O novozelandskom napadu

Mogli smo vidjeti, i još nam ostaje, licemjerstva na tone povodom novozelandskog serijskog ubojstva u dvije džamije.

Jeremy Corbyn, laburistički lider VB, je zvao "incidentom" islamski napad na maloljetnike u Manchesteru. Međutim, u Novom Zelandu radi se o "terorističkom napadu". I svakako, solidarnost sa muslimanskom zajednicom u Novom Zelandu, na drugom kraju svijeta.

Jacinta Ardern, premijerka Novog Zelanda, sa velom na glavi ide uručiti saučušće obiteljima ubijenih.

Kad su ovi isti nitkovi izrazili žalost zbog kršćanskog genocida u Africi? Nikad. Jeste li čuli kako su nedavno gadovi Fulani ubili barem 120 kršćana u Nigeriji? Govorimo o prošlom mjesecu. Tko je ovdje izrazio žalost? Je li naše da nas ubijaju i gotovo? Da, rečeno je u Svetom Pismu: "Zbog tebe nas odvode kao ovce na klanje". Da, to je naša sudbina, i ovi koji vladaju su suradnici zla.

No, to ne znači da ne trebamo reći po istini. I boriti se za nju.

Neka ih zato boli koliko ih može boljeti, ali australijski senador Fraser Enning rekao je pravo, makar morao poslije izbrisiti poruku na mrežama: "Da nisu došli fanatični muslimani, ne bi bilo ni ubojstava". Jest, netko ih vodi na sve strane svijeta i tome se izgleda ne smije oduprijeti. Toliko su mediji i političari oprali mozgove svima redom, da je jedan momak pogodio jajetom senatora uz znak protesta za njegove riječi. No, dobio je što je zaslužio: par dobrih šamara:

Kad ste prosvjedovali protiv pokolja koje muslimani čine svaki dan? Kada? Nismo za nasumična ubojstva, ali nas taru teški neprijatelji. Protiv kojih borba mora biti teška i duga. Moramo ispravljati mentalitet kod tolikih, i to je jedan od razloga zašto sam pokrenuo blog u svoje vrijeme. Potrebna je prava kulturna i vjerska obnova.

Ali osvrnimo se malo na sam atentat na džamiju. Interesantno, Branton Tarrant koristi dvije melodije koje sluša dok se vozi prema džamiji, na snimku koji je sam načinio. (Našao sam ga ovdje, pogledati video.) Jedna melodija je britanski vojni marš, a druga pjesma je četnička, "Od Bihaća do Petrovca sela".

Tarrant je putovao nekoliko godina prije svog dolaska na Novi Zeland, i također je bio izgleda u Bugarskoj i Srbiji, osim u zemljama po Aziji i dr. Odatle pretpostavljam da ima ovu pjesmu. No, koja je poanta naših medija o ovome? Pogledajmo razmjenu komentara na istoj vijesti, posebno Latifija:

Ne opravdavam četničke zločine, ali što nam ponovno žele reći? Da su muslimani naši saveznici, kao što su bili dok nismo dobili nož u leđa? Dok se nismo probudili i spoznali o čemu je stvar?

Ne brini se Latife, ne smeta nam Dodik.

Komentar o "izopćenju" ukrajinskog Patrijarha u USA, Borisa Gudziaka od ukrajinskog "Bizantinskog Katoličkog Patrijarha" Elijaha

Ovdje ima nekih nejasnih stvari, a drugih jasnih i dobro je upozoriti i na jedno i drugo.

Idemo najkraće što možemo, a da se ni izgubi bit onog što se želi reći.

Tko je Elijah, "Patrijarh Bizantinskog Katoličkog Patrijarhata"? Neki govore da bi mogao biti bivši KGB agent kojeg su rusi ubacili među ukrajinske katolike za imati svog čovjeka u njihovim redovima. Možda. Mogući dokazi postoje na pokojoj internet stranici, ali to nije čvrsto. Možemo donositi zaključke samo na osnovu činjenica.

Činjenice su da je Elijah, rodnog imena Anthony Elias Dohnal, porijeklom iz Češke, bio zaređen svećenik ranih 70 godina XX st. Moguće i na tajni način, i moguće po predkoncilskom obredu. Naime, Rusi (tajne službe) su odmah iza drugog svjetskog rata pohvatali mnoge katoličke svećenike - možda je bilo čak i procurivanja pouzdanih informacija - te je Sveta Stolica dala dopuštenje da biskupi tajno zarede kandidate za svećeništvo. Tako je bilo i tajno zaređenih biskupa iza ruske granice. S ciljem očuvanja sakramenata za progonjene katolike. Možda je dakle Elijah primio sveti red u takvim okolnostima.

Dalje, među ukrajinski kler počinje se uvlačiti modernizam. Neki od njih, na važnim mjestima, studirali su na Zapadu. Odatle infiltracija.

Elijah i nekolicina njemu sklonih se bune protiv takve situacije.

Izopćeni su nakon toga od visokog katoličkog klera u Ukrajini, 2008.

Malo nakon toga Elijah se zaređuje biskup, i osniva "Bizantinski Katolički Patrijarhat" koji djeluje posebno na zapadu Ukrajine.

Ubrzo nakon toga, postaju poznati po "anatemama", tj. "izopćenjima" koje lansiraju protiv brojnih katoličkih visokih hijerarha, pa čak i "Pape Franje", Benedikta XVI pa i Ivana Pavla II, i to nakon njegove smrti. Također su anatemizirali i po kojeg "pravoslavnog" patrijarha.

Treba reći da uvijek pogode kad se odnose na ovu ili onu tešku zabludu osuđenih. Uglavnom njihove osude idu zbog lažnog ekumenizma, promocije homoseksualnosti, itd.

Sad je došao na red Borisa Gudziaka, ukrajinskog Patrijarha u USA. Ovaj je bez daljneg Franjin čovjek, rođen u USA od ukrajinskih roditelja, školovan pod utjecajem modernističkih ideja. Čovjek koji vrši zadaću koja dolazi od masonskih loža i drugih Kristovih neprijatelja: tolerira na veliko LGBT pokret, kao što je već slučaj sa novoosnovanim "Ukrajinskim Katoličkim Patrijarhatom". Njihova je dakle uloga odraditi posao zapadnim silama. Odvojiti Ukrajinu od ruskog utjecaja; također i od katoličkog utjecaja i staviti je potpuno u domen stranih, zapadnih sila. Iskvariti njihov rod i učiniti ga neškodljivim za zle planove stranaca koji ne žele dobro njihovoj domovini.

Činjenice su da i Elijah "škripi": proglasio je "svetim" heretika Jana Husa, preteče protestantizma. Navodno po Elijahu, nije bila istina ono što se o njemu govorilo. Što potvrđuje da ima nešto mutno iza Elijaha. Husovi spisi su prave pravcate hereze, i povijesna gibanja i pokreti koje je poveo potvđuju osudu Sabora u Konstanci. Bio je ogorčen lošim vladanjem ondašnjeg klera, ali je nakon toga dao "učiteljstvo" samom sebi i počeo uvoditi potpuno nove, i heretične, pojmove. Hus je bio doista kriv.

[Elijah "kanonizira" Husa]

Kod Elijaha se vidi izvjesni panslavizam; odatle je moguće naći razlog njegovog "opravdanja" Jana Husa. Ali i političke zakulisne igre.

No, ono zašto je Elijah osudio tolike i tolike, kao sada i Borisa... nema autoritet za "izopćena", međutim odnosi se na ispravne razloge.

Depresija i vjera; razlozi depresija

Ponovno objavljujem članak od prija pola godine zbog aktualnosti teme koja se tretira. Susrećem se previše često sa osobama koje posežu za tabletama zbog stvari koje to ne opravdavaju ni u kojem slučaju. Posebno duga upotreba raznih tableta za smirenje i sl. Može se desiti da u određenom trenutku netko doživi neki duševni slom, ili pretrpi veliku tjeskobu koja ga prevazilazi; ali od takve situacije se ne može niti smije praviti običaj, što upravo vidim kod tolikih. Razmisli malo drugačije, iz drugog ugla o stvarima koje te tište:

Da je Našem Gospodinu bilo lako uvijek i u svakom času održati ujedinjenu volju sa Očevom, ne bi se znojio krvlju u Gestsemaniju.

Njegova preteška tjeskoba koju mi ne možemo ni zamisliti, koju je pretrpio u onom času zbog naših grijeha i radi našeg spasenja, uči nas jednoj elementalnoj stvari: i čvrst vjernik može proći kroz trenutke depresije, kako se danas voli označavati zbrku osjećaja koji prepravljuju osobu tugom, očajnim mislima i raznovrsnim osjećajima duboke potištenosti.

Život sam od sebe "dijeli besplatno" beskraj mogućnosti koje su u stanju izazvati razne depresije: što god život duže traje, više je i raznoraznih razloga mučnih tuga: te ovo djete me ne sluša, ova druga ne vjeruju - kad ih uopće ima -, drugi žale jer ih nemaju. Ako su dobra, mogu biti bolesna, i teško bolesna. Može ih Bog rano pozvati sebi. Te problemi sa bračnim parom, te problemi jer se par ne nalazi, ili djeca ne će da se žene i udaju... nema se para (ima li ih ikad dovoljno?), ostane se bez posla... mogli bismo nabrajati do zore.

Ali u svim tim tugama i nezadovoljstvima leži neki uzrok koji je doveo do toga. Taj uzrok ili je izazvan našom greškom ili grijesima, ili je potpuno izvan nas: snašla nas je neka nesreća za koju uopće nismo krivi. Gdje se onda začme neutješna tuga ili depresija? U našem načinu prihvaćanja činjenica. Ili ćemo prihvatiti te činjenice sa svim posljedicama, ili ne ćemo. Nema trećeg. Zbog toga borba protiv depresije se mora voditi na dva polja: razumom i vjerom. S čisto ljudskog stanovišta, moraš se suočiti s problemom ili teškoćom smislom i logikom. Iz vjerske perspektive trebaš stvari gledati logikom vjernika: cilj ovog života je vječno spasenje, ne ovozemaljska blagodet. Svemu onom što ti se događa, trebaš dati nadnaravnu svrhu: spasenja tvoje duše, i duša drugih. Vratimo se prvo uglavnom na ljudsku perspektivu.

Piše u Knjizi Mudrosti, 17; 11-12: "Jer strah nije ništa drugo nego odbacivanje pomoći razuma. Makar da je u srcu i manja tjeskoba, ipak je nepoznavanje uzroka drži većim zlom".

Kaže jedna djevojka da ima nasljednu depresiju. Navodno, dolazi joj od oca, koji je isto tako neobjašnjivo pao kao mladić u depresiju, i s naporom se izvukao iz nje. Zbog toga, s vremena na vrijeme pije izvjesne tablete koje mu je preporučio psihijatar, jer navodno u njegovom organizmu se oslobađaju u nepravilnoj mjeri substancije serotonin, norepinefrin i dopamin. Uglavnom, nije ni bitno koje. Danas će biti jedne, sutra možda druge. Ideja je da kemijske promjene u organizmu uvjetuju depresiju. No, to je materijalistička filozofija: duša je rezultat kemijskih promjena u organizmu. I to, svakako, nije istina već samo može imati izvjesnu vezu. Naime, depresija je ta koja proizvodi promjene u organizmu, koje se odražavaju alteracijom određenih substanci. Stoga, unositi te substancije u organizam samo može možda ublažiti problem do izvjesne mjere, ali nikad ga izlječiti. Uzrok ostaje nedirnut, i u bilo kojem trenutku njegovi efekti će doći ponovno na površinu.

Depresije ovise prvenstveno o načinu gledanja na teškoće koje nam stanu nasred puta. Te teškoće se moraju sagledati racionalno, koristeći zdravi razum koji će pomoći osloboditi čvor uzročno posljedičnih veza.

Svakako, to mnogo puta nismo u stanju učiniti sami. Potrebna nam je pomoć. Potrebne su nam nečije tuđe oči koje nas gledaju kao mi sebe u ogledalu, i još bolje. Jer, reći će ponovno Sveto Pismo: "Vlastiti sud je loš savjetnik". Treba se, prema tome, potražiti iskusan i dobronamjeran prijatelj koji će nas upozoriti na stvari koje ćemo trebati praviti bolje... mic po mic! Ne naglim "poboljšanjima", koja mogu samo biti razne euforije koje traju koliko i jutrošnja rosa. Već korak po korak, imajući pristojne mete na kraju.

Stavićemo (izgovorni hrvatski, ne ljutite se) par primjera: netko ne voli sebe jer je debel/debela. Ali momčini je potrebno pola tepsije za ručak ili večeru. Što hoćeš od života? Hoćeš da ti bude bolje a da se ne pomučiš? U biti, mnoge stvari su takve, da ne kažem 90% problema s kojima se ljudi sreću.

Jedan momak se plaši skakavaca. I priznaje mi to. I zbori mi da ne može to nikako izbjeći. Kad ga vidi na pločniku ili na nekoj biljci uhvati ga panika i mora ga zaobići trčeći ostavljajući nekoliko metara razdaljine. Kažem mu: potraži preko interneta koliko su opasni ujedi skakavaca po čovjeka. Vidjećeš da nemaš razloga da se plašiš. Uvećaj mu sliku i vidi da se radi o Božjem stvorenju koje ima svoj razlog postojanja. I da je praktično bezopasan. Ti se plašiš neke tvoje fantazije, ili onog što misliš - bez podloge - da ti skakavac može učiniti.

Jedna majka drži na tabletama hiperaktivnog sina (tako je dijagnosticiran od psihologa) da ne bi bio previše nervozan u školi. Ali momčiće ne napada nikog, nije agresivan; jednostavno živ. Treba samo uskladiti aktivnosti za njegov ubrzani ritam, i to je sve.

Jedna službenica mučila svog muža da je svako jutro odveze na posao. Bilo je strah voziti kola, makar ima vozački. Drugim riječima: histerična jer joj je volja biti takva. Dođe momenat kad je muž više ne može zbog drugih obaveza voziti na posao. Moli kolege na poslu, od kojih nitko ne želi doći po nju i dovesti je na posao (hvala Bogu!). Žena počne voziti.

Mogu izgledati smješni primjeri, ali su realni. Svi su u biti istog šablona koji navodi Sv. Jakov u svojoj poslanici: "Želite a nemate pa ubijate. Zavidite a ne možete postići pa se borite i vojujete" (Jak 4:2). Depresije ogromne većine ljudi su rezultat raspona između želja i stvarnosti; između želja i frustracije istih.

Rješenje ide preko skromnosti u željama, usklađenih našim mogućnostima koje moramo sagledati realno i ponizno.

Rješenje se sastoji i u izbacivanju samog sebe iz centra pažnje. Zašto ne brinuti se malo više o drugima? Ima toliko stvari i osoba kojima mogu biti koristan samom mojom prisutnošću. Jedan telefonski razgovor, jedna posjeta može vrijediti zlata. I onom drugom, i tebi.

Imam jednog prijatelja koji je sahranio i ženu i djecu. Ostao je sam. Ali je nevjerojatno kako se ne žali. Ne samo to: već strpljivo i skromno gleda učiniti iz srca kakvu uslugu ovom ili onom. I tako on sa svojom bašćicom odnese nekad nešto voća ili povrća uvijek nekom. Svako jutro prvo ode na misu, i tako će dok je bude  mogao na noge. Kad padne na postelju biti će red na njegovim vratima od onih koji će doći da ga obiđu. I kaže: Bog mi je dao mnogo, divnu djecu i ženu, koje se nadam vidjeti u vječnosti. A kad je izgubio prvog sina nesretnim slučajem, ostao je kao presječen. Nije mogao jesti i za mjesec dana izgubio je 35 kg. Nije mu bilo baš lako istrgnuti se iz tuge. Ali uvijek: Bože, ti znaš sve! Pomozi mi, nemam snage! A moju bol ti dajem za spasenje kome je najpotrebnije.

"Nemate, jer ne molite" (Jak 4:2).

Došla je i na red promjena materije sakramenta euharistije

U zadnjih 50 godina ništa drugo nisu ni radili nego generazliirati i uvoditi novatorije - napuštajući pravovjernost - počevši od pojedinačnih slučajeva. To se zove subverzija (prevrat, razorenje).

Židovska kabala, i preko nje u zadnjem odjeku komunistička materijalistička dijalektika, i još prije kao i danas, masonsko izvrtanje vrijednosti u društvu, zasniva se na primjeni subverzije, ili generalizaciji pojedinačnih slučajeva.

Pođe se od nekog jadnog pedera, i kaže se: "a šta će on jadan, trebamo bdjeti o  njegovim pravima, ne može ga se baš tako vrijeđati", itd. Tako da umjesto da nitko ne obraća pažnju što neki tamo peder radi u svom stanu ako ga nitko ne vidi niti se on javno oglašava - ima privatnih grijeha koje kažnjava samo Bog - i svih ostalih 99% pojedinaca i više idu mirno svojim putem, u ime zaštite prava sodomaca njihovo "poštivanje" nameće se svima ostalima. To "poštivanje" na koncu postaje zakon, i treba se još i slaviti na gay paradama i slično. Ono za što nitko praktično nije znao ni da postoji, sada postaje općenitost i zakon i tare svakog drugog. I još ako bi se netko pobunio protiv takvog "prihvaćanja", bit će kažnjen.

Upravo taj princip koriste infiltrirani elementi u Crkvi. Uveli su svoj Drugi Vatikanski, u kojem su odškrinuta vrata za promjenu mise. Tako je četiri godina nakon sabora uvedena nova misa. Nitko nije glasovao za nju. Kad je njen nacrt bio prikazan biskupima, bio je odbačen od velike većine. Ipak, na koncu, nova misa je usvojena, i nametnuta svima.

Tada su, i na taj način, bile uvedene promjene u riječima, tj. u formi sakramenta. Naočigled male promjene, ali u biti ogromne. Sva docnija polemika i borba tradicionalista bila je prvenstveno zbog tog pitanja. Ali modernisti su je bili nametnuli. Ono što se predstavljalo kao neka vrsta eksperimenta ili prijedloga, postaje na koncu zakon. I jao onom tko bi se protivio tome. "Takav ide protiv Crkve", govore.

Sada se koristi bezvezni slučaj Amazonske Sinode biskupa. Povodom pripreme te sinode, jedan isusovac - gle čuda, otkud opet neki isusovac u ovome! - Francisco Taborda, osamdesetogodišnji profesor teologije na sveučilištu u Belo Horizonte (Brazil), izišao je s prijedlogom da se dopusti amazonskim indijancima koristiti na misi umjesto kruha pri pretvorbi, zbog velike vlage koja može dosta ovlažiti kruh u malo dana, i tako učiniti da izgubi svoje osobine, koristi biljka yuca (juka) - upotrebljava se za ishranu njen korijen - koju ondašnji žitelji koriste umjesto kruha.

Svakako, yuca nije žito, niti "kruh" ili kolač od yuce nije žitni kruh koji se mora koristiti za euharistiju, da bi mogla biti valjana. Jer to je ustanovio nitko drugi do Isus Krist.

Ali koja je njihova strategija? Oni se prvo pozivaju na "razvoj dogme", da bi opravdali bilo koju promjenu ili novinu. Ako postignu napraviti bilo koji korak u željenom pravcu, nakon toga otvaraju autocestu. Počela bi bilo koja druga generalizacija. "Zašto ne ovo, kad je već ono?", i sve tako.

Još treba uvidjeti drugi elemenat u svemu ovome. Budući se sakramenat poima kao izričaj "zajednice", onda se i materija i forma sakramenta prilagođavaju zajednici, a ne nečemu što je ustanovljeno od Boga samog. Tako zajednica, tj. čovjek, zauzima mjesto Boga.

Čisti modernistički proces koji je postigao danas tako drska obzorja da se usuđuje probati - i vidimo da su dosta uznapredovali - proturiti čak i promjenu materije sakramenta.

Pripremaju se Parolin ili Tagle?

Vatikanist Antonio Socci komentira nova gibanja u Vatikanu gledi moguće konklave. Izgleda da su favoriti Parolin ili Tagle. Izraziti modernisti obojica, Bergoglieva ekipa. Ako izađu, kaže, i dalje katastrofa.

No, tvrdi da nam je potreban netko u liniji Ivana Pavla II, ili Benedikta XVI. Ne, prijatelju. Franjo je u njihovoj liniji.

Nama je potreban pravi Papa na liniji Pija XII, ili još bolje, Sv. Pija X.

Ali mislim da će biti nešto što više liči na nas, i današnju situaciju.

Kada je razborito plaćati djeci studij?

Poznato je da u USA postoji problem financiranja studija. Studenti se uglavom zaduže, a poslije kad nađu odgovarajući posao, vraćaju dug sa kamatama. U zadnjoj deceniji zaduženje studenata se udvostručilo; situacija je takva da nakon završenog studija neki će morati plaćati dug kroz cijelih 30 godina. Prema tome, radi se o željeznoj kugli koja se veže za vlastite noge, sve dok robija ne završi. Situacija predstavlja veliki problem u USA, i postaje razlog ljutnje mnogih suočenih s ovom apsurdnom situacijom.

Pogledajmo sada na ovaj problem i s naše perspektive, i iz jednog drugog kuta. Mnogi roditelji ulažu crno iza nokata da im djeca završe ovaj ili onaj studij. U najboljem slučaju, djeca nađu posao... ali gdje? Dosta ih odlazi vani. Neki nađu posao negdje u našim krajevima, nekad i na stotine km daleko. Postavljamo pitanje: da li je to baš neophodno? Koju korist imaju i roditelji i djeca od nečeg takvog? I nema potreba da govorim o promašenim fakultetima, onima s kojima nema zaposlenja. Služe da se mladi viđaju jedni s drugim i da možda cura nađe momka, i obrnuto. Tu im je sva korist, ako je uopće ima.

Možda je naš najveći promašaj kao nacije, kao i tolikih drugih zemalja koje nisu na prvom mjestu iz gospodarske perspektive, u tome što toliko mladog i sposobnog potencijala odlazi vani. Odlaze graditi tuđe države. Često, vrlo često, ne u struci koju su stekli velikim naporom. Na koncu, to znači da sva ona žrtva koju su roditelji, i oni sami, napravili da steknu raznorazna zvanja, na dobar način jest neplodonosna. Ne nama kao narodu. Ne ni samim roditeljima, koji vrlo često ostaju bez blizine svojih najdražih. Ne ni njima samima, koji se potucaju po svijetu od nemila do nedraga, mnogo puta radeći vani ono što kod nas ne žele ni pogledati.

Što smo postigli? Ništa. Ima li kakva prednost od svega ovoga? Nikakva. Oni prvi koji trebaju ovo shvatiti, jesu roditelji. Mladost nema dovoljno iskustva za razlučiti mudro o svom životnom putu. Puste se nositi strujom koja ih okružuje, a roditelji umjesto da ih upozore, još i plaćaju da idu tom istom stihijom.

Radi se o izgubljenih nekoliko vrijednih i značajnih godina života, u skupoj pripremi za posao koji nikad ne će postati realnost; u mnogo slučajeva. I ako ga bude, uglavnom ne vrijedi za naše društvo, nego tko zna gdje. Razlog ovom neredu i šteti jest u materijalističkom poimanju rada. Kako je kod nas? Ako zarađuješ dobro, onda je posao dobar. Bez ikakvog daljnjeg sagledanja od moralnosti samog posla, pa do utjecaja na obitelj i dalje na naciju i općenito na društvo.

Ne možeš željeti imati neki skupocjeni BMW (osim možda ako nisi kakav vidjelac iz Međugorja, kao kad je Ivan još par godina iza rata došao sa jednim takvim glanc BMW  na susret mladih) za ići na posao. Ne možeš željeti imati umivaonik od zlata kao neki arapin. Ne možeš ulagati u obrazovanje više nego što može dati.

Pravilo je slijedeće: trebaju studirati samo vrlo dobri učenici; da kažemo odlikaši. Ostali trebaju biti navikivani na pošteni rad u izvjesnim strukama. To nije sramota, već čast. Trebaju biti poučeni o štednji tako da u određenom momentu mognu početi samostalni rad ili projekt, moguće i u svojoj firmi za koju će biti pripremljeni kroz radno iskustvo. Osim toga, dok budu radili, ne će trošiti na fakultete bez budućnosti, ili sa neodgovarajućom budućnosti. Budućnošću koja nam oduzima ljude, umjesto da nam ih stvara i održava.

Ali zašto posao? Za postati svet. Ne može sve biti samo posao i materijalni probitak. Svaki pojedini treba nastaviti svoj duhovni razvoj. Treba rasti kao osoba, kulturno i duhovno.

Neki se dalje dive izvjesnim osobama koje su otišle vani i postigle velika priznanja. Bez daljneg, napr. Davor Pavuna je veliki i cijenjeni stručnjak (makar o kozmologiji je potpuno promašen - također njegov komentar o Vlč. Sucu je totalno diletantski; i ne idem dalje), ali komu je on služio svojim znanjem? Sigurno je služio i dobrim projektima, ali mrlja je na njegovoj prošlosti biti savjetnik u administraciji Obame, prljavog zločinca. Onda, čemu koristi to znanje? Ako ne da postanemo sveti i preko posla posvećujemo druge, baci ga u smeće.

[Što vrijedi postići cijeli svijet, a izgubiti dušu svoju?]

Kad budeš odlučivao i savjetovao svoje dijete o njegovim studijima i budućnosti, stani na loptu; dobro stani, razmišljaj sabrano i stavi Boga na prvo mjesto. Da li će to što tvoje dijete radi služiti njemu za vječno spasenje? Za biti kreposan vjernik? Za biti na usluzi Domovini (što je također jedna derivacija četvrte Božje Zapovijedi)? Da li će zbog tog posla biti odvojen sutra od tebe, od vas koji bi mu toliko mogli biti na usluzi u svoje vrijeme?

Uzmi za vrlo ozbiljno sva ova pitanja.

Američka Venezuela

Jedno predgrađe u Los Angeles. Poput tolikih drugih, i još gorih, naselja u USA:

Je li ovo ta budućnost i bolji život koji nam gurate svima? Je li to ono čemu trebamo težiti? Je li to najbogatija i najmoćnija zemlja na svijetu?

Ako je tako, da odmah istrčim napolje. Predstavljali su nam taj kapitalizam prije 30 godina kao zemaljski raj; evo ga pred našim nosom, i kod nas sve više i više. Koji je ovo napredak?

Samo jedna manjina jest imućna, ostali čeznu za biti jednako bogati. Dok su sami bogati nesretni i uvijek nezadovoljni. Ili su u kojekakvim sektama i ložama, ili rade po cijeli dan i onda kad odu negdje na odmor nadimaju se k'o pauni.

Zapadni svijet je promašaj. To nije dobro društvo. Zasnovan je na želji za novcem, i njihovi građani su robovi. Mali broj njih je svjestan toga i hrve se protiv ove pošasti.

Niti komunizam, niti kapitalizam su rješenje. To su dva naličja iste zle materijalističke tvorevine. Samo društvo zasnovano na kršćanskim temeljima može imati budućnost.

Ali dok to ne postane stvarnost, ti trebaš odraditi svoj posao. Tj., ti živi kršćanski. A za to je potrebno odricanje, i velika duhovnost da bi mogao biti doista sretan i zadovoljan, makar i u malom.

Moraš biti skroman i zadovoljan s malo toga. To će ti skinuti mnogo tereta u životu. Bježi od ove pošasti i ovog pakla. Ako odeš vani, može te snaći neka slična propast. Nije istina da ovdje umireš od gladi. Kad odeš, više se ne boriš na svojoj grudi. A to upravo hoće: da odeš i da te se riješe. Nemoj za inat. I još će ti dobro doći.

Dati ću ti jedan savjet o kojem sam čuo od jednog šiptara u "samoposluzi" dok sam bio djete. Pita ovaj u radnji jednu štrucu i onu malu čajnu paštetu. Prodavač, onako ironično kako se karakteriziramo toliko puta, natuknu mu: "Hoće li Vam to biti malo?" "Ako bude malo, ja kupim još jedan lebac", bio je odgovor.

Onaj šiptar živio je u svojoj zemlji, preživio i imao djecu; i bilo mu je bolje nego onima u šatoru.

Nisu svi prozori zatvoreni kako misliš.

Franjina ispravka deklaracije iz Abu Dabi, koja to nije

Trebali bi govoriti o toliko dobrih stvari, ali Bergoglio nam ne dopušta. Moramo se makar osvrnuti na najteže stvari koje proizlaze iz njegovih strategija i posljedičnih izjava.

Kazakstanski biskup Athanasius Schneider bio je u posjeti Franji i upitao ga je direktno za njegovu (heretičnu) izjavu u Abu Dabi, koje je dao zajedno sa Ahmad el-Tayeb, Velikim Hodžom Egipatskog al-Azhara. U deklaraciji se tvrdi da "Bog želi u svojoj mudrosti, preko koje je stvorio ljudska bića, pluralizam i različitost religija, boja kože, rasa, spola i jezika."

Osvrnuli smo se na ovu deklaraciju u svoje vrijeme i naznačili u čemu je heretična: tvrdi u suštini da Bog hoće da neki ljudi - kao na primjer muslimani - ne vjeruju u Isusa Krista, Sina Božjega. Što je protivno Objavi i vjerskoj dogmi.

I onda, Biskup Schneider ga je upitao o ovoj deklaraciji. Bergoglio mu je odgovorio da se odnosi na "dozvoljavajuću" volju Božju. Tj., ne da to Bog nešto hoće pozitivno, upravo tako i jer je tako, već da to jednostavno dopušta.

Tako da Schneider likuje. Eto, on je postigao da se Franjo izjasnio i da nije rekao ništa protivno vjeri.

Stani malo:

1. Deklaracija je potpuno jasna: svak tko zna čitati i normalno shvaćati vidi o čemu je riječ i što je rečeno: da Bog hoće različitost religija. Prema tome, ako se nešto treba ispraviti, to bi trebalo javno učiniti. Službeno, kao što se učinilo i prvi put u Abu Dabi. I opovrgnuti rečeno i izjaviti i potvrditi da je Isus jedino ime u kojem se ljudi mogu spasiti.

2. Ali to Franjo ne čini. Ona deklaracija je za Ahmada el-Tayeba i braću muslimane. Razumjeli su ga savršeno. A ova zadnja je za Schneidera, koja niti je službena niti će biti potpisana zajedno sa Ahmadom. Svakako da je sama deklaracija nedopustiva i da se dogodi jedan jedini put. Ona nije slučajno donešena, već potpuno nakanski.

3. Srećni Schneider je izvršio svoju zadaću: on je kontrolirana oporba. Daje utisak da nešto čini, ali ne čini ništa. Franjin program ide naprijed, k'o lokomotiva, punom parom.

4. Svakako da Ahmada baš briga za sve ovo. On ima svoju deklaraciju. Pred njim se Franjo ponizio i u biti ljubio mu ruku. Bog hoće muslimane i Islam. To sam tražio od tebe da mi to kažeš pred svima. To sam i dobio, to i ostaje. A što se mene, Ahmada, tiče, znamo svi da sam lagao. Jer Alah hoće samo da postoji jedna jedina religija: ona čiji je jedini Prorok Muhamed. Ja to znam i moji znaju da ja to znam. Ali ja sam lagao svijetu pred tobom - ne muslimanima jer me oni razumiju -, jer lagati nevjernicima je moj zanat; služi mi zasad. Poslije, ako treba otkinuti glave onima koji ne vjeruju, ta za to ima vremena uvijek.

Potreba životnog plana

Ciljam na vremenski raspored duhovnih, kulturnih i materijalnih aktivnosti i potreba.

Što je krepost? Uobičajena raspoloživost za činiti dobro.

Da bi nešto bilo "uobičajeno", ukoliko ovisi od nas, treba biti vježbano. Vježba, baš kao i na naravnom, tjelesnom planu, mora imati red i program. Uglavnom postoji dnevni, tjedni, mjesečni, tromjesečni i godišnji program. Mora se znati koliko se vremena može trenirati dnevno; koje vježbe, koliko serija, koliko ponavljanja u svakoj seriji. Koliko dana tjedno, itd.

Analogija vrlo dobro može poslužiti za kulturne aktivnosti, za studij i za bilo koji posao. Onaj koji nema raspored, vrlo lako će napraviti sam sebi probleme u studiju, radu, obitelji, itd. Gdje god stigne, sve će uprskati.

Jednako je i u duhovnom životu, gdje raspored treba doći na prvo mjesto, suprotno onom što mnogi čine. Proširio se običaj među mnogim vjernicima za stihijsku pobožnost, već prema tome "kako se osjećaš". Bazirati ili vezati duhovnost na osjećajima, čisti je plod modernizma.

Dopuštam si stoga dati ti nekoliko savjeta. Tvoja pobožnost treba biti klasična, ako je moguće liturgijska. Pobožnost mora biti prvo osobnog tipa, a onda ustaljenih načina molitve. No, ne možeš moliti ako ne hraniš svoj duh dobrom hranom. Dakle, trebaš također posvetiti vremena dobrom duhovnom štivu.

Prije svega ostalog, prije nego što počneš da tako kažemo, trebaš vidjeti s koliko vremena raspolažeš, i koliko vremena možeš ugrabiti od onog koje si inače posvećivao nepotrebnim aktivnostima. Svak ih ima u svom životu, i treba ih brusiti.

Ali još prije ovog prvog koraka, jest onaj početni, obavezni, koji naznačuje Sveta Tereza: prvo treba prekuniti sa bilo kojim smrtnim grijehom. Ne može se biti "duhovan" dok se uobičajeno vrši nešto što nije dobro, što treba ostraniti. Odnosim se na prave, teške grijehe. Istina, nekad može biti neupućenih osoba koji ne znaju da nešto jest grijeh, te to spoznaju kasnije. Vidjeti će se da li su dobre volje, ako automatski prekinu sa tim.

Riješeno to pitanje, idemo na dnevni raspored. Ono nužno jest: osobna molitva, krunica, Sveto Pismo i duhovno štivo. Kad je dan baš bio lud, ni tada krunica ne može nedostajati. Ali ne pravi od toga običaj.

Prvo, ustaj se uvijek, osim ako radiš u smjenama, u isto vrijeme. Nastoj imati osobnu molitvu, ti pred svojim Spasiteljem i Otkupiteljem, dva puta dnevno, prije i poslije podne. Kroz određeni period, poseveti osobnoj molitvi uvijek isti broj minuta. Pet, deset... do pola sata. Svaki dan isto, dok ne postigneš naviku i ne uvidiš da tvoje ostale dnevne aktivnosti ne samo da ne opadaju, nego da idu na bolje. Svome Bogu govoriš o svemu što te okružuje, muči pa možda i raduje. Što mi je činiti, pitaš? Kako Gospodin moj i Bog moj gleda na ovo? Itd. Naučiti ćeš vježbom, to jest, kroz ustaljenu molitvu.

Ako ne možeš moliti kući ili u nekoj kapeli, možeš dok putuješ, bilo da ti voziš ili u javnom prometu.

Krunica. Ne prenemaži se i ne pravi glupe face. Dvadeset minuta, jednako može u prijevozu ako ne može drugačije. Ali umri a ne propusti.

Sveto Pismo, i duhovno štivo. To ti je dobro da ti se pročisti pamet i da mnogo toga dobrog naučiš. Tu dolazi do izričaja ustaljenost. Ne čitaj na preskok, kao fol "što ti Duh govori". To su karizmatske gluposti. Ti idi ciklično po redu. Barem Novi Zavjet, par minuta dnevno; gdje stigneš, ostaviš kakvu sličicu za oznaku. Ja napr. čitam Šarićevu Bibliju. Novi Zavjet po redu, od Sv. Mateja do Otkrivenja. Svaki dan pola jedne stranice (jednu kolumnu). Jednako jednu kolumnu iz Starog Zavjeta, plus još jednu iz mudrosnih knjiga SZ. Ukupno tri minute. Ali svaki dan. Onda deset do petnaest minuta duhovnog štiva. To bude kojih pet do deset stranica, ovisi o formatu, teksta dnevno. Knjigu po knjigu, tako sam pročitao brdo dobre duhovne literature, od crkvenih otaca, naučitelja, do crkvenih dokumenata.

Vidi da li možeš ići na misu. U normalnom vremenu to bi bilo stožerno. Danas pazi što se i kako govori i čini.

"Vlastiti duh nije dobar savjetnik", govori Knjiga Mudrosti. Dobro je, neophodno da imaš duhovno vodstvo, nekog s kim razgovarati o mnogo čemu. I ako je moguće, jedne duhovne vježbe godišnje.

Raspored je kao struktura građevine. Ako nema čvrste stupove, urušiti će se. Ako naprotiv postaviš ovaj duhovni red, on će te nositi, i u teškim časovima biti ti od velike pomoći. Postati će ti navikom, i ta navika učiniti će da kad si na nezgodnoj nozi, ne počneš misliti o glupostima, već se prihvatiš dobrih stvari i običaja koji su u stanju da te izvuku iz živog blata u koje si ugazio. Red je čvrsta grana koja ti pomaže izaći iz blata.

Čemu sve to? Moraš opažati napredak u svom duhovnom životu, tj., u svom životu kršćanina. Da li si iz dana u dan bolji radnik? Da li si bolji muž, žena, Bogu posvećeni, učenik,... Dakle, neophodan je dnevni ispit savjesti više nego voda koju piješ. Pobožnost i red ne vrijede ništa ako ne uspijevaš iznijeti naprijed, svaki dan što odličnije i bolje - bez opsesija i u miru - svoje staleške dužnosti: obitelj, posao, Domovina.

Nakon Djevice, nema većeg sveca od Svetog Josipa. Njega Sveta Tereza zove "učiteljem duhovnog života"? Zašto? Jer je, nakon Djevice, najviše vremena provodio sa Isusom. On ga je oblačio, hranio, učio ga raditi, i uvijek: učio od njega.

Herojski trenuci u našem životu su malobrojni. Ali da bi se mogli dati, potrebno je živjeti tiho i čedno kroz dugo vremena poput Svetog Josipa.

Odluči odrediti sam sebi svoj nepropustivi, stožerni duhovni plan i raspored.

Memento pulvis es, et in pulveris reverteris. Mrtvljenje je uvijek dobro; oprezno sa velikim pokorama

 

Sjeti se da si prah, i da ćeš se u prah vratiti. Jako lijepa i snažna misao, dovoljna da nas prodrma i obrati.

Počinje sveto vrijeme korizme. Vrijeme koje možeš - i trebaš - jako dobro iskoristiti. Dozvoljavam sebi podijeliti s drugima par savjeta.

Pazi se velikih pokora. Jer vrlo lako mogu dati kao plod: oholost. Sam đavao ti govori: vidiš što radiš za Boga, vidiš kako se trudiš, pravi si svetac. Makar to ne rekao tako jasno, radi se o tome; o tome da budeš samodopadan. I tada si izgubljen. Radiš uzalud. Logično, vidiš razliku između sebe koji postiš, trapiš se, odričeš se ovog ili onog; dok drugi piju, puše, psuju, itd. Razlika je očita. A odatle i vrlo lako postaviti pitanje: tko je kao ti? I da u suštini budeš zadovoljan sam sa sobom.

Ne govorite mi: "ne, nisam ja takav". Ja sam to iskusio na samom sebi. Osamdesetih godina kad je počelo Međugorje, ja sam bio mlad čovjek koji se počinjao zanimati za ta ukazanja i "duhovnost". Impulsivan kao uvijek, počeo sam postiti o kruhu i vodi kroz godine. I u međuvremenu zapostavljao svoje staleške dužnosti, barem ih stavljao na drugo ili treće mjesto.

To je nered, a Bog je Bog reda i mira. I smirenosti, strpljivosti, blagosti. Dok sam ja ulazio u put fanatizma. Meni je bio zakon "što Gospa kaže u Međugorju", a sve ostalo iza toga. I ono prvo nikad nije moglo doći u pitanje. Ja sam izvršavao "Božju zadaću" posteći, moleći, hodočašćeći u Međugorje, a ostalo kad stigne i ako stigne.

To je karikatura od kršćanstva i potpuni promašaj. Gubljenje vremena od kojeg se čovjek, hvala Bogu, oslobodio malo po malo koristeći razum i vjeru koju je Gospodin dao Crkvi u poklad, i nije plod ovog ili onog ukazanja.

Tako sam upoznao i savjete Svete Tereze od Djeteta Isusa, koja je podavala veliku važnost običnom, svakodnevnom životu, življenom u svjetlu vjere. Kao i od drugih dobrih duhovnih pisaca. Poruku bi mogli sažeti u sljedeće: veliku pokoru mogu samo činiti izabrane duše, i uz strogo duhovno vodstvo. Dok mrtvljenje svatko može činiti, i to kroz cijeli život.

Mrtvljenje, samozatajenje vodi ka poniznosti, jer traži vlastitu svetost dok se oslobađa taštine tuđih pohvala.

Što je doista mrtvljenje?

Dati ću ti nekoliko primjera koje sam i sam naučio od drugih: ne žali se na vrućinu ili hladnoću; ustaj se uvijek u isto vrijeme; spavaj dovoljno ne previše; vježbaj se u strpljivosti; odjevaj se pristojno, ne privlačeći pažnju; otvaraj vrata tiho; ne budi bučan i neotesan; brini se za one oko tebe; nastoj ne govoriti o sebi nikad; budi zadovoljan svojom plaćom, makar u međuvremenu nastojao zaraditi više ako je potrebno, ali ne gubi mira ako se to ne dogodi;...

Tjelesno mrtvljenje: pij kavu bez šećera; ne jedi slatkiše osim voća ili meda kad si prehlađen; ne ostavljaj nikad ništa u tanjuru nakon jela (posebno ako sam sebi stavljaš); ne jedi žurno i ne pij naglo.

Na poslu nastoj biti najbolji radnik. Uvijek na svom mjestu, pa makar išao nekad na posao skoro bolestan. Raspituj se za život i okolnosti tvojih bližnjih. Nastoj im iskreno dati dobar savjet. Ali posebno prakticiraj da ih samo slušaš.

Trebaš imati duhovni rokovnik u kojem ćeš zapisivati tvoje borbe za naredni tjedan, mjesec, i godinu. Ono što ti uspijeva, i ono gdje manjkaš. Uspjehe, propuste i promašaje. Nove duhovne mete. Raspored vremena za pobožnost, obitelj, posao, prijatelje i sport. Napiši sebi listu uobičajenih mrtvljenja koju treba da provjeravaš s vremena na vrijeme.

Život nam daje najveće pokore. Tu treba izdržati križ što nam dolazi.

Pogledajmo na primjer sada Kardinala Pella u pritvoru. Provesti će tri mjeseca izoliran u zatvoru - nedužan - do iduće presude. 23 sata izolacije dnevno. Ne daju mu ni slaviti misu, jer "nije dopušteno imati vino u zatvoru". Liberali su okrutni koliko i komunisti.

Tako i tvoj život ima svoj zatvor, kojem se moraš suprostaviti kao pravi vjernik.

Povijest o kojoj ti pobijednici ne žele govoriti. Razlog pada German American Bund. Lekcije za danas

German American Bund bio je nacistički pokret u USA, osnovan 1936., podržan od nacističke Njemačke. Imali su toliku snagu, i tada je još uvijek u Americi bilo dovoljno slobode za izričaje poput ovih, da se otprilike 22.000 članova okupilo 20/02/1938 na Madison Square Garden. Same slike su impresivne:

Poruka je bila: borimo se protiv Židovske dominacije Amerike i uništavanje naših kršćanskih korijena.

Pokret je uništen pravnim potezima i ulaskom Amerike u drugi svjetski rat. Također kojih 11.000 američkih Njemaca, samim tim što su bili Njemci, bili su poslani u koncentracione logore kao građani porijeklom iz zemalja s kojima je ratovala USA, prvenstveno Japan, Njemačka i Italija. To su učinili oni koji su ti donijeli slobodu, dok su se borili u savezništvu sa Staljinom.

Koji je ipak razlog pada američkog nacističkog pokreta, nakon pokazane snage? Makar oni načelno govorili da se bore za kršćanske korijene zapadne civilizacije, nacizam je ideologija poganskih načela - nije Bog, već nacija na prvom mjestu, čovjek, u suštini; druga dakle vrsta materijalizma. Prvi, prije od svih koji je upozorio Njemce i svakako katolike na štetni utjecaj nacizma bio je Papa Pio XI u njegovoj enciklici Mit brennender sorge (S velikom zebnjom). Njegovo upozorenje je imalo posebno odjeka među njemačkim katolicima, gdje nacizam nije pobijedio.

Ali zašto je nacizam u ono doba imao toliko pristaša? Jer su u ne malo važnih stvari bili u pravu. Plus što je njihov pokret bio manje štetan od liberalne demokracije i komunizma. Ali zadnji, i jedni i drugi, bili su jači. Sravnili su sa zemljom i naciste, i Njemačku, i svaku drugu naciju koja bi im se opirala.

Uslijedilo je ubrzano ostvarenje Novog Svjetskog Poretka, čije vrhunce upravo promatramo.

Kao što se protiv istog moramo boriti. I naučimo iz povijesti - i od one koja nam se krije - da se samo u kršćanskom znaku može odbraniti naš poklad i tradicija, naše i naravno pravo.

Tko je Joe Biden, mogući predsjednički USA kandidat 2020?

Još nije sigurno, ali je među prvim kandidatima:

Ali tko je on?

Ovakav je:

Prljav, gnusan, nečist, odvratan, poročan... i tko zna dokle.

Ovakvi ljudi vladaju; ovakve traže da vode njihove sotonske igre.

U klasičnom biografiji o životu i djelu Svetog Pavla, "Paulus" Josepha Holznera, djela preporučenog od Pija XII, navodi se kako je Korint u pogansko vrijeme kada ga je pohodio Sv. Pavao imao kojih deset tisuća - regija je imala kojih milijun žitelja - "posvećenih bludnica", tj. nesrećnica koje su bile određene za "sveto općenje" i tako odavale štovanje idolima, tj. đavlima.

Jednako još u Starom Zavjetu čitamo kako su zavedeni narodi žrtvovali svoju djecu idolima tražeći "zaštitu". Jasno je da ih je sam đavao tjerao na to, kako izričito i navodi Sveto Pismo.

Danas, u neopoganskom vremenu ponovno se ističu dvije slične stvari na koje tjera đavao: žrtvovanje djece, ovaj put prerušeno - pobačajem -, i bludnim štovanjem - pornografijom i plasiranju od pedofilije pa da svake druge nečistoće.

Nama vladaju ljudi predani zlim silama. Preko njihovih masonskih špilja i zabiti, ubrizgavaju svoj otrov svugdje po svijetu. I dovode svoje ljude na vrh.

Ali ne strijepi; ne previše. Ovo je borba između Krista i đavla. Znamo da je pobjeda Kristova. Isus Krist traži svoje vojnike koji će se žrtvovati za doprinijeti njegovoj pobijedi. Ova vrsta samo se izgoni molitvom i postom.

To je tvoj odgovor na koji si pozvan: molitva, post i svet život.

Liturgija je štovanje Boga, kako Bog hoće; ne izražaj osjećaja vjernika

Liturgija je ispunjenje od strane vjernika dužnost prema Bogu, koja se treba obaviti prema samim Božjim poukama. To je takz. ius divinum, pravo Božje biti čašćen kako je On odredio.

Poskoncilski period stavlja čovjeka na prvo mjesto, i stoga ludosti nikad kraja.

Govor u Saboru kojeg ne ćeš čuti u jakobinskoj Hrvatskoj, niti LGBT Sribiji, i nigdje u Evropi: Brazilska zastupnica, Chris Tonietto: Živio Krist Kralj!

Iz jakobinske Jugoslavije u jakobinsku Hrvatsku, itd. Evo što fali cijeloj Evropi; ali to prvo trebaš živjeti u svom životu da bi mogao neustrašivo iznijeti pred svima.

Brazilska zastupnica u nacionalnom parlamentu, Chris Tonietto, iz partije Bolsonara, sa samo 27 godina, udata i odvjetnica daje ovaj govor pri preuzimanju dužnosti kao zastupnica. Ovo je povijest; ovo kod nas još ne možeš čuti, a upravo je to što nam nedostaje:

"Ovdje smo danas, u prvom redu, za zahvaliti svima koji su glasovali za nas, pouzdajući se u nas, vjerujući da smo ne samo obnova nego i nada.

Želim posvetiti našu vladu Kristu, Kralju Svemira, Našoj Gospi Aparecida, Zaštitnici Brazila, koja je zemlja Svetog Križa. Želim ovdje potvrditi moj moralni kompromis za odbranu života od začeća, za odbranu kršćanskih vrijednosti, borbu protiv pobačaja, protiv rodne ideologije, korupcije i kriminala. Pozivam brazilsku mladež za ne izgubiti vjeru u našu naciju. Želim služiti mojoj Domovini sa svom ljubavlju, etikom, moralnom odgovornošću i snagom koju mi tako inspirira moja katolička vjera."

I na koncu: "Želim svima vrlo uspješnu i blagoslovljenu službu i neka Bog blagoslovi djela naše vlade. Živio Krist Kralj!"

Duh Drugog Vatikanskog Sabora

Ova skulptura je bila u sali za tisak zadnjih dana u Vatikanu prilikom zasjedanja o seksualnom zlostavljanju:

Netko se zapitao: pa što je ovo? Jer, ono na što liči, jest bez daljnjeg na samog đavola. Uvreda, bogohula, je još veća time što se ovim likom - pretpostavlja se - možda čak cilja na... uskrslog Isusa? 

Tamo, gdje bi Boga najviše trebalo častiti, tako ga se izlaže uvredama. U tom smislu, odgovara onom što čine.

Netko odgovori tragičnom realnošću: to predstavlja duh Drugog Vatikanskog Sabora.