nedjelja, 25. veljače 2018.

Kanonist Ed Condon: "Što je loše u deklaraciji njemačkih biskupa o pričesti za protestante?" Odgovor: Kodeks Kanonskog Prava iz 1983

Postkoncilski konzervativci su u šoku nakon dopuštenja njemačkih biskupa dati pričest protestantskim bračnim parovima katolika, makar "u izvjesnim slučajevima". Jedan od takvih medija je Catholic Herald; analizirati ćemo ukratko ali sažeto i potpuno članak jednog od kanonista (i odvjetnika) koji piše na ovom referentnom portalu, Ed Condona.



[Liturgijska svetogrđa su se proširila poput gube po tijelu. Ako nadležni misle da je ovo loše, zašto to ne zabrane, zašto svećenik nije suspendiran?]

Njegov argument ponovno se zasniva na članku Kodeksa koji smo nekoliko puta naveli, konkretno 844.4:

"Ukoliko postoji opasnost smrti, ili ako prema sudu nadležnog Biskupa ili Biskupske Konferencije postoji druga teška potreba, katolički ministri imaju ovlaštenje dati ove iste sakramente (opaska: misli se na pričest) također i drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, kada ovi ne mogu pristupiti ministrima svojih zajednica i zatraže to spontano, pod uvjetom da priznaju katoličku vjeru prema ovim sakramentima i budu dobro raspoloženi."

Ed Condon potcrtava riječi koje sam istakao: "opasnost smrti" i "teška potreba", obrazlagajući da se time ističe vrlo specijalna situacija i koja ne može nikako biti neko "pravilo" ili "regularnost".

Nadalje, navodi da je za protestante potrebno izraziti čvrstu ili kompletnu vjeru o svim ostalim vjerskim postavkama koji slijede iz Euharistije: svećenstvo, općenito sakramente, Crkvu i crkveni autoritet nad sakramentima.

Već kad smo na ovoj točci, treba se oštro zamjeriti Condonu na propuštanju zahtijeva vjerovanja u Presvetu Djevicu, to jest u njeno vječno djevičanstvo. Ali ni sve to skupa nije dovoljno! To je glavna posljedica i problem njegove argumentacije.



[S vremenom, katolici su stupnjevito uvedeni u neku vrstu druge religije. "Kako ti je bilo na seminaru?" "Bilo nam je fino".]

Idemo po redu: ono što je najvažnije, i glavni propust Edwarda Condona jest da su upravo njemački biskupi (ne samo "biskupi", već Biskupska Konferencija kao institucija) u perfektnom slaganju sa Kanonskim Kodeksom iz 1983! Da bismo to istakli, potrebno je samo obratiti pažnju na cijeli tekst, i na onaj koji Condon nije htio naglasiti, a to je da "ako prema sudu nadležnog Biskupa ili Biskupske Konferencije...", tj. Biskupska Konferencija je ta koja određuje, na osnovu dozvole Kodeksa iz 1983 (odobrenog od Ivana Pavla II i pod nadzorom Ratzingera!) ono što se može i što se ne može; koje su to "teške potrebe", a ne ti moj Edwarde. Ti možeš plakati koliko te volja, ali njihov stav je potpuno u skladu sa Kodeksom.

A to je upravo srž problema od kojeg ih hvata panika: Kodeks je kriv! Kodeks Ivana Pavla II i Ratzingera (i Benedikta XVI, jer ga poslije nije mijenjao)!

Da bismo to vidjeli malo jasnije, i da mi ne bi govorili kako sam pobijesnio i lupam bez veze, podsjetiti ćemo na Kodeks Kanonskog Prava iz 1917, Benedikta XV, tj. prethodni kodeks. Konkretno, u članku 731.2, stoji jasno i glasno i nezabludivo... i logično:

"Zabranjeno je da se sakramenti Crkve dijele hereticima i šizmaticima, makar ih i tražili iz dobre volje, osim ako se, i prethodno, odbacujući svoje zablude pomire sa Crkvom".

Tj., ukoliko formalno zatraže biti katolici. Ukoliko se radi o smrtnoj ili drugoj teškoj situaciji, to pomirenje ne traži neku dugu ceremoniju; jednostavno ispoljavanje katoličke vjere.

To je vrlo jednostavno: Crkva je savršena zajednica i njen zakonik odnosi se samo na njene "građane"; ako hoćeš imati njene povlastice, trebaš biti njen građanin.

Ali ima tu još nešto: Kanonski Zakonik iz 1917 pokazuje kako je Zakonik iz 1983 nekatolički. Kako to? Jer njegova primjena dovodi do apsurda, tj., moguće je slijedeći Zakonik iz 1983 dati pričest protestantima (i inače drugim nekatolicima). A to znači da su protestanti i katolici ustvari jedna te ista Crkva; možda su - baš i kako kaže DVK - "odvojena braća", ali su punopravni članovi Crkve jer primaju istu pričest. To upravo i jest duh "ekumenizma" koji je prožimao cijeli DVK. Međutim, još uvijek su prisiljeni reći da protestanti i katolici su nešto različito.

S jedne strane dakle imamo da je različito, a s druge isto. To je apsurd do kojeg dovodi čista primjena Kodeksa 1983. Ako bi ovaj zakonik prenijeli analogno na civilne okolnosti, bilo koji sudac bi mogao interpretirati te članke u smislu da članovi jednog skupa mogu primiti ovlaštenja koja pripadaju drugom, ukoliko tako odluči nadležni autoritet drugog skupa.

Ponavljamo: primjena Kodeksa iz 1983 je ta koja dovodi do apsurda, i prema tome pokazuje se kao nekatolički Kodeks.

Kad neka tvrdnja dovodi do apsurda, onda je nekonsistentna, nesuglasna, proturječna: ne vrijedi. To su znali još stari grci. Euklid je prvi koji je koristio tu logiku za dokazivanje matematičkih osobina. Npr., da je broj prostih brojeva beskonačan. Pretpostavio bi suprotno: da je broj prostih brojeva konačan, i prema tome mora postojati najveći prost broj. Odatle, ispravnim rasuđivanjem konstruirao bi novi prost broj, veći od najvećeg - apsurd. Prema tome, pretpostavka da je broj prostih brojeva konačan dovodi do proturječja, i ta tvrdnja je neodrživa: prema tome, broj prostih brojeva je beskonačan.

U našem slučaju ispravna logika, polazeći od Kodeksa 1983., dovodi do proturječja. Kojeg? Protestanti mogu primiti pričest kao da bi bili katolici, a nisu.

Ali ovo proturječje je jedino spram pravom katoličkom misli odraženoj u Kodeksu iz 1917 (koji je prenio vjerovanje i praksu Crkve kroz 19 stoljeća); nije proturječje spram Kodeksu iz 1983. I ne samo to: nije proturječje ni prema dokumentima Drugog Vatikanskog Sabora. Pogledajmo npr. saborski dekret o ekumenizmu, Unitatis Redintegratio br. 8:

"Ipak, zajedničko sudjelovanje u svetinjama ne smije se smatrati sredstvom koje se bez ikakva razlučivanja smije primjenjivati za ponovnu uspostavu jedinstva kršćana. To zajedničko sudjelovanje u svetinjama poglavito ovisi o dva načela: o tome da naznačuje jedinstvo Crkve i o udioništvu u sredstvima milosti. Naznačivanje jedinstva ponajčešće zabranjuje to zajedničko sudjelovanje. Nastojanje oko stjecanja milosti katkada ga preporučuje. 

O konkretnome načinu postupanja neka razborito odluči mjesna biskupska vlast uzimajući u obzir sve okolnosti mjesta, vremena i osoba, osim ako biskupska konferencija prema propisu vlastitoga statuta ili Sveta Stolica drukčije ne odluče."

(Interesantno je da se na stranici vatikana nalazi prijevod mnogih koncilskih dokumenata na nekoliko jezika; osim onih najgovornijih, tu su i mađarski, češki, čak i bjeloruski, suahili... ali nema hrvatskog!)

Pogledajte ovaj koncilski tekst: to je lektira dvoznačnosti, ili bolje: legalizirane proturječnosti. Sa ovim tekstom vi možete sve učiniti što vam se prohtije.



[Kardinal Sarah ponovno se oštro obratio na pitanje pričesti na ruku. U predgovoru knjige na tu temu, piše:

Najveći dijabolički napad sastoji se od pokušaja gašenja vjere u Euharistiju, sijanjem zabluda i poticanjem na neprikladan način pričešćivanja. Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela na jednoj strani te Lucifera na drugoj strani, nastavlja se u srcima vjernika: Sotonina meta je misna žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj hostiji.

Ali gdje ste bili ima 45 godina? Vjernici su se, posebno na zapadu - a i među hrvatima sve više i više - toliko naučili na dopuštenje za pričest na ruku, da im ovaj govor izgleda kao iz drugog vremena. "Zastarjeli tip", reći će. No, ovo je također skretanje pažnje od pravog problema: doktrinalne promjene Drugog Vatikanskog, te uvođenjem Novus Ordo i praktične zabrane Tradicionalne Mise. Pričest na ruku je tek logična posljedica tih temeljnih izmjena.]

Rečenica: "Naznačivanje jedinstva ponajčešće zabranjuje to zajedničko sudjelovanje."

(samo) izgleda u suprotnosti sa slijedećom:

"Nastojanje oko stjecanja milosti katkada ga preporučuje.",

zbog onog "ponajčešće", hoće reći: "uglavnom, ali ne uvijek".

I doista, kako se vidi iz slijedećeg paragrafa, dozvoljava se biskupima odrediti kada i kako je moguće dopustiti pričest nekatolicima!:

"O konkretnome načinu postupanja neka razborito odluči mjesna biskupska vlast uzimajući u obzir sve okolnosti mjesta, vremena i osoba, osim ako biskupska konferencija prema propisu vlastitoga statuta ili Sveta Stolica drukčije ne odluče."

A upravo tako i misli Biskupska Konferencija kao cjelina. Omogućeno im je tako učiniti, samo im je bilo potrebno vrijeme za to sprovesti zvanično.

Sve je rečeno!

To je jedan (od nekoliko njih) dokaz da je duh Drugog Vatikanskog Sabora "ekumenski", a ne katolički. To je taj Sabor koji banditima daje oružje u ruke za raditi što im je volja; za razarati Crkvu, bolje reći za pustoš među vjernicima i na oltarima.

Prepoznajte pravog krivca.



Nema komentara:

Objavi komentar