Ne vrijedi vjera bez ljubavi; ljubav bez vjere to nije

Ovako bi se mogao predstaviti život jednog kršćanina: vjera i ljubav održavaju ravnotežu u životnom putu punom rizika i opasnosti prema cilju, koji je Bog. Ispod je pakao, potrebna je ravnoteža za ne sunovratiti se dolje, nošeni smo nadom prema naprijed. Izabrao sam akrobata sa osmjehom na licu: radost je plod Duha Svetoga.

Svaki vjernik treba razviti tri nadnaravne kreposti: vjeru, nadu i ljubav. Vjera je temelj. Bez vjere, ne dolazi milost Božja u nas, te onda nema i njenih plodova. Vjeru, nadu i ljubav mogli bismo predstaviti kao korijen i stablo (vjera), grane i lišće (nada), i na koncu ljubav kao plod stabla.

Stablo postoji radi plodova. Tj., ako nemamo ljubavi, što činimo? Međutim, ako nema dobrog korijena, tj. vjere, ne može biti ničega poslije. To svi znamo: udari sjekirom po korijenu, i osušit ćeš svo drvo, te i plodovi će pasti i strunuti. Zbog toga đavao prvenstveno napada vjeru, jer kad uništi ovu, onda ostalo pada samo po sebi. Dok ako posječeš koju granu ili otkinieš koji list, pa i plod, sve to s vremenom može se povratiti. Ali ostaneš li bez korjena, gotovo je stablo.

Zbog toga đavao najradije udara u vjeru. Njegovo oružje su hereze i krivi nauci. Tako postizava da sve ostalo presuši. Zbog toga njegovo nastojanje oko smućivanja bogoslova, svećenika, itd.

U "tradicionalnom taboru" o ovom se dosta vodi računa, nastoji se dobro čuvati vjera. Međutim, ne rijetko to postane jedna vrsta opsesije preko koje vrlo lako zadaju ne male rane ljubavi.

To sam vidio kod izvjesnog broja "tradicionalista". Ne posvećuju pažnju malim stvarima, a to je velika greška. Ne rijetko znaju u svom traženju vjerske čistoće težiti prema nekoj vrsti savršenosti u vjeri, a onda praviti grube pogreške na mnogim poljima, možda čak i na samom polju vjere.

Par primjera o ovome o čemu govorim. Neki dan razgovaram telefonom sa jednom gospođom "tradicionalistkinjom" i govori mi da ide samo na tradicionalnu misu. Tamo gdje živi može ići dva puta mjesečno na misu FSSPX. Druge nedjelje ne ide. Jednako ne vodi svog sina od 15 godina sa sobom. Momka koji baš ne poznaje dovoljno ovu tematiku. I momak ostaje kući i u međuvremenu ne bavi se nekim posebnim duhovnim životom. Majci ne izgleda dobro da ide na Novus Ordo misu, tako da njen sin ostane bez išta. Kažem joj da ne mora ići kod karizmatika ili neokatekumena, ali da možda može potražiti kakvog pobožnog svećenika koji nastoji što bolje reći postkoncilsku misu. Kažem joj da je dobro za momka biti sa drugim kršćanskim momcima, i imati kršćansko društvo. No, njoj je važnije da se ne "uprlja" sa Novus Ordo.

S druge strane čujem o istoj gospođi, iz drugih pouzdanih izbora što odgovara mom poimanju njenog mentaliteta, da budući joj je sin izbirljiv za hranu, samo mu daje janjeća rebra kao meso. Vidi molim te, na velikom nivou je takav "tradicionalizam"! A što sa krepostima jakosti, čvrstine, ustrajnosti, pa i skromnosti? Zna momak što valja, i nije ga briga koliko je to skupo, a nije ne majke. Umjesto da misle i na druge, baš njih briga. Možda to ne kažu otvoreno, ali tako ispada.

Znam i jedan bračni par, on se zašiljio u "tradicionalizmu", i nije u stanju otići na misu Novus Ordo, makar se i ne pričestio, prigodom jedne obiteljske proslave. Njemu je to neka vrsta bogohule. I žali mi se sestra njegove žene na njegovu tvrdoću i neprijatnost.

Kako će ljudi uvidjeti istinu ako ostanemo po strani? Ako ih tretiramo kao neku vrstu gubavaca?

Život je sačinjen od tolikih sitnica, ali život nije sitnica. Jedan od najljepših načina provođenja kršćanskog života jest u vjernom i srdačnom izvršavanju svakidašnjih malenih stvari s kojma se bezprestanka susrećemo.

Još jedan vrlo jasni NWO Franjin logo; blagoslov bez blagoslova

Za skori put u Maroko, ne može dočekati:

Navodni križ, u dvije boje; žuta vatikanska k'o fol njegova, i zeleni horizontalni krak "križa" (kao da bi kraci bili grane pustinjskih palmi; ali meni više izgledaju nokti neke zvjeri; u svakom slučajunisu u stanju prikazati pristojni križ, to nikako). Zeleni kao gesta muslimanima; suradnja i dijalog religija.

Svakako, unutar polumjeseca.

Koliko smo ovakvih slika vidjeli? Mogla bi se knjiga napisati o njima, od 300 stranica k'o iz topa. Podsjetimo se samo na Franjin zvanični portret: iza njega je Bazilika Svetog Petra i s druge strane džamija.

Kako se onda čuditi što u pariškoj crkvi stave simbolični minaret? Kad njihov šef tako radi, što očekuješ od njegovih službenika?

Za Novu Godinu, ne blagoslivlje znakom križa. Ponavlja Mojsijev starozavjetni blagoslov, ali točno presjeca prije blagoslova zazivajući Presveto Trojstvo.

Tako će braća Židovi biti zadovoljni.

Ukrajniska Pravoslavna Crkva u službi NWO

Žalosno je vidjeti do koje mjere je podložna UPC svjetskim moćnicima. Novopečeni Patrijarh Epifan Dumenko nasjeo je na prevaru ruskog glumca (humorističkog) koji se predstavljao kao njemački član Evropskog Parlamenta, David McAllister. Navodno David mu je čestitao i između ostalog upitao za socijalnu projekciju UPC i njegovom viđenju bliske ukrajinske političke budućnosti.

Dumenko je potvrdio da se oni "gibaju prema Evropi" i da su u tom vidu počeli pripremati reforme (tj. pripremati mentalitet njihovih vjernika). Upitan o "gay vrijednostima", odgovara da su Rusi previše konzervativni i da će UPC raditi na tome da njihovo društvo bude u stanju to prihvatiti.
 
Šizma (unutav velike šizme spram katolicima) UPC prema Carigradu i Rusiji već je najednostavnija politička igra kojom inače "Pravoslavna Crkva" potvrđuje svoju podložnost političkom vrhu, nešto vrlo karakterističnu za cijelu bizantsku tradiciju. Svjetski moćnici koriste UPC kao alatku u svojim rukama, da bi i tu imali sve pod kontrolom.

Sami Majdan bio je pokret promoviran sa Zapada u cilju za približiti rakete do ruske granici i osigurati vojnu nadmoć spram opasnim protivnikom. Na Majdanu je bilo mnogo manje nereda nego što je to sada u Francuskoj, a ipak su evropski parlamentarci išli u Kijev da protestiraju protiv primjene sile od strane policajaca bivše vlade. Zamisli da danas od stranih političara ide u Pariz da protestira pred Macronom zbog nasilja policajaca prema prosvjedateljima! To ne ćeš vidjeti. Ali Ukrajinci su niža vrsta, pa je to dopušteno.

[Pariz ovih dana. Dolje, McCain u Kijevu pozdravlja okupljene. Zamisli da Putin uputi pozdrav prosvjednicima u Parizu?]

 

U Ukrajini bjesni rat i ginu ljudi ne zbog toga što Lože vole Ukrajinu, već zbog njihovih interesa. Jednako, koriste sve što se miče u Ukrajini za tu svrhu, pa i UPC.

Netko reče zašto se i "Hrvatska Pravoslavna Crkva" ne odjeli (pretpostavljam od Srpske) i bude neovisna. Jednako čista politička igra, u koju je sramotno ući. Što će nama "Hrvatska Masonerija"? Ako nešto što nije u redu, jest "Hrvatsko", što će mi to?

"Pravoslavni" nisu Masoni, ali nas sve može interesirati samo Jedna Katolička Crkva, u koju su svakako pozvani i "Pravoslavni" prihvaćajući vjeru od uvijek.

Svakako, u Jednoj Crkvi smeta Uzurpator, koji također vrši svoju ulogu prema Sorosovim klikama, inmigrantskoj politici, ekologiji, i ukratko svemu što nije Evanđelje.

A što se tiče gay nesretnika, ima tu svog agenta, isusovca James Martina koji sodomcima pokazuje "gay krunicu", itd.

... ali ostati ćemo vjerni do kraja i netko od nas će vidjeti veliko pročišćenje od sve ove gamadi i konačnog uspostavljanja reda u Crkvi.

Do tada, molimo i trpimo, makar ne vidjeli.

Najgori neprijatelji su iznutra. Treba razotkrivati njihovu teorijsku podlogu

Znate li koja je evropska država među razmjerno najvećim "izvoznicima" ISIL-ovaca? Belgija, pa onda BiH. U Belgiji napr. ima oko 1,3 milijuna muslimana, od kojih su 440 otišli boriti se na strani ISIL-a. Iz BiH, na oko 2 milijuna muslimana, otišlo je 330. Ukupni podaci mogu se vidjeti na ovim grafikama:

Prije rata u BiH bilo je 1.144 džamije; danas ih je 1.912. Dakle, skoro osamsto novih. Kaže se, "radi potrebe". Žale se da nemaju za kruha, ali ima džamija, i ima "izvoza". Možda jedini izvoz iz BiH osim radnika po bijelom svijetu.

Te džamije su očito urodile plodom. Krvavim plodom. I kad pomislim kako su nam 90 godina govorili Hrvati iz Hrvatske: "nije vam trebao rat sa muslimanima". Jer, njima su problem bili samo Srbi, i odatle ih ne možeš išćupati. Sada se malo bude, ali koga muka ne pritišće, taj ne vidi. Ne daj Bože da vide na sebi. A trebalo bi malo koristeći svoju pamet, ta zato im ju je Bog i dao.

I sad, nema dovoljno džamija svugdje i svagda, nego još u crkvi Svete Marije u Parizu im prave minaret usred crkve:

da ne bi netko slučajno pomislio da katolici nisu za "međureligijski dijalog"! U Parizu 750 no go zona, ne možeš tamo ući zbog šarije, a oni njima minaret u crkvu.

E to je to, trebamo se boriti protiv ispranih mozgova ovih naših. A tko im ga je isprao? Drugi Vatikanski Koncil i njegovi lažni proroci, i njihove deklaracije poput Dignitatis humanae" o vjerskoj slobodi koja je širom otvorila vrata za ovakve bogouvrede i hule. Jer, "ima pravo čovjek na vjersku slobodu". Sto puta smo to rekli ovdje: nema, ako je to što hoće loše. Ako živiš u Egiptu, moraš trpjeti i tolerirati njihovu vlast, koja tebe ne će pitati da pravi džamije. Ali ti na navodno kršćanskom teritoriju ne smiješ dati, jer daješ pravo nečem što nije dobro. Ako se sastanu kod nekoga kući pa klanjaju, ne ćeš ih proganjati kao što saudijci rade makar se dvojica kršćana sastala da izmole krunicu u svojoj kući; ali javno im ne možeš dati, jer ono što čovjeku ne doprinosi dobra, ne može imati javnu podršku.

Kolika je istina ovo što govorim, možemo vidjeti čim proviriš kroz prozor u bilo kojoj evropskoj državi danas, osim srećnih izuzetaka.

No, da zaokružimo: objasni onima oko sebe da ne kaljaju svoju vjeru grešnim ustupcima, zabludama, i "pravima".

Sada dok se u Evropi diže prava pravcata identitetska struja, s kršćanskim osvrtom, ne dozvoli da nam "iznutra" ne zabijaju nož u leđa.

Francuski protesti 1968 i 2018: novog poretka i pobune protiv istog

 [Plakat francuskog svibnja 68: poništenje klasnog društva. Produžena ruka međunarodnog komunizma čiji je cilj bezbožno društvo]

Prvi su podržani od stvarnog režima, režima koji je bio u sjeni i navodno preko traženja poboljšanja radnih uvjeta, ustvari promovirao seksualnu revoluciju, razaranje obitelji, deskristijanizaciju. Dolje stara pravila, stari moral, živio novi čovjek! Dolje zastarjela kršćanska Evropa, živio multikulturalizam i nove kulture koje su možda još bolje od naše! Itd.

[Zabranjeno zabraniti. Nova parola koja je uvela anarhiju u obrazovanju. Masa dobiva sva "prava" kojima ne zna upravljati. Drvo se ne podrezava i ostane kao žbunj. Mnošto postaje bezoblična masa kojom će se upravljati po volji. "Sloboda" je u stvari za najniže porive. Dolje: "Sloboda je zločin koji sadrži sva zlodjela. Naše apsolutno oružje". Govor sotone kojim će uništiti čovjeka. Već dvije decenije poslije, Zapad je moralno smrskan.]

Činjenica je da su toliko plakali zbog nekoliko dobivenih batina od policije, da su preko vrlo malo protesta i vrlo malo učesnika u istim postigli za samo mjesec dana sazivanje novih izbora od De Gaulla. Makar ih dobio te godine, bio je načet, mnogo toga se promjenilo, mediji su dali svu podršku novim valovima te je iduće godine izgubio na referendumu i dao otkaz.

Stvar praktično počinje 3. svibnja kad su se malo više od 400 studenata zatvorili u Sarboni.

Bilo je još prosvijeda:

ali u poređenju sa onim što se događa danas, šaka jada. Već dva mjeseca se okupljaju žuti prsluci u Francuskoj. Počeli spontano jer se jedna gospođa dosjetila da njima povisuju gorivo, dok brodovima koji dovode robu iz Kine, njima ništa. Zar ja moram sve da plaćam? I počeše s tim. Međutim, nezadovoljstvo je izašlo na površinu. Traži se otvoreno ostavka Macrona, napuštanje Marakeškog sporazuma, suverenitet Francuske, ukidanje tolikih subvencija inmigrantima... previše za globalističke oči. Čak ih ima i sa križem na francuskoj zastavi. Ako ima muslimana, ima ih vrlo malo. Neki ih optužuju za pravljanje nereda i tako prebaciti krivnju na žute prsluke.

Macron radije dopušta da cijela država uđe u kaos nego da preda ostavku. Jer je dijete i sluga globalista.

No, bliže se evropski izbori i biti će velikih promjena u svim državama. Antiglobalističke partije rastu kao gljive poslije kiše.

Ponovno ulazimo u vrijeme revolucije. Ali ovaj put mi se trebamo uključiti.

Opasnost sedevakantizma 2

Jedna od činjenica koja mi je ukazala slijepu ulicu sedevakantizma bila je izabranje "Pape Lina II" 29/06/1994, u Asizu. Svakako, taj "Papa" nije bio jedini u nizu izabranih "Papa" posebno u postkoncilskom vremenu kaosa.

Ti lažni pape izabrani su uglavnom na dva načina: "mistici" i "konklavisti".

Mistici su oni kojima bi preko nekog ukazanja došla naredba za izabranje "Pape" ili "ustoličenje" toga i toga direktno za "Papu". Takvima ne ćemo posvetiti pažnju, makar je dobro spomenuti ih kao upozorenje tolikima koji se lako daju povesti ovim ili onim ukazanjem.

Druga vrsta su "konklavisti". Njihov argument se sastoji u sljedećem:

1. Nema Pape.
2. Crkva treba imati Papu.
3. Svi osim nas pali su u herezu, jedino smo dakle mi katolici.
4. Znači to smo mi, "Crkva", koja treba izabrati "Papu".

I tako eto ti "Pape", i između ostalih "Lina II". No, dobro je pogledati na par njegovih birača. S lijeva na desno idu Biskup Urbina Aznar, Biskup Malachi Martin, Sveć. Rama Coomaraswamy i Biskup José Ramon Lopez-Gaston. Među biračima "Lina II" bili su prvi s lijeva i prvi s desna.

Isusovac Malachi Martin bio je poznati pisac koji je ispripovijedao o masonskom i sotonskom utjecaju u hijerarhiji. Ali on sam je bio sekretar Kardinala Bea za vrijeme Drugog Vatikanskog Koncila. Po svoj prilici bio je jedna vrsta sionističkog agenta... i uhvaćen u psovanju na Boga.

Ali osvrnuti ću se posebno na R. Coomaraswamy, izgleda da je slika iz njegovog svećeničkog ređenja krajem devedesetih godina XX st (1999 - zaredio ga Lopez-Gaston). Indijac, otac četvero djece - u normalnim okolnostima to bi moglo biti da se udovac zaredi, ili stariji muž - izuzetan kirurg i liječnik. Kirurgiju specijalizirao na Njujorškom Sveučilištu a geologiju na Harvardu. Također specijalizirao i psihijatriju. Imao je čuo sam nekoliko vrhunskih doktorata.

No, što će mu sva ta pamet kad na koncu tako nisko padne?

Čitao sam njegovu knjigu "Uništenje kršćanske Tradicije". Budući je akademski tip, knjiga je dobro napisana i cijelu sam je potcrtao uz mnoge komentare na marginima. Međutim, mogla se vidjeti njegova "zašiljenost" i sklonost skretanju u ekstremnost i isključivost.

Uvidio sam ovaj problem prije nekoliko dana kad su mi jedni sedevakantisti iz jedne zapadne zemlje rekli da razmišljaju o potrebi za budućem izabranju "Pape", makar to bilo i za kroz neodređeni broj decenija. I pozivali su se na jednog od autora koji je organizirao "konklavu" u Asizu 1994. Na toj "konklavi" bili su spomenuta dva biskupa sa slike. Poslije "izabranja" uslijedilo je najsmješnije i najžalosntije - možda ipak najsrećnije: "Lino II" je zbrisao, nisu ga više mogli nigdje naći dok kroz dvije godine nije podnio "ostavku na njegovo izabranje".

To je čemu vodi sedevakantizam? Tome služi pamet? Doista, vidio sam jednu stvar: možda mnogi sedevakantisti mogu uočiti dosta precizno probleme u "postkoncilskoj Crkvi", nisu u stanju dati rješenje. Drugim riječima, ustanovljavaju dijagnozu, ali ne daju lijeka.

Razmišljajući o ovome dolazim do zaključka da je pogrešna njihova koncepcija Crkve: za njih "postkoncilski katolici" kao da i nisu katolici. Neki ih direktno ne smatraju katolicima. Mislim na svog oca i majku. Otac umro za vrijeme Ivana XXIII, majka Ivana Pavla II. Oni nisu bili katolici? To se ne može reći, ne samo zbog sentimentalnih razloga, to doista nisam nikad ni tvrdio, jer svi ti dobri ljudi i toliki dobri katolici imali su potpunu spremnost za biti poslušni "Papi u Rimu". Ako i ne bi znali neku stvar objasniti, rekli bi "ima Crkva svoje doktore, nek oni objasne". I ti me bi toliki dobri katolici izrazili svoju vjeru u Crkvu, u Boga, u papinsku instituciju. Prema tome, reći da svi oni nisu katolici, jest apsurd nad apsurdom i osim toga velika nepravda.

Dalje, koji je još problem ove pozicije. Izraziti ću ga sažeto na ovakav način: oni primjenjuju predkoncilsku teologiju i zakon, na današnje vrijeme ali u kojem oni sami priznaju da nema vrhovnog suca. Tj., ima se zakon, ali nema zakonodavca da ga primjeni. Tako da na osnovu predkoncilske teologije zaključuju da je misa Novu Ordo nevaljana, ali taj zaključak nije autoritativan; ta i oni sami priznaju da pravog autoriteta sada nema. Plus toga taj zaključak nije uopće jedinstven, jedni tvrde jedno, drugi drugo i obrazlažu svoje tvrdnje pozivajući se autoritativne iskaze iz prošlog vremena.

Kao što sam u prethodnom članku rekao, vrijeme je velikog kaosa. Vidimo problem, ali s našim snagama i našom pameću i nastojanjem - pogledaj Coomaraswamya - nismo ga u stanju riješiti.

Mislim sljedeće: samo Bog nas može spasiti i izbaviti iz ove situacije. To jedno. A da bi se to postiglo, trebamo Bogu vapiti molitvama, pokorom i svetim životom. Možda nam se smiluje, u to se trebamo nadati.

A drugo, osobno ću nastojati primjeniti - i usuđujem se pozvati te na isto - obrnuto od onog što učiniše modernisti u Crkvi: oni su bili "unutra" na trovanje, mi ćemo na promicanje nepromjenjivog nauka i liturgije.

Franjo: da, bolje je ići u crkvu, makar bio najveći grešnik. Današnji farizeji su na drugom mjestu, u tebi dragoj ekipi

Mediji znaju zahvaliti Franji svaku gestu koju im čini. Prošle godine u javnost je izišla kriza seksualnog zlostavljanja kao nikad, i sve je bilo zataškano. Jedna vijest kao kad kažu da je viđen neki morski pas na Jadranu. I sutradan gotovo. Tako je bilo sa Viganom, kad bi nešto takvo u bilo kojem drugom slučaju moglo doprinijeti skidanju bilo koga s položaja. I napraviti toliku čistku u pozitivnom smislu. U biti, mediji inače željni skandala prešli su preko Viganovog slučaja kao preko beznačajnog slučaja. Jer su štitili svoga.

Tako i sada: Franjo ih je u biti pohvalio: ne treba ići na misu. Jer se može biti bolji čak i kao bezbožnik od licemjernih.

Ali spomenimo prvo krutu ali pravednu - kao što tako mora biti - istinu: bezbožnik se ne može spasiti ako umre u takvom stanju. Onaj koji niječe Boga, ne može kod Boga.

Druga je stvar što Bog kuca na srce svakog od nas, pa i jadnog bezbožnika ne bi li se obratio prije smrti i spasio.

Ali posvetimo se sada malo "licemjernim kršćanima". Ne burazeru, makar ti bio i najgori na svijetu, kao kršćanin imaš obavezu ići na misu, častiti Boga. Možda, preko ispunjenja te dužnosti Bog ti kucne srce i ti se obratiš.

Ima jedan jednostavni odgovor koji mogu dati toliki nesavršeni koji idu na misu, i drugi im je rugaju zbog izvjesnih nedostataka: nek im kažu: "kakav bi tek bio ako ne bi išao na misu". I gotova diskusija.

Ali ima tu još nešto. Koliko napr. ljudi u recimo Belgiji ide na misu nedjeljom? Možda 2%, ako i to. I onda, to je tebi problem? Zar nije - i to pravi socijalni problem - problem što 98% ljudi ne žele ni čuti o Bogu? Do te mjere da ne žele posvetiti Stvoritelju i Otkupitelju ni sat tjedno?

Od tih ljudi bi se trebalo tražiti - i to bi bila zadaća Petrovog nasljednika da su stari kako Bog hoće - da idu na misu i da tako budu bolji.

Ali ne, upravo su tu toliki "naprednjaci", "filantropi", "humanisti" itd. koji su opravdani svojom socijalnom aktivnošću koja zamjenjuje kult Bogu.

O tome se radi: o novom kultu, "evanđelju čovjeka" kojeg Franjo propovijeda u njemu zadanoj zadaći Novog Poretka.

Nadopuna o tvrdnji Biskupa Oporta

Nadopuna: sada sam pročitao da navodno one portugalske novine donose ispravku biskupovih riječi. Jer, kažu, nisu ga dobro citirali nego su donijeli riječi jednog drugog "teologa" koji je poznat po njegovim herezama. Tri dana mu je prvo trebalo da ispravi one riječi, i to nakon protesta prvenstveno laika? A onda sada dolazi ovo, ali gdje je opet rekao da "se ne treba prvenstveno osvrtati na 'tjelesno djevičanstvo' Marijino, već prvenstveno duhovno, i da on priznaje vjeru Crkve u tjelesno djevičanstvo također. Ali duhovno je totalno vezano za tjelesno i ne smije se razdvajati.

Islam se modernizira? Pseudoreligioznost

Žele li i oni biti malo bliski ovom vremenu?

Odakle ovi plesovi i transevi?

Jer nisu prava religija; stoga silom žele postići svojom snagom ono što im Bog ne može dati jer su na krivom putu. To je karakteristika svake lažne religije, ili inače svakog religioznog zastranjenja.

U biti, nešto slično se događa sa ovim filipinskim mladima. Pseudo religioznom aktivnošću, to jest, oskrvnjavanjem i religije i svetog mjesta nastoje svojim silama postići neku vrstu doživljaja kojem bogohulno prišivaju religiozni pojam.

Ne dozvoli da te ove stvari privuku; ako znaš koga da učestvuje u nečem slično, odgovori ga.

Obaveznost redovitog učiteljstva i aktualni kaos

Papa Pio IX stavlja autoritativno do znanja u svojoj enciklici Quanta Cura (8/12/1864), o glavnim zabludama one epohe, tj. modernog vremena, jedan vrlo važan stav koji mora karakterizirati svakog katolika, nešto što je danas iz više sektora stavljeno u potpuni zaborav:

[Pio IX proglašava dogmu Bezgriješnog Začeća Marijina]

"Ne možemo preći preko drskosti onih koji, ne trpeći principe zdravog nauka, nastoje da se 'može odlukama i dekretima Apostolske Stolice, koji imaju za cilj opće dobro Crkve, i njeno pravo i disciplina, ukoliko se ne dotiču vjerskih dogmi i običaja, negirati pristanak i poslušnost, bez grijeha i bez ikakve povrede katoličke vjere'. Ova pretenzija je tako suprotna katoličkoj dogmi punine autoriteta božanski dana od samog Krista Našeg Gospodina Rimskom Pontifeksu za pasti, upravljati i vladati Crkvom, da nema tko to ne može vidjeti jasno i otvoreno."

Radi se o direktnom udaru na teologiju FSSPX prema kojoj nauk i smjernice nekog pape, ukoliko nisu dogma ili barem svečana definicija nekog vjerskog ili moralnog pojma, nisu obavezne slušati. Vidimo da za njih nije važeći ni dogmatski govor koji se koristi pri proglašenju nekog sveca, makar "svetost" određenih katolika dolazi pod upitnik pred mnoštvom kontraargumenata i nejasnih situacija. Nije važeće ni uvođenje ukidanja smrte kazne u Katekizam, protivno vjekovnom stavu Crkve o tom pitanju, itd.

Doista, mnogi mogu reći dobri katolici, ili barem zabrinuti za trenutnu dramatičnu situaciju u Crkvi, mogu vidjeti da se Bergoglia ne može slušati u premnogim stvarima. U razgovoru sa ne malo mislim dobrih katolika, kad otvoreno kažem pri spontanom razgovoru ukoliko uđemo malo dublje u tu temu, da ne vjerujem daklke da je Bergoglio Papa, čujem ne rijetko odgovor: "ah, i ja isto, ovaj s Papom nema veze".

Ne, nije to rijetko čuti. Jer ljudi vide da se ovog ne može slušati, ne treba nikakve posebne pameti za to.

Međutim, problem nastaje kad dođe pitanje: i što sad?

U FSSPX će ti reći: "jest Papa, ali ne slušaj ga u ovom, tom i tom". Neki dobri i zabrinuti svećenik na kakvoj župi će ti reći: "molim te ne pitaj me o tom". Dok ova ili ona skupina kakvih sedevakantista proglasi raznorazne "pape", što je možda još i nabizarnije i gore.

Postoji problem, vidimo ga... ali mislim da samo Bog može ovo riješiti. Molimo se, činimo pokoru, živimo sveto... i zazivajmo Boga da nam pomogne. Da on oživi suve kosti, On jedini koji to može, kako stoji u proroku Ezekijelu (Ez 37: 11-14):

"On mi reče: "Sine čovječji, ove su kosti sva kuća Izraelova. One govore: 'Kosti su naše posahnule; nada je naša prošla; nema ništa od nas.' Zato prorokuj i kaži im: Ovako veli svemogući Gospodin: 'Evo, ja ću otvoriti grobove vaše i vas, narode moj, izvesti iz grobova i dovesti vas natrag u zemlju Izraelovu. Spoznat ćete, da sam ja Gospodin, kad otvorim grobove vaše, i vas, narode moj, izvedem iz grobova vaših. Učinit ću da dođe u vas duh moj, da oživite, i naselit ću vas opet u vašoj zemlji. Tada ćete spoznati, da sam ja, Gospodin, to rekao i izvršio'", govori Gospodin."

Iran prije revolucije 1979, i sad; ogledalo naše stvarnosti. Aerofobija i islamofobija

Iran do 1979:

ne treba pronalaziti opet točak. Imali su običaje vrlo slične onima iz istog vremena u Jugoslaviji. I kako im je sad, tako može biti nama sutra, ako ne i gore.

Da li sam islamofob?

Zamisli da si na vrhu Ajfelovog tornja, i da te netko gura s leđa. I ti samo što ne padneš, i nastojiš se uhvatiti za ogradu, a ona izmiče. Što bi osjećao kad bi povirio u ono prazninu? Pa neku vrstu aerofobije. Ili barem instiktivni pokret da se održiš i ne odeš u dubinu.

E pa isto tako i ja osjećam kad se nadvirim nad ponor Islamskih realnosti. I to je islamofobija.

Ali pogledaj kako se u Iranu bore, pod cijenu kazni i pritvora, za očuvati svoje dostojanstvo:

Najopasniji borci su oni koji su spremni primiti udarce, i podnijeti žrtve. Vlastite.

To je recept.

Opasnost sedevakantizma

Sada je došao red da opalimo par dobrih šamara izvjesnim sedevakantistima, jer zaslužuju.

Koje su velike opasnosti sedevakantizma?

1. Lako je praviti grupe, i svaka grupa lako može doći do toga da prihvati nekog svog biskupa za (vrhovni) autoritet. Odatle lako dolazi do velike podjele među sedevakantistima.

2. Još gore: u nekim slučajevima, jer Crkva treba Papu, do izabiranja "Pape".

Sama ta činjenica da praktično nekoliko osoba izabere "Papu" govori o velikom promašaju tog stava ili čina. Promašaju cijelog načina razmišljanja koje je dovelo do izabiranja "novog Pape".

To razmišljanje sastoji se u sljedećem: Crkvi je potreban Papa, i budući da su skoro svi pali u herezu, i oni koji to možda nisu ne žele dati Crkvi Papu, to mi trebamo učiniti. I tako, više puta kroz XX stoljeće dolazilo je do izabiranja nekog "Pape".

Sami taj događaj, čin izabiranja "Pape" od šačice katolika, svojom bizarnošću potvrđuje zabludu onih koji ga izvršavaju. Pravi Papa mora biti univerzalno priznat od Crkve. Ukoliko postoji velika zabuna o tolikim doktrinalnim pitanjima, kao što je to danas, to je nužno prvo riješiti, svečano i javno odbaciti pogrešni nauk, imati sigurni katolički kult, općeprihvaćen i poznat od katolika cijelog svijeta. To bez daljnjeg danas nije slučaj. I onaj koji srlja u tom pravcu, pravi veliku uvredu Bogu i Crkvi. Sreća je da je takvih malo, ali ipak je potrebno razgraničiti taj problem da ne bi u budućnosti bilo takvih pojava više, sa sličnim rezultatima koji ne vode ničem dobru, niti mogu predstavljati ikakvo rješenje, osim povoda ruganju. A ovdje nismo da se rugamo, već da se borimo za Crkvu. Trebaju se ispraviti pogreške u svakom smjeru.

Posvetimo pažnju samo jednom ilustrativnom slučaju: izabranju "Pape Lina II".

Dogodilo se to 29. lipnja 1994, u jednoj kapelici u blizini Hotela Europa u Asizu. Izabran je bio izvjesni Víctor von Pentz, u njegovoj 41. godini. Dugo se ustezao za prihvatiti izabranje, ali ipak ga je prihvatio. Iz Južne Afrike, njemačkog porijekla, studirao je u USA kod FSSPX. Zaređen svećenikom od jednog ukrajinskog biskupa (pretpostavlja se sedevakantnog). Poslije je također izgleda bio zaređen kao biskup. Malo nakon izabranja nastojali su ući u Lateransku Baziliku u Rimu, ali im policija nije dozvolila.

Ono što još treba spomenuti jest da se izabrani odmah distancirao od onih koji su ga izabrali, te je izgleda dao do zvanja dvije godine poslije da otkazuje na svoje "poslanje".

[Lucian Pulvermacher, izabran kao "Pio XIII" u maloj "konklavi" 1998. Umro 2009.]

Osim ovog zaluđenog, ima još kojih dvadesetak i više drugih koji su bili izabirani prošlog stoljeća. Ima svakakvih slučajeva, i jedan švedski povijesničar (ne znam da li je protestant) donosi njihova imena i opise slučajeva.

Ovi žalosni slučajevi su još jedna posljedica nedostatka autoriteta kojeg uočavamo u Crkvi. S jedne strane vidimo svega i svačega kod Franje i njegovih, ali na drugoj strani među sedevakantistima ima ogromnih razmimoilaženja i bizarnih poteza poput navedenog, koliko tragikomičnog toliko i opasnog. Bez daljeg, sedeprivacionisti su lišeni ovog problema. Jer oni očekuju, svakako odbacujući sve zablude Drugog Vatikanskog, obraćenje izabranog na uobičajenoj konklavi. Ne ulazim sada u taj problem.

Ono što želim reći jest da je poskoncilsko rasulo doprinijelo ogromnoj zbunjenosti katolika u svim mogućim smjerovima.

Što možemo jedino tvrditi? Prvo, treba imati na umu riječi Sv. Pavla "Čuvaj poklad vjere!", što se u istom smislu navodi i u Otkrivenju. Ne može se udaljiti ni trun od nepromjenjive katoličke vjere. Ni milimetar.

Trebamo se moliti da imadnemo pravog Papu koji će sigurno i pravovjerno voditi Crkvu kako ne može biti drugačije. Nešto što nam samo Bog može udijeliti. Ne mi, da ne bi možda netko rekao "Ja sam to uradio, ja sam riješio situaciju". Ne, samo Bog ovo može riješiti.

I zato, treba se čuvati skoka u prazno.

Molitva Pape Pija XI za idolopoklonike, Muslimane i Židove. Ne daj se zavesti od današnjih zabluda

Pio XI (1922-39) bio je Papa u periodu između dva svjetska rata. Nekoliko momenata su značajni u njegovom upravljanju Crkvom: ustanovljava svetkovinu Krista Kralja, osuđuje komunizam, liberalizam, fašizam i nacizam (posebno zadnju ideologiju u kojoj osuđuje poganske elemente, s obzirom na prvu upozorava na totalitarne vizije, posebno prisutne u nacizmu), i posebno lažni ekumenizam, kao jednih od ključnih elemenata njegovog pontifikata.

Posebnu pažnju obraćamo sada njegovoj molitvi Posvete ljudskog roda Presvetom Srcu Isusovu. Služiti će nam da kratko označimo neizmjernu razliku između katoličkog pogleda na druge religije, s jedne strane i današnjih zabluda sa druge.

Molitva je kako slijedi, između redova staljam koju sliku. Tekst i razlike su jasni sami po sebi:

Posveta Ljudskog Roda Presvetom Srcu Isusovu (Papa Pio XI)

Preslatki Isuse, Otkupitelju ljudskog roda, pogledaj na nas, ponizno bačeni na tlo pred Tvoj oltarom.

Mi smo Tvoji i Tvoji želimo biti; ali da bi sigurnije bili sjedinili s Tobom, evo svatko od nas se danas slobodno posvećuje Tvom Presvetom Srcu.
Mnogi, doista, nikad te nisu upoznali; i mnogi, prezirući Tvoje zapovijedi,
su te odbacili.

Smiluj se svima njima, milosrdni Isuse, i privuci ih Tvom Presvetom Srcu.

Ti budi kralj, o Gospodine, ne samo vjernika koji nisu nikad otišli od Tebe, nego i od rasipne djece koja su Te napustila, da se brzo vrate u kuću svoga Oca, da ne bi umrli od bijede i gladi.

[Zajednička molitva sa luteranima i drugima nije samo Franjina praksa.]

Budi Ti Kralj onih koji su zavedeni pogrešnim mišljenjima, ili koje razdor drži daleko i zovi ih natrag u luku istine i jedinstva vjere, tako da uskoro mognu biti samo jedno stado i jedan pastir.

Ti budi Kralj svih onih koji i danas borave u tami idolopoklonstva ili Islama, i ne odbaci dovesti ih u svjetlo Tvog kraljevstva.

Gledaj, napokon, očima sažaljenja na djecu tog roda, koji je tako dugo vremena bio Tvoj izabrani narod; i neka se Tvoja Krv, koja im je nekoć bila prizivana u osvetu, sada spusti na njih u kupci čišćenja otkupljenja i vječnog života.

[Sekretarica izraelskog predsjednika ne želi pozdraviti čovjeka koji nosi križ; Franjo prikriva križ i nakloni se pred njom. Međutim, ima možda i još gorih situacija, i svakako ne samo Franjinih.]

Podari, Gospodine, Tvojoj Crkvi, sigurnost slobode i imunitet od zla; udijeli mir i red svim narodima, i učini da zemlja odzvanja od pola do pola jednim vapajem: Hvalite Božansko Srce koje nam je donijelo spasenje: neka mu je slava i čast uvijeke.

Amen

Biskup Oporta nije ispravno opovrgao svoje riječi

Nadopuna: sada sam pročitao da navodno one portugalske novine donose ispravku biskupovih riječi. Jer, kažu, nisu ga dobro citirali nego su donijeli riječi jednog drugog "teologa" koji je poznat po njegovim herezama. Tri dana mu je prvo trebalo da ispravi one riječi, i to nakon protesta prvenstveno laika? A onda sada dolazi ovo, ali gdje je opet rekao da "se ne treba prvenstveno osvrtati na 'tjelesno djevičanstvo' Marijino, već prvenstveno duhovno, i da on priznaje vjeru Crkve u tjelesno djevičanstvo također. Ali duhovno je totalno vezano za tjelesno i ne smije se razdvajati.
Jučer smo komentirali vijest o nedostojnom biskupu Oporta, Manuel Linda, o njegovom vrijeđanju Vazda Djevice:

"Marija je samo djevica u teloškom smislu... nikad se ne trebamo osvrnuti na tjelesno djevičanstvo Djevice Marije". Još, "Isus nije sin jedne djevice. Bio je začet od Marije i Josipa kao bilo koja druga osoba i jest doista čovjek. Djevičanstvo se pripisuje Mariji kao metafora za pokazati da je Isus bio jedna vrlo specijalna osoba... nije rođen u Betlehemu...

Nakon tri dana ovaj gad se navodno ispriča, i kaže da "on vjeruje vjerom Crkve u djevičanstvo Marijino".

Opet moramo stati malo ovdje.

1. Pretpostavlja se da je on imao tu vjeru i prije njegovog intervjua. I to ga je dovelo do onih riječi.

2. Ispravka je nekoreknta. On je rekao da ne trebamo gledati na Gospu kao "tjelesnu djevicu". Tj, za njeno Djevičanstvo to nije nužno. Prema tome, ispravka bi trebala glasiti: "da ja TAKOĐER vjerujem u vječno tjelesno djevičanstvo Gospino". Ono što je napao, treba da ispravi.

3. Digla se buka u Portugalu. Ali među kojima? Među svećenicima, biskupima? Ili možda laicima? Koliko vidim i koliko sam čuo, upravo neki laici su javno zatražili od BK Portugala da ga opomenu i zatraže od njega ispravku.

4. Ponovno posvetimo pažnju koncilskom dokumentu Lumen Gentium i onome što kaže u t. 57: "...koji njezinu djevičansku netaknutost nije umanjio, nego posvetio." Ne samo da se radi o lukavim riječima, već jednostavno neispravnim. Jer Gospa je već bila posvećena, od samog svog Bezgrješnog Začeća. I upravo zbog toga, jer je bila posvećena od samog svog početka, ona je bila Majka Božja po vječnoj odredbi Božjoj.

5. Gad Linda, unatoč "ispravci", trebao bi biti poslan nogom u guzicu van. Zašto ostaje "unutra"? Nekad bi heretici odlazili napolje, a danas ostaju. Da truju još više.

Ne vjerujte im.

Najgori napad na Božić je "iznutra"

Nadopuna: sada sam pročitao da navodno one portugalske novine donose ispravku biskupovih riječi. Jer, kažu, nisu ga dobro citirali nego su donijeli riječi jednog drugog "teologa" koji je poznat po njegovim herezama. Tri dana mu je prvo trebalo da ispravi one riječi, i to nakon protesta prvenstveno laika? A onda sada dolazi ovo, ali gdje je opet rekao da "se ne treba prvenstveno osvrtati na 'tjelesno djevičanstvo' Marijino, već prvenstveno duhovno, i da on priznaje vjeru Crkve u tjelesno djevičanstvo također. Ali duhovno je totalno vezano za tjelesno i ne smije se razdvajati.
Bilo je mnogih napada ovog Božića na sve što predstavlja kršćanstvo. Napr., jedan plastični oblik takvih napada bili su divljački, đavolski nasrtaji protiv jaslica u mnogim mjestima. Pretpostavlja se od ruke bilo muhamedovaca, bilo antifa. Napr, u Ilfordu, VB, lik Djeteta Isusa osvanuo je sa odsječenom glavom.

Ne ćemo stoga prelistati tolike i tolike napade na Isusa Krista, o čemu se radi, izvršene nekršćanskom rukom. Uvijek su na to bili spremni, pa i sada, makar se intenzitet ovog sotonizma znatno povečava zadnjih godina.

Osvrnuti ćemo se s druge strane na najbolnije moguće napade, izvršene prividno iz redova Crkve. Osvrnuti ćemo se na njih, i povezati ih.

Dva dana prije Božića, Biskup Oporta, Manuel Linda, u portugalskom listu Observador daje izjavu o djevičanstvu Gospinom. On posuđuje svoj jezik Sotoni, i ovako je govorio:

"Marija je samo djevica u teloškom smislu... nikad se ne trebamo osvrnuti na tjelesno djevičanstvo Djevice Marije". Još, "Isus nije sin jedne djevice. Bio je začet od Marije i Josipa kao bilo koja druga osoba i jest doista čovjek. Djevičanstvo se pripisuje Mariji kao metafora za pokazati da je Isus bio jedna vrlo specijalna osoba... nije rođen u Betlehemu..."

Znate li koliko je ovdje bljuvotina? Ali idemo redom. Podsjetimo na dogmu o Vječnom Djevičanstvu Marijinom (Majke Božje, već definirano u Efezu dva stoljeća prije) Letranskog Sabora 649:

"Ako netko, suprotno Svetim Ocima, ne ispovijeda da je Bezgriješna Marija doista i istinski Majka Božja i uvijek Djevica, ukoliko je začela onog koji je jedini i istinski Bog - rođena Riječ od Boga Oca prije svih vjekova - u ovim zadnjim vremenima, bez ljudskog sjemena i rođenog bez povrede njenog djevičanstva, koje je ostalo netaknuto nakon njegova rođenja, bio proklet."

A tko pljuje na Gospu? Sotona. I hereze su njegov jezik. On je otac hereza i krivovjerja.

No, što ima još ovdje, na što ovo dalje cilja? Ovdje se povlače još druge dvije hereze, Nestorijanaca i Arijevaca. Nestor, Carigradski Patrijarh, govorio je da su u Isusu dvije osobe, jedna ljudska, jedna Božja. Prema tome, Gospa bi bila samo majka Isusa čovjeka, a ne Majka Božja. I bio je osuđen na Koncilu u Efezu kao Juda, i svrgnut i protjeran. Jer Gospa je Majka onog koji je Bog.

Kad bi Isus bio sin - užasno je to i ponoviti - muža i žene, onda bi imao ljudsku osobu, kojoj bi se na neki način pridružila Druga Božanska Osoba. To bi bilo nestorijasntvo.

Ali bilo bi i još gore, ako možemo tako reći. Isus bi bio samo stvorenje, koje bi se uzdizalo do svjesti o Bogu; najveći od ljudi, od svih stvorenja, ali samo čovjek, makar "pobožanstven". Što je praktično arijevstvo.

Sad, podigla se buka u Portugalu, i ovaj mazlum (Linda) ispravlja svoje riječi i kaže da "on vjeruje vjerom Crkve u djevičanstvo Marijino". Makar ne kaže koja je to vjera: da podrazumjeva tjelesno djevičanstvo nerazdvojivo od djevičanstva Gospina. Jer, kad Gospa ne bi bila tjelesno djevica, prije, u porodu i poslije poroda, ne bi bila ni Gospa. Vječna Djevica podrazumjeva sve to, kao što potcrtava dogmatska definicija Lateranskog sabora.

Da ima pravde, ovo bi đubre izletilo iz Crkve dobre godine, i na kraju bi ga se primilo da umre u Crkvi ali bez ikakvog dostojanstva.

Ali ovakvim ništa se ne događa. Jer, to je Franjin tip. On je već prije spremno izašao u prihvaćanje Amoris Laetitia, ponovno oženjenih bez ikakvih problema; već se izjavljivao protiv Tradicionalne Mise, čudeći se da to još ikoga može privući.

No, ostavimo Lindu, dosta nam ga je. Odakle njemu ovu? Ta, sam predstavnik "pravovjernosti", opet Kardinal Müller, o tome je pisao u vrijeme kad je postao biskupom, i nije opovrgao. Za njega nije bilo bitno da li je Gospa bila tjelesno djevica, tj ovaj nauk (o djevičanstvu Marijinom) "ne ide toliko sa specifičnim fiziološkim osobinama prirodnog procesa rođenja (napr. da rodni kanal nije bio otvoren, himen prekinut, ili odsustvo porođajnih bolova), nego sa ozdravljajućim i spasilačkim utjecajem milosti Spasitelja na ljudsku narav". Takvi tipovi su na takvim položajima. (Međutim, pazi!: još je Drugi Vatikanski, vrlo lukavo, odškrinuo vrata po tom pitanju. Lumen Gentium navodi (t. 57) "...koji njezinu djevičansku netaknutost nije umanjio, nego posvetio." Vrlo lukave riječi, koje daju povod mnogo čemu. Rahner, Ratzingerov mentor, otvoreno je dovodio u pitanje Gospino djevičanstvo, dok je liberacionst Boff gledao na to kao "metaforu".

I tako, prije nekoliko dana, eto ti i Franje. Kaže da je Gospa "postala svetom" kroz svoj život. To direktno niječe dogmu o Bezgrješnom Začeću, prema kojem je, i prema Tradiciji od samog početka, Gospa presveta već od svog začeća.

Sva je ta banda tu negdje, i zato ostaju na svojim položajima jer jedan drugog podržavaju.