Tko se smije radi požara u Notre Dame?

Napravljen je jedan prikaz nasmijanih lica na Facebooku:

Abu ovaj, Abu onaj; Ibrahim, Abdelakim, Alik, Ali itd.

Upravo u petak su osudili na osam godina 22-godišnju džihadovku zbog između ostalog pokušaja paljenja Notre Dame. Pokušaj od prije tri godine.

Katedrala je imala relikvije Svetok Križa i Krune Kristove.

Slika napada, materijalnog i duhovnog, na Evropu.

Prije nešto više od 50 godina Drugi Vatikanski napravio je neizmejrnu štetu dušama. Branio je "religioznu slobodu", i upravo njihova klika je dala svestranu podršku građenju džamija i primanja "jadnih" muslimana. A što sada imamo u Vatikanu... trpimo svakog dana.

 [Kao da se radi o sotonskom ritualu.]

Ne može to proći džaba. Čitaj Bibliju pa ćeš vidjeti.

[Nadrealizam u Fox. Voditelj emisije naglo prekida francuskog časnika nakon što ovaj izjavljuje da bi bilo "politički korekntno pokušati reći da se radi o nesreći".]

A što se tiče ove sjekire za koju Bog dopušta da nas udara, doće i maca na vratanca. Dobiti će oni svoje prvo od njihovih, jer ne može drugačije. Mržnja će dobiti svoju naplatu.

Nikabovski i hidžabovski skup u Tripoliju žali se što se Haftar primiče.

Ne brinite se, svatko ima svoj momenat.

Tužan, pretužan Veliki Tjedan... Budi vitez. 

Poredba Tradicionalne i Novus Ordo mise: primjer sabirne molitve Cvjetnice

U postkoncilskoj misi obred blagoslova grančica vrlo je siromašan: čitan se Evanđelje ulaska Isusovog u Jeruzalem, i nema nekih posebnih molitva za blagoslov grančica.

Pogledajmo završni blagoslov nakon sedme antifone (ne govorimo o ostalim čitanjima):

"Gospodine Isuse Kriste, Kralju i Otkupitelju naš, u čiju smo čast, noseći ove grane, pjevali svečene himne slave: udijeli nam milostovo da, bilo gdje da budu nošene, tamo se spusti i molost njihovog blagoslova, i otjerana svaka zloća i zabluda demonska, zaštiti tvoja desnica one koje je otkupio. Ti, koji živiš i kraljuješ..."

Odmah može se uočiti razlika između "stare" i "nove" teologije po nazivu modernista. Skoro svaki spomen na đavola i molitvu za zaštitu protiv đavljeg utjecaja je izbrisan. Ne samo na Cvjetnicu, nego i inače.

Novus Ordo liturgija je nevjerojatno osiromašena, osim krivo usmjerena.

Nešto što Bog ne može htjeti da učini njegova Crkva, niti je moguće da njegov Vikar to sprovede u djelo. Jer je na Sveto Mjesto došao netko sa strane da pravi štetu. I dok to ne bude uklonjeno, i dok ne imadnemo pravog Vikara... Crkva nastavlja svoju Muku po ugledu na Otkupitelja.

Komentar o pretpostavljenom seksualnom zlostavljanju fra Kornelija Kordića u Čitluku. O askezi i mjerama predostrožnosti

Antiklerikalni i antihrvatski tjednik Novosti donosi vijest, odnosno anonimne optužbe protiv franjevca Kornelija Kordića za seksualno zlostavljanje djevojčica u Domu za djecu bez obiteljske skrbi u Čitluku (i Vionici), BiH.

Prije svega, ne znamo da li su optužbe istinite, ali o ovome se govori mnogi i potrebno je osvrnuti se sa što više objektivnosti na ovaj slučaj. Tjednik Novisti navodi čak pet svjedočanstava nekadašnjih djevojčica i djevojaka koje su navodno bile seksualno zlostavljane.

Mediji koji ne vole Crkvu kao da su na nekoj proslavi, toliko su rado prihvatili ovu temu.

Ali mi smo katolici, i ovome se trebamo posvetiti sa svom ozbiljnošću.

Činjenice:

1. Novosti tvrde da raspolažu sa pet svjedočanstava. Sama ta objava traži odgovor.

2. Biskup Perić potvrđuje da je primio anonimno pismo prije devet godina, i da su informacije poslali u Vatikan. Također je upoznata franjevačka provincija u biskupiji. Dakle, pismo i optužba postoje.

I sada komentiram: makar postojala samo sumnja, kako to da se istraga nije provela u svoje vrijeme? Jer ovih stvari se treba plašiti unaprijed; inače ne čudi se poslije likovanju neprijatelja Crkve.

Što su trebale učiniti mjerodavne vlasti? Franjevačka Provincija izazi sa smješnim argumentom: ta institucija (Dom Ivan Pavao II), ne pripada našoj provinciji, te nismo nadležni!? Ma molim te! Tamo ide tvoj fratar, i tebe baš briga!? Nadležan si ti za tvog fratra, bio on gdje bio. Jer njegov skandal, jest na koncu tvoj.

Jednako za biskupa Perića. Zar se ne radi o nekom svećeniku u vašoj biskupiji? Onda? Zar vam je svejedno što se o njemu može pričati? Sumnja ne opravdava kanonski proces jer je pismo anonimno? I kakve to veze ima? Ti možeš provjeriti što se to tamo događa kad ti volja. Zar ne ide jedan svećenik iz vaše biskupije na to mjesto? I što radi tamo? Kako radi, s kim ide, koliko sati provodi, u koja doba odlazi tamo, itd.?

Mislim da se ovdje može govoriti o dosta teških propusta. Ne vidim da postoje jasne i konkretne smjernice za ponašanje svećenika i redovnika u ovakvim slučajevima. Što je veliki propust.

[Sveti Jeronim u pokori. Kažu da je govorio: "Oprosti mi Gospodine, jer sam dalmatinac". Ali, ako je to govorio, nije samo na tome ostajao.]

Dati ću vam par primjera. Opus Dei može sada biti institucija koja je u zajedništvu s Franjom i postkoncilskom ekipom, makar izvana, da tako kažemo. Ali njihovi običaji na ovom planu su potpuno predkoncilski. Evo nekoliko primjera njihove brige o sličnim stvarima:

Nikad ne ćeš vidjeti da samo jedan svećenik govori nasamo sa jednom ženskom osobom. Osim možda na ulici, ako ih netko nešto upita, pred cijelim svijetom. Jednako za njihove članove koji su u celibatu. Napr., kad idu zatvoriti vrata na djelu kuće koja komunicira sa ženskim odjelom, gdje takav postoji, uvijek idu dvojica za zaključati vrata - jer kad bi išao samo jedan, možda bi mogao otići na drugu stranu. Treba misliti na sve, makar te smatrali manijakom!

Dalje: ne ispovijedaju žene bez rešetki na ispovijedaonici. Ako ih nema: ne ispovijedaju! Predostrožnost prema muškima: nikad ne spavaju dvojica u istoj sobi. Ili jedan, ili troje ili više. Jer što znaš što bi mogla načiniti dvojica u istoj sobi? Ne vjeruj samom sebi, to je geslo. I stavi sa svoje strane potrebne mjere.

Reče mi jedan njihov član da im se jednom prilikom dogodilo ovo: jedan njihov član koji obdržava celibat, i koji je imao nadležnost nad jednim klubom za mlade, u jednom trenutku otišao sa nekim momkom da sa njim kupi neku sportsku majicu - što je povlačilo da ga vidi nasamo kako mu stoji. Zbog te sitnice je bio smjenjen sa odgovornosti i premješten na drugo mjesto, sa starijim osobama. Ne daj Bože da nešto bude!

Tako treba proslijediti, sa svakom mogućom pažnjom i predostrožnošću.

Već kad smo na ovoj temi, i ti mladi kršćanine pazi što radiš sa djevojkom (i obrnuto). Ne može se ići burazeru zajedno na odmor - nevjenčani - i spavati u istoj sobi. Jedno, zbog lošeg primjera; drugo, plamen i slama ne smiju biti jedni do drugog.

Nisi ti više muško jer spavaš sa curom u istoj sobi. Nego si ti muško - i žena - kad se hrabro uhvatiš u koštac sa životnim problemima, i makar ti bilo tijesno u maloj kući ili stanu; i makar plaća ne bila čarobna... ti se hrabro uputiš u bračne vode i počneš praviti obitelj kako Bog zapovijeda. A ne neku zafrkanciju glumiti do ne znam koje godine. Slapčino! Jadna ne bila! Gdje vam je hrabrost i srčanost? Ah da, da idemo u provod, to da, a uhvatiti bika za rogove... uh, to je malo neugodno, jelde?

I na koncu, koji je teološki razlog ovog nehaja? Vjernici su izgubili strah Božji. Plaši li se itko pakla, pitam se? Pa zar ne vidite kako su se izgubili i zapostavili stari i dobri običaji, a želi se mimo toga napraviti nešto? To ne postoji. Knjiga Mudrosti lijepo veli: "Strah Gospodnji početak je mudrosti". I zbog toga, u bolja vremena kršćani su se hrabro i odvažno borili svim snagama protiv zla.

Govorim o bičevanju i ciliciju. Tko se danas bičuje? Fratri, bičujete li se vi? Pa, vaš osnivač se bičevao. I kad mu je jednom prilikom đavao počeo sugerirati niske i podmukle misli, skinuo se nag i skočio u snijeg usred noći.

A znate tko se danas bičuje? Interesantno, upravo celibatni članovi Opusa. Možda jednom tjedno, ali se bičiju, makar ne do krvi.

Njihov osnivač se bičevao do krvi. Za vrijeme Križarskog rata protiv komunista u Španjolskoj (1936-39; liberali ga zovu "građanski rat", ali Biskupska Konferencija Španjolske, i Pio XII, nazvali su taj rat "Križarskim". Jer je cilj njihovih protivnika bio zator Crkve.), jednom prilikom bliski suradnik osnivača Opusa imao je priliku biti u istoj sobi dok se ovaj bičevao. Osnivač mu je bio rekao: "Pokrij se, da ne vidiš. Ali ako si bio svjedok mojih grijeha, možeš biti i moje pokore". Nisu tada raspolagali sa više mjesta. Njegov suradnik je tada, ispod pokrivača, izbrojao tisuću udaraca bičem. Do dobre krvi.

A kad danas nekima od njih kažeš o starom i isprobanom načinu askeze, jedva suzdrže smijeh. Ali... tko se sada smije? Novosti i Jutarnji List i slični njima.

Usadimo u sebe strah Božji.

Benediktovo pismo o "Crkvi i seksualnim zlostavljanjima". Nekoliko pitanja

Ima nejasnih stvari u svemu ovome, i malo čudnih. Idemo preko jasnih, što se nimalo nisu svidjele "naprednjačkim" strujama među klerom, vrlo ako ne prisutnim, onda moćnim. Benedikt XVI ispravno ukazuje na prelomni momenat Drugog Vatikanskog Sabora. On ukazuje na period posebno između 1960-80. Pred "seksualnom revolucijom" šesdesetih godina u društvu, iz crkvenih redova - ili njihovih redova - nije se odgovorilo ispravno, već pokušavaujući se prilagoditi novim pristupom tim fenomenima. Napustio se tradicionalni način pristupa seksualnim zastranjenjima, i posljedice su bile kakve smo mogli promatrati.

Navodi par teških slučajeva: "jedan biskup, koji je prije bio rektor bogoslovije, dopustio je da bogoslovi gledaju pornografske filmove s nakanom da postanu otporniji pred ponašanjima suprotnim vjeri".

Ili: "u nekoloko bogoslovija (misli na Njemačku), bile su oformljene homoseksualne grupe koje su djelovale više manje otvoreno, preko čega se značajno promijenila klima koja je prije postojala u bogoslovijama". Također: "zabranjivali su bogoslovima čitati moje knjige", i sl.

Drugim riječima, postojalo je (uglavnom na Zapadu), "službeno" odvajanje od tradicionalnog, pa i konzervativnog (napr. Ratzingerovog) gledanja na stvari.

Da je odstupanje od tradicionalnog morala i življenja vjere inače, uzrok i razlog današnjoj katastrofalnoj situaciji koju možemo konstatirati među katolicima, to na ovom blogu (kao i drugim), tvrdimo od prvog dana. Dapače, to je i jedan od glavnih razloga postojanja ovog bloga: poziv povratku na vječni i nepromjenjivi nauk Crkve. Dakle, po tom pitanju, slažem se sa dijagnozom iz ove perspektive.

Ali ovdje se nameću nekoliko bitnih pitanja.

Zašto sada reagira Benedkikt XVI? Kojeg ovo smisla ima, sada kad nema autoritet? Nije ga slušao napr. kardinal McCarrick kad mu je, prema Viganovom svjedočanstvu nalagao ostaviti nadbiskupiju? Zašto nije izašao na prozor Vatikana, ili stao pred TV i izjavio američkim katolicima da McCarrick više nije njihov nadbiskup?

Govorim ozbiljno, ne šalim se. To se zna koristiti u specijalnim situacijama u politici, u ključnim momentima bitnim za državnost. Primjer: vojni udar u Španjolskoj 1981. Nekoliko vojnih jedinica ulazi u Parlamenat i izjavljuje da je ukinuta parlamentarna demokracija, da vojska mora napraviti red u neautoritativnom nastupanju državnih institucija spram divljanja ETA terorista. Tih je godina ETA ubijala kojih 100 vojnika i časnika godišnje, ali institucije nisu davale odlučan odgovor. Bilo je veliko nezadovoljstvo u vojsci koja je gledala kako se država utapa pred njihovim očima i to nisu htjeli dopustiti.

Tada je Kralj Juan Carlos I došao na TV (video sek. 40) i dao naređenje ostalim jedinicama da stanu pod njegovu poslušnost i zaustave pučiste. Tj.: kad uobičajena sredstva ne vrijede, poseže se za vanrednim. (Usput da kažemo, po svoj prilici puč je bio namješten da bi se postigao izgovor za umanjiti vojne snage, ostatak Francovog režima. No, ovdje samo gledamo na ovu vandrednu proceduru.)

Vraćamo se našem pitanju: zašto sada, nakon šest godina od ostavke? Zašto ne onda, kad je imao vlast u svojim rukama?

Ali imamo dalje još par stvari: pismo počinje tvrdnjom da je Benedikt kontaktirao s kardinalom Parolin, i sa "istim Papom Franjom", koji su implicitno dali dozvolu za objavljivanje pisma.

Dalje, na koncu završava pismo riječima: "Na koncu mojih razmišljanja volio bih zahvaliti se Papi Franji za sve što čini za pokazati nam uvijek svjetlo Božje koje se nije ugasilo, pa ni danas. Hvala Sveti Oče!"

Pazi molim te! U pismu također potvrđuje da je Franjo počeo intervenciju suzbijanja seksulanih zlostavljanja. Dok promiče prohomoseksualni lobby na glavna mjesta!

Neki kažu da pismo nije Benediktovo, već da koriste za prikazati navodno jedinstvo Franje i Benedikta, dok je Benedikt ustvari otet u Vatikanu. To je pozicija onih koji smatraju da je Franjo pravi Papa, ali svrgnut. No, Benedikt je veliki pobornik Drugog Vatikanskog Sabora, "kojeg samo treba pravilno protumačiti". Prema tome, Benedikt ne može biti prava opozicija. Doista, pismo štoviše ide u istom onom pravcu kojim je išao Benedikt uvijek: dokazivanja da je Drugi Vatikanski uklopiv u vječnu tradiciju. I upravo u tome i jest problem: nije! I dok se toga ne riješimo, nikad izlaza braćo moja iz ovog gliba.

Isus nije umnožio novac, već kruh. Veliko zlo i napast materijalizma

U simpatičnoj knjizi "Mladi Stepinac - Pisma zaručnici", Diana Batona (pseudonim autora), navodi se interesantna konstatacija mladog Stepinca, 1923., koji se tada pripremao za ženidbu sa Marijom Horvat. "Lojzek" piše Mariji u jednom od pisama koje se navode u spomenutoj knjizi (crna slova su moja):

"... Molim te, draga Marija, da za ovo vrijeme ne dolaziš u Krašić. Nastojmo oboje, Ti i ja, da ne damo nikakva povoda naklapanju, dok Božji svećenik ne blagoslovi zauvijek naš savez pred oltarom. Mi ćemo i naše vjenčanje obaviti mirno i tiho, kako doliku kršćanima. Ako Ti ja ne bih pisao češće, ne budi zabrinuta, jer sam Te uistinu zavoliio nakon Tvoga odgovora i mislim da ćeš mi donijeti blagoslov Božji. Vidim da Te ne mori briga za bogatstvom kako na žalost, svuda opažam. Evo, upravo sada zaredaše ženidbene pogodbe po Krašiću. Vjeruj mi, draga Marija, da su ne samo smiješne nego i ogavne, nedostojne kršćanina. Ali - danas je bog novac. Neograničena pohlepa obuzela je ljude te se više ne pazi ni na što. Toga ćemo se mi čuvati, a umjesto toga moliti i raditi. Želeći Ti svako dobro od Boga, srdačno Te pozdravlja - Lojzek".

Prije toga Alojzije je bio mladić koji se borio na strani Austrougarske u prvom svjetskom ratu. Pao u zarobljeništvo kod Soluna, i kod općeg rasula carskih trupa krajem rata javljeno je njegovim roditeljima da je poginuo u ratu. Ipak, vratio se živ i zdrav.

Počeo je studirati u Zagrebu, ali ondašnji svjetovni život mnogih mladih nije ga oduševljavao; naprotiv - vratio se u selo voditi inače bogato imanje.

Odlučio se za ženidbu, i tako upoznao Mariju Horvat. Brzo joj nudi ženidbu, na što ona rado pristaje. Alojzije je bio pristao mladić, kulturan, pobožan i jako dobar. Imao je veliko imanje, ali Marija je bila vrlo kulturna djevojka.

Da skratim: na njenom mjestu 9 od svakih 10 bi prihvatile vjenčanje; prihvatile "siguran posao" bogate domaćice. Ali Marija nije bila takva. Voljela je Alojzija i vidjela je da on treba ići za nešto drugo: on treba pripasti samo Bogu. Na koncu, Marija otkaže vjenčanje, i ostaje neudata do smrti u prometnoj nesreći kad je već Alojzije bio nadbibskup zagrebački, 1939., na putu u Krapisnke Toplice. Prevrnuo se autobus. Bilo je više ranjenih, samo ona mrtva!

"Vijest od Marijinoj smrti prenio je nadbiskupu Janko Matko. Kad je to čuo, problijedio je i odmah se spustio na pod, na koljena. Molio je za njezinu dušu".

Marija se žrtvovala da Alojzije poleti nesmetano ka sunčevim visovima, poput orla. Žrtva žene rađa velikane.

No, nije ovo tema ovog članka, već opažanje mladog Alojizije o velikom hrvatskom proklestvu: srebroljupstvu. Alojzije, koji se borio protiv Srbije, ne žali se na Kraljevinu Jugoslaviju, već na duhovno stanje svojih sunarodnjaka. Vidi da je to velika propast i prokletstvo njemu dragih.

Nije dakle ova groznica od koje toliki pate prema novcu, od jučer. Makar, rekao bih da se pogoršala tokom onih decenija kad se naši ljudi uputiše kao bez glave prema Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama, od šesdesetih pa na ovamo. Dođe novac, i ode blagoslov. Narod se izopačio, i postao bolestan od žeđi za novcem, uzrokom tolikih zala.

O svemu sam ovome počeo razmišljati kad sam čitao u četvrtu korzimenu nedjelju (čitanja su različita od novus ordo mise), o umnažanju kruha. Pita Gospodin Filipa (to je činio da ga kuša): "Gdje ćemo kupiti kruha za dati jesti tolikima?"... Odgovori Filip: "Dvjesta dinara nije dovoljno da svaki dobije zalogaj..." I onda kad je Andrija rekao da tu ima jedan dječak sa pet kruhova i dvije ribe, Gospodin ih uzme, blagoslovi, i dadne Apostolima da ih razdjele među mnoštvom.

Isus nije htio umnožiti novac! A mogao je! Ali nije htio! Čak i pita Filipa: "Gdje ćemo kupiti...?" Drugim riječima, Gospodin inzistira da bi dao do znanja da ne želi umnožiti novac, niti da je to potrebno za nahraniti tolike koji su došli da ga čuju.

Bog daje ono što je potrebno za tijelo i dušu: umnaža ono što je Bog stvorio: plodove žita; ne ono što je čovjek izumio i što vrlo lako postaje predmet pohlepe: novac.

Kad bi bilo po nama, kad bismo mi bili tamo, što bi mi tražili? Oh Gospodine, daj mi maraka, molim te! Daj ti nama maraka i eura u izobilju, a za ostalo ćemo lako!

To je odgovor našeg srca. To je ono što mi osjećamo i mislimo, u našem ljigavom prokletsvu, koje nas vuče sve dublje i dublje. Kad bi netko gledao naše ljude objektivno sa strane, rekao bi: ovi se plaše da će umrijeti od gladi, tako se ponašaju. A svi znamo da nema razloga misliti tako.

Ispitajmo same postavke naše vjere, i naš način života. Mnogo toga imamo za ispraviti.

Na koncu: unatoč svim manama koje vidim kod svojih, meni je moj narod najdraži na svijetu.

Poredba tradicionalne i novus ordo mise: episkopalna i novus ordo

Ne ćemo pokazati ovaj put razliku između tradicionalne i novus ordo mise, nego nevjerojatnu paralelnost episkopalne i novus ordo mise. Pogledajmo primjer jedne svečane episkopalne mise, obraćajući pažnju na pojedinosti:

Obratimo pažnju na nekoliko ključnih momenata:

- Postoji procesija ulaska i izlaska.

- Čitanja, evanđelje, prikaz darova, euharistijska molitva; sve dosta slično kao u poskoncilskoj misi.

- Istina, čitanja vrše žene, ali obučene kao neke vrste "đakonica". Ali to je već dosta prisutno na Zapadu, napr. u Njemačkoj naveliko.

- Zanimljivo je da se "pričešćuju" klečeći. "Pričest" im daju i "đakonice" i njihov pastir (koji nije svećenik, makar imali nešto slično "svećeničkom redu", koji nije valjan sakramenat svetog reda). Ali i to je danas lako naći kod poskoncilskih katolika. Na ne malo mjesta žene daju pričest, i to sa manje poštovanja nego što to ovdje izgleda.

- Nema svetohraništa, jer oni ne vjeruju da je Krist u njihovoj pričesti. Već samo "duhovno" na neki način, ne stvarno prisutan. Nakon njihove mise, ta prisutnost se gubi, i za to nema potrebe za svetohraništem. Vidimo, s druge strane, da kod tolikih katoličkih poskoncilskih crkvava imamo sličnu situaciju: svetohranište je po strani, ili prikriveno negdje na drugom mjestu.

A sad pogledajmo misu novus ordo koju vodi biskup Hermann Glettler iz Innsbrucka, u jednoj sportskoj dvorani:

Ova je misa ogromna uvreda Bogu. Pričest - ako dozvolimo da je pričest - je krajnje bogohulna: djevojke daju pričest manjoj djeci, prima se na ruku, onda nakon toga sjednu... užas. Sama dvorana je neprikladna za misu, itd.

Ali obratimo pažnju na strukturu novus ordo mise: ona je vrlo slična episkopalnoj misi, a anglikanskoj još više.

Što to znači? Znači da, budući da su ove "mise" postojale prije novus ordo postkoncilske mise; znači da je novus ordo jedna vrsta kopije heretičnih anglikanskih i episkopalnih "misa". Iz koje svrhe je sve ovo vršeno? Zbog njihovog "ekumenizma", stvaranja jednoj te istog zajedničkog pojma "kršćanstva" i "kulta".

To je ništa drugo do rušenje katoličke vjere.

Inače, biskupa Glettera bi se moglo nazvati sotonistom, zbog stvari koje čini. Dao je izjavu o jednom bogohulnom "raspelu" na kojem je - žaba!. Navodno, to može možda smetati nekima, ali on daje intervju o tom "raspelu" i čini da se upozna, a bez stroge osude. Stavlja sat u jednoj crkvi u Innsbrucku, načinjen od razdovojenih ruku i trupa Kristovog tijela. Kao da ga Sotona nadahnjuje. Stalja parolu na samoj katedrali "Dok Bog ima bradu, ja sam feminist".

Ove antikatoličke tipove drži Jorge Mario na svojim mjestima.

Ali ovakvo katastrofalno stanje u ne malo mjesta jest posljedica atentata koji je izvršen na liturgiju i nauk Crkve.

Majka Edith Stein, i tragedija židovstva: "Zašto je postao Bog?"

Edith Stein, Židovka, filozof; strastvena tražiteljica istine, obraća se na katoličku vjeru kao i njena sestra Rosa. Edith se udubljuje u meditaciju "Knjige života" Svete Tereze Avilske, koju je vodi da nakon zadnje pročitane stranice, zatvorivši korice usklikne: "Ovo je istina!". I postaje bezuvjetno Kristova.

Treba ući u Karmel u Kelnu, listopada 1933. Prije odlaska prati svoju majku do sinagoge, upravo 12. listopada, na njen rođendan i židovski blagdan pomirenja. Majka uzdiše zbog odlaska kćeri u klauzuru, i ispovijeda joj svoje osjećaje:

"Zašto si je upoznala (kršćansku vjeru)?. Ne ću ništa reći protiv Njega. Bio bi dobar čovjek. Ali, zašto je postao Bog?" I njena majka je plakala.

Pitanje Edithine majke "Zašto je postao Bog?", odaje tragediju židovskog naroda i religije. I nešto više od toga.

Prije svega, Isus nije postao Bog, Isus Krist je Bog od vječnosti, Sin Božji. Isus je postao čovjek, a Bog je bio i ostao, isti, "danas, jučer i uvijeke", kako navodi upravo Poslanica Hebrejima.

Upravo je to ono što Židovi ne vjeruju - oni koji ostaju Židovi po religiji -, i upravo je to ono što im predstavlja prokletstvo koje ih odvaja od Krista. Prokletstvo koje mogu prevazići i pobijediti jedino vjerom.

Ali upravo je to ono što oni, u nemogućnosti svog nevjerovanja, šire među kršćanima, i što su širili od početka: da je Isus samo dobar čovjek, i da nije Bog. Napr., arijevsku krizu, tj. herezu četvtog stoljeća, Židovi su svestrano podržali: nije im bio nikakav problem prihvatiti Isusa samo kao čovjeka. Čime su suštinski pravili veliki udar na kršćansku vjeru.

Također i u moderno vrijeme mnogi kršćanski disidenti i heretici bili su podržavani od ovih izvora.

Majka Edith Stein je u ono vrijeme ostala samo na nemogućnosti vjerovanja zbog spomenutog razloga; drugi su iz tih postavki išli na agresivne duhovne napade na kršćanstvo.

Bog im dao obraćenje, po zagovoru Edith Stein.

Umrla je u Auschwitzu, 1942.

Suradnja generala Bouteflike (Alžir) i Haftara (Libija) smetnja NWO. Sotonisti djeluju koliko im Bog dopusti

Bouteflika je alžirski general i predsjednik već zadnjih dvadesetak godina. Nedavno, između ostalog i zbog starosti, bio je prisiljen dati ostavku. Pitanje je tko će ga naslijediti, nadamo se netko od njegovih suradnika, jer je Bouteflika zaustavio prodor islamista u Alžiru.

Alžirski general i predsjednik je podržavao libijskog jakog čovjeka i generala Haftara, također antiislamiste, liderom donedavno trećine zemlje. Sada je Haftar u prodoru pred vratima Tripolija, i kontrolira oko 75% teritorija.

USA zahtijeva od Haftara obustavu napada, želju (i zahtijev) koju prenosi na Vijeće Sigurnosti, ali Rusija formalno blokira deklaraciju ove nedjelje.

Krajem ožujka počinju prosvjedi u Alžiru tražeći ostavku Bouteflike, scenarij vrlo sličan Egiptu, Tunisu, Egiptu i Siriji 2011 (tkz. "arapsko proljeće").

Tko traži ostavku Bouteflike? Braća Muslimani:

Da je bilo po Amerikancima, oni bi i u Egiptu došli na vlast.

Ali zlima ne ide baš sve od ruke. Tko želi vidjeti, može razmisliti na osnovu onog što učiniše sa Libijom:

Prije skidanja Gadafija sa vlasti, Qatar je poslao 8.000 plaćenika. (Svrgnuti kralj Libije živi i dalje u Qataru, zemlji koja financira islamski terorizam zajedno sa Saudijcima; saveznici Zapadnih globalista).

U Gadafijevoj Libiji, da podsjetimo, minimalna plaća bila je 1000 euro, kao i penzija; školovanje i sveučilište bili su besplatni, uz uvjet polaganja svih ispita. Ako nije bilo potrebnog fakulteta u Libiji, slalo se napredne studente vani.

Pri sklapanju braka, mladenci bi dobivali 50.000 eura za kupnju stana.

Libiji je ukradeno na tone zlata i sada pripadaju Rothchildu, u Francuskoj, gdje je vladao sionista Sarkozi, uz podršku svih drugih u Evropi. Obama je dobio za ovu pljačku i zločin Nobelovu nagradu za Mir.

Ne postoji teorija konspiracije, već njena realnosti koja želi podjarmiti sve narode svijeta.

Nakon rušenja Gadafija, islamski teroristi su prebačeni u Siriju, novi scenarij gdje su oformili ISIL, ali tu na koncu nisu uspjeli izvršiti svoj plan.

Zašto im je potrebna Sjeverna Afrika? Jer odatle mogu nesmetano slati "migrante" u Evropu preko svojih prijatelja mafijaša. Evropa, kulturno nasljeđe nekad kršćanskih zemalja, treba pasti za uspostavu općeg kaosa.

Ne radi se o "propalom projektu evropske elite", već o projektu za propast Evrope.

Međutim, zlo čini samo onoliko koliko mu Bog dopusti. I ako Bog nađe "petero nevinih u Sodomi" (ovoj našoj Sodomi), može pobrkati konce opakima.

Prema tome, tu je naše mjesto: tu je mjesto za tebe i mene: u našem odgovoru za svet život, molitvu i pokoru, jer jedino tako Bog primoljava i mjenja udese.

Demokracija i savjet za "manje zlo" koji vodi do bezdana

Pogledajmo ovaj primjer: jedna njemačka učenica, kršćanka, na putu u školu zlostaljana je od muslimanskih djevojaka. Žali se ravnateljici nastave, a ova joj daje savjet: obuci hidžab, pa ti ne će ništa biti.

Pogledajmo malo dublje u ovaj slučaj, i tražimo analogiju sa političkim nivoom. Da li je ovo slično sa onim savjetima kad se kaže da glasujemo za "manje zle" političke opcije, pod uvjetom da sačuvamo neko dobro?

Situacije imaju veliku sličnost. No, što možemo vidjeti u praksi? Glasovanjem za "manje zlo" godinu kroz godinu, spuštamo se do ponora. Na koncu, zlo je sve veće i veće, i stalno se navikavamo praviti ustupke. I svaki put zahtijevamo sve manje i manje, i zadovoljavamo se "barem nečim".

To je savjet ravnateljice: znam da je to loše što ti savjetujem, ali barem te ne će tuči.

Umjesto da traže krivce i da ih se pošalje odakle su i došli.

Koja trega biti naša reakcija? Ne, ne ću obući hidžab, već zahtijevam da se kazne zločinci!

Pogledajmo sad drugi primjer: Marryam Bakhtawar je pakistanska kršćanka koja radi kao agronom. Nosi veo, ne hidžab:

Kao i mislim sve druge pakistanske djevojke i žene, i ona nosi obavezni veo. Uostalom, kao i evropske kršćanske djevojke i žene do modernog doba. (Moram priznati da meni osobno više se sviđa da djevojke nose veo na ovaj način; izgledaju mi više ženstvene i pristojne. Moderni način oblačenja nametnuo je ustvari ženama mušku odjeću.)

Gdje je razlika u ove dvije situacije?

Prvo, hidžab je znak muslimanske dominacije. Nametnuti hidžab u Evropi nemuslimanskim ženama, znači islamizirati Evropu. Popustiti tome znači predaja i suradnja sa neprijateljima.

Drugo, Marryamin veo je znak da kršćani nemaju izbora u muslimanskoj državi i društvu. Marryam stoga ne čini nikakvu izdaju svojoj vjeri noseći veo (čak skoro i suprotno, usudio bih se reći).

Prebacimo ove situacije na politiku. Da li kršćani u Siriji na primjer mogu podržati muslimana Assada? Svakako, nemaju drugog izbora, i u biti to je ono što rade.

Da li kršćani u Evropi trebaju podržati nekršćanske partije, masonska legla, pobačaj, promociju nekršćanskog društva?

Neki će reći: pa, ako je manje zlo, onda treba biti tako. Vidiš na prvom primjeru da nije tako, gdje nas je sve odvelo "manje zlo".

Evropa se ne može obnoviti masonskim partijama, već kršćanskim identitetskim pokretima.

NWO traži balkanizaciju Libije. Na terenu se događa nešto što ne vole

Srušiti Libiju i podijeliti je; uzeti njen naftni potencijal. Dovesti robovlasnike za saveznike i otvoriti put za dovoz novih evropljana afričkog porijekla.

To je ono što su uradili rušenjem Gadafija i najbolje ekonomije Afrike, unatoč svim njihovim problemima. Doveli su na vlast i surađuju sa najprljavijim stvorovima.

Sada stvari na terenu ne idu baš tako, i general Khalifa Haftar ima izgledne šanse za zauzeti Tripoli i srušiti prodanu vladu, koja pljačka državna sredstva i surađuje sa mafijama inmigranata.

Zapad je zabrinut. Njih zabrinjava sve što ne čine stvari tako zle kako bi htjeli. Oni ne žele da se antiislamska struja nametne nad drugim dijelovima Libije.

Poredba Novus Ordo mise i tradicionalne mise: Početak mise, pristup oltaru

Nastavljamo sa prikazivanjem razlika između Novus Ordo i Tradicionalne Katoličke Mise. Idemo na sami početak: pristup oltaru.

Odmah ovdje moramo zastati. U novim crkvama napravljenim za poskoncilsku Novus Ordo misu, vrlo često se događa da je oltar na istom nivou kao i vjernici. To je još jedna sugestija da su vjernici i svećenik u istoj duhovnoj i ministarskoj ravnini. Svećenik tek predstavlja vjernike, i cijela zajednica slavi misu. To se sugerira ovom arhitekturom.

[Nova crkva u Kninu, najveća kažu u Hrvatskoj. Jeziva, ledena hladnoća nekršćanske arhitekture]

U starim, predkoncilskim crkvama, tamo gdje nisu izvršene prevelike reforme, oltar je još uvijek izdignut iznad poda na kojem su mjesta za vjernike. Ali to danas ima funkciju: da se svećenik "bolje vidi". Jer, svećenik također vrlo često prilazi oltaru s lijeva ili desna, već ovisno gdje je prostor za oblačenje i pripremu za misu. Ali i u tom slučaju svećenik ide direktno i bez ikakvog zastoja prema oltaru, prekriži se i misa odmah započinje.

Nije tako u tradicionalnoj misi. Zašto?

Jer oltar predstalja križ na Kalvariji gdje će se izvršiti Žrtva. Stoga, oltaru se prilazi preko nekoliko stepenica, simbolizirajući time usponu na brdo gdje će se izvršiti Žrtva.

Pojam žrtve duboko je prisutan u Svetom Pismu. Na samom početku Knjige Postanka, prve knjige Biblije, Abel prikazuje Bogu ugodnu žrtvu, dok mu Kain zavidi:

Melkisedek nudi Abrahamu kruh i vino:

Dok je posebno slika buduće prave Žrtve, žrtva Izaka, također na brdu:

Ali na Kalvariji Bog ne štedi svoga Sina, već mu se On prinosi kao Žrtva u Duhu Svetom nama na spasenje. U Starom Zavjetu Novi je prikriven, dok se Stari osvjetljuje u Novom.

Prema tome, Katolička Misa morala je imati prikaz i također simboliku svetopisamskih prikaza žrtve, posebno je morala predočiti Kalvariju.

Zbog toga, stepenice do oltara.

Svećenik, iz poštovanja tako velikom misteriju, prvo klekne na najnižu stepenicu, tek onda se ustane i prekriži se: U ime Oca...

Svega toga nema u Novus Ordo.

Ali svećeniku u tradicionalnoj misi još ne prilazi oltaru: prvo moli psalam 42 "Judica me - Prosudi me" naizmjenice s ministrantima (koji su uvijek i jedino muškarci, od kojih neki mogu imati manje svećeničke redove koje je dokinuo Pavao VI za "postkoncilsku Crkvu". O tom, drugi put). Moli da bi bio dostojan pristupiti oltaru, i da pouči vjernike s kojim strahopoštovanjem se treba prilaziti Božjim stvarima.

Nakon Judica me, svećenik moli Confiteor (Ispovijedam se), naizmjenice sa ministrantima (i vjernicima), označavajući time da nije isto ministarsko svećništvo i opće svećeništvo vjernika. Kako smo to već istaknuli, ta se razlika ne pravi u Novus Ordo.

Nakon Confiteor, svećenik počinje uzlaziti prema oltaru. Ali, dok to čini, moli molitvu "Aufer a nobis..."-"Ukloni od nas, molimo, Gospodine, bezakonja naša..."

Da bi, kad već pristupi oltaru, prvo ga poljubio na mjesto gdje su relikvije svetaca, izgovarajući molitvu prošnje za oprost grijeha preko zagovora svetaca čije su ovdje relikvije. Obaveznost relikvija je ukinuta u Novus Ordo - samo se sugerira da je to "pohvalno", te je i ova molitva isključena.

Ali ova molitva podsjeća na praksu prvih kršćana koji su slavili misu upravo nad grobovima mučenika. Taj je običaj sačuvan upravo obaveznim ugrađivanjem relikvija u kameni oltar. I njegova simbolika jest imati kontinuitet sa prvim kršćanskim mučenicima koji su nas prethodili u vjeri.

Svakako, i obaveznost kamenog oltara je ukinuta za Novus Ordo. Zašto?

Jer se na kamenu žrtvuje, a na drvetu blaguje.

20 godina od NATO kao zračne snage islamskog imperija. Kosovo, slika buduće Evrope. Nekoliko pitanja

Prije dvadeset godina Srbi tjeraju Albance sa Kosova. Za uzvrat, NATO bombardira ondašnju Jugoslaviju (posebno Srbiju). Nakana albanskih terorista (tako su i sami Amerikanci zvali ELK u svoje vrijeme) bila je postići etnički čisto Kosovo, s uglavnom muslimanskim življem. Albanci su izgubili rat, i NATO je dobio rat za njih.

Na koncu, jedna zvanično ne muslimanska zemlja, postaje muslimanskom. Nakon skoro pola BiH, pola Makedonije, to je de facto nova muslimanska zemlja Evrope. Prve muslimanske države u novoj povijesti Evrope.

Situacija na Kosovu ima ovu radiografiju: 70% nezaposlenosti među mladima, rudnici plemenitih metala su u Sorosovim rukama (Daniel Estulin, Club Bilderberg). Najveća NATO baza u Evropi nalazi se na Kosovu. Albanci sa Kosova izvoze lopove i zločince po cijeloj Evropi. Nisu u stanju živjeti na osnovu svog rada, već od tuđeg, i tuđih dobara.

To su bili naši saveznici pri rušenju Jugoslavije. Ustvari, netko se grdno poigrao sa svima nama.

Pitanja: kad je NATO poslao avione i tomahavke za odbranu njihovih dragih muslimana, zašto nije poslao par aviona u ljeto 1991 da stavi do znanja Srbiji da se rat ne će tolerirati?

Jer tada možda ne bi došlo do sveg onog zla nakon toga: ne bi bilo rata. A rat im je bio potreban. Netko je htio podjelu Jugoslavije, ali ne za naše dobro.

Ukoliko se ne može napraviti kulturna podjela kao što su to načinili Česi i Slovaci istih godina, bez i jednog jedinog ispaljenog metka, zašto ne čekati 20 godina ako treba, a ne proći kroz ovaj grozni i prokleti rat?

I ako nikad ne imao tu nezavisnost, čemu mi treba masonska država kakva je danas i Hrvatska i Srbija, i tako redom? Gdje su naše nezavisnosti sada? Nigdje, svi smo robovi, svi do jednog. Pod velikom opasnošću neminovnog pada u pola bivše Jugoslavije pod snažnim utjecajem fanatičnog Islama.

Ne, grijesi su naši, mi smo se "pobili", makar Srbija bila najkrivlja, čemu mi to služi? Zar je doista moralo ovako biti?

Mi smo iskorišteni radi tuđih interesa, radi interesa globalista, i još malo preciznije o čemu sam dosta govorio. Sve rade planski, i dugoročno. Nakon drugog svjetskog rata, 1951. izabran je demokratski Prvi Ministar Irana, Muhamed Mosaddeq, vrlo sekularnog tipa. Iste godine naconalizira iransku naftu, zbog čega je proglašen "ludim senilcem" od zapadnih medija. 1953 Mossad stoji iza državnog udara koji daje isključivu vlast njima podložnom Rezi Pahlaviju.

[Uništavanje srpskih manastira na Kosovu. Nijedan kršćanin se može radovati ovome. Danas su svaki dan profanirane 3 crkve dnevno u Francuskoj. Treba uvidjeti u biti isti proces koji se provodi ne samu u Evropi, nego svugdje u svijetu.]

1979. je pripremljena Iranska Islamska Revolucija... u Sorboni, gdje je čuvan Homeini, i odakle je prebačen u Iran. Islamska radikalizacija i fanatizam počinje buktati nakon tog događaja. Šalje se Irak u rat protiv Irana, da bi se obje države izgubile u krvavim i besmislenim ratovima, modernim oružjem u stilu mesarnica prvog svjetskog rata.

Cijeli Bliski Istok doveden je u pozornicu kaosa, samo iz jednog cilja: sigurnost Izraela.

Netko je sve to pripremao kroz više od 50 godina.

Sa Jugoslavijom, slično. Što smo mi za njih? Oni nas vole? Oni nas koriste kao navjeće budale na svijetu. Makar se mi pobili međusobno, i makar mi bili u dosta toga krivi, oni znaju kako se mase ponašaju: gurnu nas i pripreme uvjete da rat postane neizbježan. Da je nas netko volio, na silu bi nam odredio da ne može biti rata, makar mi htjeli. Ili bi se podijelili kao Česi i Slovaci, ili bi čekali ili razgovarali koliko bilo potrebno.

Sjećam se što su govorili bosanski fratri francuskom konzulu početkom XIX stoljeća: ne treba nam država, ako je jakobinska. Mi želimo samo kršćansku državu.

Mi danas stenjemo pod jakobinskim, masonskim, sotonskim, islamskim, lgbt vladama koje se mokre po našim glavama. Ne poštuje se priziv savjesti kod liječnika, provodi se pobačaj, svako moguće zlo, nema socijalne pravde, mladi odlaze, dolaze ISIL-ovci kao uostalom svugdje u Evropi.

Uvedeni smo u slijepu ulicu iz koje ne može biti izlaza. Pod dvojim smo velikim neprijeteljima naših duša: masonerijom i Islamom. To nam ukazuje u kom smislu trebamo djelovati, i od kojih zala se oslobađati, ovo još pametnih i ispravnih ljudi među nama, makar živjeli u odvojenim državama, koje moraju imati barem zajednički stav prema glavnim opasnostima.

Indikativno: Kad neki svećenik odluči slaviti tradicionalnu misu, kao da svi đavli izađu iz pakla; tolikom je napadu izložen

Ovo je samo jedan primjer do koje se mjere uništen katolički mentalitet kod tolikih vjernika. Pedeset godina da je nametnut Novus Ordo Missae, i u 99,...% župa možeš samo čuti tu misu.

Ovi ljudi i predstavnici poskoncilske hijerarhije koji su nametnuli novu misu, hvale se na sva usta kako oni poštuju i promiču slobodu vjernika.

Nije istina. Oni promiču samo ono što njima ide na ruku. Kad neki svećenik poželi, potaknut pobožnošću, slaviti tradicionalnu misu - ne samo na latinskom, već prema tradicionalnom ritualu - napadnut je drvljem i kamenjem. I to doslovce.

Tako se dogodilo mladom svećeniku Nicholasu Rynne, i to u predalekoj Tasmaniji. Odlučio početi slaviti tradicionalnu misu, i odmah je bio optužen od nekolicine župljana.

Lokalne vijesti informiraju da je počeo slaviti misu "na latinskom":

što nije potpuna istina jer je doista slavio na latinskom, ali tradicionalnu, katoličku misu.

Jedna vjernica, i to starija, napisala je pismo biskupu poredeći mladog župnika sa ISIL-om i talibanima.

I ne samo to, već su neki "vjernici" čak i fizički napali i udarali po svećeniku i drugim vjernicima koji su ga podržavali.

Rezultat: svećenik premješten u drugu župu.

Ovo je tek jedna slika postkoncilskog fanatizma koji je bjesan u svojim napadima na Crkvu.

Čaputová, Bolsonaro... sionisti koriste i konzervativce i ljevičare. Kršćanski odgovor i borba

Konzervativni Bolsonaro, agresivan i jasan prema nasrtajima LBGT, protiv pobačaja i sl., je nešto bolje, ili manje zlo od ljevih liberala, to je činjenica. No, već u samoj kampanji i njegovoj političkoj karijeri bila je jasna njegova proizraelska opcija.

Opcija koja je prije nekoliko dana dobila svoj pečat na židovskom zidu plača u Jeruzalemu, u društvu Netanjahua, izjavljujući svečano na hebrejskom "Ja ljubim Izrael".

Kršten kao dijete u Katoličkoj Crkvi, i tako se izjašnjava, ali kako posebno u Brazilu sve može, vjerojatno pod utjecajem supruge koja je evangelik, krstio se i od njihovog pastira. Odatle je moguć veliki sionistički utjecaj, jer su evangelici vrlo poznati po tome, makar je taj utjecaj također prisutan u priličnoj mjeri i kod katolika.

Bolsonaro treba izvršiti ulogu pritiska na Venezuelu, koja je bitan za sioniste radi slabljenja ruskog utjecaja u svijetu. Također je izrazito pro Trump, kao što ga i zovu, "brazilski Trump". Time je osiguran nastavak izrazitog sionističkog utjecaja na Južnu Ameriku.

Imamo sada i napad na nama dragu Slovačku: globalisti (da promijenimo riječ), stavili su tu Zuzanu Čaputová, 45-godišnju razvedenu odvjetnicu sa dvoje djece. Neki govore da bi mogla biti Židovka (ime bi moglo ukazivati na to porijeklo), ali je još bitniji njen sponzor: Soros. Zuzana je ljevi liberal, i prema tome pro LGBT i pobačaj.

Radi se dakle o totalnom i frontalnom udaru na Slovačku, koja se hrabro nosila sa glavnim smjernicama Novog Svjetskog Poretka. Oni vide što je Islam načinio u svijetu, te je čak i zabranjen, imaju svega par tisuća muslimana koji, ako hoće, mogu klanjati u svojim kućama, to im nitko ne brani. Ali imati džamiju, e to ne može. Dovoljno pametnim ljudima baciti oko na sve što se događa u svijetu za znati kako o tome misliti. Makar netko ne imao iskustvo turskog ropstva u prošlosti, za to postoji pamet za razlučiti dobro od zla.

Također su imali sreću da nije bilo šizme u njihovim krajevima, te su ostali uglavnom katolici, činjenica koja doprinosi uvjerenju nacionalnog jedinstva. Nasuprot tome, trpjeli su gori komunistički jaram od nas, mnogo gori, ali njihov poklad im je pomogao prevazići mračno doba.

I sada ovoj dragoj naciji šalju Zuzanu. Misle oni, da će lako sa Slovacima. Ali ne će biti tako lako. Na nedavnim izborima Marian Kotleba, Naša Slovačka - pokret, više nego partija, postiže sa bliskim suradnicima 25% glasova. Slovačka nije još poražena, uspjeli su se ustati nakon komunizma, i sada će ako Bog da.

A ovo su principi Mariana Kotlebe, koji bi na svim našim područjima kršćani mogli perfektno kopirati, makar ga NSP zvao fašistom:

Kontrola inmigracije, odbrana kršćanskih načela, paternalizam u ekonomskim pitanjima, nacionalni krediti bez kamata, ne priznavanje civilnih sjedinjenja osoba istog spola, prekid sa eurom, red i zakon. Povuči slovačku vojsku iz inozemnih misija, napuštanje EU i NATO. Zahtijevan odnos prema ciganima.

Kotleba je počeo na izborima sa 1% glasova; sada ima 25%. Ali više od svega toga jest pokret koji su stvorili, osjećaj nacionalnog i kršćanskog jedinstva. Mreže uzajamnog bratstva, i odlučna volja za braniti svoju grudu.

Zuzana, ne kažem ti zdravo, već nadam se zbogom zauvijek da ti kažem brzo.

A što s nama? Manje plača, i više rada, više vjere, prezir poganstva. Počnimo nas dvoje. Ti što čitaš, i ja. I širi dalje, ne predaj se. Barem borba nikad nam nije nedostajala. To je jedina krivica i neuspjeh koji bi mogao imati: da se predaš.

50 godina od Novus Ordo

3. travnja 1969, na Veliki Četvrtak te godine, izašla je na svjetlo dana Konstitucija Missale Romanum, predstavljajući Novus Ordo Missae.

Šest protestantskih pastora aktivno su surađivali u dizejnu nove tvorevine: George, Jasper, Shepherd, Kunneth, Smith i Thurian, nametnute katolicima diljem svijeta. Zbog toga Novus Ordo sadrži tolike protestantske elemente, jer ova misa odražava novu ekleziologiju, prema kojoj su protestanti, i drugi, "rastavljena braća", koja iako "rastavljena", ipak su "braća", te trebaju i oni moći doći na isto bogoslužje sa katolicima. To je u biti ne katolički, ne kršćanski razlog stvaranja nove mise.

Počinje najjači udarac na Mistično Tijelo Kristovo od osnivanja Crkve do danas.

Ipak, Bog je dao da nisu sve mogli prevariti.

Otpor traje, i nastaviti će jer Crkva mora imati svoju liturgiju, do dana kad se ponovno pojavi u slavi Sin Čovječji.