Zašto su Slovenci bolji u gospodarstvu (i u još nečemu) od Hrvata?

Činjenica je da Slovenija kao država funkcionira bolje od Hrvatske i susjednih zemalja bivše Jugoslavije. Osobno mi je smetalo uvijek njihovo gledanje na nas preko ramena i kao na niže stvorove. Barem sam tako to doživljavao, a mislim da nemam jedini tu percepciju. Međutim, lako je se žaliti na razne stvari koje su iza nas, i pri tome propustiti ono bitno: ispit vlastite savjesti i vlastitog ponašanja i djelovanja.

Prije svega, nije istina da se u nekoj državi živi "bolje" samo zbog određenih ekonomskih faktora. Život se ne sastoji samo u prosječnoj plaći, kolima koja netko ima ili drugim posjedima i komotnostima. Mnogo važniji indeksi su osjećaj zadovoljstva u narodu, postotak razvedenih brakova, slučajeva nasilja i sl. Dakle, prije moralne, da ne kažem duhovne vrijednosti, a tek onda materijalne, koje bi ustvari samo trebale zadovoljiti izvjesni minimum.

Ali i tu je problem: u tim mjerilima Hrvatska jednako ne ide ispred Slovenije. Ne može se reći da narod odiše zadovoljstvom kada ga se promatra u Hrvatskoj. Istakao bih jednu veliku značajku: Hrvati čeznu za materijalnim blagostanjem i to ih čini nesretnima; barem bitno povećava njihovo nezadovoljstvo. Što se tiče tih materijalnih pogleda, slično je i među Hrvatima u BiH; slično i sa Srbima, a i muslimani nisu daleko, makar tu postojale specifičnosti u koje sada ne bih ulazio.

Kod nas je običaj gledati na našu situacije iz perspektive: nama je netko izvana nešto loše uradio. To se može vidjeti na ovim komentarima na vijest koju komentiramo:

Ali time se ističe jednostavno primitivni i marksistički mentalitet: uvjeti u društvu čine da osoba ili narod bude takva i takva. "Proizvodni odnosi uvjetuju proizvodne snage".

Međutim, čovjek je duhovno biće. Gospodar je samog sebe i svog ponašanja; tako bi barem trebalo biti. Prema tome, o nama prvenstveno ovisi kako nam je. "Narod" u suštini i ne postoji: on je zbroj pojedinačnih mentaliteta. Ti mentaliteti su istina uvjetovani običajima koji već postoje u nekoj sredini ili narodu, ali mogu se promjeniti u samo jednoj generaciji, u ovisnosti od primljenih i primjenjivanih običaja koji se trenutno žive.

Lako je to dokazati: ako imaš recimo više od 50 godina, usporedi svoje djetinjstvo sa djetinjstvom današnje djece ili adolescenata. Ti si gledao Kalimera kod susjede koja je imala TV, dok oni danas razmjenjuju poruke preko društvenih veza. Mi smo se igrali žmure, crte, klikera, kauboja i indijanaca; šaha i karata, a danas? Izmjene 200 poruka za dva sata ili igraju nešto "online".

Ovisi o tome koliki će dio pojedinaca primiti izvjesne dobre ili bolje običaje za doista bolji život u narodu. A to se može postići samo ako se ide protiv struje, ako ti kao pojedinac počneš živjeti kreposno.

Nama kao narodu nedostaje ljubav prema radu. Nedostaje nam i poniznosti. Bacamo krivicu na druge, i govorimo da su Slovenci bolji jer su blizu Italije ili Austrije. Nije istina. U Sloveniji je život bolji i od talijanskog i austrijskog. Više drže do svoje države i naroda nego i jedni i drugi, a nas da i ne spominjem.

Meni je hrvatski najdraži narod na svijetu, makar bio kakav bio. I najljepše mi je sa Hrvatima. Ne znam da li je to mana, mislim da nije. Ali to ne znači da ne mogu uvidjeti teške nedostatke u svom narodu.

Značajni od njegovih - općenito govoreći - nedostataka jest nedostatak skromnosti, i neljubav prema radu. Rade da zarade. "Dobar" je posao onaj koji donosi "toliko i toliko" mjesečno. Ne gledaju u poslu Božju zapovijed koju treba skromno vršiti, ići stopama onog koji je radio 30 godina kao skromni obrtnik, i ne žele biti srećni srećom koja je nadohvat ruke: dobro izvršenim poslom iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.