subota, 30. lipnja 2018.
petak, 29. lipnja 2018.
Franjo vs. Salvini, rat se zaoštrava
Prvo je bio Aquarius kojeg Italija nije htjela primiti, a onda se slično dogodilo s drugim brodom punim zarade mafijaša, makar bili ljudska bića. Salvini je objasnio razlog ne prihvaćanja broda: prvo im je rečeno od talijanske obalne straže da ne pristupaju migrantima u čamcima; oni su u kontaktu sa libijskom obalnom stražom koja će ih vratiti. Brod koji prikuplja migrante po mediteranu ispred Libijske obale, nije htio slušati. Eh onda će Italija vidjeti taj brod samo na razglednici".
Nova talijanska vlada ne želi da njihova zemlja bude zauzeta od muslimana. To je sažetak sve priče.
Ali onda Franjo pokušava zadnji potez. Daje ponovno jedan od svojih žalosnih intervjua ovaj put za Reuters, i podcrtava:
"(O pitanju migracije)To nije lak problem, ali populizam nije rješenje."
I onda:
"Populsti stvaraju psihozu u vezi problema migracije, čak i kad se ostarjele evropske nacije suočavaju s demografskom ledenom erom i trebaju više migranata. Bez migranata, nadodaje, Evropa će postati prazna."
To je Soros. To je njegov govor, i njegova politika. I tamo gdje političari ne stignu, tamo Franjo nastoji napraviti zabunu pred naivnim kršanima. I, svakako, ljevičari i liberali svake vrste koriste njegov govor makar nikad ne će poviriti u crkvu. Franjo im treba za ono što oni hoće. Oni su jedna ekipa.
Ali osvrnimo se malo na Franjine riječi. Što može pomoći Evropi? Samo povratak na njene kršćanske korijene. To je jedino što Bog od nje očekuje, i ako do toga ne dođe, njena budućnost samo može biti crna. Sve drugo ne vrijedi ništa niti može pomoći. I, on koji sjedi na Stolici Svetog Petra, da je ono što toliki drže da jest, govorio bi potpuno drugačije.
A što se tiče Evrope, bolje joj je da se prepolovi nego da postane muslimanska. I ako muslimani dođu do kojih 40% a i manje, imati ćeš građanski rat u njenim gradovima ili jednostavno muslimanske države, i onda pakao kakav je svugdje gdje su većina.
Proganjanje kršćana i nemogućnost slavljenja Boga. Da se to pomogne, da dođe do toga, to je Franjina misija.
Pogledajmo primjer Srbije. Zašto joj je oduzeto Kosovo, zašto su bili bombardirani od NATA, tj. zračne snage muslimanskog imperija? Jer od svih naroda na Balkanu bili su taj koji je najviše Boga psovao. Nisu njima bili krivi hrvati, niti su im muslimani mogli išta učiniti da nisu bili onakvi psovači Boga. Svaka druga riječ pa Boga opsuju! Prije rata bilo ih 10% krštenih, što očekuješ onda? To je pravi i glavni razlog njihove propasti i unesrećenja svojih susjeda. Samo vraćanje Bogu, samo kršćanski život u značajnijem djelu društva može izbjeći Božje kazne.
I to je ono što bi Franjo trebao reći cijeloj Evropi.
Ali budući je on naš neprijatelj, moramo se spašavati kako stignemo. A on koristi crkvene strukture za nastaviti Sorosovu agendu. Naložio je Evropski Caritas da ponovi njegovu liberalnu politiku: Evropski Caritas žali zbog odluke Evropskog Vijeća - nametnut od kritičnih Austrije i Italije, plus istočnih - za pravljenje centrova za izbjeglice van evrospkih granica. "Evropski Caritas žali što vizija Tvrđave nadjačava viziju dobrodošlice".
Koja karikatura postaju crkvene institucije u službi ovog najamnika!
Ipak, nije tako teško nazrijeti pravi put na osnovu Franjinih riječi: uglavnom radi suprotno od onog što kaže. Ponekad će reći nešto što liči na dobro, ali kako bi inače varao? Ne slušaj ga.
Nova talijanska vlada ne želi da njihova zemlja bude zauzeta od muslimana. To je sažetak sve priče.
Ali onda Franjo pokušava zadnji potez. Daje ponovno jedan od svojih žalosnih intervjua ovaj put za Reuters, i podcrtava:
"(O pitanju migracije)To nije lak problem, ali populizam nije rješenje."
I onda:
"Populsti stvaraju psihozu u vezi problema migracije, čak i kad se ostarjele evropske nacije suočavaju s demografskom ledenom erom i trebaju više migranata. Bez migranata, nadodaje, Evropa će postati prazna."
To je Soros. To je njegov govor, i njegova politika. I tamo gdje političari ne stignu, tamo Franjo nastoji napraviti zabunu pred naivnim kršanima. I, svakako, ljevičari i liberali svake vrste koriste njegov govor makar nikad ne će poviriti u crkvu. Franjo im treba za ono što oni hoće. Oni su jedna ekipa.
Ali osvrnimo se malo na Franjine riječi. Što može pomoći Evropi? Samo povratak na njene kršćanske korijene. To je jedino što Bog od nje očekuje, i ako do toga ne dođe, njena budućnost samo može biti crna. Sve drugo ne vrijedi ništa niti može pomoći. I, on koji sjedi na Stolici Svetog Petra, da je ono što toliki drže da jest, govorio bi potpuno drugačije.
A što se tiče Evrope, bolje joj je da se prepolovi nego da postane muslimanska. I ako muslimani dođu do kojih 40% a i manje, imati ćeš građanski rat u njenim gradovima ili jednostavno muslimanske države, i onda pakao kakav je svugdje gdje su većina.
Proganjanje kršćana i nemogućnost slavljenja Boga. Da se to pomogne, da dođe do toga, to je Franjina misija.
Pogledajmo primjer Srbije. Zašto joj je oduzeto Kosovo, zašto su bili bombardirani od NATA, tj. zračne snage muslimanskog imperija? Jer od svih naroda na Balkanu bili su taj koji je najviše Boga psovao. Nisu njima bili krivi hrvati, niti su im muslimani mogli išta učiniti da nisu bili onakvi psovači Boga. Svaka druga riječ pa Boga opsuju! Prije rata bilo ih 10% krštenih, što očekuješ onda? To je pravi i glavni razlog njihove propasti i unesrećenja svojih susjeda. Samo vraćanje Bogu, samo kršćanski život u značajnijem djelu društva može izbjeći Božje kazne.
I to je ono što bi Franjo trebao reći cijeloj Evropi.
Ali budući je on naš neprijatelj, moramo se spašavati kako stignemo. A on koristi crkvene strukture za nastaviti Sorosovu agendu. Naložio je Evropski Caritas da ponovi njegovu liberalnu politiku: Evropski Caritas žali zbog odluke Evropskog Vijeća - nametnut od kritičnih Austrije i Italije, plus istočnih - za pravljenje centrova za izbjeglice van evrospkih granica. "Evropski Caritas žali što vizija Tvrđave nadjačava viziju dobrodošlice".
Ipak, nije tako teško nazrijeti pravi put na osnovu Franjinih riječi: uglavnom radi suprotno od onog što kaže. Ponekad će reći nešto što liči na dobro, ali kako bi inače varao? Ne slušaj ga.
četvrtak, 28. lipnja 2018.
Što je "pričest" za Kardinala Marxa? I za još koje
Uglavnom: malim trikom u redakciji pastoralnog dokumenta njemački biskupi na koncu odobrili su davati pričest protestantskim supružnicima (u braku s katolicima). Nije više stav čitave biskupske konferencije, već svaki biskup može proslijediti već prema tome kako vidi.
Ali ovdje odmah se dolazi do pitanja: što je onda "pričest" za Kardinala Marxa i ostale biskupe koji misle kao on? Jer, ako se daje i katolicima i protestantima, onda je to nešto zajedničko i jednima i drugima. Ali protestanti nisu katolici. Ne vjeruju u ono što katolici trebaju vjerovati. I, ako bi vjerovali, trebali bi postati formalno katolici za primiti sakramente. A ipak im se daje "pričest" (usput, Kardinal Müller opominje da to ne može činiti, makar da u smrtnom slučaju prema Kanonskom Pravu iz 1983. U prethodnom Kanonskom Pravu iz 1917 ni tada. Ne katolik je prvo morao postati - makar se to može učiniti za relativno kratko vrijeme u potrebi - katolik i onda se pričestiti).
Znači da nije na prvom mjestu Tijelo Kristovo, već jedna "ekumenska konstrukcija" koja sadrži i katolike i protestante. No, to onda nisu katolici. Tj. oni koji se zovu katolicima ne čine dosljedno tome. Mogu biti katolici po krštenju, ali ne djeluju kao katolici. Nemaju katolički kult.
Ali, koja je onda nakana Kardinala Marxa kad slavi misu? To nije katolička nakana. Jer on hoće da ta "pričest" služi drugim nakanama od onih radi kojih postoji.
Ukratko, on nema katoličku nakanu pri slavljenju mise.
Prema tome, njegova misa je svetogrđe i katolici ne mogu ići na takve mise.
[Marx je računao s Franjinim potpisom za ovaj manevar. Ono što je ovdje rečeno za Marxa, odnosi se i na Franju]
Znači da nije na prvom mjestu Tijelo Kristovo, već jedna "ekumenska konstrukcija" koja sadrži i katolike i protestante. No, to onda nisu katolici. Tj. oni koji se zovu katolicima ne čine dosljedno tome. Mogu biti katolici po krštenju, ali ne djeluju kao katolici. Nemaju katolički kult.
Ali, koja je onda nakana Kardinala Marxa kad slavi misu? To nije katolička nakana. Jer on hoće da ta "pričest" služi drugim nakanama od onih radi kojih postoji.
Ukratko, on nema katoličku nakanu pri slavljenju mise.
Prema tome, njegova misa je svetogrđe i katolici ne mogu ići na takve mise.
srijeda, 27. lipnja 2018.
"Vaš govor neka bude da, da; ne, ne...", i modernistička metoda
Modernisti - definirani od Pape Sv. Pija X kao najopasniji neprijatelji Crkve - služe se dvoličnim načinom govora i pisanja za promicanje svojih zabluda. To jest za varanje i obmanjivanje katolika. Njihov stil postaje notoran na Drugom Vatikanskom Koncilu. Pogledajmo na primjeru Deklaracije o Liturgiji "Sacrosanctum Concilium" u vezi jezika koji će se koristiti u liturgiji.
"Liturgijski jezik
36. § 1. U latinskim obredima treba saĉuvati latinski jezik, osim gdje postoji posebna povlastica."
Dakle, prvo se tvrdi da će se sačuvati latinski jezik, ali odmah iza toga ide onaj značajni "osim". Nakon toga ide dalji tekst koji potpuno razbija već navedeno:
"§ 2. Ipak, kako u misi tako i u dijeljenju sakramenata i u drugim dijelovima liturgije, bit će nerijetko vrlo korisno za puk upotrijebiti narodni jezik; stoga neka mu se u liturgiji dade više mjesta, ponajprije u ĉitanjima, upozorenjima, u nekim molitvama i pjesmama, prema propisima koji će se o toj stvari pojedinaĉno odrediti u slijedećim glavama.
§ 3. Spada na nadleţnu crkvenu teritorijalnu vlast, o kojoj govori ĉl. 22 § 2, da na temelju ovih propisa — pošto se, ako treba, posavjetuje s biskupima obliţnjih pokrajina istog jezika — odredi naĉin i upotrebu narodnog jezika. To ipak odobrava ili potvrđuje Apostolska Stolica.
37. Crkva ne želi ni u liturgiji nametnuti strogu jednoliĉnost, kad god nije u pitanju vjera ili dobro ĉitave zajednice. Naprotiv, ona poštuje i promiĉe duhovne osobine i obiljeţja razliĉitih rasa i naroda. Ona dobrohotno prosuđuje i, koliko je moguće, svom pomnjom ĉuva sve što u razliĉitim narodnim obiĉajima nije nerazrješivo povezano s praznovjerjem i zabludom; štoviše, katkada to pripušta i u samu liturgiju, ako se samo moţe uskladiti s izrazima pravog i istinskog liturgijskog duha."
Što opažamo? Prvo se kaže nešto što izgleda ortodoksno, ali odmah zatim idu riječi i izrazi tipa: "osim", "ipak", "ako", "ako treba", "koliko je moguće", itd. kao što bi se moglo vidjeti i u ostalom tekstu. Tako da "osim" i "ipak" ustvari postaju norme, postaju otvorena vrata za toliko toga da ne možeš ni zamisliti. A no koncu, koliko je ostalo latinskog u Novus Ordo misi, možeš i sam vidjeti. Dakle, govori se jedno - zajedno s drugim - a čini drugo.
Nadalje, još jedan primjer. Mijenja se fokus onoga što je bitno i pod navodnim dobrim razlozima uvode se potpuno novi običaji prakse. Na primjer u vezi pričesti:
"Najvažnije je da se vjernici pričešćuju
Veoma se preporuĉuje ono savršenije uĉestvovanje kod mise, kad vjernici nakon svećenikove priĉesti blaguju Tijelo Gospodnje od te iste ţrtve. Ne dirajući u dogmatska naĉela Tridentskog sabora,4« u sluĉajevima koje odredi Apostolska Stolica a po sudu biskupa moţe se dopustiti priĉest pod obje prilike i klericima i redovnicima i laicima: kao redenicima u misi njihova svetog reĊenja, zavjetovanicima u misi njihova redovniĉkog zavjetovanja, novokrštenicima u misi poslije krštenja."
Ovako, dobro je da se vjernici pričešćuju... ali ako su u stanju pričestiti se. Najvažnije je prema tome, da dostojno idu na pričest. To jest, da se preispitaju da li im je potrebna ispovijed. Ovaj fokus doprinuo je da danas katolici mahom pričešćuju, ali vrlo slabo idu na ispovijed. Kod hrvata još i nekako, ali u mnogim zapadnim zemljama situacija je bolna. Makar ova svijest je i kod hrvatskih katolika jako načeta. Stariji se sjećaju kako je prije samo manjina išla na pričest, i praktično isti broj pričesti koliko i ispovijedi. Ispovijedaonice su "radile punom parom". Ovim naglaskom donesenim na samom Koncilu dalo se do znanja katolicima da je glavno "euharistijska gozba i da na njoj treba obavezno učestvovati". Istina je da je Misa Žrtva vrijedna sama po sebi, i da je dobro da se vjernik pričesti ako je dostojan. Ovim se doprinijelo gubljenju smisla za grijeh. Vidimo, osim toga, da se potiče na običaj pričešćivanja pod obe prilike, ono isto što je tražio heretik Jan Hus pod izgovorom za biti vjerniji prvobitnoj praksi.
Ovu metodu već je izložio i osudio vrlo jasno 1794. Papa Pio VI u Buli Auctorem Fidei protiv zabluda jansenista na sinodi u Pistoia:
"... tvrdnje koje nas iznenađuju na jednom mjestu, objašnjavaju se pravovjerno na drugom, pa čak se na drugim mjestima i ispravljaju; kao da bi bilo dopušteno bilo kome tvrditi i nijekati jednu već iznešenu izjavu, ili ostaviti je u rukama osobnih individualnih nagnuća - takav je bio uvijek prijevarni i drski način korišten od novatora za uspostaviti pogrešno učenje. Dopušta toliko mogućnost promidžbe greške koliko dati izgovor za istu." Iz uvoda u bulu; naknadno u t. 6 se ističe:
"Znali su novatori vrlo dobro lukavo umjeće za varati. Koji plašeći se da ne uvrijede katolički duh, paze se obično da simuliraju varljivom igrom riječi, da preko više značenja izvjesnih riječi uspiju podmetnuti dušama skrivenu zabludu, i da se dogodi da, istina korumpirana s blagim nadodatkom ili izmjenom, postane greškom i prouzroči smrt prijašnje doktrine koja je donosila zdravlje..."
Podsjeća se da je takav metod prisutan od davnine. Navodi se primjer Nestora, Carigradskog Patrijarha koji je lukavim riječima nastojao zavesti katolike i skrenuti ih sa pravog puta: "...(takav način nalazio se u) pismima Nestora, Carigradskog Biskupa, kojeg je ukorio teškim upozorenjem naš prethodnik Celestin; u kojim pismima... naoružan rječitošću, ovijao je tminama ono što je istinito, i poslije zbunjivao i jedno i drugo, ili ispovijedao ono što je bio negirao, ili nastojao negirati ono što je bio priznao".
U redu, to je metoda modernista. Ali odakle dolazi ta inspiracija, taj modus operandi? Uvijek od đavola, nadahnitelja heretika, ali tehnički da tako kažemo potiče zadnjih stoljeća od kabalista. Za Kabalu, sinkretistička vizija svijeta uvedena od izvjesnih židovskih sekta, dobro i zlo su "relativni"; zlo je samo iluzija. Umjesto ispravnog i neispravnog, za Kabalu svaka akcija je kao Mjesec, sa svojom svijetlom i mračnom stranom. Kabalisti kažu da njihov polaznik treba prigrliti tamnu stranu za preobratiti se u "potpuno integrirano" ljudsko biće. Kabala je jedna vrsta ravnoteže između dobra i zla koji ne bi bili apsolutni. Kabala je drugim riječima, "umjetnost" zablude.
U XIX stoljeću, američki general Albert Pike i mason stupnja 33 pisao je: "Da, Lucifer je Bog, i na nesreću, Svevišnji je također bog. Jer vječni zakon je da nema svjetla bez sjene, ljepote bez ružnoće, bjeline bez crnine, jer absolutno postoji samo kao dva božanstva".
Njihov je cilj bio prodrijeti među katoličke redove i napraviti pomutnju. Napravili su dobro razrađen plan uvlačenja inteligentnih ljudi u redove klera. (I također napada na papinstvo. U toj konspiraciji učestvovao je i Garibaldi. Odatle njegov napad na papinsku državu.) Takvi s vremenom zauzimati će sve veće pozicije. Doći će vrijeme, prema njima, kad će napraviti revoluciju u Katoličkoj Crkvi, kad će njihovi doći na vlast...
Sve je to konspiracija Vrata Paklenih. Koja ne mogu uništiti Crkvu, ali mnoge će zavesti u vrijeme velikog otpada, prorečenog u Svetom Pismu od Danijela do Pavla preko samih riječi Nađeg Gospodina.
No, uvijek će ostati Ostatak. Moli se Bogu da ostaneš vijeran i nepromjenjive vjere, da te Gospodin nađe sa upaljenom svjetiljkom kada se pojavi.
I, da bi izbjegao zamke zloga i njegovih slugu, od kojih toliki i ne znaju da mu služe ali treba da progledaju, sam Bog ti je dao savjet: "Vaš govor neka bude da, da; ne, ne. Što je više od toga, dolazi od zla".
"Liturgijski jezik
36. § 1. U latinskim obredima treba saĉuvati latinski jezik, osim gdje postoji posebna povlastica."
Dakle, prvo se tvrdi da će se sačuvati latinski jezik, ali odmah iza toga ide onaj značajni "osim". Nakon toga ide dalji tekst koji potpuno razbija već navedeno:
"§ 2. Ipak, kako u misi tako i u dijeljenju sakramenata i u drugim dijelovima liturgije, bit će nerijetko vrlo korisno za puk upotrijebiti narodni jezik; stoga neka mu se u liturgiji dade više mjesta, ponajprije u ĉitanjima, upozorenjima, u nekim molitvama i pjesmama, prema propisima koji će se o toj stvari pojedinaĉno odrediti u slijedećim glavama.
§ 3. Spada na nadleţnu crkvenu teritorijalnu vlast, o kojoj govori ĉl. 22 § 2, da na temelju ovih propisa — pošto se, ako treba, posavjetuje s biskupima obliţnjih pokrajina istog jezika — odredi naĉin i upotrebu narodnog jezika. To ipak odobrava ili potvrđuje Apostolska Stolica.
37. Crkva ne želi ni u liturgiji nametnuti strogu jednoliĉnost, kad god nije u pitanju vjera ili dobro ĉitave zajednice. Naprotiv, ona poštuje i promiĉe duhovne osobine i obiljeţja razliĉitih rasa i naroda. Ona dobrohotno prosuđuje i, koliko je moguće, svom pomnjom ĉuva sve što u razliĉitim narodnim obiĉajima nije nerazrješivo povezano s praznovjerjem i zabludom; štoviše, katkada to pripušta i u samu liturgiju, ako se samo moţe uskladiti s izrazima pravog i istinskog liturgijskog duha."
Što opažamo? Prvo se kaže nešto što izgleda ortodoksno, ali odmah zatim idu riječi i izrazi tipa: "osim", "ipak", "ako", "ako treba", "koliko je moguće", itd. kao što bi se moglo vidjeti i u ostalom tekstu. Tako da "osim" i "ipak" ustvari postaju norme, postaju otvorena vrata za toliko toga da ne možeš ni zamisliti. A no koncu, koliko je ostalo latinskog u Novus Ordo misi, možeš i sam vidjeti. Dakle, govori se jedno - zajedno s drugim - a čini drugo.
Nadalje, još jedan primjer. Mijenja se fokus onoga što je bitno i pod navodnim dobrim razlozima uvode se potpuno novi običaji prakse. Na primjer u vezi pričesti:
"Najvažnije je da se vjernici pričešćuju
Veoma se preporuĉuje ono savršenije uĉestvovanje kod mise, kad vjernici nakon svećenikove priĉesti blaguju Tijelo Gospodnje od te iste ţrtve. Ne dirajući u dogmatska naĉela Tridentskog sabora,4« u sluĉajevima koje odredi Apostolska Stolica a po sudu biskupa moţe se dopustiti priĉest pod obje prilike i klericima i redovnicima i laicima: kao redenicima u misi njihova svetog reĊenja, zavjetovanicima u misi njihova redovniĉkog zavjetovanja, novokrštenicima u misi poslije krštenja."
Ovako, dobro je da se vjernici pričešćuju... ali ako su u stanju pričestiti se. Najvažnije je prema tome, da dostojno idu na pričest. To jest, da se preispitaju da li im je potrebna ispovijed. Ovaj fokus doprinuo je da danas katolici mahom pričešćuju, ali vrlo slabo idu na ispovijed. Kod hrvata još i nekako, ali u mnogim zapadnim zemljama situacija je bolna. Makar ova svijest je i kod hrvatskih katolika jako načeta. Stariji se sjećaju kako je prije samo manjina išla na pričest, i praktično isti broj pričesti koliko i ispovijedi. Ispovijedaonice su "radile punom parom". Ovim naglaskom donesenim na samom Koncilu dalo se do znanja katolicima da je glavno "euharistijska gozba i da na njoj treba obavezno učestvovati". Istina je da je Misa Žrtva vrijedna sama po sebi, i da je dobro da se vjernik pričesti ako je dostojan. Ovim se doprinijelo gubljenju smisla za grijeh. Vidimo, osim toga, da se potiče na običaj pričešćivanja pod obe prilike, ono isto što je tražio heretik Jan Hus pod izgovorom za biti vjerniji prvobitnoj praksi.
Ovu metodu već je izložio i osudio vrlo jasno 1794. Papa Pio VI u Buli Auctorem Fidei protiv zabluda jansenista na sinodi u Pistoia:
"... tvrdnje koje nas iznenađuju na jednom mjestu, objašnjavaju se pravovjerno na drugom, pa čak se na drugim mjestima i ispravljaju; kao da bi bilo dopušteno bilo kome tvrditi i nijekati jednu već iznešenu izjavu, ili ostaviti je u rukama osobnih individualnih nagnuća - takav je bio uvijek prijevarni i drski način korišten od novatora za uspostaviti pogrešno učenje. Dopušta toliko mogućnost promidžbe greške koliko dati izgovor za istu." Iz uvoda u bulu; naknadno u t. 6 se ističe:
"Znali su novatori vrlo dobro lukavo umjeće za varati. Koji plašeći se da ne uvrijede katolički duh, paze se obično da simuliraju varljivom igrom riječi, da preko više značenja izvjesnih riječi uspiju podmetnuti dušama skrivenu zabludu, i da se dogodi da, istina korumpirana s blagim nadodatkom ili izmjenom, postane greškom i prouzroči smrt prijašnje doktrine koja je donosila zdravlje..."
Podsjeća se da je takav metod prisutan od davnine. Navodi se primjer Nestora, Carigradskog Patrijarha koji je lukavim riječima nastojao zavesti katolike i skrenuti ih sa pravog puta: "...(takav način nalazio se u) pismima Nestora, Carigradskog Biskupa, kojeg je ukorio teškim upozorenjem naš prethodnik Celestin; u kojim pismima... naoružan rječitošću, ovijao je tminama ono što je istinito, i poslije zbunjivao i jedno i drugo, ili ispovijedao ono što je bio negirao, ili nastojao negirati ono što je bio priznao".
U redu, to je metoda modernista. Ali odakle dolazi ta inspiracija, taj modus operandi? Uvijek od đavola, nadahnitelja heretika, ali tehnički da tako kažemo potiče zadnjih stoljeća od kabalista. Za Kabalu, sinkretistička vizija svijeta uvedena od izvjesnih židovskih sekta, dobro i zlo su "relativni"; zlo je samo iluzija. Umjesto ispravnog i neispravnog, za Kabalu svaka akcija je kao Mjesec, sa svojom svijetlom i mračnom stranom. Kabalisti kažu da njihov polaznik treba prigrliti tamnu stranu za preobratiti se u "potpuno integrirano" ljudsko biće. Kabala je jedna vrsta ravnoteže između dobra i zla koji ne bi bili apsolutni. Kabala je drugim riječima, "umjetnost" zablude.
Njihov je cilj bio prodrijeti među katoličke redove i napraviti pomutnju. Napravili su dobro razrađen plan uvlačenja inteligentnih ljudi u redove klera. (I također napada na papinstvo. U toj konspiraciji učestvovao je i Garibaldi. Odatle njegov napad na papinsku državu.) Takvi s vremenom zauzimati će sve veće pozicije. Doći će vrijeme, prema njima, kad će napraviti revoluciju u Katoličkoj Crkvi, kad će njihovi doći na vlast...
Sve je to konspiracija Vrata Paklenih. Koja ne mogu uništiti Crkvu, ali mnoge će zavesti u vrijeme velikog otpada, prorečenog u Svetom Pismu od Danijela do Pavla preko samih riječi Nađeg Gospodina.
No, uvijek će ostati Ostatak. Moli se Bogu da ostaneš vijeran i nepromjenjive vjere, da te Gospodin nađe sa upaljenom svjetiljkom kada se pojavi.
I, da bi izbjegao zamke zloga i njegovih slugu, od kojih toliki i ne znaju da mu služe ali treba da progledaju, sam Bog ti je dao savjet: "Vaš govor neka bude da, da; ne, ne. Što je više od toga, dolazi od zla".
utorak, 26. lipnja 2018.
Modernizam, nova religija
Blog Murus inexpugnabilis donosi plastičnu konstataciju postkoncilske devastacije crkava. Pokazuje na primjer kako su izgledali oltari prije, i kako nakon koncilske reforme, prenosim samo jedan primjer u crkvi Gospe Sinjske, nekad i sad:
U nedavnom članku daje odgovor na pitanje zašto se to dogodilo? Navodi razloge dane od crkevnih naučitelja, od kojih su posebno precizni Sv. Bellarmina koji je živio neposredno nakon širenja protestantizma u sjevernoj Evropi i znao je dobro o čemu govori.
Ukratko, možemo reći: u prvom redu uništavan je oltar koji je pretvaran u obični stol za blagovanje. Jer se želio uništiti pravi pojam, srž Svete Mise: sakramentalno obnavljanje one iste Žrtve Isusa Krista prikazane jednom za svagda na Kalvariji. Umjesto toga prešlo se na "službu Božju" koja nije bila sakramenat. Uništili su svećenstvo, jer više nije bilo potrebno. "Služba Božja" - ili jednostavno "sastanak" - je bila samo podsjećanje na Božje riječi i djela koje je trebalo služiti za zajednicu.
Slično su radili anglikanci, ako ne i gore: razarali su katoličke oltare, i kamenja koristili za stube pri ulasku u svoje crkve. Tako će vjernici gaziti po svojoj staroj vjeri. I zbog toga su zabranili praviti oltare od kamena, već od drveta. Jer, na kamenu se žrtvuje, dok se na drvetu blaguje.
[Crkva u Poingu, blizu Minhena. Primjer modernističke gradnje. Građevina ne inspirira pobožnost; hladna je i odbojna. Plus što je koštala skoro 15 milijuna eura.]
Tako je "zajednica" došla na prvo mjesto, tj., čovjek. I zbog toga je "oltar" okrenut prema zajednici, predstavalja stol na kojem se blaguje - uvijek simbolično - itd.
Kod katolika oltar je nerazdruživo vezan za svetohranište jer Žrtva i Prisutnost su nerazdvojivi, kao i Gozba, ali ta Gozba je doista Tijela i Krvi gospodnje koje je upravo žrtvovano na oltaru. Svećenik je okrenut Bogu, tj. prema oltaru, i prinosti Žrtvu Bogu Ocu po Sinu u Duhu Svetomu u ime Crkve i također za narod. Ne okreće dakle "leđa narodu", kako to pogrdno kažu neki poskoncilski teolozi, već je okrenut Bogu kojem prinosi Žrtvu i kojem se moli također i za narod.
[Koji je smisao ovog "oltara"? Osim što je možda polovica heksagona, poligona korištena u sinkretističkim ritualima. Crkva je hladna i gola, bez slike svetaca, bez oltara i pobožnih likova. "Oltar" služi da označi centar zajednice, tj., da je sve zbog zajednice, sve je zbog čovjeka. Tako, čovjek - mi - je na prvom mjestu.]
Ali više od svega spomenutog, protestantska reforma kao i poskoncilska u biti predstavlja novu religiju. Jer svaka religija treba imati svoj kult, te tako i modernistička. To je pravi razlog promjene u arhitekturi i dizajnu hramova: nova religija potrebuje nove hramove.
Zbog toga te promjene nisu slučajne, izraz su novog prostora kulta za novu religiju.
Ta nova religija, vrlo je lukava. Iskorištava katoličko naslijeđe, ali nije ni katolička, ni pravoslavna; možda ponajviše protestantska, i to liberalnog smjera. "Katolički" modernisti ulaguju se pravoslavnima, ali ih oponašaju samo u njihovim negativnim smjernicama. Npr., ljubomorno čuvanje liturgije naslijeđenu preko stoljeća i stoljeća među pravoslavnima, modernisti ne cijene niti oponašaju. oni će njih oponašati pri nijekanju čistilišta ili mogučnosti više "crkvenih" vjenčanja. Dakle, oponašaju ono negativno. Kod protestanata, ne oponašaju žar njihovih propovijednika koji žrtvuju svoje živote i idu u nerazvijene zemlje propovijedati svoj "evangelizam". Dok na primjer evangelici podižu radio u Monte Carlo za govoriti alžircima o Isusu Kristu (na njihov način), dotle su se poskoncilski misionari trudili "učiniti od muslimana bolje muslimane".
[Ovo će biti za "najmlađe". Svakako, uz sjedala bez klecala.]
"Katolički" modernisti prema tome povode se za liberalnim protestantima, onim dosadnim i koji ne vjeruju ni u što. Tko bi mogao opisati besmisao modernista? U svakom slučaju traže "nešto" što bez daljnjeg nije katolička vjera.
Otprilike najbliži su liberalnom protestantizmu. Jedna mješavina raznih neodređenih pojmova koje bi ipak mogli skupiti na jedno mjesto i naziv "Nove Svjetske Religije". Takvoj je trebao novi ritual, i preteča toga, ako ponekad već ne i ostvarenje, jest Novus Ordo Missae uveden od Pavla VI.
Ne mogu to shvatiti mnogi dobronamjerni katolici. Misle: "ako ja idem u istu katedralu ili crkvu u koju je išao moj djed gdje je tu problem". Problem je u tome što je nutrina te zgrade i religije izvrnuta kao neka čarapa. Toliki to teško uočavaju, i gube duhovnu snagu dan za danom. Otrovani su. I dok god se ne odmaknu od tog otrova, ne će im moći doći do ozdravljenja.
Rješenje je samo vraćanje na vječnu, nepromjenjivu, stalnu i bistru katoličku vjeru, jednako propovijedano svugdje i na svakom mjestu. A takva je formalno narušena, kao i same zgrade, određenim - ne znači da je svaka riječ kriva, u tome i jest smutnja - nakanskim smjernicama drugog vatikanskog sabora, odraženim u kultu i nauku i praksi.
Ali... Ostatak se ne predaje. Prikaz jedne aktualne katoličke crkve po predkoncilskom uzoru: oltar i svetohranište skupa; slike svetaca čije kreposti trebamo da imitiramo; bočni oltari s klecalima; ograde kod koje se klečeći prima pričest; stube preko kojih se uzlazi na oltar upravo prema liturgijskoj odredbi tradicionalne mise: podsjeća na potrebu čovjekovog traženja Boga. Čisto više nego ljekarna, dražesno, pobožno, skrušeno i duboko.
ponedjeljak, 25. lipnja 2018.
Pravoslavlje i Amoris Laetitia
Katolici su uglavnom upoznati s problematikom u vezi Amoris Laetitia, između ostalog naznačenom povodom davanja pričesti prethodno crkveno vjenčanim i naknadno razvedenim osobama, te u situaciji suživota s trećom osobom. Ta mogućnost koju daje Amoris Laetitia, tako su je doista ispravno shvatili neki biskupi i čak biskupske konferencije - kao biskupi argentinske regije La Plata i drugi - a Franjo to potvrdio i to u L'Osservatore Romano i službenom Acta Apostolicae Saedis; tu mogućnost dakle, protivnu Evanđelju Našeg Gospodina, "pravoslavni" patrijarski i općenito njihove crkve otvoreno daju kroz stoljeća. I otvoreno se protive katoličkoj odredbi koja je bila čvrsta i vjerna Kristovoj riječi. To možete naći na stotine pravoslavnih stranica. Jer kod pravoslavnih možete biti crkveno vjenčani i dva puta, pa i više. Nije idealno, ali što ćemo? Ne treba pretjerivati, nije li tako?
Upravo ta logika, i to u malo bližem obliku ali negativna, nekatolička tj. nekršćanska, sadržana je u Amoris Laetitia. Najbolje je ono idealno, ali ako je idealno malo teže... onda se treba tražiti neka prilagodba. Taj šupljak, ta logika, prisutna je u Amoris Laetitia... i kod "pravoslavnih" u još izraženijem i skandaloznijem obliku kroz stoljeća. Nešto što ide direktno protiv Božje odredbe: "Tko napusti svoju ženu i oženi se s drugom, čini preljub..." i obrnuto.
Istina je da smo svi mi pod utjecajem grešnih strujanja i naklonosti u našem tijelu i naravi. Ali to jednostavno ne opravdava raskid braka. Trpi, ali budi svet!, kaže nam Bog, i Crkva uči jer ne može drugačije. Ne možete živjeti skupa? Možeš živjeti odvojeno, ali ne možeš dokinuti brak.
Lako je praviti se pametan i "duhovan" i "mudar" i "prosvjetljen", i tražiti neki kompromis, kako su se na to naučili pravoslavni odavna. Jer time nastojiš napraviti neku vrst kompromisa s Bogom, i
sijetom. Nastojiš biti i s jednim i s drugim. Ali to s Bogom ne ide. Ne možeš upaliti svijeću Bogu i đavlu.
Najbolji način, najplastičniji da se ovo istakne, jest pozicija Katoličke Crkve spram anglikanskom otpadu. Henrik VIII je htio da mu Crkva poništi njegov valjani brak, i da mu dopusti oženiti se ckrveno po drugi put. Ali Rim je odgovorio: ne mogu ti dati dopuštenje za to, jer Bog mi to ne dopušta. Jer ja samo administriram ono što je Božje. Ako bih prekoračio Božju odredbu, bio bih proklet, a Crkva je sveta.
Nije tako mislio Thomas Cranmer, koji je kao Nadbiskup od Canterbury izdao Papu - i Krista - i priznao razvod Henrika VIII. Tražio je moć i komotnost ovog svijeta, i tako izabrao prokletstvo.
Mnogo puta jeftina antifašistička i libarlna propaganda optužuju Katoličku Crkvu za željnu moći. Da, Crkva želi imati utjecaj i priznanje u društvu, ali da bi mogla voditi duše u nebo. Ne za vladati ovim svijetom. Dokaz je to upravo stav Katoličke Crkve prema Henriku VIII i nastajućem anglikanizmu. Da je Crkva željela moć, dogovorila bi se sa Henrikom VIII baš kao što je to bio učinio Nadbiskup Cranmer. Ali Crkva je radije izgubila cijelu Englesku, i dobila krvnog neprijatelja, nego napustiti Božju Riječ i Zakon, Kristovo Evanđelje.
I po tome se jasno vidi da je Katolička Crkva prava Crkva.
I zbog toga su toliki katolici diljem Engleske onog perioda prihvatili mučeništvo, nasljeđujući svog Učitelja.
Kartužani i ostali svećenici i redovnici nisu bili sami u svojoj mučeničkoj sudbini. U ondašnje vrijeme van Londona bila je lokacija poznata kao Tyburn Tree, gdje su dovođeni katolici koji se nisu htjeli pokoriti vjerskoj odredbi Henrika VIII, niti priznati njegov blud kao kršćanski brak.
Ostali su vjerni Rimu i Papi - Kristovom nauku - i platili to glavom.
Ovo je jedan plastično i krvavo svjedočanstvo po kojem je jasno odraženo da je Crkva Kristova Katolička, a ne ovog ili onog patrijarha. Zbog toga i riječi Sv. Tome Akvinskog:
"Crkva je Jedna, Sveta, Katolička i 'čvrsta'. Ovo četvrto, ona je čvrsta: jedna stvar je čvrsta kad su njeni temelji solidni.
Pravi temelj Crkve je Krist (1. Korinćanima III, 2) i dvanaest apostola (Otkrivenje XXI, 14). Za naznačiti čvrstinu, Petar je nazvan stijenom. Čvrstoća jedne zgrade se očituje kad ne može biti srušena potresom. Crkva nije mogla biti srušena ni preko progonitelja, ni preko zavođenja svijeta, ni preko heretika. Prema Mateju, XVI 18, 'vrata paklena' (= heretici) mogu pobijediti ovu ili onu lokalnu crkvu, ali ne Rimsku Crkvu gdje sjedi Papa. Zbog ovoga je što će samo Petrova Ckrva ostati uvijek čvrsta u vjeri. I dok na drugim stranama vjera nije potpuna, ili izmješana s mnogim greškama, Petrova Crkva, ona, jaka je u vjeri i čista od svake greške, što ne iznenađuje, imajući na umu Gospodinove riječi Petru: 'Ja sam molio za tebe, da tvoja vjera ne posustane."
(Sveti Toma: "Opuscula"; odlomak unutar Expositio symboli apostolorum, koji se odnosi na članak "vjerujem u... Katoličku Crkvu", Vjerovanja).
Tko ima uši, neka čuje.
P.S. Na mjestu gdje je nekad bilo Tyburn Tree, sada se diže samostan Benediktinskih Klanjiteljica Presvetom Srcu Isusovu.
Upravo ta logika, i to u malo bližem obliku ali negativna, nekatolička tj. nekršćanska, sadržana je u Amoris Laetitia. Najbolje je ono idealno, ali ako je idealno malo teže... onda se treba tražiti neka prilagodba. Taj šupljak, ta logika, prisutna je u Amoris Laetitia... i kod "pravoslavnih" u još izraženijem i skandaloznijem obliku kroz stoljeća. Nešto što ide direktno protiv Božje odredbe: "Tko napusti svoju ženu i oženi se s drugom, čini preljub..." i obrnuto.
Istina je da smo svi mi pod utjecajem grešnih strujanja i naklonosti u našem tijelu i naravi. Ali to jednostavno ne opravdava raskid braka. Trpi, ali budi svet!, kaže nam Bog, i Crkva uči jer ne može drugačije. Ne možete živjeti skupa? Možeš živjeti odvojeno, ali ne možeš dokinuti brak.
Lako je praviti se pametan i "duhovan" i "mudar" i "prosvjetljen", i tražiti neki kompromis, kako su se na to naučili pravoslavni odavna. Jer time nastojiš napraviti neku vrst kompromisa s Bogom, i
sijetom. Nastojiš biti i s jednim i s drugim. Ali to s Bogom ne ide. Ne možeš upaliti svijeću Bogu i đavlu.
Najbolji način, najplastičniji da se ovo istakne, jest pozicija Katoličke Crkve spram anglikanskom otpadu. Henrik VIII je htio da mu Crkva poništi njegov valjani brak, i da mu dopusti oženiti se ckrveno po drugi put. Ali Rim je odgovorio: ne mogu ti dati dopuštenje za to, jer Bog mi to ne dopušta. Jer ja samo administriram ono što je Božje. Ako bih prekoračio Božju odredbu, bio bih proklet, a Crkva je sveta.
Nije tako mislio Thomas Cranmer, koji je kao Nadbiskup od Canterbury izdao Papu - i Krista - i priznao razvod Henrika VIII. Tražio je moć i komotnost ovog svijeta, i tako izabrao prokletstvo.
Mnogo puta jeftina antifašistička i libarlna propaganda optužuju Katoličku Crkvu za željnu moći. Da, Crkva želi imati utjecaj i priznanje u društvu, ali da bi mogla voditi duše u nebo. Ne za vladati ovim svijetom. Dokaz je to upravo stav Katoličke Crkve prema Henriku VIII i nastajućem anglikanizmu. Da je Crkva željela moć, dogovorila bi se sa Henrikom VIII baš kao što je to bio učinio Nadbiskup Cranmer. Ali Crkva je radije izgubila cijelu Englesku, i dobila krvnog neprijatelja, nego napustiti Božju Riječ i Zakon, Kristovo Evanđelje.
I po tome se jasno vidi da je Katolička Crkva prava Crkva.
I zbog toga su toliki katolici diljem Engleske onog perioda prihvatili mučeništvo, nasljeđujući svog Učitelja.
[1535., početkom progonstva, bili su raskomadani i obješeni 18 kartužana sa nihovim priorom John Houghton na čelu. Svi odreda su proglašeni mučenici, jer su radili prihvatili smrt nego zanijekati Evanđelje]
Ostali su vjerni Rimu i Papi - Kristovom nauku - i platili to glavom.
Ovo je jedan plastično i krvavo svjedočanstvo po kojem je jasno odraženo da je Crkva Kristova Katolička, a ne ovog ili onog patrijarha. Zbog toga i riječi Sv. Tome Akvinskog:
"Crkva je Jedna, Sveta, Katolička i 'čvrsta'. Ovo četvrto, ona je čvrsta: jedna stvar je čvrsta kad su njeni temelji solidni.
Pravi temelj Crkve je Krist (1. Korinćanima III, 2) i dvanaest apostola (Otkrivenje XXI, 14). Za naznačiti čvrstinu, Petar je nazvan stijenom. Čvrstoća jedne zgrade se očituje kad ne može biti srušena potresom. Crkva nije mogla biti srušena ni preko progonitelja, ni preko zavođenja svijeta, ni preko heretika. Prema Mateju, XVI 18, 'vrata paklena' (= heretici) mogu pobijediti ovu ili onu lokalnu crkvu, ali ne Rimsku Crkvu gdje sjedi Papa. Zbog ovoga je što će samo Petrova Ckrva ostati uvijek čvrsta u vjeri. I dok na drugim stranama vjera nije potpuna, ili izmješana s mnogim greškama, Petrova Crkva, ona, jaka je u vjeri i čista od svake greške, što ne iznenađuje, imajući na umu Gospodinove riječi Petru: 'Ja sam molio za tebe, da tvoja vjera ne posustane."
(Sveti Toma: "Opuscula"; odlomak unutar Expositio symboli apostolorum, koji se odnosi na članak "vjerujem u... Katoličku Crkvu", Vjerovanja).
Tko ima uši, neka čuje.
P.S. Na mjestu gdje je nekad bilo Tyburn Tree, sada se diže samostan Benediktinskih Klanjiteljica Presvetom Srcu Isusovu.
subota, 23. lipnja 2018.
Pravi kontekst zapovijedi Levitskog Zakonika o brizi o strancima
Komentirali smo manipulaciju evanđeoskog teksta od strane Kardinala Ravasi:
Zna se često također navoditi sljedeći tekst Levitskog Zakonika (19:33-24):
"Ako stranac boravi u zemlji kod vas, ne smijete ga ugnjetavati. Kao domaći iz vlastite sredine vaše neka vam bude stranac koji živi kod vas! Ljubite ga kao sebe same! Jer sami ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Gospodin, Bog vaš."
Protumačimo malo ovaj tekst. Nikakve objekcije na pažnju prema strancu. Doista, Hrvati i svi ostali balkanski narodi imaju iskustva u radu u tuđim zemljama, znaju kako je biti stranac.
Ali imajmo u vidu bitnu stvar koju nas uči Sveto Pismo: strancu nije bilo dopušteno uvoditi svoje običaje u Izrael i kvariti i narušavati Savez koji je Bog bio sklopio sa Izraelcima, pripremajući put Božjem Mesiji, Isusu Kristu. Štoviše, veliki grijeh Salomona npr. bio je oženiti se sa faraonovom kćeri koja ga je uvela u poganske običaje i zarazila idolopoklonstvom i njega i dobar dio naroda.
Stranac dakle trebao je poštovati Zakon koji je Bog dao Izraelu, njegove običaje i njegov identitet.
Zaključak je dakle: Stranac nema pravo odvući zemlju i narod koji ga prima u poganstvo i nevjeru.
Bit ću vrlo kratak ovaj put. Mislim da ne treba ništa više reći, i da je stvar potpuno jasna.
"Ako stranac boravi u zemlji kod vas, ne smijete ga ugnjetavati. Kao domaći iz vlastite sredine vaše neka vam bude stranac koji živi kod vas! Ljubite ga kao sebe same! Jer sami ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Gospodin, Bog vaš."
Ali imajmo u vidu bitnu stvar koju nas uči Sveto Pismo: strancu nije bilo dopušteno uvoditi svoje običaje u Izrael i kvariti i narušavati Savez koji je Bog bio sklopio sa Izraelcima, pripremajući put Božjem Mesiji, Isusu Kristu. Štoviše, veliki grijeh Salomona npr. bio je oženiti se sa faraonovom kćeri koja ga je uvela u poganske običaje i zarazila idolopoklonstvom i njega i dobar dio naroda.
Stranac dakle trebao je poštovati Zakon koji je Bog dao Izraelu, njegove običaje i njegov identitet.
Zaključak je dakle: Stranac nema pravo odvući zemlju i narod koji ga prima u poganstvo i nevjeru.
Bit ću vrlo kratak ovaj put. Mislim da ne treba ništa više reći, i da je stvar potpuno jasna.
petak, 22. lipnja 2018.
Sveti Toma Akvinski i Filioque
Ovaj članak je nadodatak na prethodna dva u kojima se spominjalo pitanje "Filioque"; "O sedeprivacionizmu" i "Ukratko o 'Filioque'", posebno na razmjenu komentara o ovim pitanjima.
Naime, napr. kod poskoncilskih teologa može se vidjeti nedostatak poziva na duboku i preciznu katoličku teologiju iz predkoncilskog vremena, to jest od vremena Apostola do šezdesetih godina prošlog stoljeća. Njihovi citati ili se zaustavljaju na dokumentima Drugog Vatikanskog Sabora i skorijim, ili ako spominju kojeg starijeg autora, onda je to uvijek u slučaju samo onih poziva, izjava ili misli - prethodno stavljenim van konteksta, ili koristeći jednu izjavu ne imajući u vidu druge - koji se slažu sa njihovim današnjim stavovima. Stavovima koji su značajno udaljeni od katoličke teologije.
Stoga je potrebno podsjetiti se na bisere prave teologije i uroniti u dubinu objašnjenja danih od naučitelja Crkve. Sveti Papa Pio X rekao je u Motu Proprio "Sacrorum antistitum" (1/09/1910) gledi teologije Svetog Tome Akvinskog "Ne može se bez velike štete udaljiti od Svetog Tome", pozivajući utvrditi teologiju na njegovim spisima.
Zbog toga, i po pitanju "Filioque", podsjećam na dva članka pitanja 36 koje je doktor i svetac posvetio osobi Duha Svetog. Mislim da dobronamjernom čitatelju može otvoriti oči u ovoj raspravi. Sveti Toma je monumentalni pisac. Danas kod modernista možemo reći da je bačen u zaborav. Ali samo ću komentirati par stvari o jednom od najinteligentnijih i mudrijih ljudi uopće, plus svakako što se radi o izuzetnom svecu.
Živio je u XIII stoljeću, i umro je u dobi od 49 godina. Još kao mladi redovnik kažu za njega da je znao napamet Sveto Pismo. Stigao mu je pod ruku prijevod Aristotelove filozofije kojom se služi, zajedno sa preciznom i formalnom logikom, u produbljivanju teološke misli. Kod njega nema nikakvih poziva na "ukazanja" i sl. Njegov je instrument stroga logika, kojom racionalno gradi zgradu teološke misli počevši od podataka koju daje vjera, tj. Sveto Pismo kao osnovni izvor, Crkveni Oci i također - ali mnogo manje u omjeru - magisterijski dokumenti. Dakle, kao u matematici, radi se o jednoj vrsti aksiomatske teorije. Instrument je logika, polazna točka podaci koje daje vjera. Cijeli sustav mora biti suglasan i koherentan.
Ostavljam prema tome tekst Svetog Tome o spomenutom pitanju. [Njegov način pisanja bio je ovakav (inače, kažu za njega da je diktirao dvojici prepisivača istovremeno, radi optimizacije vremena. Treba imati na umu da u ono vrijeme nije bilo papira za bacati; pergament je bio skup i nije se mogao dopustiti luksuz neiskorištavanja tako dragocjenog materijala. Praktično sve je diktirano iz prve ruke, bez ijedne riječi viška ili manjka.): prvo se naglasi pitanje. Onda se navode "objekcije", tj., protiv argumenti. Nakon toga Sv. Toma daje autoritativni odgovor oslonjen na Pismo ili Crkvene Oce, ili manje puta autoritet nekog pape. Slijedi poslije "Odgovaram", precizna i duboka argumentacija o svakom pojedinom pitanju. Konačno, odgovara na objekcije (koje ovdje nisam stavio). Pitanja nisu stavljana na preskok, već prvo se posvetio božanskoj biti - od dokaza Božje opstojnosti pa nadalje -, onda božanskim operacijama - volja, inteligencija, moć, itd., Presvetom Trojstvu; i sve tako do morala, tj. Božjih Zapovijedi i Sakramenata. Kojih pet tisuća stranica teksta u aktualnom formatu A4.]
"Art. 2: Duh Sveti, da li proizlazi ili ne iz Sina?
Objekcije prema kojima izgleda da Duh Sveti ne proizlazi iz Sina (ima ih sedam, kao i odgovora na iste, ali ih preskačemo; možda drugi put da ih nadodam, ne mogu stići od pustog prevođenja, a nemam hrvatski tekst Sume):
Protiv ovog: stoji što tvrdi Atanazije: Duh Sveti nije načinjen, ni stvoren, ni rođen, već proizlazi od Oca i Sina.
Odgovaram: Obavezno je reći da Duh proizlazi iz Sina. Jer, kad ne bi proizlazio od Njega, ni na koji način ne bi se mogao osobno razlikovati od Njega. Ovo je evidentno na osnovu rečenog prije (q.28 a.3; q.30 a.2). Treba imati na umu da ne postoji nešto absolutno na osnovu čega božanske osobe bi se razlikovale među sobom. Jer u protivnom, ne bi proizlazilo da jedna bude bit svih troje; jer sve što se o Bogu govori u apsolutnom smislu pripada jedinstvu biti. Prema tome, treba se zaključiti da se božanske osobe razlikuju među sobom samo zbog relacija.
Osobne relacije ne mogu se razlikovati osim kao opriječne. To je tako zbog sljedećeg: Jer Otac ima dvije relacije, jedna od kojih se odnosi na Sina, i druga na Duha Svetoga. Ipak, spomenute relacije, jer nisu opriječne, ne čine dvije osobe, jer odgovaraju osobi Oca. Prema tome, ako se u Sinu i Duhu Svetom ne bi našle više nego dvije relacije s kojima se svaka od njih odnosi na Oca, spomenute relacije ne bi bile opriječne među sobom; kako jednako ne bi bile one s kojima se Otac odnosi s njima. Zbog toga, kako je osoba Oca jedna, tako bi slijedilo da je osoba Sina i Duha Svetoga također jedna, imajući dvije relacije opriječne dvjema relacijama Oca. To je heretično i poništava vjeru u Trojstvo. Prema tome, potrebno je da Sin i Duh Sveti budu u relaciji među sobom preko opriječnih relacija.
S druge strane, tako i kako se dokazalo (q. 28 a.4), u Bogu ne može biti drugih opriječnih relacija osim relacija proizlaska ("originiranja"). A opriječne relacije proizlaska su po početku i po onom što emanira iz početka. Prema tome, treba reći da ili Sin proizlazi iz Duha Svetoga, i to ne drži nitko; ili da Duh Sveti proizlazi iz Sina, i to je što mi vjerujemo. To je u harmoniji s konceptom procesije obje osobe. Rečeno je (q.27 a.2 i 4; q.28 a.4), da Sin proizlazi intelektualno kao Riječ. Duh Sveti proizlazi voljno kao ljubav. I potrebno je da ljubav proizađe iz Riječi; je ništa ne ljubimo ako ga prije nismo primili u našoj pameti shvaćajući ga. To rezultira evidentno i zbog toga Duh Sveti proizlazi iz Sina.
To nam također pokazuje sama narav stvari. Jer nikad ne nalazimo da iz jednog proizađe mnoštvo bez relacije, osim ako se radi samo o materijalnoj razlici. Primjer: zanatlija proizvodi mnogo noževa materijalno različitih među sobom, ne imajući među sobom nikakve relacije. Ali u onim stvarima među kojima ne postoji samo materijalna razlika, uvijek se nalazi neki tip relacije. Zbog toga, također u redu napravljenog od stvorenja ispoljava se ljepota Božanske mudrosti.
Prema tome, ako iz osobe Oca proizlaze dvije osobe, to jest Sin i Duh Sveti, potrebno je da imaju neku relaciju među sobom. I ne može se pripisati druga relacija osim naravne prema kojoj jedna proizlazi iz druge. Tako, dakle, nije moguće tvrditi da Sin i Duh Sveti proizlaze iz Oca na taj način da nijedno od njih ne proizađe od drugog, osim ako bi im netko pripisao neku materijalnu razliku. Što je nemoguće.
Odavde sami Grci (opaska: tako se u srednjem vijeku zvalo istočne katolike) su shvaćali da proizlazak (procesija) Duha Svetog čuva neku relaciju prema Sinu. Jer prihvaćaju da je Duh Sveti Duh Sina i da proizlazi od Oca po Sinu. Neki od njih prihvaćaju čak da je Sinov i da emanira iz Njega: ipak, ne prihvaćaju da proizlazi. I ovo je zbog, po svemu sudeći, ili neznanja ili drskosti. Jer, ako se misli ispravno, moglo bi se shvatitida između svih riječi koji označavaju porijeklo, najraširenija je procesija. Jer je koristimo za označiti bilo koje porijeklo: kako iz točke proizlazi linija; iz sunca, zraka; iz izvora, struja. Jednako u mnogim drugim stvarima. Zaključujući: Iz bilo koje riječi koja se odnosi na porijeklo, može se zaključiti da Duh Sveti proizlazi iz Sina."
"Čl. 3: Duh Sveti, proizlazi ili ne iz Oca po Sinu?
Objekcije po kojima izgleda da Duh Sveti ne proizlazi iz Oca po Sinu (Sv. Toma ih navodi nekoliko; nakon toga odgovara autoritativno sa "Protiv ovoga"):
Protiv ovoga: jest što kaže Hilarije u knjizi O Trojstvu: Molim te da sačuvaš ovo pravilo moje vjere, da uvijek imadne Oca, to jest, Tebe, da zajedno s tobom časti tvog Sina i da zasluži tvog Duha Svetog koji je po tvom Jedinorođenom.
Odgovaram: U svim izričajijma u kojim se kaže da netko djeluje po drugom, prijedlog "po" označava uzročnost, ciljajući na uzrok ili princip onog čina. Ali kako je djelovanje (akcija) sredstvo između agenta (uzročnika) i efekta, neki put uzročni smisao kojem se nadodaje prijedlog "po", odnosi se na uzrok djelovanja ukoliko proizlazi iz agenta. U ovom konkretnom slučaju jest uzrok djelovanja agenta, bilo da se radi o finalnom uzroku, bilo formalnom, bilo efektivnom ili pokretačkom. Finalni uzrok (koji ide za ciljem), kao da naznačimo da umjetnik djeluje iz želje za zaradom. Formalni, kao da djeluje po svojoj umjetnosti. Pokretački (motorni) kao da djeluje po naređenju drugog. Nekada pak, uzročna rečenica kojoj se nadodaje prijedlog po, uzrok je akcije u koliko završava u činu. Kao kad kažemo da umjetnik radi sa čekićem. Jer ne znači da je čekić uzrok umjetnikovog ostvarenja djela, već je uzrok da efekt proslijedi od umjetnika, i činjenicu da je upravo to prima od samog umjetnika. Zbog toga, neki kažu da prijedlog po, nekada direktno izražava autoritet, kao kad kažemo da kralj djeluje preko svog poslanika; drugi put, indirektno, kao kad se tvrdi da kraljev poslanik djeluje po kralju.
Tako dakle, jer Sin ima od Oca Duha Svetoga, može se reći da Otac "espira" (opaska: latinska riječ teškog prijevoda na hrvatski. Znači na neki način kao "izdisati" ili možda "izračiti"; čin "procesije" Duha Svetog od-iz Oca.) Duha Svetoga po Sinu. Ili da, što je isto, Duh Sveti proizlazi od Oca po Sinu."
Naime, napr. kod poskoncilskih teologa može se vidjeti nedostatak poziva na duboku i preciznu katoličku teologiju iz predkoncilskog vremena, to jest od vremena Apostola do šezdesetih godina prošlog stoljeća. Njihovi citati ili se zaustavljaju na dokumentima Drugog Vatikanskog Sabora i skorijim, ili ako spominju kojeg starijeg autora, onda je to uvijek u slučaju samo onih poziva, izjava ili misli - prethodno stavljenim van konteksta, ili koristeći jednu izjavu ne imajući u vidu druge - koji se slažu sa njihovim današnjim stavovima. Stavovima koji su značajno udaljeni od katoličke teologije.
Stoga je potrebno podsjetiti se na bisere prave teologije i uroniti u dubinu objašnjenja danih od naučitelja Crkve. Sveti Papa Pio X rekao je u Motu Proprio "Sacrorum antistitum" (1/09/1910) gledi teologije Svetog Tome Akvinskog "Ne može se bez velike štete udaljiti od Svetog Tome", pozivajući utvrditi teologiju na njegovim spisima.
Zbog toga, i po pitanju "Filioque", podsjećam na dva članka pitanja 36 koje je doktor i svetac posvetio osobi Duha Svetog. Mislim da dobronamjernom čitatelju može otvoriti oči u ovoj raspravi. Sveti Toma je monumentalni pisac. Danas kod modernista možemo reći da je bačen u zaborav. Ali samo ću komentirati par stvari o jednom od najinteligentnijih i mudrijih ljudi uopće, plus svakako što se radi o izuzetnom svecu.
Živio je u XIII stoljeću, i umro je u dobi od 49 godina. Još kao mladi redovnik kažu za njega da je znao napamet Sveto Pismo. Stigao mu je pod ruku prijevod Aristotelove filozofije kojom se služi, zajedno sa preciznom i formalnom logikom, u produbljivanju teološke misli. Kod njega nema nikakvih poziva na "ukazanja" i sl. Njegov je instrument stroga logika, kojom racionalno gradi zgradu teološke misli počevši od podataka koju daje vjera, tj. Sveto Pismo kao osnovni izvor, Crkveni Oci i također - ali mnogo manje u omjeru - magisterijski dokumenti. Dakle, kao u matematici, radi se o jednoj vrsti aksiomatske teorije. Instrument je logika, polazna točka podaci koje daje vjera. Cijeli sustav mora biti suglasan i koherentan.
Ostavljam prema tome tekst Svetog Tome o spomenutom pitanju. [Njegov način pisanja bio je ovakav (inače, kažu za njega da je diktirao dvojici prepisivača istovremeno, radi optimizacije vremena. Treba imati na umu da u ono vrijeme nije bilo papira za bacati; pergament je bio skup i nije se mogao dopustiti luksuz neiskorištavanja tako dragocjenog materijala. Praktično sve je diktirano iz prve ruke, bez ijedne riječi viška ili manjka.): prvo se naglasi pitanje. Onda se navode "objekcije", tj., protiv argumenti. Nakon toga Sv. Toma daje autoritativni odgovor oslonjen na Pismo ili Crkvene Oce, ili manje puta autoritet nekog pape. Slijedi poslije "Odgovaram", precizna i duboka argumentacija o svakom pojedinom pitanju. Konačno, odgovara na objekcije (koje ovdje nisam stavio). Pitanja nisu stavljana na preskok, već prvo se posvetio božanskoj biti - od dokaza Božje opstojnosti pa nadalje -, onda božanskim operacijama - volja, inteligencija, moć, itd., Presvetom Trojstvu; i sve tako do morala, tj. Božjih Zapovijedi i Sakramenata. Kojih pet tisuća stranica teksta u aktualnom formatu A4.]
"Art. 2: Duh Sveti, da li proizlazi ili ne iz Sina?
Objekcije prema kojima izgleda da Duh Sveti ne proizlazi iz Sina (ima ih sedam, kao i odgovora na iste, ali ih preskačemo; možda drugi put da ih nadodam, ne mogu stići od pustog prevođenja, a nemam hrvatski tekst Sume):
Protiv ovog: stoji što tvrdi Atanazije: Duh Sveti nije načinjen, ni stvoren, ni rođen, već proizlazi od Oca i Sina.
Odgovaram: Obavezno je reći da Duh proizlazi iz Sina. Jer, kad ne bi proizlazio od Njega, ni na koji način ne bi se mogao osobno razlikovati od Njega. Ovo je evidentno na osnovu rečenog prije (q.28 a.3; q.30 a.2). Treba imati na umu da ne postoji nešto absolutno na osnovu čega božanske osobe bi se razlikovale među sobom. Jer u protivnom, ne bi proizlazilo da jedna bude bit svih troje; jer sve što se o Bogu govori u apsolutnom smislu pripada jedinstvu biti. Prema tome, treba se zaključiti da se božanske osobe razlikuju među sobom samo zbog relacija.
Osobne relacije ne mogu se razlikovati osim kao opriječne. To je tako zbog sljedećeg: Jer Otac ima dvije relacije, jedna od kojih se odnosi na Sina, i druga na Duha Svetoga. Ipak, spomenute relacije, jer nisu opriječne, ne čine dvije osobe, jer odgovaraju osobi Oca. Prema tome, ako se u Sinu i Duhu Svetom ne bi našle više nego dvije relacije s kojima se svaka od njih odnosi na Oca, spomenute relacije ne bi bile opriječne među sobom; kako jednako ne bi bile one s kojima se Otac odnosi s njima. Zbog toga, kako je osoba Oca jedna, tako bi slijedilo da je osoba Sina i Duha Svetoga također jedna, imajući dvije relacije opriječne dvjema relacijama Oca. To je heretično i poništava vjeru u Trojstvo. Prema tome, potrebno je da Sin i Duh Sveti budu u relaciji među sobom preko opriječnih relacija.
S druge strane, tako i kako se dokazalo (q. 28 a.4), u Bogu ne može biti drugih opriječnih relacija osim relacija proizlaska ("originiranja"). A opriječne relacije proizlaska su po početku i po onom što emanira iz početka. Prema tome, treba reći da ili Sin proizlazi iz Duha Svetoga, i to ne drži nitko; ili da Duh Sveti proizlazi iz Sina, i to je što mi vjerujemo. To je u harmoniji s konceptom procesije obje osobe. Rečeno je (q.27 a.2 i 4; q.28 a.4), da Sin proizlazi intelektualno kao Riječ. Duh Sveti proizlazi voljno kao ljubav. I potrebno je da ljubav proizađe iz Riječi; je ništa ne ljubimo ako ga prije nismo primili u našoj pameti shvaćajući ga. To rezultira evidentno i zbog toga Duh Sveti proizlazi iz Sina.
To nam također pokazuje sama narav stvari. Jer nikad ne nalazimo da iz jednog proizađe mnoštvo bez relacije, osim ako se radi samo o materijalnoj razlici. Primjer: zanatlija proizvodi mnogo noževa materijalno različitih među sobom, ne imajući među sobom nikakve relacije. Ali u onim stvarima među kojima ne postoji samo materijalna razlika, uvijek se nalazi neki tip relacije. Zbog toga, također u redu napravljenog od stvorenja ispoljava se ljepota Božanske mudrosti.
Prema tome, ako iz osobe Oca proizlaze dvije osobe, to jest Sin i Duh Sveti, potrebno je da imaju neku relaciju među sobom. I ne može se pripisati druga relacija osim naravne prema kojoj jedna proizlazi iz druge. Tako, dakle, nije moguće tvrditi da Sin i Duh Sveti proizlaze iz Oca na taj način da nijedno od njih ne proizađe od drugog, osim ako bi im netko pripisao neku materijalnu razliku. Što je nemoguće.
Odavde sami Grci (opaska: tako se u srednjem vijeku zvalo istočne katolike) su shvaćali da proizlazak (procesija) Duha Svetog čuva neku relaciju prema Sinu. Jer prihvaćaju da je Duh Sveti Duh Sina i da proizlazi od Oca po Sinu. Neki od njih prihvaćaju čak da je Sinov i da emanira iz Njega: ipak, ne prihvaćaju da proizlazi. I ovo je zbog, po svemu sudeći, ili neznanja ili drskosti. Jer, ako se misli ispravno, moglo bi se shvatitida između svih riječi koji označavaju porijeklo, najraširenija je procesija. Jer je koristimo za označiti bilo koje porijeklo: kako iz točke proizlazi linija; iz sunca, zraka; iz izvora, struja. Jednako u mnogim drugim stvarima. Zaključujući: Iz bilo koje riječi koja se odnosi na porijeklo, može se zaključiti da Duh Sveti proizlazi iz Sina."
"Čl. 3: Duh Sveti, proizlazi ili ne iz Oca po Sinu?
Objekcije po kojima izgleda da Duh Sveti ne proizlazi iz Oca po Sinu (Sv. Toma ih navodi nekoliko; nakon toga odgovara autoritativno sa "Protiv ovoga"):
Protiv ovoga: jest što kaže Hilarije u knjizi O Trojstvu: Molim te da sačuvaš ovo pravilo moje vjere, da uvijek imadne Oca, to jest, Tebe, da zajedno s tobom časti tvog Sina i da zasluži tvog Duha Svetog koji je po tvom Jedinorođenom.
Odgovaram: U svim izričajijma u kojim se kaže da netko djeluje po drugom, prijedlog "po" označava uzročnost, ciljajući na uzrok ili princip onog čina. Ali kako je djelovanje (akcija) sredstvo između agenta (uzročnika) i efekta, neki put uzročni smisao kojem se nadodaje prijedlog "po", odnosi se na uzrok djelovanja ukoliko proizlazi iz agenta. U ovom konkretnom slučaju jest uzrok djelovanja agenta, bilo da se radi o finalnom uzroku, bilo formalnom, bilo efektivnom ili pokretačkom. Finalni uzrok (koji ide za ciljem), kao da naznačimo da umjetnik djeluje iz želje za zaradom. Formalni, kao da djeluje po svojoj umjetnosti. Pokretački (motorni) kao da djeluje po naređenju drugog. Nekada pak, uzročna rečenica kojoj se nadodaje prijedlog po, uzrok je akcije u koliko završava u činu. Kao kad kažemo da umjetnik radi sa čekićem. Jer ne znači da je čekić uzrok umjetnikovog ostvarenja djela, već je uzrok da efekt proslijedi od umjetnika, i činjenicu da je upravo to prima od samog umjetnika. Zbog toga, neki kažu da prijedlog po, nekada direktno izražava autoritet, kao kad kažemo da kralj djeluje preko svog poslanika; drugi put, indirektno, kao kad se tvrdi da kraljev poslanik djeluje po kralju.
Tako dakle, jer Sin ima od Oca Duha Svetoga, može se reći da Otac "espira" (opaska: latinska riječ teškog prijevoda na hrvatski. Znači na neki način kao "izdisati" ili možda "izračiti"; čin "procesije" Duha Svetog od-iz Oca.) Duha Svetoga po Sinu. Ili da, što je isto, Duh Sveti proizlazi od Oca po Sinu."
"Multikulturalizam" novog španjolskog predsjednika
Video je za definiciju demagogije u rječniku. Pedro Sanchez, novi predsjednik Španjolske koji je na vlast došao opozivom prethodnog predsjednika u Parlamentu, dakle bez izbora, ovako pozdravlja jednu crnkinju koju slučajno susreće na ulici. Pogledajte što radi sa svojom rukom nakon pozdrava (seg. 21 i dalje; plus što tamo gdje ulazi čeka ga LGBTI zastava):
Oni vole crnce samo na slici. A pred kamerama i medijima neka dođe Aquarius u Španjolsku. Ta živjeti će oni sa rajom, ne sa mnom.
četvrtak, 21. lipnja 2018.
Isus Krist, savršeni Bog i Čovjek, i modernističko iskrivljenje
ISUS PREMA SVETOM PISMU
- JEST SIN BOŽJI
- POTVRDIO JE BIBLIJSKE ISTINE
- REKAO JE BLUDNICI DA NE GRIJEŠI VIŠE
- ISTJERAO JE BIČEM PRODAVAČE U HRAMU
- PONOVNO ĆE DOĆI SUDITI SVE LJUDE I NACIJE
- GOVORIO JE O RAJU I PAKLU
- POTVRDIO JE BIBLIJSKE ISTINE
- REKAO JE BLUDNICI DA NE GRIJEŠI VIŠE
- ISTJERAO JE BIČEM PRODAVAČE U HRAMU
- PONOVNO ĆE DOĆI SUDITI SVE LJUDE I NACIJE
- GOVORIO JE O RAJU I PAKLU
ISUS PREMA MODERNISTIMA
- HIPIĆ (SAV JE MIR I LJUBAV)
- DOŠAO JE PROMIJENITI BIBLIJSKE ISTINE
- POŠTUJE TUĐE GRIJEHE
- NE SUDI NIKOGA
- SVE JE RELATIVNO
- SVI ĆE SE SPASITI JER BOG JE MILOSRDAN
- ČINI ŠTO TI SRCE NALAŽE
- DOŠAO JE PROMIJENITI BIBLIJSKE ISTINE
- POŠTUJE TUĐE GRIJEHE
- NE SUDI NIKOGA
- SVE JE RELATIVNO
- SVI ĆE SE SPASITI JER BOG JE MILOSRDAN
- ČINI ŠTO TI SRCE NALAŽE
----
Vjeruj u Boga, ne u izmišljotine koje vrijeđaju Stvoritelja i Otkupitelja.
srijeda, 20. lipnja 2018.
Ukratko o "Filioque"
O pitanju u vezi "Filioque", često se navodi da se radi o najvećoj problematici između "pravoslavnih" (stavljam među navodnike, jer oni to doista i nisu; već jednom rečeno, nadalje ću koristiti tu riječ uglavnom bez navodnika, imajući u vidu što tvrdim. Ne radi se o preziru osoba, već nužnoj posljedici ispovijedanja Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske vjere.) i katolika.
Pojasnićemo ovo pitanje na najsažetiji mogući način. "Filioque" je latinska riječ iz Nicenskog
Vjerovanja koja znači "(proizlazi) i Sina", kada katolici ispovijaju da Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina. Pravoslavni vjeruju da Duh Sveti proizlazi JEDINO iz Oca, te tvrde da su katolici nadodali ovu riječ kasnije Vjerovanju. O čemu se radi?
Prvi Opći Koncil Crkve bio je u Niceji 325., sazvan od Cara Konstantina u vrijeme kad se trebalo suzbiti arijevsko krivovjerje protiv božanstva Isusa Krista. Od tih stoljeća pa do prodora muslimana u VII stoljeću, Mediteran nije bio tako slobodan za plovidbu skoro do XX stoljeća. Bio je to također prvi koncil za vrijeme slobode ispovijedanja kršćanstva. Vjernici su počeli slobodno razmišljati i dolazilo je do prvih hereza. Trebalo ih je suzbiti. U ovom slučaju cilj je bio suzbiti arijevsku herezu koja je nijakala božanstvo Sina Božjega, Isusa Krista, smatrajući ga samo čovjekom.
Nicejski Sabor dakle potvrđuje Kristovo božanstvo. Kasnije, na Saboru u Carigradu (Konstantinov Grad) 381., formulira se: "Duha Svetog, Gospodina i Životvorca, koji proizlazi iz Oca, koji skupa sa Ocem i Sinom se skupa časti i zajedno slavi, i koji je govorio po prorocima...", te je Vjerovanje nazvano "Nicejsko-Konstantinopolitansko".
Međutim, Vjerovanje ne tvrdi da Duh Sveti proizlazi SAMO IZ OCA, već "iz Oca", NE NIJEČUĆI DA PROIZLAZI TAKOĐER IZ SINA. Neki su počeli tvrditi upravo ovo zadnje, da Duh Sveti proizlazi JEDINO iz Oca, te je Crkva trebala odgovoriti na to. I zbog toga se nadodala riječ, i Papa to potvrđuje, "Filioque", "i Sina" u šestom stoljeću - makar treba naglasiti opreku katolika na interpretaciju "jedino iz Oca".
Ovaj nadodatak koji ne mjenja smisao Vjerovanja nije davao nikakvih problema nikome, sve dok Fotius nekoliko stoljeća kasnije ne počinje koristiti ovaj slučaj kao argument protiv "nevjerstva Rima" da bi osigurao vjersku nadmoć, i prema tome političku, Carigrada spram Rimom koje su smatrali selom. Od tada pa do danas, osim napuštanja tog stava od njihovih prvih teologa na Lateranskom i Florentinskom Saboru u XIII i XV stoljeću, pravoslavni tvrde da Duh Sveti proizlazi JEDINO iz Oca - makar ima ne malo slučajeva odstupanja od tog stava.
Ali što tvrdi Pismo, u prvom redu? Sveti Pavao na nekoliko mjesta govori o procesiji, proizlasku Duha Svetoga iz Sina:
(Duh Sveti je) "Duh Krista" (Rim, 8:9),
"Duh Isusa Krista" (Fil 1:19),
"Duh Sina" (Gal 4:6).
Prema Evanđeljima Sin šalje Duha Svetoga:
"Evo, JA ĆU POSLATI obećanje svojega Oca na vas." (Lk 24: 49)
Po Svetom Ivanu:
"A kad dođe Branitelj, KOGA ĆU VAM POSLATI OD OCA, Duh istine koji izlazi od Oca, on će svjedočiti za me." (15:26)
"Ali ja vam istinu govorim: bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj ne će doći k vama; ako li odem, POSLAT ĆU GA K VAMA." (16:7)
"Kad je to rekao, dahnu u njih i reče: 'Primite Duha Svetoga!'" (20:22)
Djela Apostolska 2:33 "Podignut dakle Božjom desnicom, primio je od Oca obećanog Duha Svetoga, i sad ga je izlio, kako vidite i čujete."
Titu 3:6 "Njega izli na nas obilato po Isusu Kristu, našemu Spasitelju".
Možda najupečatljivije se dojimaju riječi samog Gospodina na Posljednjoj Večeri, koje nam prenosi Sveti Ivan "koga ću vam poslati od Oca". Ne samo zapadni, već i istočni Crkveni Oci vidjeli su u tim riječima jasnu potvrdu proizlaska Duha Svetoga od Oca i Sina (Sveti Grgur Nacijanceno, Sveti Grgur Taumaturgo, Sveti Grgur iz Nise, Sveti Ćiril iz Aleksandrije, među drugima tvrdili su ovo isto).
Kratko, Fotius (IX stoljeće) i Caerularius - ne sveti ljudi niti teolozi - iskoristili su ovaj
slučaj za njihovu parnicu protiv Rima (u suštini, kontroverziju je izazvala Carigradska pretenzija nad kontrolom novobraćenih bugara). Činjenica je da i ne svi pravoslavni teolozi smatraju "Filioque" "herezom" ili nečim sličnim, već legitimnim teološkim razmišljanjem. Samo najzadrtiji među njima koriste ovaj slučaj za optužiti katolike za krivovjerje. Ali šizma je mnogo više od "podjele". To je nijekanje podvrgavanja legitimnom autoritetu Papi danom od Boga, što nadodaje težinu podijeli.
[Nicejski Sabor]
Pojasnićemo ovo pitanje na najsažetiji mogući način. "Filioque" je latinska riječ iz Nicenskog
Vjerovanja koja znači "(proizlazi) i Sina", kada katolici ispovijaju da Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina. Pravoslavni vjeruju da Duh Sveti proizlazi JEDINO iz Oca, te tvrde da su katolici nadodali ovu riječ kasnije Vjerovanju. O čemu se radi?
Prvi Opći Koncil Crkve bio je u Niceji 325., sazvan od Cara Konstantina u vrijeme kad se trebalo suzbiti arijevsko krivovjerje protiv božanstva Isusa Krista. Od tih stoljeća pa do prodora muslimana u VII stoljeću, Mediteran nije bio tako slobodan za plovidbu skoro do XX stoljeća. Bio je to također prvi koncil za vrijeme slobode ispovijedanja kršćanstva. Vjernici su počeli slobodno razmišljati i dolazilo je do prvih hereza. Trebalo ih je suzbiti. U ovom slučaju cilj je bio suzbiti arijevsku herezu koja je nijakala božanstvo Sina Božjega, Isusa Krista, smatrajući ga samo čovjekom.
Nicejski Sabor dakle potvrđuje Kristovo božanstvo. Kasnije, na Saboru u Carigradu (Konstantinov Grad) 381., formulira se: "Duha Svetog, Gospodina i Životvorca, koji proizlazi iz Oca, koji skupa sa Ocem i Sinom se skupa časti i zajedno slavi, i koji je govorio po prorocima...", te je Vjerovanje nazvano "Nicejsko-Konstantinopolitansko".
Međutim, Vjerovanje ne tvrdi da Duh Sveti proizlazi SAMO IZ OCA, već "iz Oca", NE NIJEČUĆI DA PROIZLAZI TAKOĐER IZ SINA. Neki su počeli tvrditi upravo ovo zadnje, da Duh Sveti proizlazi JEDINO iz Oca, te je Crkva trebala odgovoriti na to. I zbog toga se nadodala riječ, i Papa to potvrđuje, "Filioque", "i Sina" u šestom stoljeću - makar treba naglasiti opreku katolika na interpretaciju "jedino iz Oca".
Ovaj nadodatak koji ne mjenja smisao Vjerovanja nije davao nikakvih problema nikome, sve dok Fotius nekoliko stoljeća kasnije ne počinje koristiti ovaj slučaj kao argument protiv "nevjerstva Rima" da bi osigurao vjersku nadmoć, i prema tome političku, Carigrada spram Rimom koje su smatrali selom. Od tada pa do danas, osim napuštanja tog stava od njihovih prvih teologa na Lateranskom i Florentinskom Saboru u XIII i XV stoljeću, pravoslavni tvrde da Duh Sveti proizlazi JEDINO iz Oca - makar ima ne malo slučajeva odstupanja od tog stava.
(Duh Sveti je) "Duh Krista" (Rim, 8:9),
"Duh Isusa Krista" (Fil 1:19),
"Duh Sina" (Gal 4:6).
Prema Evanđeljima Sin šalje Duha Svetoga:
"Evo, JA ĆU POSLATI obećanje svojega Oca na vas." (Lk 24: 49)
Po Svetom Ivanu:
"A kad dođe Branitelj, KOGA ĆU VAM POSLATI OD OCA, Duh istine koji izlazi od Oca, on će svjedočiti za me." (15:26)
"Ali ja vam istinu govorim: bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj ne će doći k vama; ako li odem, POSLAT ĆU GA K VAMA." (16:7)
"Kad je to rekao, dahnu u njih i reče: 'Primite Duha Svetoga!'" (20:22)
Djela Apostolska 2:33 "Podignut dakle Božjom desnicom, primio je od Oca obećanog Duha Svetoga, i sad ga je izlio, kako vidite i čujete."
Titu 3:6 "Njega izli na nas obilato po Isusu Kristu, našemu Spasitelju".
Možda najupečatljivije se dojimaju riječi samog Gospodina na Posljednjoj Večeri, koje nam prenosi Sveti Ivan "koga ću vam poslati od Oca". Ne samo zapadni, već i istočni Crkveni Oci vidjeli su u tim riječima jasnu potvrdu proizlaska Duha Svetoga od Oca i Sina (Sveti Grgur Nacijanceno, Sveti Grgur Taumaturgo, Sveti Grgur iz Nise, Sveti Ćiril iz Aleksandrije, među drugima tvrdili su ovo isto).
Kratko, Fotius (IX stoljeće) i Caerularius - ne sveti ljudi niti teolozi - iskoristili su ovaj
slučaj za njihovu parnicu protiv Rima (u suštini, kontroverziju je izazvala Carigradska pretenzija nad kontrolom novobraćenih bugara). Činjenica je da i ne svi pravoslavni teolozi smatraju "Filioque" "herezom" ili nečim sličnim, već legitimnim teološkim razmišljanjem. Samo najzadrtiji među njima koriste ovaj slučaj za optužiti katolike za krivovjerje. Ali šizma je mnogo više od "podjele". To je nijekanje podvrgavanja legitimnom autoritetu Papi danom od Boga, što nadodaje težinu podijeli.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)