Moderna vremena. Hvala, nek nastave svojim putem bez mene

Šalje mi jedan prijatelj video čija je nakana (barem onih koji su ga složili) narugati se balkanskoj zaostalosti spram napretku modernog društva:

Svakako da je videozapis pretjeran kad se odnosi na način života na Balkanu, izgleda posebno Srbiji. S jedne strane prikazan je (pre)brzi japanski vlak koji skoro leti na 603 km/h, a s druge dvojica radnika koji guraju neki željeznički stroj koji je izgleda ostao bez vlastitog pogona. Granična situacija - koja ipak donekle prikazuje način života i mentalitet ljudi sa balkana; što istočnije to više - praćena je umetnutim "narodnjakom" Predraga Živkovića Tozovca, "Ide Mile Lajkovačkom Prugom":

U biti snobovska - a da to vjerojatno i ne znaju - poruka onih koji prave vic jest: zatucani smo do daske; nema šanse za nas; "vani" je život, napredak i red; stidim se što tu živim, itd.

Ali ja ću se osvrnuti na prvi dio vica, onog o japanskom (pre)brzom, skoro letećem vlaku kojim možeš preći 200 km za dvadeset minuta.

S tim da ti tih dvadeset minuta ne ćeš živjeti: ti ćeš već misliti na ono što te čeka; na zadatke što imaš izvšiti, i to tako da ćeš doista letjeti na poslu dok ih svršiš.

Ti ćeš letjeti da dođeš na posao... gdje ćeš krepati k'o kakva živina.

Oni ne uživaju momenat, ne vide ništa oko sebe, ne znaju što je lijepo niti čak ni kakvo je vrijeme. Oni idu da za dvadeset minuta pređu 200 km i to isto vrijeme raditi će na laptopu.

Ne, oni nisu u stanju vidjeti život i okoliš, vrijeme i ljude oko sebe. Oni nikad nisu u onom času koji bi trebali živjeti, već dok sjede oni trče, dok putuju rade, i to ne na sjedalu već maštom u kancelariji. Oni su postali roblje "rada", životni otpad, proizvodna materija.

"Putujući Slavonijom", Cesarić će biti u njoj i pjevati će:

"Evo me opet vozi vlak

Kroz magle zavičajne ravni.

Sviće. Sa novim jednim danom

Bude se neki davni.

Palicom pozdravlja me pastir,

I ja mu odzrav mašem.

Kako je sraslo moje srce,

S tim poljima i šašem!

Promatram ganut (već je jesen)

Daleko razlivene vode.

Svaki puteljak tu me mami.

'Siđi!' klepeću rode."

Nema poezije kod jadnih japanaca. Čeka ih 60 sati rada tjedno, i pri tom krepavanje na vidiku. "Karoshi", infarkt srca od prekomjernog rada, postala je pošast u zemlji "Magleva", (pre)brzog vlaka. Govori se o 10.000 smrtnih slučajeva godišnje zbog prekomjernog rada.

[212 prekomjernih sati mjesečno;ne izdržava i ubija se]

[Novinarka, 31 god., našli je mrtvu s telefonom u ruci. Presjeklo je srce od napora. 10.000 ovakvih slučajeva godišnje]

Molim vas, pustite me na miru. Ne treba mi vaš "napredak". Bit ću zadovoljan malim, i sreća će mi biti vidjeti prijatelja, posvetiti vrijeme Bogu u molitvi i duši.

Ručati ću čaj (kao "Matoš u Parizu"), i bit ću sretniji.

Usput... ljepše je kod nas. Živjeti ćemo od kruha i sreće.