FSSPX i dalje isto: Franjo govori hereze... ali je i dalje Papa

FSSPX je donijela služeni stav o Franjinoj deklaraciji u Abu Dabi: tvrditi da Bog želi više religija, kad je dogma da Bog želi samo jednu religiju, danu svijetu po njegovom Sinu, jest tvrditi suprotno dogmi. A tvrdnja koja niječe dogmu, jest hereza.

Svakako da su u pravu: Franjo tvrdi herezu. Svjesno i zvanično. Nisu rekli da je heretik. A niti niječu da je Papa.

Tu ostaju uvijek na istom: netko može biti Papa, i naučavati herezu. I u toj točci idu izravno protiv katoličke vjere, jer Papa ne može naučavati Crkvu heretičnim naukom. Ako, nadalje, tvrdim da netko svjesno naučava herezu, onda vjerujem da je ta osoba heretik. I vjerujem da heretik može biti Papa. Apsurd. Jer ne može biti glavom, onaj tko nije ni ud, jer hereza odvaja od Tijela Kristovog, koje je Crkva.

To je veliki napad na lik i pojam Pape. Jer, ako Papa može biti heretik, što onda ne može biti? Onda je sve moguće.

Rekli su jednu istinu: Franjo naučava herezu.

Ali što nakon toga?

Neka napusti Svetu Stolicu i molimo Boga da opet imadnemo pravog Papu koji će naučavati katoličku vjeru.

Dok se to ne načini, Franjo i franjini ići će sve dalje i dalje. Nemaju zapreke.

Kršćanstvo u Evropi 1956, i danas. Što nam učiniše za samo 63 godine

Leeds, Velika Britanija, 1956: bolničarke se mole da ih Bog blagoslovi u radu, i za bolesnike koje njeguju:

Čisto katolički način ponašanja i djelovanja. Evropa je pretrpjela drugi svjetski rat (počeo 21 godinu nakon prvog); otrpjela udarce komunizma, zlo rata... ali katolici su ostali tu. Crkva je ostala jaka, i zli to nisu mogli podnijeti.

Vjernici nisu tražili promjenu nikakvog mentaliteta; nije društvo promjenilo crkvene strukture. Otrov je u međuvremenu ubrizgan u članove hijerahije, par godina kasnije do samog vrha. U ime "prilagođavanja suvremenom društvu", Crkva je napadnuta najačim neprijateljima: đavoljim suradnicima iznutra.

63 godina kasnije vidimo rezultat.

Kardinal Pell je nevin. Grijesi tipa: kritika Amoris Laetitia

Svijet bruji o osudi kardinala iz Australije. 

Ali šuti o zataškanom argentinskog biskupa Zanchetti, kojeg Franjo nakon porno slika (sa) mladeži na osobnom mobitelu dovodi u Rim. Dakle, još i nagrađen.

Svijet ne govori o Natacha Jaitt nađenoj mrtvom ovih dana, koja je ukazivala na vezu argentinskog političara i pedofila Gustavo Vera sa Bergogliom, čak i nakon proglašenja za Papu. Dva tjedna prije ključnog suda: mrtva, baš kako je i upozoravala da joj se može dogoditi. Znala je s kim ima posla.

Protiv Pella nema pravih dokaza. Jedan ondašnji momak ga osuđuje. Ali nema dokaza. Na prethodnom suđenju Pell je bio proglašen nevinim. Silovati momka u sakristiji katedrale, kuda uvijek ima svijeta? I da to nitko ne vidi, ne napravi snimke ni ništa? I kardinal kaže da je nevin. Voli više da mu živom oderu kožu, nego da kaže ono što nije. To mu ide u prilog. (Ne ide mu u prilog jer je napr. u jednom razgovoru sa Dawkinskom tvrdio da su Adam i Eva jedna vrsta mita. Svakako za svaku osudu, kao i gledanje na drugu stranu u vezi Drugog Vatikanskog itd.; ali ovo je druga tema.)

Ali sada Pell je bačen kao hrana psima.

Koji su njegovi grijesi? Podržao je Dubia četvorice kardinala o Amoris Laetitia, kao što je i sam kritizirao tu brljotinu. Uglavnom, bio je konzervativni tip. On se u Australiji još i nekako mogao boriti, ali rimljani su lukaviji. Sve su mu pomoćnike otprašili i ostavili ga samog. Iz Vatikana ne miču ni prst za njega, nevinog. Žele ga se riješiti, i koriste sekularno korompirano pravosuđe.

Franjo će ostati sa svojim biskupima-čudovištima koji, nakon što stave pod upitnik ili otvoreno kritiziraju ključne pojmove i istine vjere, bivaju unaprijeđeni za daljne razaranje kršćanskog tkiva. Poput njegovog zemljaka Oscar Miñarro (prije nego što je imenovan biskupom, bio je javno protiv celibata za svećenike, podržavao "gay-brakove", zvao Crkvu "homofobičnom", te negirao da ljudski život počinje u začeću. I eto ga: biskup. Zadni put privukao pažnju u Panami svetogrdnom "misom" na plaži na susretu kvarenja mladih u Panami.)

Privlači pažnju uloga sekularnog pravosuđa i masmedija: prenose vijesti o Pellu; šute o Zanchetta; šute o (ubijenoj) Natacha, koja je na sudu trebala raskinkati Gustava Veru i iznijeti usput koju ružnu činjenicu o Bergoglio.

Koja uvezanost među zlim silama. Ovo je njihov momenat.

Ali nema ničeg tajnog što ne će izaći na vidjelo. Izdrži još, malo stado, Bog je tvoj spasitelj i ne će kasniti.

Franjo teško optužen za suradnju sa argentiskim utjecajnim pedofilom. Tužiteljka pedofila nađena mrtva prije suda

Pedofilija je usko vezana sa sotonizmom. Moćnici je prakticiraju iz okultnih nakana.

Ali tko će izaći na kraj sa onim koji drže javne resurse u svojim rukama? Optužiteljka je nađena mrtva prije suda.

Kako se sustavom boriti protiv onih koji drže sustav?

Cijeli slučaj ukazuje i veže pojmove, stvara intuiciju podržanu činjenicama: Bergoglio je uvezan sa okultnim krugovima. Do koje mjere svjesno? Da li zna o aktivnosti njegovih veza? Za neke je bio upućen: o argentinskom biskupu Zanchetta, kojem su našli porno slike mladih u telefonu. Bio je smjenjen, ali nakon toga mu se našlo mjesto u Vatikanu.

[Gustavo Vera sa Bergogliom u Argentini, i 2015. u Rimu]

No, vezano za starog peronistu, Gustavo Vera, Bergoglijevog prijatelja iz kardinalskih dana u Buenos Airesu, stvar je više nego gadna. Ukratko: argentinska model (i kurtezana) i glumica Natacha Jaitt optužila je javno Gustava Veru za pedofilnu mrežu. Navodno razbijao je mreže prostitucije, da bi naknadno mogao sam se "koristiti" takvima.

Natacha Jaitt je istraživala stvar godinu dana, pravila video zapise i slike, prikupljala dokumente, i sve predala na sud. Međutim, vidjela je da joj se prijeti životom. Upozorila je javno na twitteru: "Upozoravam: ne ću se ubiti, ne ću prevršiti dozu niti se utopiti u kupatilu, niti ću si ispaliti hitac. Tako da ako se to dogodi, NE NISAM BILA JA. Čuvajte tweet."

I našli su je mrtvu dva tjedna prije suda.

Kolike optužbe i tako teške protiv Bergoglia! Nevjerojatno. Samo slučaj Zanchetta je nepobitan, rekao Vatikan što rekao.

Ovdje se ukazuje i potvrđuje nešto jezovito: seksualne natražnosti i pedofilija vežu se usko okultnim i sotonskim krugovima. Ovo je samo jedna teška sumnja i upozorenje na čudovište koje je sjelo na Svetu Stolicu.

Ali to čudovište je potvrđeno ne formalno i sudski nedokazanim skandalima - koji mogu samo zalediti dah u grudima zbog turobne intuicije -, već njegovim riječima i đavolskom nauku kojim truje. To je ono što odaje čudovište.

Ostavi Islam ove sekunde

1. 
   

Franjo bi bio simpatičan, ali mu ne uspijeva: "Feminizam je 'machismo' u suknji". Ali feminizam ne želi suknje. Scicluna o homoseksualnosti ukazuje na puno toga

Feminizam je izmišljen za uništiti naše društvo: uništiti ženu, majku i djevičanstvo. Tako se uništava muškarac i djeca, cijela obitelj. Onda obavezno, cijelo društvo. Cilj je međunarodni komunizam, tj. ateizam i ropstvo đavolu. Feminizam već je odavno izbacio suknju iz ženske garderobe, upravo iz tih razlika.

Tuzla, 1958:

Stoga, Franjin komentar je promašen u vremenu i suštini. Još će ga napasti feministkinje jer ih je povezao sa pojmom "suknje", a on ih htio k'o fol dovesti pameti.

No, biskup Scicluna je otišao mnogo dalje na vatikanskom zasjedanju o seksualnom zlostavljanju. Na pitanje vatikaniste Sandra Magister zašto se ne govori o homoseksualnosti kao razlogu tolikih zlostavljanja, Sciluna odgovara, i James Martin to pozdravlja: "jer homoseksualnost kao heteroseksualnost" nije grijeh sama po sebi.

Prvo, homoseksualnost je zastranjenje, heteroseksualnost je normalno stanje čovjeka. Osoba koja čuva celibat takođe je heteroseksualna, ali odriče se svoje seksualnosti Bogu na slavu, radi Kraljevstva Božjeg. Dok je homoseksualnost teško zastranjenje.

Drugo, osoba može trpjeti od neurednih tendencija, ali homoseksualnost sama po sebi je protunaravna tendencija koja direktno vodi u grijeh koji viče Bogu za osvetu. Ukoliko se takvoj ne suprostavi svim silama, prvo uz Božju pomoć.

Neumjernost u jelu i piću je pretjeranost u nečem dobrom što nam je Bog dao, kao što je zdrav apetit. Sagriješiti bludno jest nepravilno korištenje seksualnosti koja nam je dana od Boga.

Ali homoseksualnost, ili bolje sodomija, jest ići direktno protiv naravi stvorene od Boga, i zbog toga je mnogo teži grijeh (makar i oni prije mogu odvesti u pakao).

Ako neka osoba osjeća neuredne poticaje u tom smislu, treba odlučno željeti išćupati ih iz korijena, moleći Boga za milost za živjeti po njegovim odredbama. Znati da Gospodin daje tijelu svrhu prokreacije; "seksualnost" van tog projetka teška je neurednost koju treba odbaciti.

Zašto su Slovenci bolji u gospodarstvu (i u još nečemu) od Hrvata?

Činjenica je da Slovenija kao država funkcionira bolje od Hrvatske i susjednih zemalja bivše Jugoslavije. Osobno mi je smetalo uvijek njihovo gledanje na nas preko ramena i kao na niže stvorove. Barem sam tako to doživljavao, a mislim da nemam jedini tu percepciju. Međutim, lako je se žaliti na razne stvari koje su iza nas, i pri tome propustiti ono bitno: ispit vlastite savjesti i vlastitog ponašanja i djelovanja.

Prije svega, nije istina da se u nekoj državi živi "bolje" samo zbog određenih ekonomskih faktora. Život se ne sastoji samo u prosječnoj plaći, kolima koja netko ima ili drugim posjedima i komotnostima. Mnogo važniji indeksi su osjećaj zadovoljstva u narodu, postotak razvedenih brakova, slučajeva nasilja i sl. Dakle, prije moralne, da ne kažem duhovne vrijednosti, a tek onda materijalne, koje bi ustvari samo trebale zadovoljiti izvjesni minimum.

Ali i tu je problem: u tim mjerilima Hrvatska jednako ne ide ispred Slovenije. Ne može se reći da narod odiše zadovoljstvom kada ga se promatra u Hrvatskoj. Istakao bih jednu veliku značajku: Hrvati čeznu za materijalnim blagostanjem i to ih čini nesretnima; barem bitno povećava njihovo nezadovoljstvo. Što se tiče tih materijalnih pogleda, slično je i među Hrvatima u BiH; slično i sa Srbima, a i muslimani nisu daleko, makar tu postojale specifičnosti u koje sada ne bih ulazio.

Kod nas je običaj gledati na našu situacije iz perspektive: nama je netko izvana nešto loše uradio. To se može vidjeti na ovim komentarima na vijest koju komentiramo:

Ali time se ističe jednostavno primitivni i marksistički mentalitet: uvjeti u društvu čine da osoba ili narod bude takva i takva. "Proizvodni odnosi uvjetuju proizvodne snage".

Međutim, čovjek je duhovno biće. Gospodar je samog sebe i svog ponašanja; tako bi barem trebalo biti. Prema tome, o nama prvenstveno ovisi kako nam je. "Narod" u suštini i ne postoji: on je zbroj pojedinačnih mentaliteta. Ti mentaliteti su istina uvjetovani običajima koji već postoje u nekoj sredini ili narodu, ali mogu se promjeniti u samo jednoj generaciji, u ovisnosti od primljenih i primjenjivanih običaja koji se trenutno žive.

Lako je to dokazati: ako imaš recimo više od 50 godina, usporedi svoje djetinjstvo sa djetinjstvom današnje djece ili adolescenata. Ti si gledao Kalimera kod susjede koja je imala TV, dok oni danas razmjenjuju poruke preko društvenih veza. Mi smo se igrali žmure, crte, klikera, kauboja i indijanaca; šaha i karata, a danas? Izmjene 200 poruka za dva sata ili igraju nešto "online".

Ovisi o tome koliki će dio pojedinaca primiti izvjesne dobre ili bolje običaje za doista bolji život u narodu. A to se može postići samo ako se ide protiv struje, ako ti kao pojedinac počneš živjeti kreposno.

Nama kao narodu nedostaje ljubav prema radu. Nedostaje nam i poniznosti. Bacamo krivicu na druge, i govorimo da su Slovenci bolji jer su blizu Italije ili Austrije. Nije istina. U Sloveniji je život bolji i od talijanskog i austrijskog. Više drže do svoje države i naroda nego i jedni i drugi, a nas da i ne spominjem.

Meni je hrvatski najdraži narod na svijetu, makar bio kakav bio. I najljepše mi je sa Hrvatima. Ne znam da li je to mana, mislim da nije. Ali to ne znači da ne mogu uvidjeti teške nedostatke u svom narodu.

Značajni od njegovih - općenito govoreći - nedostataka jest nedostatak skromnosti, i neljubav prema radu. Rade da zarade. "Dobar" je posao onaj koji donosi "toliko i toliko" mjesečno. Ne gledaju u poslu Božju zapovijed koju treba skromno vršiti, ići stopama onog koji je radio 30 godina kao skromni obrtnik, i ne žele biti srećni srećom koja je nadohvat ruke: dobro izvršenim poslom iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Čudni običaji

Pravi Papa bi trebao blagosivljati. Ali budući je Franjina poruka "evanđelje čovjeka", odatle "nježnost" i slični izražaji. I, kako naše same geste odaju naš način mišljenja i naše stavove, ni ovdje to nije izuzetak. Ne ciljam na nešto previše ružno, ali ova simbolika odiše odvratnošću.

A što se tiče blagoslova, podsjetimo se:

 

Franjo: optužiti tebe nije optužiti Crkvu. Ti primjenjuješ mehanizam sekte

Pri nagovoru vjernicima Beneventa, koji nisu imali pametnijeg i boljeg posla nego posjetiti Bergoglia i biti pozdravljeni od njega sa nepogriješivim "Dobro jutro!", Uzurpator im je usput udijelio kratku seansu ispiranja mozga:

"Ne može se cijeli život živjeti optužujući Crkvu – primijetio je Papa te upitao – Tko je onaj kojega Biblija naziva velikim tužiteljem? Đavao! A oni koji provode život optužujući, oni su – neću reći djeca, jer đavao ih nema – ali, oni su đavlovi prijatelji, bratići i rođaci – rekao je Papa."

Tako dakle, Viganò je "Veliki tužitelj" kako ga je već nazvao, dok bi za mene i sličnima bilo malo teže naći ispravno ime; ali eto, može "đavolja svojta" ili tu negdje.

Ono što hoće ovaj elemenat jest raditi kako mu volja, i kad netko zbunjen počne misliti da se tu nešto "ne slaže", odmah ga uplašiti da "ne smije kritizirati Papu i Crkvu".

To je istina, ali ti to nisi. I tvoja djela i tvoje riječi potvrđuju ono što si.

A da bi uplašio naivne, služiš se istim mehanizmom koji koriste voditelji sekti za održati na okupu svoje zaluđene i oslijepljene.

No, vjera ne može ići van razuma, i upravo je razum koji treba doći u pomoč u ovakvim slučajevima za početi davati alarmni signal. Ili možda još bolje, milost vjere treba posegnuti za razumom i upitati se: "ama ljudi moji je li moguće da neki Papa govori kao ovaj čovjek".

I tako počinje proces ozdravljanja.

Véronique Lévy, ispravno o lažnim optužbamba za antisemitizam

Macronova trupa, odnosno njegove gazde poduzele su na evropskim televizijama optužbe protiv žutih prsluka za navodne antisemitske ispade. Riječ je uglavnom o kojem pogrdnom natpisu protiv "židovskog plaćenika" Macrona, i tome slično. Istina, i po koja svastika.

Cinizam je u tome da u Francuskoj postoji pravi svetogrdni pohod protiv crkava, kipova, zgrada i svega što podsjeća na Katoličku Crkvu, dok o tome mediji jedva nešto spomenu. A sada, za par marginalnih natpisa, eto buke.

Stoga je Véronique Lévy napravila dobar istup, da ona kao Židovka obraćena na katoličku vjeru (2012), upravo ukaže i osudi taj cinizam; ističe, napadi na Židove su marginalni, dok su na katolike konstantni, a o tome ne govorite ni riječi.

Inače, Véronique Lévy je sestra Bernard-Henri Lévy, francuskog filozofa i Židova, koji je nama inače poznat. Govore o njemu da posjeduje kojih 140 milijuna eura - odakle mu, tko ih mu daje? - na svom računu, i odavno se bavi raznim "humanitarnim" zanimanjima. Tako je podržao muslimane u ratu u BiH, evo ga ovdje kad je prenosio vijesti za francusku TV, navodno skriven od snajperista, u stvari radi se o namještenoj slici.

Tu je i sa Porošenkom i Kličkom, podržavajući rušenje Ukrajine i njihovo uvlačenje u rat. Nekome treba dovući rakete na sam prag Rusiji.

A i Franjo ne može izbjeći susret sa našim humanitarcem.

Ali eto, upravo zbog svega toga, dirne me milost Božja koja je proizvela obraćenje njegove sestre.

Molimo se i vršimo pokoru, da Bog napravi čudo gdje nama staje dah i pamet.

"Postkoncilska Crkva" želi stopama anglikanaca

Kako su proslijedili anglikanci? Prvo su napali nauk, i to o braku. Nakon toga promjenili su liturgiju, i nakon toga i ritual svećeničkog ređenja. Tako su ostali bez svećenika. To je dogmatski potvrdio Papa Lav XIII: njihova ređenja nisu valjana. Prema tome ne mogu biti valjane ni njihove mise, makar mnogo podsjećale na današnji Novus Ordo uveden nakon Drugog Vatikanskog Sabora (i nametnut). Jer, to je obični čovjek - anglikanac - koji služi anglikansku "misu".

Osim toga, anglikanska praksa potvrđuje da kod njima svećenstva: uveli su "svećenstvo" za žene, pokazujući time da njihov ritual nema nikakve veze sa kršćanstvom.

Zašto ova poredba? Jer povodom Drugog Vatikanskog kod katolika se počinje događati nešto slično: uvoden se promjene u nauk, makar netko rekao dvoznačnim govorom. Nakon toga, uvodi se nova misa.

I na koncu, sve ćešće počinje se govoriti - vidjeli smo da se to usudio reći i kardinal Schönborn - o "svećenstvu" za žene.

Sada je nastupio i njemački biskup Gerhard Feige: kaže da "tradicija" ne može to zaustaviti.

Previše sličnosti, zar ne? I previše podudaranja.

Evo što možemo očekivati od Müllera: Franjo nije heretik, on je pravovjeran

Svaka čast: dugo si trajao. Prije tjedan dana izlazi na nekom vjerskom deklaracijom kao fol on će napraviti red u Crkvi; sve je pod kontrolom, ne plaši se malo stado, sve dolazi na svoje. Navodno upozorio je Franju i navodno svašta se  nešto sprema.

Rekli smo u biti na njegove izjave: ne vjerujte mu.

I sada, nekoliko dana docnije, evo ti Müllera: Franjo nije heretik, pravovjeran je, problem su njegovi savjetnici:

A dok je bio Prefekt Kongregacije za Nauk Vjere, nije prstom mrdnuo, čak je i kritizirao onu četvoricu kardinala koji su podnijeli Dubia.

Interesantno je da je praktično istu izjavu dao prije par godina liberalni Kardinal Farrell:

Da, "to je Duh Sveti koji nam govori" preko Franje.

Da, "Bog hoće" da neki ljudi budu muslimani i prihvate Islam, to dakle Bog za njih hoće.

Kad ne bi bilo tragično, bilo bi komično.

Kuda Bergoglio prođe, tu trava ne raste

Navesti ćemo samo nekoliko najnovijih primjera:

1. Na mjesto konzervativnog peruanskog Kardinala Cipriani dolazi novi Nadbiskup Carlos Castillo. Prijatelj "teologije oslobođenja", sa nevjerojatnim izjavama poput te da Crkva se ne bi trebala miješati u legalizaciju pobačaja, već razgovarati o tome, poticati itd. Bio je stavljan na stranu od Ciprianija. Sada izlazi na tako važno mjesto Nadbiskupa Lime.

2. Jedan američki svećenik tek htio koristiti tamjan u liturgiji, nije dopuštao da laici daju pričest i pjevao latinske himne (uz misu Novus Ordo). To mu je bio "smrtni grijeh" i skinut sa župe. 

3. Ovo je možda najprljavije: Faro di Roma, Bergogliovog strujanja, naziva "bludnicama" sestre Franjevke Bezgrješne: promicale su tradicionalnu misu; njihova zvanja su cvjetala. Nakon Bergoglijeve intervencije red je smrvljen.

Više niti glume bilo kakav obzir; nije im potrebno. Idu kao valjak, bezobzirno i drsko bez ikakvog promišljanja.

Bliži se 3 travanj 2019, pedeset godina od uvođenja Novus Ordo.

Što se sprema za njihovu zlokobnu godišnjicu?

Tko je prijatelj Hrvatskoj i hrvatskom narodu? Razmišljanje povodom Tajanijevih riječi

Kako smo mi gledali na Zapad sve do zadnjih osamdesetih godina, pa do pred sami rat? Bože mi oprosti, skoro kao u Boga, i jedva ostavljajući onaj "skoro". Naš način života izgledao nam je primitivan i javno i potajno smo se divili zapadnjacima. Da bi mi ispali "nešto", zvali bi ih "truli zapad", ali u duši smo čeznuli za njihovim načinom života. To je možda glavni razlog hrvatske migracije, više od toga što nam je bilo "teško".

Istina, nije bilo lako sa teškim Srbima, ili sa zabitim muslimanima. Albancima smo navodno bili prijatelji, i oni nama, sve iz razloga "neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj". Čak su nas i Albanci iskoristili. 

Što imamo sad? Pogledajmo rezultat:

1. Hrvata je više od pola otišlo ili nestalo iz BiH.

2. U muslimanskom dijelu BiH prave se temelji filoturske radikalno islamske države.

3. Dobar dio BiH, Sandžaka, Kosova, dio Crne Gore, pola Makedonije, Albanija prostor su plasiranja nove muslimanske države, mnogo moćnije od čisto regionalnih država koje bi ostale Hrvatska, Srbija pa i Slovenija.

4. Gdje je to blagostanje koje su nam obećavali osamdesetih godina? Sve ide na gore i na gore, to je činjenica. Toliki mladi i nemladi su otišli tražeći neki bolji posao uglavnom na zapadu. Hrvatska gubi pučanstvo i ta prekrasna zemlja tijesna je Hrvatima kojih je sve manje. Slavonija izgleda kao da je kamenjar, tako je napuštaju. Uz tolike granice, život se otežava. U gradovima poput Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka, Dubrovnika... te Mostara i u tolikim drugim sjedneš u kola i za pola sata si na granici. Element koji sputava razmjenu dobara i sam po sebi otežava svakodnevicu.

5. Postojao je nacrt još sedamdesetih godina za rascijepati Jugoslaviju i predati pola države pod američki i njemački utjecaj. U drugoj polovici ispalo im je još bolje nego što su očekivali.

6. I najvažnije: toliki životi su morali biti predani. Životi i zdravlje i imanje tolikih. Zlatom se platila kora kruha.

Itd., da ne nabrajam, sve je poznato, makar se ne željelo vidjeti.

Što sad? Zapad nam nije prijatelj, nadam se to Hrvati konačno mogu malo bolje vidjeti. Što očekivati od nacija poput Amerike gdje u Njujorku dozvoljavaju pobačaj minut prije poroda? Pa to su sotonisti! Koje ti dobro može doći od tih ljudi? Samo ropstvo.

Ne zalažem se za novu Jugoslaviju, ali zar mi moramo biti jedini mahnitovi u Evropi koji sa susjedima nisu u stanju koliko toliko surađivati? Kako je to moguće da smo tako nesretni?

Andrić ovako opisuje Srbe:

"Godine 1941, posle bombardovanja Beograda, bežali su mnogi građani drumom ka Avali. Jedan moli seljaka da ga primi na kola i poveze, nudi i da plati. Seljak odbija. Ovaj moli dalje, jer ima mesta na kolima i za trojicu. 'Ima', kaže seljak, 'ali neću da te primim. Hoću da te vidim kako ideš pešice'."


Takvi su Srbi, teški samima sebi, radosni kad je drugom teško - jer mu je inače zavidio, pa jedva dočekao. I to nam se činilo nemogućim za suživot. Ali... trebali smo vidjeti malo više svijeta.

Netko se nama naveliko smije i ruga.

[Dva primjera razmišljanja današnjih Srba na vijest o Tajanijevoj deklaraciji: prvi je četnički nastrojen, i drugi... dosta uobičajen srpski komentar:]

Ove su činjenice: nismo htjeli živjeti bez granica u Jugoslaviji, nego bez granica u Evropi. Jer, Evropa, eh oni su jako dobri, i razumiju nas i poštuju. Eto ti sad Evrope.

Ali ipak pripadamo Evropi. Ne svakako ovoj masonskoj, koja tare sve evropske narode, prvenstveno zapadne. Tamo gdje imamo pristojnog poštivanja jest među sjevernim i katoličkim susjedima: Mađarska, Slovačka, Poljska, pa i Češka. S Rusima barem nužna pristojnost. Amerikanci zahtijevaju od Mađara neprijateljstvo prema Rusima, ali oni odbijaju, kažu: mi smo neovisni. Sa Srbima i Crnogorcima moramo imati strateški sporazum o zajedničkom otporu spram islamskom elementu. I probati imati minimalnu suradnju koja je neophodna za preživjeti. Zar je naša sudbina vječna uzajamna mržnja? Mi tako živimo kao da bi nam geslo bilo: mržnja ili smrt!

Dosta je bilo ludovanja.

Što očekivati od Müllera?

Kardinal Müller je upravo objavio tekst na 
nekoliko jezika u kojem poziva katolike da ostanu črvrsti u vjeri, unatoč "zbunjenosti" koja danas vlada u Crkvi. Posebno poziva odgovorne za napraviti red i poučavati ispravno i bez smutnji. 

Nešto što prvo on treba učiniti, jer kao što smo već rekli u svoje vrijeme, njegov nauk nije pravovjeran i to do sada nije opovrgao. Njegovi stavovi o pretvorbi, Gospinom djevičanstvu itd., nisu katolički.

Prema tome, to trebamo imati u vidu pri ocjeni Müllerovog istupa. Koji je s druge strane viđen kao upozorenje ili poziv Franji na promjenu. 

Izazvao je i oštru reakciju Kardinala Kaspera, koji je na Müllera krenuo svom paljbom. No, na ove činjenice bih se osvrnuo na kraju.

[Strašan je - od glagola "strašiti" - Kasper: Müller je kaže "novi Luter". A zar ti sad odjednom Luter nije dobar? A gdje ćemo tebe staviti?]

Sada bih komentirao jedan momenat također tijesno vezan za Müllera: njegov savjet za ne pohađanje izvjesnih "ekumenskih misa", kao one što se dogodila 20. siječnja u Milanu.

Da skratimo, baptistička "biskupkinja" - rekao kako rekao te riječi ne postoje, jer žene nikad nisu bile biskupi do luteranskih i anglikanskih buncanja zadnjih decenija -, bila je na jednoj "ekumenskoj misi" - ako je to uopće i bila misa - uz katoličkog svećenika, čitala Evanđelje, dijelila pričest, itd. Znamo o čemu se radi: o pripremanju uvođenja (najnovijeg) obreda "mise" ili sličnih praksi. Zbog toga je to i moguće bez oporbe biskupa ili kazne iz neke rimske kurije.

[Župnik se brani: pa kakav je problem što je tu bila biskupinja?]

Međutim, Müller  je otvoreno istupio i rekao da vjernici ne smiju ići na takve mise, jer su to u stvari svetogrđa.

U ovom smislu, Kardinal Müller ima ispravnu logiku: jedan katolik ne može prisustvovati na svetogrdnim "liturgijama" makar ove ne imale zabranu od odgovarajućeg autoriteta. To je sadržaj poruke, makar se ne ulazilo u pitanje značenja ili valjanosti same mise Novus Ordo.

Ponovno dolazimo do apsurda kojeg smo već prije imali priliku vidjeti kod pitanja pričesti 
protestanata u Njemačkoj. Müller je tražio od
svećenika da ne slušaju svoje biskupe koji bi im to naložili. 

Gdje je apsurd? U tome što ti sami biskupi to ne zabranjuju, niti je milanski nadbiskup zabranio ovu "ekumensku misu". A ovi ne zabranjuju jer im se iz Rima ne zabranjuje. A to znači da im "Papa" ne zabranjuje. Prema tome, Müller prelazi preko autoriteta "Pape". Čini nešto slično napr. meni kad odem na misu kod nekog predkoncilski zaređenog  svećenika. Jer  ne mogu slušati lošu naredbu.

U biti Müller priprema otvoreno suprostavljanje Franjinom "autoritetu".

A sad se vratimo na njegovu "ispovijest vjere" i poziv vjernicima da ostanu čvrsti u vjeri. Što
možemo očekivati od ovoga?

Već smo vidjeli Dubia, pisma prosvjeda Franji zbog ovog ili onog, negodovanja... i što na koncu sa svime tim?

Müller je teološki učenik duhovno zaražene njemačke moderne "teologije", koja je dobro namočena Rahnerovim zastranjenjima. 

Što očekivati onda od Müllera? Ne možemo reći čak ni "nedovoljno", jer bi i to bilo nešto u određenom smjeru, makar "nedovoljno". 

Praktično ništa. Korijen je povrijeđen. Dok se ne stavi sjekira na korijen u traženju potpune regeneracije... gubljenje vremena.

Kako danas odjekuju riječi Lamennaisa!

Robert Lamennais (1782 - 1854) je bio francuski svećenik i filozof, makar i jedno i drugo treba uzeti sa "štipaljkama".

Par njegovih misli:

"Atributi ili karakteristike za koje katolici vjeruju da pripadaju Crkvi, na primjer biti Božja institucija, pripadaju cijelom čovječanstvu. Čovječanstvo je prava Crkva ustanovljena od Boga u Stvorenju; i njeni visoki privilegiji i značajke se konkretiziraju i utjelovljuju u suverenitetu naroda. Narodnom suverenitetu pripadaju najviše nadležnosti...".

Nakon 1830 nečasne ideje ovog gorkog svećenika počinju se uvlačiti u misao i srce dijela klera i snobovskih intelektualaca. Ovaj svećenik je propovijedao religiozni relativizam i došao je do tvrdnje da se vječno spasenje duše može postići u bilo kojoj religiji, i da također postoje vjerske istine van Katoličke Crkve.

Lamennais je svakako bio izopćen, i protiv njegovog otrova Pape XIX stoljeća odlučno su se borile: Grgur XVI, Pio IX, Lav XIII. Umro je izvan Katoličke Crkve, nepokajan.

Ali usput, samo pitam, zar ti se ne čine malo poznate ove tvrdnje, da li slučajno imaš priliku u ovo naše vrijeme čuti ih s vrlo visokih pozicija?

Samo pitam.

U jednom je Franjo u pravu: zajednički dokument potpisan sa velikim hodžom je ukorijenjen u Drugom Vatikanskom Saboru

Ako netko misli da volim o ovome pisati, teško se vara. Dokaz je da počinjem posustajati i umarati se od ovih vijesti, koje su sve nužna posljedica toliko toga ovdje već navedenog. A ima i toliko drugih bitnih stvari kojima moramo posvetiti dovoljno vremena, i pripremati efikasnu vjersku odbranu kad vremena postanu još gora. I mislim da smo vrlo blizu tog vremena.

Međutim, potrebno je barem se osvrnuti na Franjino zavođenje tolikih. Jer, ne vide pa ne vide: još ga i hvale jer je otišao na arapski poluotok.

A što je otišao? Jer ne može izdržati a da ne učini što više i više na svom dijelu zadatka provođenja Novog Svjetskog Poretka i religije.

Pogledajmo samo ovu njegovu tvrdnju: "Pluralizam i različitost religija, boja, rasa i jezika jest tražen od Boga u njegovoj mudrosti, po kojoj je stvorio ljudska bića."

Koliko je samo ovdje vjerskih istina opovrgao? To je kao kad nacrtaš trokute u trokutima preko križanih pravaca pa kad ih prebrojavaš uvijek ti može izmaknuti koji. 

Ali glavno jest ovo. Znamo:

1. Samo je ime Isusovo dano ljudima da se po njemu spase. (prva propovijed Svetog Petra, Djela Apostolska)

2. Sredstvo spasenja jest Crkva, jer se tako uključuje u Tijelo Crkve, koja je Krist. Jedna, Sveta, Katolička Crkva. Jedno Tijelo Kristovo, jedna Crkva. Van Crkve nema spasenja, to je (logična) dogma.

3. Bog hoće da se svi ljudi spase. Tj., Bog hoće da svi ljudi budu članovi njegove Crkve.

Đavao je taj koji odvlači ljude od Crkve. I zbog toga, ljude ranjene istočnim grijehom, smućuje, zbunjuje i odvaja od vjere i Crkve. I potiče ih klanjati se idolima u lažnim religijama.

Reći da Bog hoće da ljudi budu u drugim religijama je stoga huliti Boga, jer Bogu pripisuje ono što pripada đavlu.

Značilo bi da Bog hoće jedno i suprotno; značilo bi da kod Boga ne vrijedi princip ne proturječnosti; značilo bi da bi Bog bio nerazuman. A onda znači sve nijekati.

Franjo, koji je u službi đavla - žao mi je ako preplašim nekog, ali je tako - vrši đavolski posao. Odvaja ljude od Boga, i savjetuje ih da ostaju u krivim religijama i tako izgube spasenje.

Svakako, mnogi recimo "staromodni" u "postkoncilskoj Crkvi" zgranuli su se na njegove riječi. Nastupile su ne male kritike, nažalost ne malo njih anonimnih - gdje je ta tolika sloboda o kojoj govore, kad nitko ne smije ni otvoriti usta?

I takvim Franjo odgovara: ono što sam rekao, ukorijenjeno je u Drugom Vatikanskom Saboru.

I njegovim zapanjenim slušateljima treba reći: Franjo je tu u pravu, i prelistajte deklaracije poput "Nostra Aetate" (može se pretražiti na ovom blogu i pod oznakom Drugi Vatikanski) i provjeriti će te da je tu doista Franjo u pravu.

Njegov je "problem" samo u tome što ne "glumi", već je previše jasan.

A da je glup, to nipošto. Dosta je inteligentan,lukav, proračunat, oštar kad treba i dvoličan kad vara - sve po potrebi.

Imam osjećaj da nije još ni na pola puta od svega što je zamislio.

Uloga novog obreda mise (1969)

Već krajem XIX stoljeća, sv. Roca (1830-1893), otpadnuti svećenik i sotonista, navodi u L'abbe Gabriel:

„Vjerujem da će Božja služba tako kako je reguliraju liturgija, ceremonijali, rituali i rimski liturgijski zakoni pretrpjeti uskoro, na jednom ekumenskom koncilu, transformaciju koja, u isto vrijeme dok će je vratiti štovanu jednostavnost zlatnog apostolskog vremena, donijeti harmoniju s novim stanjem svijesti i moderne civilizacije.“

Točno, osim što je „vraćanje u zlatno apostolsko vrijeme“ u biti prevara za navući na tanak led. Novus Ordo Missae čak i u riječima podsjeća na Novi Svjetski Poredak. Katolike je trebalo dovesti dotle da i oni sa svoje strane podupru tu nakazu. I,makar su ostali Franjini postkoncilski prethodnici dosta načinili na tom planu, možda je to Franjo pokazao na najplastičniji način. Ovaj video njegovog nastupa zajedno sa drugim „vjerskim“ liderima, rame uz rame s rabinom Skorkom, pravo je oličenje njegovog projekta i misije.