"Ma nije to muslimanska taktika, već ovaj jedan što izvodi na svoju ruku". Kad si vidio nekog nadležnog hodžu da je izopćio iz ume, ili javno ga kaznio? Zato je riječ o muslimanskoj taktici.
Bog je stavio u
srce živih bića čuvanje i pažnju prema životu. Mogli bi reći čak i u
životinjskom svijetu, da prvenstveno majka „voli“ svoje čedo. Dali bi život za
njega.
Stoga, ne
iznenađuje ali uvijek izaziva divljenje prepoznati taj Božji dar u prirodi. Kao
kod ove ptice koja će radije umrijeti nego dopustiti da se načini šteta jajima
koja je upravo položila:
Interesantno je
evanđelje za Sv. Jakova (Mt 20, 20-23; nadodajem 24):
„Tada dođe k
njemu mati Zebedejevih sinova sa svojim sinovima i pade pred njega ničice da mu
iznese jednu molbu. On je upita: 'Što hoćeš?' Ona mu odgovori: 'Daj da moja dva
sina u tvojemu kraljevstvu sjednu jedan s tvoje desne, a drugi s tvoje lijeve!'
Isus odvrati: 'Ne znate što molite. Možete li piti kalež koji ću ja piti?'
Odgovoriše mu: 'Možemo.' Tada im reče: 'Moj će te kalež, doduše, piti, ali
mjesto s moje desne ili lijeve ne mogu ja dati; ono pripada onima kojima je
pripravio moj Otac.' Kad čuše ostala desetorica, razljutiše se na dva brata.“
Promislimo malo
što se doista zbilo: majka Ivana i Jakova moli Isusa za njenu djecu. Ali Isus
njoj ne odgovara! Odgovara njenoj djeci, jer kaže: „Ne znate što molite.“ I, da
se vidi da njima govori, pita ih: „Možete li piti kalež koji ću ja piti?“.
Jasno je dakle da
su Zebedejevi sinovi nagovorili svoju majku da iznese pred njega molbu koju se
oni nisu usuđivali iznijeti. A majka k'o majka, što ne bi učinila za svoju
djecu? Isus shvaća perfektno njenu majčinsku ljubav, i ne uzvraća joj ni
riječi: kori dva apostola. Jer, majka je učinila skoro što je morala: što ona
ne bi dobrog učinila za svoju djecu? Svakako, sigurno se i ona postidjela zbog
svoje molbe na koju su je nagovorila nepažljivo njeni sinovi, ali njoj se
oprašta. Kao da nije ni rekla ono što nije, zbog svoje urođene ljubavi, mogla
ni spriječiti.
Čak ni apostoli
ne upućuju niti riječ zamjerke dobroj majci: ljute se na drugu dvojicu! I
apostoli, makar i oni još željni ljudske slave prije silaska Duha Svetoga,
znaju što je majka.
Ta majka, koja ne
će napustiti Isusa ni na križu, u pratnji svog sina Ivana.
A sigurno je
Jakov docnije trpio veliki sram pred majkom jer ne bi pod križem kao njen drugi
sin Ivan. Vjerojatno je i Gospa nukala njegovu majku da ne bude prestroga zbog
posrtaja njenog sina.
Za tog Jakova
tradicija kaže da je išao do kraja ondašnjeg poznatog svijeta sa zapadne
strane, do Iberijskog poluotoka i tamo propovijedao. I tamo mu se ukazala
Gospa, u Zaragozi, još u smrtnom tijelu, hrabreći ga. Poslije se vratio i pred
Herodom ispio Isusov kalež do kraja.
Tradicija prenosi da se pojavio pred
križarskom vojskom u Španjolskoj, 1212, u bitci na Las Navas de Tolosa, kad se
nanio odlučni poraz arapskim trupama, vodeći ih u boj. Santiago de Compostela
je jedno od pet glavnih hodočasničkih mjesta u Crkvi.
Haiti je "oslobođen" od francuske kolonijalne vlasti 1804. Francuzi su je uspjeli dobiti 1697. od Španjolske, jer su francuski koloni počeli naseljavati zapadni dio karipskog otoka u XVII stoljeću. No, napustili su sistematičnu evangelizaciju koju je vodila Španjolska, i okrenuli se naglom bogaćenju bezskrupulozno koristeći ropstvo dovedeno iz Afrike. Ovi prave bunu 1804. i prva je Južnoamerička država koja postiže nezavisnost.
Međutim, njihova socijalna situacija ostaje ispod civilizacijske razine. Njihovi problemi postaju endemni, bez smanjenja. Utjecaj poganstva, ispravnije reći sotonizma vudu prenesenog iz Afrike, nije štedio ovaj dio otoka. Makar imali 45% katolika i 20% protestanata, vudu sa 40% sljedbenika je državna religija.
U zadnjih 18 godina, Haiti je primio samo iz Amerike 6,2 bilijuna dolara. Ovo je ono što oni znaju napraviti sa tim novcem, gušiti se u smradu:
Samo promjena mentaliteta; još više, u biblijskom smislu kako su to naznačavali crkveni oci, metanoien - promjena pameti, obraćenje, mogu dovesti do potrebne promjene na svim razinama.
Nisam rekao ništa novo, ali je primjer plastičan. Primjeni ga na našu sredinu.
Novi Franjin imenovani: "Vlč." Shane Mackinlay, za novog biskupa Sandhursta, Australija.
To je biskup? Ili protestantski pastir? Prva mu je mjera: "uključujuća Crkva", ali prema kome? Svakako LGBT (itd., nedostaje slova), osoba svakog žendra, povijesti i seksualne orijentacije. "Trebamo sve prihvatiti", kaže. Normalno, osim onih "starinskih".
Treba dopustiti svećenicima da se žene, i veću prisutnost žena u vodstvu svećenika (!?).
To je ono što promiče Bergoglio. Ne njegovi "protivnici", već on. Biskup po biskup, kardinal po kardinal, puni svoje redove prema sveopćoj protestantizaciji njegove crkve. Ne ću reći "Crkve", jer on to ne vodi. Ali on je napada.
Ovo je svjetski problem broj 1. Ne mogući sukob sa Iranom, Izraelom, USA, naša žalosna socijalna situacija, itd. Ne. Ovo je problem broj 1. Ako tu nema blagoslova, cijeli svijet trpi. Jer reče Bog Abrahamu: "ako nađem pet pravednih, poštediti ću Sodomu i Gomoru". Ako oni koji po imenu pripadaju Crkvi, obljutave, odakle može doći blagoslov? Pušteni smo mržnji da hara među nama.
Godišnjica je velikog i užasnog pokolja nad Hrvatima u selu Briševo, kod Prijedora, u srpnju 92. O kojem Hrvatska ne govori. Zauzeta je Srebrenicom. Tu su - kako da ih nazovem: srbi, četnici?, najbolje četnici, ali ljaga pada na Srbe - mučki pobili 67 Hrvata, silujući prethodno skoro sve žene i iznakazujući kao što se i sa životinjama ne može činiti razoružane civile.
Kakve veze ima prvo s drugim? Ima: nije li blagoslov među nama i nad nama, spušta se prokletstvo i nad nevine.
Molite stoga da Gospodin pohodi kuću svoju i očisti vijačom guvno koje mu pripada, i najamnici unakauzu.
Razgovaram s jednim poduzetnikom iz jedne od Balkanskih država koji radi u središnjoj Evropi. Navodi ono što smo čuli mnogo puta: "naši" ljudi vani u najvećoj mjeri ispravno i koreknto funkcioniraju. Nisu problem za ondađnje države, naprotiv. Uglavnom su dobri i efektivni radnici. Ono što im naložiš, urade po rečenom. I još: ne svađaju se među sobom. Dok... kod nas samo što oči ne vade jedan drugom. Ne mogu se složiti ni o čemu, i samo svađe iz dana u dan. U kavanama po satima, razgovarajući o svjetskim problemima. Daju više manje ispravnu dijagnozu, i nikakvo rješenje. Najmanje ono prema kojem bi oni nešto morali učiniti. Posebno prema drugima, ne dobivajući od toga nikakvu trenutačnu korist, ili barem u izgledno vrijeme.
Odakle ova nesreća među nama? Odakle ovo nepovjerenje, nepoštenje, varanje države, "parola je snađi se", "treba preživjeti" - čak dok mu kuća i kućište, alat kola i kamion nekad mogu vrijediti par milijuna maraka -, itd.? Čovjek izgleda čovjeku vuk, i samo ostaje gola potreba za preživljavanjem i ništavna želja za kompromisom prema općem dobru.
[Klupa 1: tek postavljena prije nekoliko godina u jednom mostarskom šetalištu. Koliko će izdržati od naših "Turaka"?]
Balkanski narodi su bili kojih pet stoljeća pod Turcima. Bili smo smatrani - i još uvijek smo to za njih - smećem i smradom, ništa drugo do za kmetstvo. Oduzimali su nam najbolju djecu i pravili od njih najbjesnije janjičare - džihadiste, šehide, koji će preko okrutnosti svake vrste podjarmljivati preostale i pronositi Islam do kraja svijeta, po naredbi. Oduzimali bi nam djecu da bi ih slali u pakao.
Turci muslimani, neradnici a tvorci zlog imperija, trebali su robove i kmetove za prljavi i zaostali imperij. Trebalo je davati trećinu od svakog prihoda i naši preci bi sakrivali vreću žita negdje u brdu da je aga ne bi uzeo. Samo je važio goli opstanak, koji je tjerao pretke na laž i nepovjerenje prema zloj vlasti: "nemam više", "sigurno da nemam, ma ost'o bez očiju ako bi imo". Agama i begovima se trebalo ulizivati da bi se opstalo. Stoga oponašati i poprimati njihovu nepovjerljivost prema općem. Tko će biti čist i uredan, kad sama vlast to nije?
[Klupa 2: evo koliko i kako izdržaje druga klupa na istom šetalištu, pod "turskim" nametom. Ispod nje opušci, na stotine. Limenke popijenog piva. Na istom šetalištu, jedan od vodećih hrvatskih političara pravi sebi vilu. Jedan od skojevića još iza 90-te. A sada vodi hrvatski narod u BiH. Tko je kriv?]
Dugo očekivano oslobođenje od Austrougarske je razočaralo mnoge: Austrija je dopustila Turcima u BiH održati njihove privilegije. Neka razočarana mjesta u BiH prelaze na Islam tek iza 1878! Onda, uza sve to, dolazi komunizam pred kojim nije bilo mnogobrojnih činova hrabrosti. Naučili podviti šiju, ne malo katolika Hrvata prihvaća biti članom KPJ - dok bi u tajnosti krštavali djecu. Naučeni na laganje i "snalaženje", takvi čini bili su tek puka posljedica već asimiliranog mentaliteta.
[Klupa 3: (iza klupe nije vila; teško da stane na sliku iz blizine).Vilu pravi čovjek koji potiče iz naroda koji ne čuva svoje klupe. Naroda koji govori o državi, ali ne zna ljubiti pojam Države. Čujem mlade Hrvate psovati Boga. Nema tih političara koji ti na takav način mogu pomoći. Ti to ne zaslužuješ, dok se ne obratiš. Inače, svi ćemo izginuti.]
To je naš narod. To je presjek praktično svih balkanskih naroda. Nezdrav način razmišljanja, nezdrav mentalitet nije "ušao u gene", kako se to obično i krivo kaže, već u običaje. Iz generacije u generaciju prihvaćalo se ono kako su živjeli stariji, i to se predavalo mlađim. Nije potrebno više, jer "magarcu je more do koljena". Ono što doživi u svom životu, to mu je. I teško to ispravlja, jer čovjek po naravi nije sklon dubljem razmišljanju. Skoro sva njegova psiha uvjetovana je razinom instinkta.
Lijepo to predočava Andrić, veliki poznavalac BiH i njenih naroda. U priči "Napast", opisuje na jednom mjestu gorčinu dobrog fra Stanka pred zajedljivim komentarima subraće: "Ispuni ga ogorčenje na fratre koji se smeju i podruguju svemu i koji su, osim svetog krsta na njima, Turci kao i ostali Turci." Makare fra Stanko istog časa kori samog sebe zbog takvog mišljenja prema braći, ipak nažalost opisuje naš teret koji nam je na plećima; kojeg toliki nisu ni svjesni.
A trebali bi.
Kako se izliječiti, kako prevazići ovaj negativni utjecaj koji se uvukao kod tolikih pod kožu? Rješenje je vrlo jednostavno: vjerovati Evanđelju. Samo ozbiljno treba primjeniti evanđeoske savjete. Kad sam bio momčić, makar hvala Bogu nikad nisam psovao Boga - okružje: škola, četvrt, bilo je teško zahvaćeno time -, ipak sam koristio dosta prljavih riječi i balkanskih psovki: "j... te,", i još gore. Bilo je dovoljno da kao srednjoškolac prvih godina, pročitavši riječi iz Evanđelja "bit ćete suđeni za svaku nepotrebnu riječ koju izustite", potpuno i u jednom jedinom danu prestanem sa takvim psovkama i sličnim "poštapalicama". Kao mladić nisam htio postati član partije, "jer tko se mene odreče pred ljudima, toga ću se ja odreći pred Ocem mojim nebeskim".
Zlo nema zadnju riječ. Potrebno je samo čisto i vjerno prihvatiti evanđeoski nauk. Primjeniti ga iskreno do zadnje sitnice. A život je sačinjen upravo od sitnica.
Nemoguće je da se društvo promjeni preko "političara". Ono se mjenja samo preko mene i tebe, ako se doista i ne gledajući cijenu odlučimo za živjeti svetu vjeru.
CJELOVITOST KATOLIČKE VJERE zahtijeva da svi kršteni vjeruju svim srcem sve katoličke dogme; Vjera je Jedna i ne može se prilagoditi potrebama i svojevoljnim prohtjevima...
"Ništa nije opasnije od tih heterodoksnih (nepravovjernih), koji, čuvajući u ostalim stvarima cjelovitost nauka, samo jednom riječju, kao sa jednom kapi otrova, korumpiraju čistoću i jednostavnost vjere koju smo primili preko Gospodnjih riječi, i nakon toga apostolskih.
Takav je uvijek bio običaj u Crkvi, zasnovan na mišljenju svih Svetih Otaca, koji su uvijek gledali kao isključene iz katoličkog zajedništva i van Crkve svakog koji bi se odvojio u najmanjem od nauka poučavanog od autentičnog učiteljstva...
Jer takva je narav Vjere, da ništa nije nemogućnije nego vjerovati ovo i ne verovati ovo drugo... Ako ima, dakle, jedno pitanje koje je bilo evidentno objavljeno od Boga i negiramo se vjerovati u isto, ne vjerujemo uopće božanskom Vjerom."
Papa Lav XIII, Satis cognitum, 29/06/1896, na Svetkovinu Sv. Petra i Pavla.
Ne dajmo se dakle, zbuniti svim ovim što danas vidimo, makar (skoro) svi mislili na jedan (ali pogrešan) način. Istina se ne donosi demokracijom.
Obavijest: Razmišljam kako dati pravac blogu u buduće. Skoro svakodnevno pisanje kako sam prakticirao kroz više od godinu i pol, došlo je do svog kraja. Kratki članci gube kvalitet. A makar se i napisalo dobro, doprinosi osjećaju obaveze pisanja, koja može donijeti sobom rezultat pisanja jer se "treba nešto napisati". Uz tolike druge obaveze koje čovjek ima, izgleda mi razborito promijeniti perspektivu.
Treba se samo dobro pisati. Uostalom, mislim da ima dosta toga napisanog za razmatrati. Više od 700 članaka koji dotiču mnoge teme. Navratiti ćemo s vremena na vrijeme.
Ništa nije slučajno u Franjinom timu. Ovo o sinodi što se sada priča, pripremljeno je planski i po programu prije nekoliko godina. Sada eksplodira u rukama kao tempirana bomba. Ljudi se čude i pitaju „otkud ova eksplozija odjednom?“. Da su malo oslušnuli prije eksplozije, čuli bi časovnik sa „tik tak“, navijen za određeno vrijeme. Sada. Kako rekosmo, nije glavna stvar u ređenju oženjenih, makar bilo riječ o teškoj stvari – govor o ređenju žena za „đakonice“ već je nešto drugo -, nego najgore jest podrška idolopoklnoskim kultovima, kao napr. „Pachamame“ – nešto kao kult Majke Zemlje. To je čisti paganizam i izravni udar na samu srž vjere. Najveća optužba od onih koje donosi Brandmüller. Ali… časovnik je bio već navijen. Pisali smo o ovome prije par godina. Kardinal Ravasi je izravno učestvovao – makar on rekao, makar nisam čuo da je išta rekao, učešće na “svoj način” – u kultu Pachamame, kružeći kao sumanut poput drugih šamana oko rupe u zemlji, gdje su stavili štogod, preptostavlja se za “umiriti ili udobrovoljiti Pachumamu”.
Ali i novozaređeni biskupi određeni od Franje učestvovali su u sličnim ceremonijama, na sam dan njihovog ređenja.
Da ne duljim: radi se o izrežiranom scenariju ima nekoliko godina, koji sada po planu programirane subverzije agresora Crkve, dolaze do zadnje faze svoje podmukle akcije.
Dosad mislim najjača kritika Bergoglija. Kardinal Brandmüller direktno je optužio amazonsku sinodu kao heretičnu i vjerski otpad. Svakako da je u tome u pravu. No, ne ističe otvoreno da je ta sinoda otvoreno podržana od Bergoglia. Ako je takva kakva jest - heretična i otpad od vjere -, takva je jer Bergoglio to dopušta. Ne bi trebao biti Brandmüller taj koji kritizira sinodu, već Bergoglio. Dapače, trebao bi je zabraniti i kazniti one koji je vode. Apsurd, jer on ih je sam stavio na taj položaj i dao im nalog.
No, Brandmüller nastupa otvoreno. Pretpostaljam da Bergoglio divlja u svom apartmanu, iza kamera i bez fotografa. Pred njima se ceri kad se obraća na ovu kritiku. Pitanje je, koliko će ih podržati Brandmüllera. Mislim da NITKO OD BISKUPA. O hrvatskim, ne trebamo ni govoriti. Vani? Dao Bog da se varam.
Dao Bog da izađe masa ljudi na Trg Svetog Petra tražeći da se ovaj tip vrati odakle je i došao; da nam nestane sa očiju. Da ima katolika koji ne trpe tolike uvrede iz dana u dan.
Ali da li će tako biti? Žao mi je, ali teško sumnjam.
A evo par riječi o ovoj sinodi. Prije svega, radi se o izgovoru za uvesti razorne snage u Crkvu. Koriste isti metod subverzije kao sotonisti kada su unijeli abortus u zakon. Počne se od nakog slučaja skoro laboratorijske naravi, toliko su rijetki. Napr., silovanje jedne djevojčice koja ostane trudna. Što onda sa djetetom? Kažu nije humano da djevojčica rodi bebu. Ali se ne brinu o tome da kazne siledžiju. Da ga izbrišu sa lica zemlje i da ne bude više siledžija, i tako će jedva moći biti ovakvih slučajeva. Ali nevino dijete nije nikad krivo. Ono ne smije platiti račun pogrdnog društva. No, sotonisti tako iskoriste slične slučajeve za uvesti pobačaj u zakon. Itd., razvod, i drugo.
Slično sa LGBT. Počnu od traženja nemaltretiranja, a završe sa nametanjem srama.
Subverzija je metod zasnovan na podvrgavanju većine pojedinačnim slučajevima. Umjesto da se rijetki slučajevi jednostavno toleriraju, i manjina se prilagodi većini, subverzija čini obrnuto. I tako se iskvari cijelo društvo. Kardinal Stepinac je zbog toga rekao da je razvod opasniji za hrvatski narod nego rat.
Broj pučana Amazonije je smiješno malen. Ne znam da li i milijun duša tamo živi, vidio sam razne informacije. U svakom slučaju, neznatno malen. A ovdje se polazi od ove sinode za dati nekakva rješenja za opću Crkvu!
Nije samo riječ o ređenju oženjenih za svećenike. To nije dogmatsko pitanje, makar bilo udar na tradiciju Crkve. I makar se koristilo za mutne stvari. Gore je što se govori o "ređenju žena", ali i to nije jasno.
Ono najgore jest što se predlaže život ovih jadnih divljaka kao primjer kršanima. U biti se radi o tome: narav je nadnaravna. Radi se o uništenju milosti. Ovo je djelo Zloga.
Zanimljivo je vidjeti istu metodu ne samo u amazonskoj sinodi, već i u australijskoj za iduću godinu. O čemu se govori?
Pod uvodom "uključivi, učestvujući i sinodalni" skup, govori se o uključenju osoba LGBT, dokidanju celibata i ređenju žena. Teme o kojima će se govoriti i koje se predlažu predstavljene su u "oblaku riječi" od kojih su neke:
"Pričest za sve" "Podržati brak među osobama iste spoli" "Kraj diskriminacije osoba LGBTQ" "Ređenje žena" "Modernizirati nauk Crkve"A "Atraktivna misa za mlade i djecu" "Kulturalne mise" "Obrati se u crkvu Drugog Vatikanskog" E ovdje ste u sridu! Itd.
Zahvat napada na Crkvu je neviđenih razmjera, i sve se previše brzo odvija. Žuri im se. Nemaju vremana.
I što Benedikt XVI? Kaže, samo je jedan Papa: Franjo! Ne brinite se, uvijek je bilo "podijela" u Crkvi.
Vijest dolazi praktično istog dana kad nastupa Brandmüller. Znači, ostaje sam. Barem, ova hijerarhija će ga ostaviti na cjedilu.
Mislim da je došlo vrijeme laika. U suprotnom smislu od onog kako su uvijek modernisti to promicali. Ustanimo, braćo.
Austrijski psihijatar Reinhard Haller dao je značajan podatak koji mediji kriju: čak 99,7% seksualnih zlostavljanja vrše se van crkvenih institucija.
Prije svega, potcrtajmo: u kojem kontekstu se događaju zlostavljanja? Tamo gdje se ne bori protiv grešnih nagnuća naravi, i tamo gdje može biti prilike za pad.
Gdje konkretno? U samim obiteljima: očevi prema kćerima, brat prema sestri, pa čak može biti i drugih situacija. Gdje lakše nasilnik može pristupiti žrtvi, lakše dođe i do zlostavljanja. Dalje: gdje ima djece i omladine; škole, tj. profesori; liječnici pedijatri, radnici u dječijim vrtićima i jaslicama. Institucije za socijalnu skrb napuštene djece, itd. Gdje ima djece, tu idu pedofili. Nažalost je tako, i te situacije se moraju jako čuvati.
Ono što doprinosti seksualnim zlostavljanjima jest hiperseksualizacija današnjeg društva: da li je moguće kupiti obična kola ako nije na slici lako i senzualno odjevena neka mlada žena?
Ali zašto se optužuju toliko crkvene institucije, kad je tu najmanji broj zlostavljanja u odnosu na tolike druge institucije?
1. Skreće se pažnja sa težeg problema. Dok se govori o zlostavljanjima u crkvenim institucijama, ne govori se o drugim. U Islamu i židovstvu, među hodžama i rabinima, to je mnogo izraženije, ali je vrlo zataškano.
2. "Kad se to čini u Crkvi, zašto bi bio problem u tome što se čini vani". Tj., radi se o jednoj vrsti opravdanja.
Dalje, kojih 30% optužbi crkvenih ljudi, su lažne. Ali sad dolazi problem: crkvene institucije često ostave takve nepravedno optužene bez odgovarajuće pomoći. A ako je netko nevin, onda je nevin. Optužiti nevinog čovjeka je veliko zlo.
No, da završimo: u Crkvi, tj. među ljudima koji pripadaju crkvenim strukturama, ovi teški grijesi se događaju upravo zbog upliva homoseksualzma u strukture. Dopuštenog upliva. Dakle, nije Crkva kriva, nego otrov koji dolazi izvan Crkve. Dok je to s druge strane znak koliko su odgovarajući u hijerarhiji krivi i umiješani u sostonske zahvate protiv Crkve jer takve stvari dopuštaju, te im daju teorijsku podršku. Primjer je nadbiskup Paglia, koji je dopusti da ga se prikaže na fresci nagog na zidu katedrale,
ili u svoje vrijeme kardinal Bernardin kojeg se optužuje ništa manje nego za sodomskog sotonskog predatora... Kako je moglo doći do toga? Koja je teorijska osnova koja im je omogućavala nešto takvo? I tko je još unaprijedio nadbiskupa Pagliju? Tu je problem.
Zašto su je zapalili? Ako hoćeš razmišljati zašto, oduzimaju ti argumente. Youtube video na ovom kanalu na kojem je prikazana osoba arapske muslimanske nošnje na fasadi Bazilike kad je već požar počeo, video slučajno snimljen od jedne od državnih TV baš u vrijeme kad se moglo vidjeti tu osobu hodati između stupova dva tornja, izbirsan je od Youtube. Navodno, "potiče na mržnju".
No nije teško zaključiti zašto, makar ne imao video dokaze. Notre Dame je druga po važnosti crkva Zapadne Evrope. Karlo Veliki je stavio stupove kršćanskoj zapadnoj Evropi, i nakon borbe novonastalog imperija protiv muslimanskog osvajanja, te identifikacije s kršćanskim principima, stavljeni su temelji najsvjetlijem imperiju povijesti. U ono doba koje su masoni u XX stoljeću, posredno također i nama u školi kao dječici, označavali kao "mračno doba". Ne, to doba je bilo svjetlo doba; a njima je bilo mračno, jer nisu tada ništa mogli.
Ali ovih dana došla je na vidjelo jedna činjenica koja sama po sebi objašnjava zašto je zapaljen Notre Dame. Pogledajte ove likove dvanaest apostola koji su bili skinuti tjedan dana - navodno slučajno - prije požara:
Odrubljena im je glava. Zašto? Navodno zbog sigurnijeg skidanja statua. Da, danas kad moćnim dizalicama prave kilometarske mostove koje dižu kao da bi bile čačkalice; da, upravo danas, "zbog sigurnosti", prvo moraju odrezati glave Apostolima da bi ih "sa sigurnošću mogli skinuti".
To je magijski izraz mrzitelja Kršćanstva kojim proklinju Boga i njegovog Krista i sve što je kršćansko! To je nakana ovih sotonista koji žele naša društva uručiti Sotoni.
Zbog toga su to učinili.
Ali nas je već Sv. Pavao upozorio da "naša borba nije protiv tijela i krvi, već protiv nevidljivih dugova koji su iznad nas".
Duhovi koji se jedino mogu pobijediti svetim životom i pokorom
Danas upravo prije 454 godine počinje napad na Maltu Sultana Sulejmana „Veličanstvenog“. „Veličanstven“ je bio njegov dolazak na prijestolje, ubijajući prethodno svoju braću i polubraću od priležnica njegovog oca, Selima I. Selim je sa svoje strane najverojatnije otrovao svog oca, Mehmeda II, kada je ovaj imao 39 godina. Mehmed je osvojio Carigrad preko nasilja nikad viđenog dotad. Došao je na vlast ubijajući svojih 19 braće i polubraće (od priložnica svog oca), čitava tradicija među sultanima. Tako nestaje konkurencija. I, prema fitni muslimanskih glavnih hodža, važnije je jedinstvo muslimanske zajednice, ume, nego ubiti nekoliko braće ili samog oca.
["Veličanstveni" kao frajer, kako ga danas prikazuju, kad te pripremaju za ropstvo. Ne budi lud]
E pa, Malta je bila kamen u cipeli otomanskih ambicija. Sulejman šalje protiv otoka 30.000 turaka na 8.000 branitelja ukupno. Malta je branjena Viteškim redom Svetog Ivana koji su došli na Maltu nakon gubitka otoka Rodosa od istog Sulejmana 1522. Papa Pio IV je zaklinjao kršćanske kraljeve doći u pomoć Malti, ali bez odgovora, osim kraljevića Sicilije. Govorio je Papa „španjosli kralj se izgubio u šumi, dok su Francuska, Engleska i Škotska vođene ženama i djecom“.
Obrana otoka je bila pod vodstvom Velikog Meštra Reda, Jean Parisot de Vallete. Poticao je branitelje: “ovi ljudi, braćo moja, su neprijatelji Isusa Krista. Danas se radi o obrani naše vjere, ili će Evanđelje biti zamjenjeno Kuranom. Bog od nas traži boriti se do smrti. Blažen onaj koji padne prvi u ovoj žrtvi”. Turci napadnuše prvo luku Svetog Elma, smrvljenu turskim topovima. Na svakog palog kršćanina, pade puno više Turaka, ali zauzeše luku. Odsječena je glava 1.500 branitelja, dok su njihova tjela osakaćena. Turski komandant Mustafa naredio je nabiti osakaćena tjelesa na drvene koce u obliku križa, i odnijeti ih nasuprot Velike Luke za demoralizirati njihove branitelje. Ali de Vallete je odgovorio jedinim jezikom koji Turci razumiju: posjekao je glave svim turskim zatvorenicima i katapultima ih bacio u Mustafin logor.
Otomani su odgovorili sastavljajući nebo i zemlju grmljavinom topova; 130.000 granata je ispaljeno protiv glavnog kršćanskog uporišta. Prodrli su unutar porušenih zidina, gdje su ih sa noževima dočekali i žene i djeca, uz branitelje. Nisu imali što izgubiti: alternativa je bila ili masovna silovanja, ili ropstvo, ili sakaćenje i sodomizacija djece. Ili sve skupa. Pred ljutom obranom, Turci se obeshrabriše. Baš tada stiže i pomoć sa Sicilije, kraljevića García de Toledo sa kojih 10.000 boraca. Turci počinju biti poraženi do nogu, nemajući se kuda proći od njihovih tjelesa. Pobjegoše na koncu, ostavljajući za sobom 20.000 svojih mrtvih, spram 5.000 palih branitelja. Bio je to prvi značajni porez “Veličanstvenog”.
Danas…
Danas smo napadnuti većim neprijateljem od onog gnusnog turskog: neprijateljem iznutra; dvoje malteških biskupa su Franjini ljudi, podržavajući ga u najgorim njegovim zamislima.
I video dolje pokazuje današnji napad NSP na Maltu:
Jean Parisot de Vallete, i ostali heroji: molite se za nas. Da po vašem primjeru odbranimo i vjeru, i naš kršćanski dom. Makar u ime naših velikih prethodnika.
Budući predsjednik USA, Harry Truman, izjavio je u šestom mjesecu četrdesetih godina prošlog stoljeća, kada se razmatrala mogućnost napada Njemačke na SSSR, i kad se postavljalo pitanje uloge USA u ovom ratu:
"Ako vidimo da Njemačka pobjeđuje, trebamo pomoći Rusiji; ako Rusija pobijeđuje, trebamo pomoći Njemačkoj i tako im dopustiti da ih ubiju koliko je moguće". Što je htio reći s ovim? Ovo: u svakom slučaju, Njemačka gubi. Jer ako Njemačka počne pobjeđivati, treba pomoći Rusiji. Tako će Njemačka biti bačena na tlo, kao što je i bilo. Ako pak Rusija dobije nadmoć u ratu, treba pomoći Njemačkoj da ubiju što više Rusa, da ne bi Rusija ojačala previše makar u svakom slučaju Njemačka ostala uništena. Usput, ove misli se slažu u potpunosti sa planom koji donosi iduće godine židovski poslovni čovjek i pisac Theodore Newman Kaufman, u knjizi - komentiranoj i promoviranoj u glavnim medijima, unatoč što se radilo praktično o pamfletu od 104 str. - Germany Must Perish! (Njemačka mora nestati!) U toj knjizi - naslov na zapovijedni način, s uskličnikom - se zalagao ništa manje do genocida Njemaca i podijele njemačkog teritorija među drugim zemljama.
No, ono što nas zanima jest: odakle ovakav način razmišljanja kod Trumana? Pragmatizam, kao filozofija, već je uzela maha u Americi. Ne kršćanskog porijekla, predlaže izabrati ono što je korisno, ne gledajući na moralnu vrijednost konkretnog čina. Ako hoćeš uništiti neko društvo, slijedi tu filozofiju. Dobro i istina nestaju. Ostaje samo korist momenta, i to moja - uglavnom jačeg! - korist. Korist sve opravdava. U biti se radi o materijalističkoj filozofiji koja ubija duh i prelazi preko njega. Ali pogledajte malo u svoju dušu: ova je filozofija života vrlo prisutna kod Hrvata, i kod drugih obližnjih naroda. Ustanila se u cijeloj Evropi. Još više, hara svijetom. Svodi se na: Daj meni! Vrijednost čina je određena mojim egom. Radi se o jednoj derivaciji nominalizma, "realnosti" ideja koje izlaze iz moje glave, i ne moraju imati nikakve relacije sa objektivnim kriterijima dobra i stvarnosti. Kršćanska tradicionalna filozofija, na kojoj se zasniva prava skolastika i posebno učenje Sv. Tome Akvinskog, polazi od suprotnog stanovišta: istinu je moguće upoznati, istina se odražava u stvarnosti, i, već jednom upoznata, treba se slijediti ne gledajući na momentalnu korist. Čak i pod cijenu gubljenja ovog života, jer pravi život, vječni, jest onaj koji je Bog obećao. Sve muke ovog svijeta ništa su u odnosu na blaženstvo koje čeka izabrane. Ali treba se “malo” potruditi. I obrnuto. Uzalud ti sva ovozemaljska dobra ako dušu izgubiš. Imati ćeš vječnost za žaliti, i ne će biti dosta. Ali otkud ova koneksija Trumana sa zapovijedi “Njemačka treba nestati!”? Truman je bio mason 33 stupnja. Odatle ostali zaključci. Odatle nije se čuditi bombardiranja Hirošime i Nagasakija, glavnih katoličkih misija Japana. Uostalom, sam Truman potvrđuje (cf): “više od Predsjednika, dičim se time da sam bio ‘brat’”.
“Skinite im masku!”, daje drugu zapovijed katolicima Papa Lav XIII u enciklici Humanum Genus o sekti masona. Ne povlačite se za njihovim djelima, ne samo kad deklarativno kažo to i to; što je lakše za prepoznati, nego u prikrivenim šemama i filozofijama koje neoprezno asimilira preveliki broj kršćana.
Mnogi današnji katolici misle da je "latinska misa ista misa kao što sada imamo, samo na latinskom. I, da se može bolje shvatiti, Crkva je odlučila da se čitanja prevedu da se bolje mogu shvatiti". Ništa od toga. Sama struktura je promjenjena, te bit same mise otvoreno napadnuta. Ali ne samo struktura, već i sama čitanja su osakaćena. Koja čitanja? Sva ona "politički nekorektna". Zorni primjer imamo na misi za Tijelovo. Tradicionalni tekst poslanice Korinćanima jest: 1 ad Cor. xi: 23-29 Léctio Epístolæ beáti Pauli Apóstoli ad Corínthios. Fratres: Ego enim accépi a Dómino quod et trádidi vobis; quóniam Dóminus Jesus in qua nocte tradebátur, accépit panem, et grátias agens fregit, et dixit: Accipite, et manducáte: hoc est corpus meum, quod pro vobis tradétur: hoc fácite in meam commemoratiónem. Simíliter et cálicem, postquam cœnavit, dicens: Hic calix novum testaméntum est in meo sánguine. Hoc fácite, quotiescúmque bibétis, in meam commemoratiónem. Quotiescúmque enim manducábitis panem hunc, et cálicem bibétis, mortem Dómini annuntiábitis donec veniat. Itaque quicúmque manducáverit panem hunc, vel bíberit cálicem Dómini indigne, reus erit córporis et sánguinis Dómini. Probet autem seípsum homo: et sic de pane illo edat, et de cálice bibat. Qui enim mandúcat, et bibit indígne, judícium sibi mandúcat, et bibit: non dijúdicans corpus Dómini. Dok se ista poslanica skraćuje na čitanju u postkoncilskim misama, i to na vrlo značajnom mjestu: Drugo čitanje 1Kor 11, 23-26 Kad god jedete i pijete, smrt Gospodnju navješćujete.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Riječ Gospodnja. Nedostaju zadnja tri stiha, vrlo značajna: "Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela." Ne samo to: u Tradicionalnoj Misi dolazi prije Evanđelja sekvencija Svetog Tome akvinskog, iz koje potcrtavam slijedeću rečenicu, koja potpuno odražava rečeno od Svetog Pavla: "Sumunt boni, sumunt mali: sorte tamen inæquali, vitæ, vel interitus. Mors est malis, vita bonis: vide, paris sumptiónis quam sit dispar exitus." "Blaguju ga i dobri i zli; ali s nejednakim rezultatom života ili smrti. Smrti za zle i život za dobre; gledaj kako ista hrana ima tako različite efekte." Koji je cilj ovih novih čitanja? Pozvati sve na pričest, i da se ne pitaju previše da li su dostojni, ili ne. Već tada se pripremio teren za ove stvari što danas vidimo o pričesti rastavljenih i ponovno oženjenih, itd. Kao i potenciranje pričesti bez ispovijedi.
[Postkoncilska misa izuzetno potencira pristup misi kao svetoj gozbi. Istina je da je misa također Gozba Tijela i Krvi Gospodnje, ali suštinski je Žrtva Isusa Krista, Svećenika i Žrtve. Zbog toga svećenik koji služi misu u Osobi Isusa Kristabiti isključivo muškarac. Nikad u Crkvi nije bio običaj - ni svakako u vrijeme Apostola - da žene daju pričest. Potencirajući misu kao gozbu, ispada "nepristojno" doći na misu i ne pričestiti se. Kao da - neki tako kažu - ideš na svadbu i ne želiš ništa okusiti. A da li će vjernik biti potrebno ispovjeđen, to je druga priča. (Tražene) posljedice su masovna pričest na misama. A, da ne to nekome smetalo, i da se ne bi previše pitao da li je dostojan doći na pričest... izbaciti ćemo neugodne rečenice iz poslanice Sv. Pavla.]
Engleski biskup Philip Egan iz Biskupije Portsmouth zarediti će četiri fratra iz progonjenog reda Franjevaca Bezgrješne za svećenike, po predkoncilskom obredu iz 1962.
Franjevci Bezgriješne su se opredijelili za tradicionalnu misu u svoje vrijeme, ali je red praktično srušen i raspršen po Bergogliovom nalogu. Ostalo ih je vrlo malo, tu i tamo.
Jedan od onih koji su im dali utočište u svojoj biskupiji, jest ovaj engleski biskup. Egan je osim toga dopustio tradicionalnu misu u jednoj župi u njegovoj biskupiji.
Radi se o biskupu koji očito promovira klasični način katoličkog života i duhovnosti. To se može vidjeti na stranici njegove biskupije, gdje između ostalog podržava klanjanje Presvetom, itd. Može se vidjeti na istoj stranici da biskup također slavi Novus Ordo (postkoncilsku) misu.
Biskup Egan se također usprotivio engleskoj vladi zbog nastojanja nametanja programa LGBT u katoličkim školama. Jedan od dvojice biskupa koji su podigli glas.
Sve u svemu, radi se o biskupu koji podržava tradicionalni stil življenja vjere. Međutim:
Sam biskup je zaređen u postkoncilsko vrijeme, pretpostavljam prema novom obredu koji je tada bio na snazi. Prema tome, koristiti predkoncilski obred ređenja od nekog zaređenog u postkoncilskom periodu... označuje jedan vrlo važni "detalj" koji se mora uzeti u obzir.
Kako možemo braniti predkoncilsku vjeru, prihvaćanjem koncilskih promjena sakramenata uvedenih na tako sumnjiv način od Pavla VI?
Ukratko: biskup Egan može imati dobru volju, ali ovim putem postoji jedan veliki propust koji čini da njegov trud ostaje bez prave snage. Niti je pravi otpor, ni reivindikacija. Pustiti će ga neko vrijeme, da se umire oni što vole "po starinski", ali agenda ide dalje.
Bez stožernog stoj, preko ovog ne dopuštam!, nasred puta, nema pravog otpora.
