Bergoglio i njegovo osvjedočeno i dugogodišnje izlaganje đavolskom utjecaju sinkretističkih medija

Pitanje je od suštinske važnosti, jer se radi o ključnom momentu koji objašnjava mnoge stvari i sam po sebi je dovoljan razlog da se Bergoglia udalji od Sv. Stolice, čak i za postkoncilske standarde.

Naime, osvjedočeno je već od 2004 da Bergoglio posjećuje kineskog taoističkog monaha Liu Ming. To izričito stoji i bez skrivanja i stida u iskazu Bergogliovog biografa Austen Ivereigh.

Posvetiti ćemo se malo ovom prvom slučaju. "Taoistički monah" možete čitati i kao "vještac, šaman, vrač". To slijedi iz slijedećeg. Princip njihovog "liječenja" proizlazi iz vjerovanja u neobjašnjive sile energije koje vladaju počelima svijeta. Ta "energija" nalazi se u kosmičkim načelima; ona se poslije primjenjuje na svakog čovjeka, može mijenjati svoj protok i konfiguraciju; može je biti "više" ili "manje", ona cirkulira ili se manifestira tkzv. principom "ying yang" i stvar "liječnika" - čitaj šamana i sl. - je u tome da "uravnoteži" tu energiju kod određenog čovjeka.

To vam je sav "fazon", i to izričito priznaje Liu Ming. To je sinkretistički princip, ne zasnovan na naučnom poimanju medicine, ili tradicionalnom u smislu: "popij ovaj čaj, i onda njena naravna svojstva će ti činiti bolje". Tu nema nikakvog problema, jer ova tradicinalna liječenja zasnovana su na principu djelovanja aktivne substancije, i poslije na provjerljivoj vezi između učinka i posljedice. To je čisto. Ali gatanja, to jest ovo što radi Liu Ming i njemu slični, su izlaganja tajnim, đavolskim utjecajima.

Prije svega treba reći da su metode taoiste Liu Ming ekvivalente seansima reikia. Reiki ima također slično porijeklo, od japanca Mikao Usui. On je tokom budističke meditativnih vježbi kroz 21 dan, eksperimentirao "nebesku energiju" liječenja za koju je dobio sposobnost prenijeti na druge ljude. (Ta energija mu je bila ušla u glavu, i on je navodno dobio moć - tako on to fino sročio - prenijeti je na druge.) Radi se o jednoj vrsti "masaža" preko kojih se "nadopunjuje smanjena energija" kod druge osobe. Druge riječi za istu rabotu Liu Minga.

Idemo sad na konkretno: mnogi i mnogi egzorcisti su nedvojbeno upozorili da su imali dosta slučajeva egzorcizma nad opsednutima koji su to postali nakon sinkretističkih praksi poput gatanja, reikija, i ostalih okultnih praksi. To je činjenica i ima savršeno jasno teološko objašnjenje: osoba se predaje silama koje ne poznaje, silama koje su u biti demonskog porijekla, te oni koji se njima izlažu, njima ostaju i zahvaćeni u većoj ili manjoj mjeri. Ukratko, sve osobe koje su se izložile takvim djelovanjima trebale bi tražiti bilo egzorcizam, bilo sakramentalni blagoslov uz ispovijed. To je čijukanje s đavolom i toga se treba efektivno odreći. Crkva je ustanovila sakramenat svetog reda također i za to.

A ovdje imamo čitavog jednog izabranog za kardinala Katoličke Crkve koji trči za taoistom da ga liječi... Zastiđujući su i detalji njegovih seansi. U jednom intervjuu, Ming spominje:

"Kad smo počeli sa tretmanima vidio sam ga po prvi put bez odjeće. Pacijent ostaje čak i bez dojnjeg rublja. Njegova roba je imala rupe, bila je stara, kao korištena. Uvijek je išao sa istim cipelama. I koristio je jedan vrlo skroman sat koji nikad nije mijenjao. Sam sam se pitao: 'Kako jedna osoba na tolikom položaju može biti tako ponizna?'"

Bergoglio je ostajao k'o od majke rođen dok ga je ovaj masirao svojim "energijama". Pa gdje to ima? Kojeg li cirkusa i sramote! (Usput, to o "poniznosti" što nosi raspalu odjeću nije ni poniznost, niti mu je na čast. Svaka osoba treba ići spram svom položaju, ne odudarati od toga. Jer njegova je misija dobro izvršiti ono za što je poslan. Inače se privlači pažnja na sebe, a to nije poniznost. To su već neki upozorili na Bergoglia dok je bio kardinal. Kao i njegovo korištenje javnih sredstava prijevoza; uvijek bi kasno na sastanke sa biskupima, i onda se žalio na promet. Time je isticao ono što čini, svoju "skromnost". Ali poganin Liu Ming ne može shvatiti kršćansku krepost poniznosti. Poniznost stavlja Boga na prvo mjesto; poniznost prije svega znači hodati u istini; ponizni su bili graditelji velikih i veličanstvenih katedrala u Evropi kojim se slavio Bog, a bile su raskošne. Ponizni su bili sveti kraljevi koji su nosili zlatne krune na glavi i svećano ruho pri svom položaju, a vršili su pokoru da ih nitko ne vidi.)

Spomenuti ćemo sada još jedno sinkretističko skretanje Bergoglia. Kad je posjetio južnoameričke biskupe CELAM još prve godine nakon svog izabranja, u jednom nagovoru rekao je da on "nema ništa protiv eneagrama". Eneagram je jedna vrsta gatanja obučenog u pseudopshihologiju. Radi se o utvrđivanju karaktera određene osobe preko kruga od devet točaka, raspoređenih u jedan trokut i jedan heksagon. I sad, idu linije iz jedne točke u drugu, iz jedne vrste karaktera u drugi na nitko ne zna koji način niti zbog kojeg razloga, i tako se navodno netko upoznaje. Eneagram je provjerenog sinkretističkog karaktera i na zaprepaštujući način koristi se među isusovcima na Zapadu, posebno u Južnoj Americi. Očito je bilo da je Bergoglio dobro poznavao tu metodu za koju je rekao "da nema ništa protiv", makar poslije nadodao da je "glavno misionarski poziv". 

Možemo završiti sa ovim podsjećanjima. Zaključak je: samo zbog ovoga Bergoglio nije smio biti izabran za Papu, pa čak i po standardima Novus Ordo (npr. u dokumentu Kongregacije za Nauk Vjere "Isus Krist, vrelo žive vode", osuđuje se sve spomenute prakse vezane za Novu Eru. Kršćanin ih ne smije vršiti; i pokvaren sat kucne točno vrijeme dva puta na dan.). Ovo pitanje je mimo svih njegovih teoloških skretanja u raznim dokumentima i nagovorima, prethodi svima njima.

[Atenska Škola, Rafael, slikano za vrijeme Julia II, velikog mecene umjetnika. Inače, s obzirom na osobni život prije izabranja za Papu, nije se mogao dati za primjer Bordžiji.]

[Jedan bitan povijesni momenat koji može donekle služiti za primjer - ovo Bergogliovo je puno gore - jest izabranje Julia II za Papu. Julio II, Giuliano della Rovere, bio je veliki konkurent Papi Bordžiji (španjolski Borja, bio je rodom od Valencije), protiv kojeg je kovao makinacije neko vrijeme. Naime, nastojao je sazvati koncil i deponirati Papu, proces označen herezom koncilijarizma. Na koncu, bio je izabran za Papu nakon smrti Bordžije - prvo je bio izabran stari Pio III, ali je umro iste godine. Međutim, ovo je bitno: nije mogao biti proglašen za Papu dok se javno nije bio odrekao svojeg koketiranja sa koncilijarizmom. Budući se znalo za njegove makinacije, bio je prinuđen odreći se istih, inače ne bi mogao definitivno proglašen za Papu. I to pažnja: sve ovo je bila praksa dok još nije Crkva formalno upozorila na nevaljalost izbora za Papu neke osobe koja bi na neki način podržavala koju herezu. To će učiniti Papa Pavlo IV svojom Bulom Cum ex apostolatus officio (1559), prema kojoj ostaje nevažeći izbor nekoga za Papu ukoliko je prije promovirao na neki način izvjesnu herezu. Time je Pavao IV htio zaštititi Crkvu od mogućeg uljeza iz protestantizma koje je već bilo snažno nadiralo.]

Bergogliovo izabranje je dakle nevažeće. On je clown izabran za Papu. Još gore nego clown. On je pod utjecajem zlog duha, i zbog toga naš gospon Bergoglio tjera ružne šale sa Isusom Kristom, njegovom Presvetom Majkom i katolicima općenito. Jer propovijeda evanđelje čovjeka, Bergoglio kleči pred "izbjeglicama" kojima pere noge, tj. novim osvajačima Evrope, dok stoji uspravan k'o svijeća pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Može kleknuti, ali ne će pred Bogom.

Ali s onima s kojima se ne šegači, to je sa talmudistima i muslimanima, s poganima i sa svim mogućim nevjernicima i posebno ljevičarima. Za takve, uz skrivanje križa kad je riječ o židovima, uvijek ima mjesta i vremana za lijepu riječ i prijazan smiješak.