Tko je prijatelj Hrvatskoj i hrvatskom narodu? Razmišljanje povodom Tajanijevih riječi

Kako smo mi gledali na Zapad sve do zadnjih osamdesetih godina, pa do pred sami rat? Bože mi oprosti, skoro kao u Boga, i jedva ostavljajući onaj "skoro". Naš način života izgledao nam je primitivan i javno i potajno smo se divili zapadnjacima. Da bi mi ispali "nešto", zvali bi ih "truli zapad", ali u duši smo čeznuli za njihovim načinom života. To je možda glavni razlog hrvatske migracije, više od toga što nam je bilo "teško".

Istina, nije bilo lako sa teškim Srbima, ili sa zabitim muslimanima. Albancima smo navodno bili prijatelji, i oni nama, sve iz razloga "neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj". Čak su nas i Albanci iskoristili. 

Što imamo sad? Pogledajmo rezultat:

1. Hrvata je više od pola otišlo ili nestalo iz BiH.

2. U muslimanskom dijelu BiH prave se temelji filoturske radikalno islamske države.

3. Dobar dio BiH, Sandžaka, Kosova, dio Crne Gore, pola Makedonije, Albanija prostor su plasiranja nove muslimanske države, mnogo moćnije od čisto regionalnih država koje bi ostale Hrvatska, Srbija pa i Slovenija.

4. Gdje je to blagostanje koje su nam obećavali osamdesetih godina? Sve ide na gore i na gore, to je činjenica. Toliki mladi i nemladi su otišli tražeći neki bolji posao uglavnom na zapadu. Hrvatska gubi pučanstvo i ta prekrasna zemlja tijesna je Hrvatima kojih je sve manje. Slavonija izgleda kao da je kamenjar, tako je napuštaju. Uz tolike granice, život se otežava. U gradovima poput Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka, Dubrovnika... te Mostara i u tolikim drugim sjedneš u kola i za pola sata si na granici. Element koji sputava razmjenu dobara i sam po sebi otežava svakodnevicu.

5. Postojao je nacrt još sedamdesetih godina za rascijepati Jugoslaviju i predati pola države pod američki i njemački utjecaj. U drugoj polovici ispalo im je još bolje nego što su očekivali.

6. I najvažnije: toliki životi su morali biti predani. Životi i zdravlje i imanje tolikih. Zlatom se platila kora kruha.

Itd., da ne nabrajam, sve je poznato, makar se ne željelo vidjeti.

Što sad? Zapad nam nije prijatelj, nadam se to Hrvati konačno mogu malo bolje vidjeti. Što očekivati od nacija poput Amerike gdje u Njujorku dozvoljavaju pobačaj minut prije poroda? Pa to su sotonisti! Koje ti dobro može doći od tih ljudi? Samo ropstvo.

Ne zalažem se za novu Jugoslaviju, ali zar mi moramo biti jedini mahnitovi u Evropi koji sa susjedima nisu u stanju koliko toliko surađivati? Kako je to moguće da smo tako nesretni?

Andrić ovako opisuje Srbe:

"Godine 1941, posle bombardovanja Beograda, bežali su mnogi građani drumom ka Avali. Jedan moli seljaka da ga primi na kola i poveze, nudi i da plati. Seljak odbija. Ovaj moli dalje, jer ima mesta na kolima i za trojicu. 'Ima', kaže seljak, 'ali neću da te primim. Hoću da te vidim kako ideš pešice'."


Takvi su Srbi, teški samima sebi, radosni kad je drugom teško - jer mu je inače zavidio, pa jedva dočekao. I to nam se činilo nemogućim za suživot. Ali... trebali smo vidjeti malo više svijeta.

Netko se nama naveliko smije i ruga.

[Dva primjera razmišljanja današnjih Srba na vijest o Tajanijevoj deklaraciji: prvi je četnički nastrojen, i drugi... dosta uobičajen srpski komentar:]

Ove su činjenice: nismo htjeli živjeti bez granica u Jugoslaviji, nego bez granica u Evropi. Jer, Evropa, eh oni su jako dobri, i razumiju nas i poštuju. Eto ti sad Evrope.

Ali ipak pripadamo Evropi. Ne svakako ovoj masonskoj, koja tare sve evropske narode, prvenstveno zapadne. Tamo gdje imamo pristojnog poštivanja jest među sjevernim i katoličkim susjedima: Mađarska, Slovačka, Poljska, pa i Češka. S Rusima barem nužna pristojnost. Amerikanci zahtijevaju od Mađara neprijateljstvo prema Rusima, ali oni odbijaju, kažu: mi smo neovisni. Sa Srbima i Crnogorcima moramo imati strateški sporazum o zajedničkom otporu spram islamskom elementu. I probati imati minimalnu suradnju koja je neophodna za preživjeti. Zar je naša sudbina vječna uzajamna mržnja? Mi tako živimo kao da bi nam geslo bilo: mržnja ili smrt!

Dosta je bilo ludovanja.