje ideje o Amazonskoj sinodi. Manipulira kao socijalna inžinjerija

Listopada ove godine čeka nas veliki cirkus: Amazonska sinoda koja će se koristiti za vjerojatno uvođenje ređenja oženjenih u katoličkoj Crkvi, i pitanje "đakonica". Također, već se natuknulo razmatranje o dopuštenju korištenja biljke "yuca" - koja nije žito - umjesto kruha kao euharistijsku materiju.

Kako se uvodi eutanazija u nekoj državi? Nađe se neki nesretnik u teškim bolovima, i umjesto da ga se čuva i bdije nad njim dokle mu Bog dopusti živjeti, dopusti se nekom članu njegove obitelji, ili kakvom bliskom "prijatelju", jednostavno ubiti ga na neki način.

Nakon toga dolazi generalizacija. Tj., nakon toga penzioneri iz Nizozemske - gdje je legalizirana eutanazija - bježe u druge zemlje na operacije da ne bi slučajno ostali nasmijani na stolu.

Tako su uveli sve moguće: od kontracepcije, preko razvoda braka, do pobačaja. Uvijek traže neki slučaj iz "laboratorija", i onda ga prenesu na cijelo društvo u vidu zakona za djela koje su dotada bila ilegalna. I što je najvažnije, mijenjaju mentalitet cijelog društva otprilike u samo jednoj generaciji.

U tom pravcu ide Schönbornova izjava: priprema teren za mijenjanje mentaliteta gledi ređenja žena. Ništa manje. Kaže: "po ovom pitanju postoji jedna tradicija od 2000 godina koja ima veliku težinu". S ovim želi reći dvije stvari, koje su obje neistinite, makar prva teža od druge.

U prvom redu, nije riječ o nekoj "tradiciji" od koje počinje neki "običaj", kao što bi to bio napr. nemogućnost ređenja žena. Ne. Već ta "tradicija" - tj., "predaja" - svjedoči nešto što je PRIMLJENO od Gospodina. Nije to nešto što je palo na pamet Sv. Petru ili Pavlu, već ono što im je Isus Krist naložio. TO JE PRAVI SMISAO TRADICIJE.

A velika težina ovog pitanja jest u sljedećem: radi se o sakramentu svetog reda. Za svaki sakramenat je potrebna materija i forma. Napr., za Svetu Misu su potrebni kruh i vino, to je materija koja se koristi u pretvorbi, kad kruh i vino u Misi prestaju biti kruh i vino, te su po riječima pretvorbe Krv, Tijelo, Duša i Božanstvo Isusovo. Materija sakramenta svećeničkog reda jest MUŠKARAC, i svakako kršteni. Žena nema tu materiju, kao što materija muškarca, odnosno njegova narav s kojom ga je Bog stvorio, nije načinjena da ima djecu. Po tom pitanju, postoji sličnost između činjenice da muškarci ne rađaju, i žene ne mogu biti svećenici. Jer jednima i drugima nedostaje materija za ono što ne može biti stvarnost kod jednih i drugih.

[Samo dopuštanje da žene daju pričest, također ide u tom pravcu. Oni ništa ne rade slučajno]

Krist je muškarac po tijelu, i svećenik, "alter Christus", drugi Krist, mora biti muškarac.

I to nitko ne može promijeniti, ni Schönborn ni pravi Papa (a kamoli...).

Prema tome, ovjde Schönborn lukavo nastoji napraviti neki dribling. Ali uzalud. Svakako, ako ga jednom napravili, tj. proglasili da može biti što ne može, to bi bila jedna velika potvrda njihovog odstupanja od vjere.

Ali komentirajmo samo ono što znamo do sad, makar moglo otvarati prozore prema komentiranim interpretacijama. Kad Schönborn kaže da "su tu 2000 godina tradicije...", koja ima svoju težinu, time daje do znanja da možda, kad se promijeni ta tradicija... da ćemo tada možda moći govoriti o tim stvarima. Uostalom, ta već je rekao da je po njemu to moguće - ređenje žena za "svećenike".

Dakle, treba pripremati teren. I kako se to radi? Pa, prvo bi trebali imati "đakonice". Đakon, đakonica... onda svećenik, svećenica. Stvar je prilagoditi mentalitet. Koriste ulogu koju su neke žene imale u apostolsko doba, u smislu pomaganja apostola u njihovim kućnim potrebama. Ali radilo se o vremenitim potrebama. Kao kad kaže Sv. Pavao "zar nemamo prava, kao i drugi, imati kod nas ženu vjernicu da nam može pomoći u svagdašnjim potrebama?". Jer i apostoli su imali materijalne potrebe. A kod Akvile i Priscile se vidjelo da su dobivali ulogu objašnjavanja Riječi propovjednku Aleksandru.

No, te "đakonice" nisu služile kod oltara. To je ustvari bilo jedno zastranjenje koje je došlo do izražaja u petom stoljeću kod istočnih biskupa. (Također, već za vrijeme Sv. Pavla bilo je zastranjenja kod služenja Svete Mise: neki bi donosili obično jelo za objed, pa ih je Apostol upozoravao da to ne smiju više činiti.) O svemu tome svjedoči, iz kasnijeg vremena, Benedikt XIV, 26/07/1755, enciklika Allatae sunt:

"Papa Gelasius (+496) u svom devetom pismu (Gl. 26) biskupima iz Lucanije je osudio ozloglašenu praksu koja se ustanila među ženama koje bi služile svećenike dok bi slavili misu. Budući da se ovaj običaj proširio kod grka (općenito tako se nazivalo istočne katolike), Inocencije IV ga je strogo osudio u pismu biskupu Tusculuma: 'žene se ne smiju usuditi služiti kod oltara; trebaju biti potpuno odvraćane od ove službe'. Mi sami smo zabranili ovu praksu istim riječima u vrlo ponavljanoj konstituciji Etsi pastoralis, dio 6, br. 21."

Prema tome, nikakva "tradicija", već zastranjenje koje ponovno žele preuzeti i ponoviti kako bi pripremili teren za promjenu mentaliteta katolika gledi "svećenica".

Samo baratanje ovakvim mogućnostima je skandal preko svake mjere, ali oni znaju što rade. I to pripremaju za listopad u Amazoniji. Bezvezna sinoda, ali u kojoj nastoje progurati nekoliko ovakvih elemenata.

Također žele govoriti o ređenju oženjenih, što doktrinalno nema težinu poput ova dva spomenuta pitanja, ali "sve ide u paketu". Jer, oni znaju gdje ima zvanja i kako ih postići. I zbog toga su zabranjivali sve tradicionalne redove (ili one koje vole "po starinski"), da bi onda izvadili navodni "manjak zvanja" za ubaciti ovu igru.

No, najteže je ono dvoje: đakonice i yuca.

Crkva to ne može dopusiti.

Što je u stanju učiniti Tradicionalna Misa i nauk. Jedan primjer

Čitatelji ovog bloga su upoznati sa mojim stavom gledi teologije Bratovištine SSPX. Ne prihvaćam za dobro njihov stav o Papi, da Papa može govoriti i naučavati ovakve stvari kao Bergoglio, i oni ga priznaju ali ne slušaju. Prolaze kraj njega k'o kraj turskog groblja. Njima također jedan Papa može odobriti jedan Koncil kao Drugi Vatikanski gdje će se nametnuti nauk protivan vječnom. Ali ono što im priznam jest njihova odbrana tradicionalne mise i nauka u ostalim bitnim stvarima.

Upravo to potcrtvam u ovom članku, efekt koji postiže tradicionalna pouka katoličke vjere. Ono što bi neki od nas rekli, "po starinski". Ili ono što bi naši najstariji, ili već preminuli rekli kad bi ustali iz groba: "jest, to je to, to je ono što su i nas učili, a ne ovo sad". Jer, kad bi naši stari ustali iz groba, i vidjeli ovaj cirkus koji posvuda surećemo, rekli bi: "gdje smo mi zalutali u ovu protestantsku zemlju, mi ovdje nismo živjeli, nije ovo naš kraj".

Ovdje, ponavljam, obratiti ćemo pažnju na tolike plodove koje donosi sam po sebi katolički nauk i liturgija kako Bog zapovijeda, to je poanta ovog članka.

Prevodim stoga u glavnim crtama vijest iz Gloria.tv, nakon toga par kratkih komentara:

Vlč. Pascal Schreiber, superior Švicarske oblasti Bratovštine Sv. Pija X, bio je u veljači u posjeti Americi (kontinentu). Prošao je kroz St. Mary, u Kansasu. Radi se o najvećoj župi Bratovištine sa preko 4000 vjernika.

Župa je smještena u koledžu koji ima Bratovština. Napravljen na isusovačkoj misiji iz 1848 za američke domoroce, i napuštenoj nakon Drugog Vatikanskog Sabora. Bratovština je kupila misiju 1978. Vlada Kansasa je priznala školu zbog njenih izvanrednih postignuća na obrazovnom planu. U školi je smještena radio stanica.

Vlč. Schreiber se mogao uvjeriti da ova župa ima više vjernika nego cijela švicarska oblast, zemlji u kojoj je osnovana Bratovština. (Njihova prva bogoslovija - koju je vodio Lefebvre - nalazi se u Ecône.)

Osnovna škola Bratovštine u St. Mary ima četiri paralelne linije za svako doba. U školi Bratovštine u Švicarskoj učenici od dvije razne dobi nalaze se u istom razredu. Dok ovdje u prvom razredu postoje dvije grupe za učenike, i dvije grupe za učenice. Prošle godine u župi se krstilo 121 i bilo je samo 7 sprovoda. Pola vjernika župe su ispod 21 godine dobi.

Mnogo vjernika živi u gradu St. Mary. Trenutni gradonačelnik pripada Udruzi. On je brat od Vlč. Patrick Rutledge, rektora, voditelja i Predsjednika Koledža St. Mary.

Prva nedjeljna misa je u 6:00. Vlč. Schreiber je izbrojao preko 250 prisutnih. Glavna nedjeljna misa se slavi u sportskoj dvorani jer je crkva premalena. Bratovština planira izgraditi prekrasnu crkvu koja može primiti 1.500 duša.

Važan momenat u ovom fenomenu je The Onyx Collection, firma koja zapošljava preko 530 radnika. Proizvode namještaj i pribore za kupatila koje prodaju u cijeloj USA. Najveći dio radnika je iz Bratovštine. Kroz mnogo godina firma povećava prodaju za 15% godišnje.

-------

Želim potcrtati jedan bitan elemenat: ne ostaju samo na liturgiji, već se brinu i o zajednici. Traže posao za vjernike i prave stabilnu zajednicu. Međusobno se organiziraju i pomažu, i život im je olakšan. Mnoge zajedničke poslove dijele između njih samih, smanjujući troškove. Uvijek je lakše naći nekog pozdanog da ti pričuva djecu, popravi što treba u kući, itd.

Svakako, sve je plod ispravnog tumačenja temeljnih stavki kršćanskog života.

Dalje, ovo je razlog zašto "naprednjaci" brane i nedozvoljavaju širenje tradicionalne mise. Ne žele da je vjernici upoznaju i počnu praviti razna - njima neugodna - pitanja.

Ali... istina će polako otvarati sebi put, i mnogi će imati priliku upoznati ono što im je netko u svoje vrijeme krvnički uskratio. 

(Dodatak: pogledaj ovdje neke detalje iz Poredbe Tradiconalne Mise i Novus Ordo)

Ne zaboravimo: 24/04, dan turskog genocida nad armencima. Genocid koji se gura u zaborav

Milijun i po kršćana armenaca, i k tomu još 300.000 perzijskih, bilo je ubijeno od Turaka u prvom svjetskom ratu. Turskom, muslimanskom rukom nad nemoćnima. Iz mržnje prema krstu: ne iz etničke mržnje, kako se danas želi zamuljiti sve politički nekorektno o čemu se počne govoriti; ne iz etničke mržnje, već iz vjerske. Jer, zašto su njima srodne perzijce? Ne zbog etničke razlike, već zbog vjerske. Zar su pakistanski kršćani druge etnije? Ne, oni su Pakistanci, ali jer su kršćani, "krivi su".

Aurora Mardiganian, skoro kao djevojčica bila je poslana u harem kao seksualna ropkinja. Uspjela je pobjeći, i u bijegu je vidjela 16 armenskih djevojaka razapetih nagih na križevima. To je poznata scena iz dokumentarnog filma "Javna prodaja duša", iz 1919., napravljenom na osnovu njenih memorija "Ravished Armenia" (Opustošena Armenija).

To ste vi Turci, vi muslimani u stanju učiniti. Kad bih bio Turčin, ili musliman, bilo bi mi dovoljno ovo da vidim pa da poželim ne biti Turčin, ni musliman. Dao Bog ono drugo što nedostaje nakon toga.

Ali nažalost, nisu sami Turci koji ovo kriju i ne žele prikazati kao genocid. Dva milijuna armenaca bilo u Turskoj 1915., danas ih 60.000, i znate nije genocid.

Zapad ovo krije u udžbenicima. Ne poučavaju svoju djecu o ovome. Poučava li Hrvatska i Hrvati? Pučavaš li ti, katoliče?

Ali opet nisu sami. Cinizam je i u tome, da dok je Hitler razmišljao o masovnom pogubljavanju Židova ako je potrebno, te izričući poznatu misao: "Tko se danas sjeća armenskog genocida?" (Samo dvadeset godina nakon toga!) - upravo od strane židovskih lobija vršen je pritisak da se armenski genocid ne prizna kao genocid, već "masovno ubojstvo". Sam Erdogan je to istakao, i također iza toga se sakrio zbog turske negacije genocida.

Stoljeće nakon armenskog genocida: 0 filmova.
Osam decenija nakon Gladomora: 0 filmova.
Sedam decenija nakon drugog svjetskog rata: skoro tisuću filmova (neki donose preciznije podatak o 916) s tematikom holokausta nad Židovima.

Zar žrtva nije žrtva? Zar svaki broj nije bitan, jer svaki broj jest osoba?

A ti se kršćanine, sjeti i ne zaboravi tolike ubijene i mučene zbog njihove vjere u Krista.

Nek ti Bog dadne potrebnu snagu za umrijeti prije nego zatajiti Isusa Krista. Još više: ako je Sveti Lovro imao vedrinu za reći mučitelju: "okreni me, jer s ove strane sam već pečen", moli Boga da mogneš ispiti njegov kalež do dna. I ne brini se. Ako i pao, drugi će nastaviti tvoju misiju. Plaća se dobiva na nebu. Vječna.

4000 godina od Sodome do dopuštanja homoseksualnosti; 50 godina poslije, ponovo do Gomore

Danas je Kanada stavila u opticaj memoralu kovanicu od 1$ za proslavu 50 godina od legalizacije "homoseksualnog seksa":

Do tada, kad bi htjeli vršiti svoje prohtjeve, morali su se kriti po kućama. Makar ih nitko nije tražio ni zagledao; ali nisu se mogli dičiti s tim javno.

Nakon 50 godina, spustili smo se ponovo do Gomore, i društvo je izjedeno iznutra kao moljcima drvo.

Bunili su se govoreći "Ne dopuštaju nam naša 'prava'", "nameću nam ono što oni hoće", itd.

Danas Gomora nameće, i to nevinu djecu, i to na silu: u Californiji ne dozvoljavaju ti povući djecu iz škole ako im tamo žele - kao što i žele - prikazivati im i poučavati ih u LGBT seksualnoj edukaciji: 

Osim ako ne želiš - kao što trebaš željeti - biti mučenik ili biti spreman na civilnu smrt.

Koliko su bitni u državi moralno dobri zakoni!

Koliko je bitno oprijeti se ovom novom totalitarizmu koji kvari duše!

Koliko moraš biti jak u odgovu tvoje djece protiv politične korektnosti!

Ubili su tvog oca, majku, brata, sestru, sina, kćer, rođaka... braću!

290 ubijenih u Sri Lanci, i može biti i više. Pet stotina ranjenih, tko zna koliko ih može umrijeti od tih. Plus sva arogancija koju vidimo po svijetu sličnih ubojica, i tolika ubojstva koja ne možemo nabrojiti.

[Isusov lik pun krvi ubijenih u crkvi u Sri Lanci. To je rat protiv kršćana]

Dovode cinično uza sve to sve više i više takvih u Evropu, i inače u zemlje nekad kršćanske uz očitu nakanu. Smiju se nad kršćanskim žrtvama, kaoo Macron i PM Édouard Philippe pri ulasku u vatrom uništen Notre Dame: kao da uživaju:

Jasno je rekao čovjek koji je radio za Rothschilda, i po svemu sudeći još uvijek: "cijeli svijet gleda na nas da ga osvijetlimo".

Usput: da izgori hrastovina od 300 godina koja je u krovu Notre Dame, treba nešto više od plamena:

Na napadu na džamiju u NZ - izrežiran po svemu sudeći - sve sami osjećaji pažnje prema muslimanima:

a sad kršćani ne postoje:

Ne spominju ni napadače: islamsku organizaciju National Thowheeth Jama’ath (NTJ), dok je jedan od njihovih objavljivao videozapise na YouTube bez problema 

(dok na kanalu ja isti ne znam koliko su videa stavili pod restrikciju, ili zabranili uz prijetnju ukidanja kanala). To ide ovako: kad neki video rekao što bilo, ima samo malo pregleda, puštaju ga i daju iluziju slobode. Ali kad počne imati više od tisuću pregleda, i nije po volji NSP, odmah restrikcija ili brisanje kanala. Ne podsjeća li vas ovo na komunizam? Vrlo slično, ako nije i gore. Veće su mogućnosti kontrole, a i zlo napreduje, ne smanjuje se.

No, ponavljamo put Našeg Gospodina i Boga Isusa Krista. "Ono što su meni činili, i vas čeka", rečeno je i ako ne bi bilo tako, nešto ne ide u redu. Ako smo prijatelji svijeta, u smislu da njima pripadamo, bit ćemo slavljeni od njih... ali bili bi izdajnici.

Od prvog dana je tako. Atanazije Sinajski (630-701) - dakle, svjedok islamskog prodora iz prvih dana - opisuje: "ovi (muslimanski) osvajači gori su možda od đavola, jer nakon svega, demoni se plaše i zaziru od Kristovih misterija, njegovog Presvetog Tijela (Euharistije), križa... i mnogih drugih stvari. Ali ovi đavoli u ljudskom tijelu bacaju sve to pod svoje noge, rugaju se, pale vatru nad svetinjama, uništavaju ih (Raymond Ibrahim, Mač i Sablja - Sword and Scimitar, str. 27).

To je bit svega, dolazilo odakle dolazilo: mržnja na spasenje koje dolazi od Sina Božjeg. "Jer nije dano pod nebom drugo ime u kojem se možemo spasiti, osim imena Isusa Krista". Nema spasenja u ničemu drugom, niti ga mogu imati ni Židovi koji odbacuju Krista, ni muslimani, ni idolopoklonici ni bezbožnici. Jer svi oni traže spasenje ljudskim naporom, što je nemoguće. Čovjek nakon pada prvih roditelja ne može se podići iz blata u kojem se nalazi: samo Bog čovjekom postao svojim Tijelom pravi most za dobiti milost i spasiti se.

Spasenje koje je skupo, bez daljneg. Ali ne plaši se stado malo, muke ovog svijeta su prolazne.

Svaki dan čitam tradicionalni misal, gdje se spominje pored ostalih mučenika i mučenica, napr. Felicita. A znate što je ona učinila? Rekao joj je poganski kralj: ako ne odbaciš Krista, ubiti ćemo prvo tvoje sedmero djece, a onda tebe. Nije pristala. I našla je spasenje i svoju djecu na Nebu, uz Isusa i njegovu Majku. I odatle njen zagovor dolazi nam u pomoć kroz stoljeća.

Ne plaši se stado malo.

Uskrs u boli. Ubijaju nas zavidni na spasenju

"Zbog tebe nas odvode kao ovce na klanje".

Tako je, i tako će biti do kraja. Hvala ti Bože na spasenju. Naše žrtve nek posluže za otvoriti oči slijepima gdje je Ljubav.

Ovo mi reče izgleda neki Židov na članak o Velikom Petku, i ide moj odgovor:

Svojim Utjelovljenjem, i svojim Uskrsnućem Isus Krist je definitivno dokazao da je Bog.

A "vaš otac je đavao". Ovdje vladate. Ovdje nas svi mrze, i muslimani, i Židovi, i ateisti, antife, i njima slični.

Ali pobjeda nas čeka u nebu. Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti.

Ne ćete nas ugušiti u strahu. Odbraniti ćemo naš poklad. Nemamo straha, jer se uzdamo u Pobjednika.

Pokoj vječni, za sada 207 umrlih u Šri Lanci:

I kod naših u Minhenu su bacili petardu uz "Alah Ekber!" i napravili kaos:

 

Velika Subota, Gospin dan. Sretan Uskrs u vrijeme Muke Crkve

Na čast muke Gospine, Majke Božje, na Veliku Subotu, Crkva je posvetila ovaj dan Majci Božjoj. Ona je kao nitko vjerovala i čuvala vjeru novorađajuće Crkve. Nabjliže učenice nisu toliko vjerovale: pokazuje to činjenica da su pošle balzamirati Tijelo Kristovo u zoru u nedjelju Uskrsnuća. Da su ćvrsto vjerovale u Uskrsnuće po riječima Kristovim, ne bi to učinile.

Ali tu je bila Majka Božja da učvrsti vjeru svima, unatoč svojoj neizmjernoj boli suotkupiteljice, one koja se najviše približila mukama njenog Sina i učinila ih svojom. Tok, tok, tok, odzvanjali su joj u ušima udarci čekićem do su čavli probadali živo meso. Pred očima joj je bila kruna Kralja, i nemogućnost ni nasloniti glavu od boli. Dok bi tražio u umirućim momentima spužvu sa ocatom, podsjećalo ju je na momente kad ga je dojila, a sad mu ne može pomoći, dok umire njen Sin pred njom u groznim mukama, za spas svijeta. A prvaci svećenički, farizeji, saduceji i toliki židovski narod, psuju po Nevinom.

Unatoč svemu, ona je održala Crkvu. Brinula se za sve. "Ivane, potraži mi Petra, skrhan je od boli, treba mu pouzdanje u Njegovo oproštenje". I Petar se preko poniznosti videći svoju slabost, pripremio za poslanje Pape i prvaka među apostolima.

Petar nije bio na Kalvariji. Mislim da je to simbolično prikaz da u vrijeme Muke Crkve tu ne će biti Pape, kao što sada možemo gledati svaki dan.

Upravo na Veliki Petak objavljuje se vijest da je Franjo primio (u devetom mjesecu!), britanskog komedijaša, notornog homoseksualca i ateiste, Stephena Amosa. Izgleda, bio ovaj sa sličnom rajom na nečem što su nazvali "hodočašće". I tako, dođoše kod Bergoglia. Ne može ga vidjeti progonjena Asia Bibi ili njena obitelj, i toliki progonjeni, ali za ove se uvijek nađe vremena.

I žali se Amos da se "ne osjeća prihvaćen" jer je "gay man". No, budući je cijela predstava "hodočašća" izregžirana od BBC tima u cilju montaže pro-gay predstave u vezi susreta "zvijezda" sa Franjom, ipak se on eto na silu odluči doći kod Franje. "Ali uz uvijet da može pitati što ga je volja", reče. Iz Vatikana mu poručiše: "samo ti navrati".

[Tu je i smješak od uha do uha za Židovku Lesley Joseph]

Onda dolazi gay promicatelj Bergoglio na scenu. Evo utjehe koju pruža Amosu, doslovce:

"Oni koji daju veću važnost pridjevu (gay) nego imenici (čovjeku), nisu dobri", ponavlja Jorge gay propagandu.

"Ima svijeta koji više vole izabrati ili odbaciti ljude zbog pridjeva; takvi ljudi nemaju ljudsko srce", te nastavi: "Nije stvar u tome što si ti, ili kako živiš svoj život - ti ne gubiš svoje dostojanstvo". Odreza Franjo, pa ti crk'o (tj. ako nisi od njegove raje).

[Ne može faliti ni Mahreen Baig, pakistanskog porijekla, voditeljica programa "Muslimani nas vole"]

Grijehom se gubi dostojanstvo, makar ti i dalje ostao ljudska osoba. Ta ne pretvaraš se u majmuna ako pogriješiš, i dalje si čovjek - ali Bog takvog te ne želi. I grijehom uništava čovjek svoje dostojanstvo. No, Franjo zna o čemu govori, i baš time ide: uništiti pojam grijeha, promjeniti ga, staviti nešto drugo na to mjesto. Napraviti i promicati neku drugu religiju: zbog toga je na ovom mjestu. Čak i Mirror.co.uk opaža da se Franjo udaljuje od katoličke vjere ovakvim tvrdnjama.

I preko Amosa poručuje Franjo nova načala nove religije, koju mu NSP stavlja na zadatak provesti sa svoje strane: "On kaže da oni koji zastupaju ekstremna religiozna viđenja o antihomoseksualnosti ili antipobačaju nemaju ljudsko srce i da je to teška stvar".

Veliki je Petak, i Velika je Subota Crkve: Muka Kristovog Mističnog Tijela. Nemamo Pape da nas vodi. Nemamo od Boga željenih sakramenata.

Ali naša Majka je tu. Preko nje ćemo izdržati, i ona će svog Ivana i Petra staviti na noge, zajedno sa ostalima. S njom ćemo dočekati Sunce koje će izaći, jer njegova riječ ne pada u prazno.

U toj vjeri i nadi, ljubeći protiv svake protivštine, čekajmo našeg Otkupitelja.

Sretan Uskrs!

Čovjek boli. Blagoslovljen Veliki Petak. Katolička molitva za Židove, i postkoncilska

Čovjek boli

   "Tko da povjeruje u ono što

nam je objavljeno, kome se otkri

ruka Jahvina?"

   Izrastao je pred njim poput izdanka,

poput korijena iz zemlje sasušene.

   Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja

da bismo se u nj zagledali,

ni ljupkosti da bi nam se svidio.

   Prezren bješe, odbačen od ljudi,

čovjek boli, vičan patnjama,

od kog svatko lice otklanja,

prezren bješe, odvrgnut.

   A on je naše bolesti ponio,

naše je boli na se uzeo,

dok smo mi držali

da ga Bog bije i ponižava.

   Za naše grijehe probodoše njega,

za opačine naše njega satriješe.

   Na njega pade kazna

radi našeg mira,

njegove nas rane iscijeliše.

(Iz. 53: 1-5)

Ne možemo ne obratiti pažnju za usporedbu molitve za Židove na Veliki Petak u katoličkoj liturgiji, i postkoncilskoj. Pogledajmo prvo ovu zadnju:

Liturgija Novus Ordo:

Molimo i za Židove:
njima je prvima Gospodin Bog naš govorio.
Neka im dade da rastu u njegovoj ljubavi i vjernosti Savezu.

Molitva u šutnji. Zatim svećenik:

Svemogući vječni Bože, ti si dao svoja obećanja Abrahamu i njegovu potomstvu: usliši molitve svoje Crkve i narod Izraelski, svoju prvu baštinu, privedi punom otkupljenju. Po Kristu, Gospodinu našem. 

Dakle, ne moli se za njihovo obraćenje Kristu i pristup u Jedinu Katoličku Crkvu. Oni su izgleda "djelomično otkupljeni", ali otkupljeni. I neka dakle i dalje "rastu u ljubavi", u kojoj se oni već nalaze.

To je izdaja. Katolička liturgija jest ovakva:

Molimo i za perfidne Židove: 

da Bog i Gospodin naš skine zastor sa srca njihovih, da i oni upoznaju Isusa Krista Gospodina Našega.

Pomolimo se.
Kleknimo.
Ustanimo.

Svemogući vječni Bože, koji i židovsku perfidnost ne odbijaš od svoga milosrđa: usliši molbe naše, koje upravljamo za tvrdokornost onoga puka; da upoznavši svjetlost tvoje istine, koja je Krist, iz svojih se tmina izbave. Po istom Gospodinu...

Ima li većeg milosrđa od toga, osim željeti da prihvate jedinog Spasitelja i Otkupitelja, onog istog kojeg su njihovi preci dali razapeti?

To je smisao onog što smo spomenuli u vezi likova na pročelju Notre Dame: žive u osljepljenju od kojeg molimo da budu oslobođeni.

Ecclesia et synagoga. I to je razlog njihove mržnje i konspiracije, jer ne mogu podnijeti da im se govori istina.

Zbog toga molimo i za njih... ne prikrivajući istinu.

 

Zašto Petar siječe desno uho Malku? Pacifizam i pravedni rat. Bez milosti, ne možemo izdržati

Evanđelje Svetog Ivana navodi (18:10): "Tada Šimun Petar potegne mač i odsiječe desno uho sluzi velikog svećenika, koji se zvao Malko."

Razmislimo malo o ovoj zgodi. Kako to da Petar udara mačem, i samo odsječe jedno uho, bez veće štete?

[Reljef u slonokosti, Louvre. Petar siječu uho Malku. Petar nema potrebe da reže nekome uho.]

Petar je bio pošten čovjek, ribar. Od malena je išao u ribu sa ocem, i more mu je bila druga kuća. Radilo se mnogo, vesla su se mnogo koristila i morao je biti žustar i jak čovjek. Ali nije bio naviknut maču. U rimskom carstvu mač su mogli nositi samo rimski vojnici, ili plemići. Nije se dopuštalo imati mač bilo kome, radi održanja općeg reda. Zbog sigurnosti, ljudi bi nosili kratke bodeže, i možda jači štap; ništa više. Osim vojnika, na mač su mogli biti naviknuti razbojnici ili pobunjenici poput zelota, židovske borilačke opozicije rimskom carstvu. Toj skupini, prije nego što je postao apostol, izgleda da je pripadao Šimun Revnitelj (Zelota).

Prema tome, kad Apostoli kažu Gospodinu na Posljednjoj Večeri da "imaju ovdje dva mača", po svemu sudeći nosili su ih Petar, kao glava Apostola, i Šimun, naviknut na rukovanje tim oružjem. Navjerojatnije da im je te mačeo pribavio Gospodinov prijatelj Lazar, koji je izgleda bio neka vrsta plemića.

Dakle, Petar je bio nespretan u rukovanju mačem. Kad su došli od strane svećenika Židovi za privesti Isusa, vidi se da je Petar prvi istupio - ostali apostoli su mu uvijek davali prvenstvo u svakoj važnijoj akciji - i odlučno, ali nespretno, udario slugu velikog svećenika.

Po svoj prilici, ovaj je nosio neku vrstu šljema, kacige. Mač, udarivši o kacigu, skliznuo je i udario u desno uho i otkinuo ga.

Što to znači? Petar je ciljao usred glave: ne da odsječe uho Malu, već da ga ubije. Da ovaj nije nosio kacigu, poginuo bi. Ili da je umjesto Petra prvi udario Šimun, najverojatnije je da bi Malku zaklao k'o jarca.

No, kako vidimo, Bog je providio da Petar ne ubije na ovu svečanu noć Otkupljenja, i čak da ne bude prolivena ničija krv osim Kristove: Gospodin liječi uho Malku.

Ideja je dakle: Petar je bio spreman, i udario je tako, da ubije slugu, ali Bog to nije dopustio. Providnost nije htjela da zemaljska glava Apostola prolijeva krv mačem.

[Giuseppe Cesari, 1597, Isusovo uhićenje. Ovdje vidimo kacigu, ali palu na zemlju prije vremena u poetskom prikazu renesanse. Bodež više nego mač.]

Ali odatle ne treba ekstrapolirati dalje: ići u pacifizam. Jer, jedno je Crkva koja treba da naučava vjernike što i kako i kada činiti, a drugo je moralno djelovanje vjernika.

Jer je Crkva oduvijek naučavala da pojedinci, i dalje posebno države, imaju pravo na pravedni rat. A koji je to rat ili borba? Kad se brani u dovoljno teškim uvjetima ono što pripada Domovini, ili čak kad se povraća oteto. To je bio razlgo zašto je Crkva blagoslovila križarske ratove: branilo se Kršćanstvo, i nastojala se povratiti Sveta Zemlja zauzeta i oskvrnuta od muslimana. Jednako iz istog razloga su se gonili Turci sa Balkana.

Dakle, ne pacifizam, već sveto kršćanstvo koje se zna žrtvovati za dobro svih. Upravo je to rakao i Sveti Franjo kad je stupio pred sultana u Egiptu. "Ako te tvoje oko sablažnjava, baci ga od sebe", reče Sv. Franjo sultanu. "Vi ste došli da harate i branite propovijedati i slaviti Boga jedinoga. Pravo je vama se oduprijeti."

Stoga, svaka stvar na svoje mjesto.

Dalje, Petar u dvorištu, u momentima kad je zatajio Kristo, stoji kod vatre i grije se. Kad se udalji od nas ljubav Božja, traži se sjetilnost i pomoć ovog svijeta.

Bdij nad dušom svojom. Ne daj grijehu blizu. Prati ove noći Krista u Getsemaniju.

Notre Dame i tupost i zloća srpskih fanatika; original zloća hrvatskih antifa

Prenosi maxportal.hr radost srpskih fanatika (konkretnije: "četnika") zbog požara u Notre Dame. Razlog: na svečanosti 100-godišnjice okončanja prvog svjetskog rata (kapitulacija potpisana na masonski sat i datum: u 11 h, jedanaesti jedanaestog 1918., nametnuta od masonskih savaznika ondašnje Srbije; tek da znate; koja uništi katolički imperij u kojem su Hrvati, Slovenci, Mađari, Poljaci, Slovaci... živjeli sretni i presretni, bez svađe sa Srbima i bez uzajamne mržnje; naprotiv Njegoš bi slao 2.000 prokušanih crnogorskih vojnika za pomoć Banu Jelačiću za ugušiti liberalnu revoluciju u Mađarskoj 1948. - tek da znate, jadni moji), istaknuta je zastava Kosova, dok je njihov predsjednik bio u počasnim mjestima a srpski u sporednim.

I što je to? Uvreda, svakako uvreda i napad na kršćanski identitet cijele Evrope. Jer je Kosovo nepravedno oteto od Srbije. Ali budale jedne, znate li vi tko stavlja i kako stavlja te zastave? Notre Dame je oduzeta katedrala Katoličkoj Crkvi! Nju administriraju masoni, dok katolici mogu samo imati misu u katedrali. Ostalo ide masonima, kao i toliki turizam, jer je jedna od najljepših katedrala kršćanstva oteta na silu od katolika!

[Macronov prika - uzor kulture - uhićen zbog trgovine drogom]

Znate li vi, budale jedne budalaste, da smo mi katolici prve žrtve tu? Da nas tu nitko ništa ne pita, nego samo nam udara po leđima? Da su nam oduzeli crkvu i katedralu, i da nama prvima srce krvari zbog toga, još prije vašeg glupog cerenja? Koje nas uostalom i ne muči toliko. Navikli smo i imamo malo za očekivati.

[Prvi govor Macrona kao izabranog predsjednika. Iza piramide u prvom planu - masonski znak, mi gradimo bez Boga -, sa luciferovim okom na vrhu.]

Samo biste trebali barem trun razmisliti: dok mi tugujemo - barem ja sam takav, a nisam jedini - kad vidimo kako pale crkve po Kosovu, makar ne bile katoličke, vi niste u stanju gledati dalje od noso i smijete se dok crkva gori. To vam dobra ne će donijeti. Opametite se prvo, kao uvjet da mognete postati barem malo dobri.

A što reći o hrvatskom antifa đubru?

Original zloća i solidarnost s braćom masonima. Mržnja zbog mržnje; iz čiste mržnje. Jao nama kad vas imamo u njedrima, što mi treba drugi protivnik?

Vrijeme je pokore, braćo.

Zašto među Židovima likovanje zbog požara Notre Dame?

Već 2015 Jewish Telegraphic Agency objavljuje značajan članak: "Od Notre Dame do Praga, evropski antisemitizam je doslovno urezan u kamenu", te navodi nešto što smo ovdje komentirali u svoje vrijeme kao pravu katolički teologiju: oznaku da današnji židovski narod nije više Božji narod, nego je to Crkva.

To su srednjovjekovni teolozi i umjetnici lijepo predočavali sa dvije gospođe: Crkva i Sinagoga (Ecclesia et Synagoga); Crkva je prikazivana pobjedonosna, sa radosnim i svjetlim pogled naprijed, zbog vjere u Krista; Sinagoga ima zatvorene oči đavolskom zmijom koja joj ne da vidjeti, te luta u tami.

Osim toga, na klasičnim crkvama prikazivani su ritualna ubojstva katoličke djece od strane Židova, kao Sveti Šimun u Tridentu (proglašen svetim i dekanoniziran! - nije jedini! - od "postkoncilske Crkve"):

Nešto što Židovi ne opraštaju. Nije stoga čudo da izraelski rabin, rođen u Francuskoj, Shlomo Aviner, izjavljuje da je ovo Božja kazna; valjda katolici treba da se pokaju za sve što učiniše Židovima:

Svakako da ovo Bog dopušta, nama na opomenu, ali iz suprotnog razloga: postkoncilskog napuštanja katoličke vjere.

Da, vratimo se vjeri naših otaca, onoj istoj vjeri koja toliko smeta Božjim protivnicima.

Ali pazite, nesrećnici, ne izazivajte Boga: "Krv njegova na nas i na našu djecu!"

Pokajte se i obratite Kristu Bogu dok još imate vremena.

Dodatak: pogledaj video sek. 18:

 

Francuski Prvi Ministar objavljuje javni konkurs za obnovu tornja Notre Dame, "u skladu sa izazovima novog vremena"

Vijest je tu, ako je budu izbrisali:

Je li je ovakvu hoćete?:

Je li zbog toga bila zapaljena?