Bergogliovi sljedbenici kažnjavaju što je dobro; dopuštaju što je loše

Stvaraju neku vrstu "Nove Crkve" (za "Novi Svjetski Poredak", svakako) koja nije Katolička. Znaju primjeniti autoritet kad hoće. Nije istina da se "plaše biti strogi da ne bi bilo pobune". Kad treba udariti, ne drhti im ruka.

Par primjera jednog i drugog. Na sam Božić desio se skandal među italijanskim katolicima (svakako, onim "staromodnijim"). U župi Sv. Roka u Torinu, don Chiafredo Olivero preskočio je vjerovanje... jer kaže da ne vjeruje u to! To je čista apostazija, otpad od vjere. Video počinje (na izostavljanju "Vjerovanja") u min 26:45

Umjesto Vjerovanja, Don Olivero kaže:

"Znate li zašto ne govorim Vjerovanje? Jer ne vjerujem u to. Ako ga netko od vas shvata... ja sam ga studirao nekoliko godina, shvatio sam da je nešto što ne razumijem i što ne mogu prihvatiti. Pjevajmo bilo što drugo što govori o bitnim stvarima naše vjere: Dolce sentire."

I onda kor počinje pjevati pjesmu skovanu za hippy Zeffirellijev film o Sv. Franji (Bože sačuvaj, Sv. Franjo nije "hippy", ali Zeffirelli jest) "Brat Sunce i sestra Mjesec", Dolce sentire. To jest, "liturgija" Bob Dylana.

Ono što je potcrtava ovdje jest da hijerarhija ne intervenira kod već poznatod Don Olivera:

Međutim, sjećate se filozofa Josefa Seifert koji je javno kritizirao Amoris Laetia, argumentirajući čisto i jasno da bitno odvaja katolike od stalnog morala i čak i vjere Crkve?

Bio je otpušten sa mjesta Predsjednika Instituta Edith Stein u roku od nekoliko dana, od svog nadbiskupa koji nije oklijevao.

Prisustvujemo procesu stvaranja Bergoglijeve osjećajne kabalističke pseudoreligije.