Čovjek bi rekao da se radi o nekom ratom opustošenom području Bliskog Istoka, a ono srce Amerike. To je i živi primjer efekta premještanja firmi, tj. njihova ubikacija u "zemlje u razvoju", kao što je Kina ili Indija i dr.,dok gospodarsko tkivo u nekad razvijenoj oblasti se narušava kao od gadne zarazne bolesti.
Tu se vidi koliko veliki kapital nema osjećaja za domovinu niti za bilo koju drugu plemenitu vrijednost; samo je bitna zarada, sve drugo je podređeno tome. Bolje reći vlasnici velikog kapitala nemaju ni najmanjeg osjećaja prema radnom čovjeku i njegovoj obitelji, njegovim nadama i nastojanjima. Kao da bi bili ljudi bez duše kojima se novac preobratio u najvišu vrijednost u ovom životu. Doista, ispunja se ona Sv. Pavla: "Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima" (1. Tim 6:10).
Na primjerima poput ovoga vidimo smrtonosne posljedice premještanja industrije iz jednih zemalja u druge. Ali to je samo tehnički pogled na stvar; sam razlog takvih fenomena treba tražiti u sebičnoj želji za novcem moćnika.
Ali i moćnici su samo to: ljudi. Oni se ponašaju u velikom upravo onako kako bi se mnogi "mali" ljudi ponašali samo kad bi imalo imali priliku. Bolje reći: jedva bi dočekali. Jer, pravi razlog jest naša ranjena narav s kojom pohlepa radi što hoće; i pohlepa, ali i sam način funkcioniranja kapitalističkog sustava.
Navešću jedan primjer. Ovih dana razgovaram s jednim prijateljem koji je imao izvjesnih poslova u jednoj evropskoj prijestolnici. Niti najvećoj, niti najmanjoj, samo je firma bila dosta jaka, multinacionalni kompleks. Razgovarao dakle ovaj mladić s jednom odvjetnicom dok je ova pripremala neke dokumente; tipično balkansko pitanje: koliko možeš zaraditi? Crkli bi od muke kad to ne bi upitali.
I onda me momak pita, ono po naški, sve okolo kole da se stvar bolje dočara: što misliš koliko zarađuje po satu? Odgovorio sam dosta dobro, jer sam bio upoznat sa platežnom dinamikom svjetskih firmi. Ali mnogi ne mogu da vjeruju: 350 € po satu.
Pitam ja mladića: a da li bi ti volio imati njen život? I tu sam dobio pohvalan odgovor: "ne, ne bih. Jer oni žive za posao. Njima je posao Bog, više novac, nego posao. To nije život."
I odmah nadoda detalje: ta žena ne radi osam sati dnevno, niti deset, niti dvanaest: ona nema dnevnog reda. Radi do iznemoglosti. Čak otprilike dva puta mjesečno ostane po cijelu noć u kancelariji, jedva spusteći glavu na fotelju možda sat vremena; živi da radi.
Nadalje, nastavlja moj sugovornik, ona vozi neviđeno skupa kola; ima stan u naj zoni u gradu; plaća i vikendicu, skupu mjesečnu upisninu naj golf kluba gdje razgovara sa klijentima, itd. Od nje se očekuje da nosi vrlo skupu odjeću, i da vodi sav takav životni standard... da ona potroši skoro sve što ima!
Ne, zaključuje momak, ne bih želio taj život za sebe pod bilo koju cijenu.
Ispravan zaključak, ali ih samo iznimna manjina dolazi do njega. Novac, ono što predstavlja, ono lažno što obećaje u stanju je prosto zaludjeti tolike i tolike.
I onda pitam se, čemu tolike osvosvjetske ambicije tolikih naših ljudi, i uopće po svim paralelama i meridijanima? Ispraznost, taština, apsurd. Čemu zaraditi 80 tisuća eura mjesečno, i trošiti 75, ako ne i 85? Kakav je to život kad ga provodiš cijelog u bjesomučnoj trci za novcem, i nemaš vremena ni za ženu, ni za djecu, a kamoli za Boga? Jer ako nemaš vremena za ono očigledno i što ti je prvo pred nosom, kako ćeš misliti na nešto više?
Ima li smisla "otići vani" i ostati kojih deset, dvadeset godina, misleći "zaraditi ću za kuću, pa ću onda živjeti s mirom", pa makar se tako i obistinilo, što doista jedva uspijevam vidjeti tu i tamo i vrlo rijetko, kad si ti svo to vrijeme gradio tuđu državu, rasipao svoj talenat negdje umjesto u sredini u kojoj si kao riba u vodi?
Opet vidim, naši se ljudi tamo vani lome od posla, prihvaćaju sva moguća zanimanja, gledaju u zemlju dok rade i šute, a kod nas diže nos k'o paun i ne bi ovo, ne bi ono, samo zanovijeta. Ovdje mu sve teško, a tamo sve "se mora".
Nekoji kažu: "ovdje ne mogu napredovati, ovdje stagniram". Pa evo, neka napreduješ kao Davor Pavuna. Što ima Hrvatska od toga? Na koncu, postaješ čovjek sustava. I Pavuna je bio u Obaminom timu. To primjeni sa Hrvatske na bilo koju drugu zemlju u razvoju. Odoše najtalentiraniji ljudi da i dalje grade ovaj pokvareni sustav. Dok sve te zemlje trebaju običnih profesora svih nivoa; trebaju liječnika, tehničara svih mogućih vrsta; treba im poštenih i radinih ruku.
I opet, u svim takvim zemljama lako dođu do vlasti kao naši "udbaši". Ovi, baš kao u vrijeme Jugoslavije, otvoreno hoće da najbolji kadrovi odu vani; njima tako ostaje više i lakše za manipulirati. Ostaje im manje oporbe koja je neophodna za napredak društva.
Ne, migracija je veliko zlo. A počiva na tako jednostavnom principu: urođenoj želji za novcem.
Tu ukletu želju treba slomiti u korijenu. To je laž. Nije istina da "treba ovo, treba ono; te ovoliko, te onoliko". Ono što je potrebno jest spasiti dušu. Biti zadovoljan s malim. Živjeti dan za danom u milosti Božjoj - to doista nema cijenu - i odgajati kako Bog zapovijeda svoju djecu, čuvati domovinu pa i komšiluk. Širiti Riječ Božju tamo gdje si posađen, pa ako i otišao negdje, nek bude samo za to: dati upoznati pravoga Boga.
Sada shvaćam onu Pavlovu, samo dva stiha prije od onog već navedenog: "Imamo li dakle hranu i odjeću, zadovoljimo se time."
To sadrži veću mudrost nego što je možeš i slutiti.
Tu se vidi koliko veliki kapital nema osjećaja za domovinu niti za bilo koju drugu plemenitu vrijednost; samo je bitna zarada, sve drugo je podređeno tome. Bolje reći vlasnici velikog kapitala nemaju ni najmanjeg osjećaja prema radnom čovjeku i njegovoj obitelji, njegovim nadama i nastojanjima. Kao da bi bili ljudi bez duše kojima se novac preobratio u najvišu vrijednost u ovom životu. Doista, ispunja se ona Sv. Pavla: "Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima" (1. Tim 6:10).
[Orange Country. Neki bi se vratili, ali jedva da mogu. Niti zbog novca, niti zbog sramote. Kad si nekad bio lud pa poletio, sad budi hrabar i ispravi grešku]
Na primjerima poput ovoga vidimo smrtonosne posljedice premještanja industrije iz jednih zemalja u druge. Ali to je samo tehnički pogled na stvar; sam razlog takvih fenomena treba tražiti u sebičnoj želji za novcem moćnika.
Ali i moćnici su samo to: ljudi. Oni se ponašaju u velikom upravo onako kako bi se mnogi "mali" ljudi ponašali samo kad bi imalo imali priliku. Bolje reći: jedva bi dočekali. Jer, pravi razlog jest naša ranjena narav s kojom pohlepa radi što hoće; i pohlepa, ali i sam način funkcioniranja kapitalističkog sustava.
Navešću jedan primjer. Ovih dana razgovaram s jednim prijateljem koji je imao izvjesnih poslova u jednoj evropskoj prijestolnici. Niti najvećoj, niti najmanjoj, samo je firma bila dosta jaka, multinacionalni kompleks. Razgovarao dakle ovaj mladić s jednom odvjetnicom dok je ova pripremala neke dokumente; tipično balkansko pitanje: koliko možeš zaraditi? Crkli bi od muke kad to ne bi upitali.
I onda me momak pita, ono po naški, sve okolo kole da se stvar bolje dočara: što misliš koliko zarađuje po satu? Odgovorio sam dosta dobro, jer sam bio upoznat sa platežnom dinamikom svjetskih firmi. Ali mnogi ne mogu da vjeruju: 350 € po satu.
Pitam ja mladića: a da li bi ti volio imati njen život? I tu sam dobio pohvalan odgovor: "ne, ne bih. Jer oni žive za posao. Njima je posao Bog, više novac, nego posao. To nije život."
[Ovako izgledaju danas mnoge evropske prijestolnice. To je ono čemu hrliš? Makar ti i imao bolji posao, to je tvoje okružje. Jedini smisao koji vidim tu jest da se čovje trzne i nastoji da i kod nas ne dođe do istog. I ti si potreban.]
I odmah nadoda detalje: ta žena ne radi osam sati dnevno, niti deset, niti dvanaest: ona nema dnevnog reda. Radi do iznemoglosti. Čak otprilike dva puta mjesečno ostane po cijelu noć u kancelariji, jedva spusteći glavu na fotelju možda sat vremena; živi da radi.
Nadalje, nastavlja moj sugovornik, ona vozi neviđeno skupa kola; ima stan u naj zoni u gradu; plaća i vikendicu, skupu mjesečnu upisninu naj golf kluba gdje razgovara sa klijentima, itd. Od nje se očekuje da nosi vrlo skupu odjeću, i da vodi sav takav životni standard... da ona potroši skoro sve što ima!
Ne, zaključuje momak, ne bih želio taj život za sebe pod bilo koju cijenu.
Ispravan zaključak, ali ih samo iznimna manjina dolazi do njega. Novac, ono što predstavlja, ono lažno što obećaje u stanju je prosto zaludjeti tolike i tolike.
I onda pitam se, čemu tolike osvosvjetske ambicije tolikih naših ljudi, i uopće po svim paralelama i meridijanima? Ispraznost, taština, apsurd. Čemu zaraditi 80 tisuća eura mjesečno, i trošiti 75, ako ne i 85? Kakav je to život kad ga provodiš cijelog u bjesomučnoj trci za novcem, i nemaš vremena ni za ženu, ni za djecu, a kamoli za Boga? Jer ako nemaš vremena za ono očigledno i što ti je prvo pred nosom, kako ćeš misliti na nešto više?
Ima li smisla "otići vani" i ostati kojih deset, dvadeset godina, misleći "zaraditi ću za kuću, pa ću onda živjeti s mirom", pa makar se tako i obistinilo, što doista jedva uspijevam vidjeti tu i tamo i vrlo rijetko, kad si ti svo to vrijeme gradio tuđu državu, rasipao svoj talenat negdje umjesto u sredini u kojoj si kao riba u vodi?
Opet vidim, naši se ljudi tamo vani lome od posla, prihvaćaju sva moguća zanimanja, gledaju u zemlju dok rade i šute, a kod nas diže nos k'o paun i ne bi ovo, ne bi ono, samo zanovijeta. Ovdje mu sve teško, a tamo sve "se mora".
Nekoji kažu: "ovdje ne mogu napredovati, ovdje stagniram". Pa evo, neka napreduješ kao Davor Pavuna. Što ima Hrvatska od toga? Na koncu, postaješ čovjek sustava. I Pavuna je bio u Obaminom timu. To primjeni sa Hrvatske na bilo koju drugu zemlju u razvoju. Odoše najtalentiraniji ljudi da i dalje grade ovaj pokvareni sustav. Dok sve te zemlje trebaju običnih profesora svih nivoa; trebaju liječnika, tehničara svih mogućih vrsta; treba im poštenih i radinih ruku.
I opet, u svim takvim zemljama lako dođu do vlasti kao naši "udbaši". Ovi, baš kao u vrijeme Jugoslavije, otvoreno hoće da najbolji kadrovi odu vani; njima tako ostaje više i lakše za manipulirati. Ostaje im manje oporbe koja je neophodna za napredak društva.
Ne, migracija je veliko zlo. A počiva na tako jednostavnom principu: urođenoj želji za novcem.
Tu ukletu želju treba slomiti u korijenu. To je laž. Nije istina da "treba ovo, treba ono; te ovoliko, te onoliko". Ono što je potrebno jest spasiti dušu. Biti zadovoljan s malim. Živjeti dan za danom u milosti Božjoj - to doista nema cijenu - i odgajati kako Bog zapovijeda svoju djecu, čuvati domovinu pa i komšiluk. Širiti Riječ Božju tamo gdje si posađen, pa ako i otišao negdje, nek bude samo za to: dati upoznati pravoga Boga.
Sada shvaćam onu Pavlovu, samo dva stiha prije od onog već navedenog: "Imamo li dakle hranu i odjeću, zadovoljimo se time."
To sadrži veću mudrost nego što je možeš i slutiti.
Čestitam na domoljublju i kršćanstvu koje pokazujete u ovim kratkim crticama iz bijelog svijeta koji nije tako bijeli, nego sve više crni (i doslovno).
OdgovoriIzbrišiNadolijeva se čaša Božjeg gnjeva. Kud ćeš veće kazne nego gledati kako ti djeca napuštaju kućni prag i odlaze u bolji život. Još kad bi mogli prodat djedovinu pa ju ponijet sa sobom poput onog razmetnog sina koji se nije nikada više mislio vratiti ocu. Nek mu se nađe u bijelome svijetu za prvu ruku. I onaj je sin otišao od oca iako , kako piše , u oca njegovog i sluge imaše bijela kruha. Jednom pokojni don Anto Baković reče da kod nas ima i kruha i ruha za sve. No , neki nepoučeni od onih koji su ih trebali poučiti , ne znaju da se ne može služiti Bogu i bogatstvu. No, ti koji odlaze i ovdje su imali obrnuti odnos , tj. bogatstvo je njihov bog. Pošto su izokrenuli vrijednosti , a nisu ih ovdje mogli ostvariti , odlaze ih tražiti na drugim mjestima. Da znaju Pismo oni ili njihovi roditelji pitali bi se ,, A što vrijedi čovjeku ako čitav svijet zadobije , a izgubi dušu svoju? " I još, da nitko ne može sam za sebe platiti otkupninu. Vjerojatno se misle jednog dana vratiti stari i oronuli sa vrečama novca i ipak platiti otkupninu sami za sebe. To možda uspiju kod ljudi ali ne i kod Boga. Koliko je puta dobri Bog kaznio grešni narod tvrde šije progonom. Skoro svaki. Pa i prva kazna bio je progon Adama i Eve iz Raja zemaljskog u kom su imali svega . Ali netreba kukati . Bog ima veći plan nego što mi možemo zamisliti , jer Njegvi puti nisu naši i On uvijek vjeran ostaje. Još više , okreče na dobro sve onima koji Ga ljube . Što se sijalo sad se žanje. Ipak da opet ne bi tugovali tješi nas ovim riječima, Bolje i ne imati potomstvo , nego imati bezbožno potomstvo.
OdgovoriIzbrišiRobelar
Mislim da mnogi nisu svjesni koraka kojeg čine. Poslije se stvari iskompliciraju. Zato ih treba stalno podsjećati.
Izbriširat smo dobili jer smo molili krunicu i Majka naša nam je pomogla....opet trebamo tako pa ćemo pobijediti i u ovome specijalnome ratu(("tihom") koji se vodi protiv nas
OdgovoriIzbrišiUpravo tako dragi brate Antiša. Dok se molila krunica u obitelji Majka Božja je bila na našoj strani i blažila Božiji gnjev da nas ne dotuče. Kasnije se narod iznevjerio pa objesio krunice na zid ili stavio kao ukras u aute. Nema više ni onih starih baka koje su uvijek vrtile krunicu i kojoj si mogao reći da okrene i jedan krug za neku nakanu. Nitko se više ne uzbuđuje ako zaboravi krunicu , pa ni svećenici , al je užas ak zaborave mobitel. On stalno mora biti u rukama. Zato vas sve pozivam na molitvu krunice i Litanije Blažene Djevice Marije u nedjelju prije TLM u 9.20 , kapela Sv. Josipa Zg .Misu služi svećenik FSSPXa.
IzbrišiRobelar
Čudim se a današnje Evanđelje lijepo veli : ,, Multi enim sunt vocati , pauci vero electi. "
OdgovoriIzbrišiRobelar
I kao što kaže Sv. Pavao u poslanici, "da ne budemo kao izraelci koji prođoše kroz more (misli na krštenje), ali ne uđoše u obećanu zemlju".
IzbrišiBože, daj nam vjernost do kraja.