Bitni detalj kod "Evo Jaganca Božjeg...", Tradicionalna Misa vs. Novus Ordo

U Novus Ordo svećenik uzme istu hostiju koju je koristio pri pretvorbi, pokazuje je narodu, govoreći:

"Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu."

U Tradicionalnoj Misi svećenik se prije vremena pričesti za vjernike okrene njima, pokazuje im jednu malu hostiju, ne onu koju je držao prstima pri pretvorbi, već jednu posvećenu hostiju za pričest vjernicima, i kaže:

"Ecce Agnus Dei, ecce qui tollit peccata mundi."

"Evo Jaganjca Božjeg, evo onog koji oduzima grijehe svijeta". Ne nadodaje se "Blago onima koji su pozvani na gozbu Jagančevu".

U Novus Ordo vjernici odgovore, jedanput:

"Gospodine, nisam dostojan/dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja."

[Misa Novus Ordo "za djecu". Opipljivo odsustvo osjećaja za svetost. Pretpostavlja se da se Gospodin prikazuje vjernicima dok se ovi ponašaju kao na tržnici. Međutim, sama struktura Novus Ordo doprinosi takvim više nego žalosnim ponašanjima. Dolje, pričest kod Tradicionalne Mise. Sama struktura mise potiče na zahtijevnu skrušenost i smjernu pobožnost.]

U Tradicionalnoj Misi vjernici odgovore tri puta, udarajući se u prsa svaki put, i obavezno klečeći:

"Domine, non sum dignus, ut intres sub tectum meum, sed tantum dic verbo, et sanabitur anima mea."

"Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja."

I muškarci i žene odgovore jednako i jednoglasno "nisam dostojan", kao jedan vjernik.

Koja je bitna razlika na koju ciljamo? Na upotrebi pri pokazivanju hostije vjernicima, one iste koju je koristio svećenik pri pritvorbi, i od koje se on pričešćuje. Na taj način se ostavlja dojam da su nekako i svećenik i vjernici "isto".

Ali nisu "isto". To jo označeno u Tradicionalnoj Misi time što se vjernicima pokazuje mala hostija, njima za pričest, drugog oblika (makar je Tijelo Kristovo apsolutno isto), da bi se time istakla razlika između ministerijalnog svećeništva onog koji slavi misu, i općeg svećeništva kojem pripadaju vjernici po krštenju, ali svakako nisu ministerijalni svećenici.

Stavlja se tako dojam, ponavljam, da na neki način i vjernici i svećenik imaju sličnu ulogu, slično svećeništvo. Iza toga se krije protestantsko viđenje "službe Božje" u kojoj je Pastir samo predstavnik izabran od zajednice za liturgijsku službu.

Ovaj detalj, sam po sebi, ne obezvrijeđuje moguću valjanost mise Novus Ordo, ali uvodi dotad ne postojeći element sličnosti između ta dva svećeništva, inače radikalno različita po Božjoj odredbi.

Kao da bi na neki način vjernici bili pozvani da "aktivno" sudjeluju u liturgiji, ali to je na potpuno pogrešan način. Vjernici su nekako gurnuti da liče na svećenika, da ga oponašaju, da propovijedaju čak. Da daju duhovne seminare, da se sve više upliću u "crkvene stvari", dajući mjesto tako poznatom postkoncilskom defektu kod vjernika: njihova klerikalizacija.

[Klerikalizacija u najgorem obliku: čak i žene znaju dati pričest u ne malo biskupija na Zapadu.]

S jedne strane imamo klerikalizaciju vjernika, koji svoju misiju vide u što češćem učestvovanju "oko oltara", zaboravljajući da je njihovo pravo mjesto u svijetu gdje, sakramentima i poukom koju im daje Crkva, šire nauk Božji i daju svjedočanstvo kršćanskomcjelovitošću svog života.

S druge strane je pak sekularizacija svećenika, koji gubljenjem osjećaja za posebnu svetost na koju su pozvani, vide se kao gurnuti prema "kolegijalnosti" s vjernicima. Otuđuju se od sakralnosti, i primiču se profanom, bolje reći kušani su oponašanjem običnih vjernika.

Tako nastaje "totum revolutum", zbrka svih i svačeg. Nastaje jednom riječju nered od kojeg ne može biti koristi. Sve posljedica gubljenja percepcije sakralnog, svetog štovanja na koje su pozvani.

I još jednu riječ o nadodatku: "Blago onima koji su pozvani na gozbu Jagančevu". Šesdesetih godina XX stoljeća išlo bi otprilike jenda četvrtina vjernika na pričest. I od tih, skoro svi bi se ispovijedili. Praktično isti bi bio red za ispovijed kao poslije za pričest.

Danas u Novus Ordo vjernici se ovim nadodatkom - plus toliko drugih gesta, posebno insistencije na tome da je misa isključivo "gozba" - osjećaju skoro obveznima da odu na pričest. S tim da se možda pričesti kojih 80% prisutnih, od kojih se samo manjina ispovijedila. Sve to dovodi do gubljenja osjećaja potrebnog strahopoštovanja prema svetoj pričesti. Vjernici se olako pričešćuju, i tko zna u kakvom stanju savijesti.

[Misa u Manili, siječanj 2015 pri Franjinoj posjeti. Kad već dozvoljavaju pričestiti se na ruku, zašto ne i iz ruke u ruku? Vjernici u Novus Ordo u stanju su poduzeti zastrašujuće i Bogu uvredljive inicijative. Ljudima treba objasniti da je ovo svetogrđe. Koliko je Bog uvrijeđen uvođenjem Novus Ordo!]

Bergoglio i njegovo osvjedočeno i dugogodišnje izlaganje đavolskom utjecaju sinkretističkih medija

Pitanje je od suštinske važnosti, jer se radi o ključnom momentu koji objašnjava mnoge stvari i sam po sebi je dovoljan razlog da se Bergoglia udalji od Sv. Stolice, čak i za postkoncilske standarde.

Naime, osvjedočeno je već od 2004 da Bergoglio posjećuje kineskog taoističkog monaha Liu Ming. To izričito stoji i bez skrivanja i stida u iskazu Bergogliovog biografa Austen Ivereigh.

Posvetiti ćemo se malo ovom prvom slučaju. "Taoistički monah" možete čitati i kao "vještac, šaman, vrač". To slijedi iz slijedećeg. Princip njihovog "liječenja" proizlazi iz vjerovanja u neobjašnjive sile energije koje vladaju počelima svijeta. Ta "energija" nalazi se u kosmičkim načelima; ona se poslije primjenjuje na svakog čovjeka, može mijenjati svoj protok i konfiguraciju; može je biti "više" ili "manje", ona cirkulira ili se manifestira tkzv. principom "ying yang" i stvar "liječnika" - čitaj šamana i sl. - je u tome da "uravnoteži" tu energiju kod određenog čovjeka.

To vam je sav "fazon", i to izričito priznaje Liu Ming. To je sinkretistički princip, ne zasnovan na naučnom poimanju medicine, ili tradicionalnom u smislu: "popij ovaj čaj, i onda njena naravna svojstva će ti činiti bolje". Tu nema nikakvog problema, jer ova tradicinalna liječenja zasnovana su na principu djelovanja aktivne substancije, i poslije na provjerljivoj vezi između učinka i posljedice. To je čisto. Ali gatanja, to jest ovo što radi Liu Ming i njemu slični, su izlaganja tajnim, đavolskim utjecajima.

Prije svega treba reći da su metode taoiste Liu Ming ekvivalente seansima reikia. Reiki ima također slično porijeklo, od japanca Mikao Usui. On je tokom budističke meditativnih vježbi kroz 21 dan, eksperimentirao "nebesku energiju" liječenja za koju je dobio sposobnost prenijeti na druge ljude. (Ta energija mu je bila ušla u glavu, i on je navodno dobio moć - tako on to fino sročio - prenijeti je na druge.) Radi se o jednoj vrsti "masaža" preko kojih se "nadopunjuje smanjena energija" kod druge osobe. Druge riječi za istu rabotu Liu Minga.

Idemo sad na konkretno: mnogi i mnogi egzorcisti su nedvojbeno upozorili da su imali dosta slučajeva egzorcizma nad opsednutima koji su to postali nakon sinkretističkih praksi poput gatanja, reikija, i ostalih okultnih praksi. To je činjenica i ima savršeno jasno teološko objašnjenje: osoba se predaje silama koje ne poznaje, silama koje su u biti demonskog porijekla, te oni koji se njima izlažu, njima ostaju i zahvaćeni u većoj ili manjoj mjeri. Ukratko, sve osobe koje su se izložile takvim djelovanjima trebale bi tražiti bilo egzorcizam, bilo sakramentalni blagoslov uz ispovijed. To je čijukanje s đavolom i toga se treba efektivno odreći. Crkva je ustanovila sakramenat svetog reda također i za to.

A ovdje imamo čitavog jednog izabranog za kardinala Katoličke Crkve koji trči za taoistom da ga liječi... Zastiđujući su i detalji njegovih seansi. U jednom intervjuu, Ming spominje:

"Kad smo počeli sa tretmanima vidio sam ga po prvi put bez odjeće. Pacijent ostaje čak i bez dojnjeg rublja. Njegova roba je imala rupe, bila je stara, kao korištena. Uvijek je išao sa istim cipelama. I koristio je jedan vrlo skroman sat koji nikad nije mijenjao. Sam sam se pitao: 'Kako jedna osoba na tolikom položaju može biti tako ponizna?'"

Bergoglio je ostajao k'o od majke rođen dok ga je ovaj masirao svojim "energijama". Pa gdje to ima? Kojeg li cirkusa i sramote! (Usput, to o "poniznosti" što nosi raspalu odjeću nije ni poniznost, niti mu je na čast. Svaka osoba treba ići spram svom položaju, ne odudarati od toga. Jer njegova je misija dobro izvršiti ono za što je poslan. Inače se privlači pažnja na sebe, a to nije poniznost. To su već neki upozorili na Bergoglia dok je bio kardinal. Kao i njegovo korištenje javnih sredstava prijevoza; uvijek bi kasno na sastanke sa biskupima, i onda se žalio na promet. Time je isticao ono što čini, svoju "skromnost". Ali poganin Liu Ming ne može shvatiti kršćansku krepost poniznosti. Poniznost stavlja Boga na prvo mjesto; poniznost prije svega znači hodati u istini; ponizni su bili graditelji velikih i veličanstvenih katedrala u Evropi kojim se slavio Bog, a bile su raskošne. Ponizni su bili sveti kraljevi koji su nosili zlatne krune na glavi i svećano ruho pri svom položaju, a vršili su pokoru da ih nitko ne vidi.)

Spomenuti ćemo sada još jedno sinkretističko skretanje Bergoglia. Kad je posjetio južnoameričke biskupe CELAM još prve godine nakon svog izabranja, u jednom nagovoru rekao je da on "nema ništa protiv eneagrama". Eneagram je jedna vrsta gatanja obučenog u pseudopshihologiju. Radi se o utvrđivanju karaktera određene osobe preko kruga od devet točaka, raspoređenih u jedan trokut i jedan heksagon. I sad, idu linije iz jedne točke u drugu, iz jedne vrste karaktera u drugi na nitko ne zna koji način niti zbog kojeg razloga, i tako se navodno netko upoznaje. Eneagram je provjerenog sinkretističkog karaktera i na zaprepaštujući način koristi se među isusovcima na Zapadu, posebno u Južnoj Americi. Očito je bilo da je Bergoglio dobro poznavao tu metodu za koju je rekao "da nema ništa protiv", makar poslije nadodao da je "glavno misionarski poziv". 

Možemo završiti sa ovim podsjećanjima. Zaključak je: samo zbog ovoga Bergoglio nije smio biti izabran za Papu, pa čak i po standardima Novus Ordo (npr. u dokumentu Kongregacije za Nauk Vjere "Isus Krist, vrelo žive vode", osuđuje se sve spomenute prakse vezane za Novu Eru. Kršćanin ih ne smije vršiti; i pokvaren sat kucne točno vrijeme dva puta na dan.). Ovo pitanje je mimo svih njegovih teoloških skretanja u raznim dokumentima i nagovorima, prethodi svima njima.

[Atenska Škola, Rafael, slikano za vrijeme Julia II, velikog mecene umjetnika. Inače, s obzirom na osobni život prije izabranja za Papu, nije se mogao dati za primjer Bordžiji.]

[Jedan bitan povijesni momenat koji može donekle služiti za primjer - ovo Bergogliovo je puno gore - jest izabranje Julia II za Papu. Julio II, Giuliano della Rovere, bio je veliki konkurent Papi Bordžiji (španjolski Borja, bio je rodom od Valencije), protiv kojeg je kovao makinacije neko vrijeme. Naime, nastojao je sazvati koncil i deponirati Papu, proces označen herezom koncilijarizma. Na koncu, bio je izabran za Papu nakon smrti Bordžije - prvo je bio izabran stari Pio III, ali je umro iste godine. Međutim, ovo je bitno: nije mogao biti proglašen za Papu dok se javno nije bio odrekao svojeg koketiranja sa koncilijarizmom. Budući se znalo za njegove makinacije, bio je prinuđen odreći se istih, inače ne bi mogao definitivno proglašen za Papu. I to pažnja: sve ovo je bila praksa dok još nije Crkva formalno upozorila na nevaljalost izbora za Papu neke osobe koja bi na neki način podržavala koju herezu. To će učiniti Papa Pavlo IV svojom Bulom Cum ex apostolatus officio (1559), prema kojoj ostaje nevažeći izbor nekoga za Papu ukoliko je prije promovirao na neki način izvjesnu herezu. Time je Pavao IV htio zaštititi Crkvu od mogućeg uljeza iz protestantizma koje je već bilo snažno nadiralo.]

Bergogliovo izabranje je dakle nevažeće. On je clown izabran za Papu. Još gore nego clown. On je pod utjecajem zlog duha, i zbog toga naš gospon Bergoglio tjera ružne šale sa Isusom Kristom, njegovom Presvetom Majkom i katolicima općenito. Jer propovijeda evanđelje čovjeka, Bergoglio kleči pred "izbjeglicama" kojima pere noge, tj. novim osvajačima Evrope, dok stoji uspravan k'o svijeća pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Može kleknuti, ali ne će pred Bogom.

Ali s onima s kojima se ne šegači, to je sa talmudistima i muslimanima, s poganima i sa svim mogućim nevjernicima i posebno ljevičarima. Za takve, uz skrivanje križa kad je riječ o židovima, uvijek ima mjesta i vremana za lijepu riječ i prijazan smiješak.

Prijedlog za prijevod Rimskog Katekizma (Tridentinstkog Sabora, ili Sv. Pija V)

Tražio sam, ali nisam uspio naći: cjeloviti Katekizam Tridentinskog Sabora (ili Sv. Pija V) u digitalnom (pdf) formatu, na hrvatskom jeziku. Ako takav prijevod postoji, molim čitatelje da mi ukažu na poveznicu i mjesto s kojeg se može preuzeti tako bitan dokument.

Rimski Katekizam o kome govorimo temeljno je djelo katoličke teologije. U ovom vremenu pomutnje, jako je bitno dati ispravan katolički nauk vjernicima. Sveopće korištenje interneta treba stoga iskoristiti u jednu takvu dobru svrhu.

Predlažem dakle slijedeće: Ovdje stavljam poveznicu na englesko izdanje katekizma:

RIMSKI KATEKIZAM

Oni koji žele učestvovati u prijevodu, neka mi to priopće na adresu:
naprijedmalo@gmail.com

1. Prvo treba vidjeti s koliko dobrovoljaca raspolažemo, za podijeliti posao. Što nas je više, to bolje.

2. Dokument je opsežan: 500 stranica formata A4, makar sa razmacima između članaka. Prijevod stoga može trajati mjesecima, možda i više.

3. Međutim, uz dobar dnevni raspored vremena, može se postići puno toga. Sa samo deset minuta dnevno, malo po malo, posao napreduje.

4. Zar vam nije čudno, da se tako ključni dokument Katoličke Crkve ne nalazi na hrvatskom? Inače, vrlo se malo koristi u naučavanju katekizma u drugim zemljama, u čijim govornim područjima prijevodi postoje. Razlog? Tko ga čita, shvati da je nauk Drugog Vatikanskog Sabora stran katoličkom. To je vjerojatno razlog zašto je Rimski Katekizam zapostavljen.

5. Nakon potpunog prijevoda i revizije, dokument će biti dostupan za preuzimanje sa portala ili blogova prevodioca, i drugih koji to bude zamolili. Preporučujem čitateljima da isprintaju dokument, jer osobno kad čitam nešto posebno vrijedno, uvijek je to na klasičnom papiru: možeš potcrtati, ostaviti bilješke na marginima, opaske, i sve ostalo od interesa. Možeš ponijeti sa sobom samo dio dokumenta, i sl.

Izvolite. Već postoji? Javite mi molim vas. Gospodin bude došao prije nego završimo? Hvala Bogu, učinili smo u međuvremenu što smo trebali i što smo htjeli prikazati Bogu. Ako ništa, služilo nam je za osobnu molitvu dok smo prevodili. Božja Riječ dobro objašnjena hrani dušu našu. Ništa se ne gubi.

Bude nam trebalo 10 godina? Nakon deset godina imati ćemo ono što sada nemamo.

Slatko buđenje u Arabiji, ili Sarajevu, Prištini... ne, u Njemačkoj!

Buđenje u njemačkom gradu. Ono što okrutni janjičari nisu uspjeli svojom surovošću, danas propovijednici multikulturalizma  (skoro) bez ispaljenog metka pretvaraju Evropska tla u novi Maroko, Alžir, Libiju, Egipat, Tursku... Do kada će čekati Evropa da se zbilja probudi od opojnog sna u koji je uvedena, prije nego što počne mora?: 

Ispravna neodobravanje-zabrana Biskupa Perića seminarima Mije Barade

Ne čestitamo Biskupu Periću na svemu što radi. Kad se 1.09.2017 čestitalo Bajram muslimanima, od strane katoličkih svećenika i "pravoslavnih", tu je bio i Don Željko Majić, generalni vikar Mostarsko-duvanjske biskupije. Jasno stoji da: 

"Don Željko je u ime biskupa Ratka Perića čestitao vjernicima današnji blagdan," što je odmah iza kao "malo ublaženo ili zasoljeno sa: "ali i poručio da će svi oni koji nose poruke suživota i zajedništva imati dobrog sagovornika u Katoličkoj crkvi."

Kako sam to već naznačio u određenom članku, velika je zabluda svećenika koji prihvaćaju Drugi Vatikanski Sabor na polju ekumenizma, crkvenosti i sl., što ih izlaže ovim stravičnim greškama. Pa zar ne vidite koja opasnost prijeti BiH upravo zbog Islama? BiH, Evropa i cijeli svijet? Gdje ima muslimana u dovoljnom broju i da se tamo može lijepo i mirno živjeti? O kojoj "religiji mira" je riječ? I ne samo na osnovu "prakse", već i same teorijske baze tog ideološkog sklopa. O tomo smo dosta govorili na ovom blogu. Dao Bog da se svi zavedeni Islamom mogu odmaknuti od te smrtne opasnosti za vječno spasenje.

Međutim, treba pohvaliti Biskupa Perića zbog njegovog traženja vjernicima da ne sudjeluju na karizmatskim susretima Mije Barade.

Biskup Perić navodi jednostavne razloge njegovog "savjeta", što je u stvari i zabrana, ali kako je to kod tolikih naših vjernika postala zabranjena riječ, biskup kao da mora moliti milost da ga se posluša. Srž navedenih razloga jest:

"Odgovoran za katolički nauk i svjestan da u ovoj mjesnoj Crkvi postoji dostatan broj kvalificiranih i zaduženih svećenika koji se redovito brinu o duhovnom, sakramentom i liturgijskom životu svojih župljana, ovim molim župnike i sve svećenike službenike ove Crkve, sve redovnike i redovnice i sve vjernike laike na području Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije da ovakve oblike "duhovnih seminara" po hotelima, kinima i svadbenim salonima ne potiču, ne promiču i u njima uopće ne sudjeluju."

Dušebrižništvo pripada svećenicima. Tako bi trebalo biti u Crkvi. Duše se oporavljaju katoličkim naukom oslonjen na Sveto Pismo, Tradiciju i Učiteljstvo Crkve. To s jedne strane, s druge, Božjom pomoću preko sakramenata. To je Bog ostavio nama za pomoć. Pritišće te grijeh? Imaš ispovijed. Itd.

Ali produbimo malo u jednoj drugoj stvari. Zašto tolika privlačnost i moda karizmatskog pokreta? Karizmatski pokret počinje nekako u vrijeme uvođenja Novus Ordo Missae, tj. nove mise Pavla VI. Gubi se fokus Mise Žrtve Isusa Krista na Kalvariji; prebacuje se suština mise na koncept "gozbe". Struktura mise, čitanja, molitve, geste, odijevanja svećenika... sve živo izmenjeno je od vrha do dna. Centar se prebacuje na neki način na čovjeka, to jest na zajednicu. Vjernici osjećaju, mogu to opipati na neki način, da se misa "treba doživjeti". Misterij pred kojim se prije klanjalo, sada se "doživljuje", makar misterij izmiče.

Što se onda doživljava? Misa ostaje "prazna" na neki način. Ne malom broju vjernika postaje potreba za većim doživljajima, moraju "osjetiti oslobađanje" i druge vanredne zahvate.

[Video koji plastično predočava mnoga zastranjenja karizmatskog pokreta. Komentar zadnjeg minuta kao da bi bio protestantskog porijekla - možda -, ali ima dosta značajnih crta koja osvjetljavaju temu koju tretiramo.]

Po samoj dinamici stvari vjernici su gurani, olako prihvaćaju predavanja i poticanja da se "prepuste Isusu", da mu "dopuste da ih ozdravi", i sl. Pretražuje se po prošlosti individualaca, traži se od njih da "oproste samima sebi", da "traže izlječenje za ovu ili onu tjeskobu".

Drugim riječima, ljudi su izloženi napuštanju racionalne kontrole nad sebi samima. Ulaze u svijet jakih emocija i to im počinje goditi.

Nakon seminara, oduševljenje ne može trajati niti sat vremena. Osjećaju se kao mamurna pijanica. Ne mogu živjeti bez određene doze "duhovnog stimulansa". Život doživljavaju prvenstveno na sastancima, s braćom koji su kao i oni i koji ih razumiju. Život na seminaru je lijep, a tvoji ukućani te "ne razumiju". "Treba se moliti za njih". "Da i oni shvate".

Vjernik postaje tako ovisnik. Vrlo često se dogodi da nakon nekoliko godina takve dinamike osoba dođe u teške egzistencijalne probleme. Recepti više ne služe. Ne rijetko se desi i gubljenje vjere.

Drugim riječima, vjera kao jedna zdrava i objetkivna realnost dala je mjesto procesu "psiholizacije", svođenja vjere na čisto ljudski doživljajni fenomen. Vjera ili je gadno iskrivljena, ili se gasi.

Biskup Perić ima pravo. Čuvaj se karizmatske obnove. Formiraj se u vjeri i živi kreposno izvršavajući brižno male dužnosti svoje svakodnevice; imaj vremana za susjeda, za tvoje drage, znaj otkriti bol i staviti melem; vrijedan i neumoran radnik; sve malenkosti koje život čine velikima. 

Multikulturalizam slijepo i cinično naprijed putem sadističkog kriminala

Britanska djeca vođena u džamiju da se nauče klanjati:

U Londonu od 2001 zatvoreno je 500 crkava i otvorene 423 džamije:

[Slučajno, jer im je potrebna radna snaga? Niti je slučajno, niti su na bilo koji način primorani na ovaj potez. Radi se o projektu uništavanja Evrope. Glavni neprijatelj vladajuće klike jest kršćansko društvo i tradicija. To je ono što žele uništiti. Onda, slijedeći staro pravilo: "neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj", udružuju se sa muslimanima. Totalno uvjereni da se "integracija" ne može i ne će dogoditi. Oni traže kaos u Evropi, kaos kojemu oni u svojim ograđenim naseljima misle izbjeći. Htjeli ga izbjeći ili ne, traže ropstvo Evrope i cijelog svijeta. Na Balkanu će podržati novu političku cjelinu, bila ona za sad država ili ne, s muslimanima iz BiH, Sandžaka, Kosova i Makedonije, preko Albanije. Također južni dio Hrvatske. Ako misliš da "odeš i da se spasiš", varaš se. Ne dao Bog da ti djecu vode u džamiji negdje u Britaniji ili Švedskoj i sl. Šveđani nek brane Švedsku ako mogu, njima je još i ponajteže, a ti se bori za svoju Domovinu i narod. Ostani! Vraćaj se, ti mladiću što čitaš u Irskoj ove redove!]

Aydan Özoğuz (turskog porijekla), njemački komisionar za integraciju: "Ne postoji njemačka kultura, multikulturnost je snaga nacije":

Program za djecu njemačke TV. Majka uči djete: "hoću da se obraćaš 'Bogu' kao Alahu".

Park u Berlinu u obliku džamije. "Mislim da je to dobro", kažu neki njemci.

Njemački kanal za djecu promovira brakove maloljetnih djevojaka sa  migrantima:

Sa svih frontova, skulptor Viale: "Ožalošćena Gospa". Krist bogohulno prikazan u liku utopljenog migranta:

Rezultat, evropske ulice totalno promijenjene u samo trideset godina:

Što nedvojbeno znači uspostavu kaosa u evropskim gradovima. Rimska četvrt okupirana od migranata, van dometa i autoriteta policije:

Neizbježno, evropski gradovi svjedočiti će sukobe autohtonih evropljana sa pripadnicima "religije mira". To je naša stvarnost koju glavni mediji ne žele prenijeti. Doista, razlog više za ugasiti tv:

Nema opravdanja za pasivnost. Ako misliš da ćeš nekako uspjeti ovo "izbjeći", i sam vidiš da je nemoguće.

Otpor treba biti inteligentan i organiziran, na kulturnom i socijalnom planu. Ali prije svega samo prava obnova (ne karizmatska i ostala omamljujuća sredstva) kršćanstva može dati potporu odbrani Evrope.

[Npr., potrebno je hrabro javno postavljati goruća pitanja i pripremati teren za organizirane platforme]

Krist je Kralj, ali prije njegovog definitivnog objavljenja ne možeš ostati skrštenih ruku. Svaka duša je bitna.

Njihovi ciljevi upućuju na naše projekte. Multikulturnost vs. identitet

Prije svega, stavljam do znanja vrlo jasno poziciju kršćana koji branu istu vjeru koju je donio Isus Krist, po pitanju "rasizma" ili superiornosti jedne rase spram nekoj drugoj: rasizam je totalno stran kršćaninu jer on brani da smo svi Adamovo koljeno, prema tome ontološki jednaki i bez razlike prema naravi. Citiram s te strane dva dogmatska dokumenta Katoličke Crkve, IV Lateranskog Sabora (1215) i Prvog Vatikanskog (1870):

“Bog… Stvoritelj svih stvari, vidljivih i nevidljivih, duhovnih i tjelesnih; koji je po svojoj svemogućnosti istovremeno (simul) od početka vremena stvorio iz ničega i jedno i drugo stvorenje (utramque), duhovno i tjelesno, to jest, anđeosko i ovozemaljsko, i nakon toga ljudsko, kao jedno sačinjeno od duha i tjela.” (IV Lateranski)

Prvi Vatikanski Sabor (1870) uči da “po svojoj dobroti i svemogućnosti, ne radi uvečanja svog blaženstva, niti radi postizanja savršenstva, već da je obznani preko dobara koje daje stvorenjima, jedini istiniti Bog, u svojoj slobodnoj odredbi, na početku vremena, stvori iz ničega istovremeno jedno i drugo stvorenje, duhovno i tjelesno” (DS 3002; KKC, 293).


Prvi Vatikanski Sabor (1870): D-1805 5. (Protiv panteista i materijalista) "Ukoliko netko ne bi ispovijedao da je svijet i sve što je u njemu sadržano, duhovno i materijalno, bilo stvoreno od Boga iz ničega u svoj svojoj biti (D-1783), (protiv guntherijanaca) ili bi rekao da Bog nije sve stvorio iz slobodne volje, već po samoj potrebi zbog koje bez prestanka ljubi samog sebe (protiv guntherijanaca i hermesijanaca) ili bi negirao da je svijet stvoren na slavu Božju, neka je proklet."

Ove dokumente komentirao sam u članku "Enciklika Humani Generis i Teologija Stvaranja".

Dakle, nema "viših" ili "nižih" rasa, već svi po naravi jednako ljudi. I još, ako je netko anti rasista, onda je to kršćanin. Poznat je utjecaj socijalnog darvinizma na anglosaksonsku i nacističku politiku. 

Međutim, to ne znači da sada na silu trebamo "izmešati" sve razne narode na određenom teritoriju. Jer postoje i naravna prava, poput obiteljskog ili nacionalnog. Skup ljudi, da tako kažemo, koji na jednom teritoriju održava svoje običaje i kulturu kroz stoljeća, ne može se na silu obezvrijediti spram svog načina života. Govorimo o dobrim ili barem prihvatljivim običajima. Svakako da je dobro prevazilaziti loše običaje, ali to se mora činiti imajući u vidu da lijek ne postane gori od bolesti, tj., uz neku razumnu mjeru.

Nadalje, sve su "rase" ili narodi jednaci u naravnim pravima, ali nije isto narod koji ima kršćansku tradiciju od onog koji to nema. Dovoljno je pogledadi način života i realnost svakodnevice u islamskim zemljama, ili među poganskim narodima Indije, Kine, Južne Amerike i sl., za uvjeriti se u istinitost ove tvrdnje.

Prema tome, narod kršćanske tradicije koliko toliko, ima pravo i čak dužnost očuvati tu tradiciju kao bedem protiv svog rasula.

I to sve nije rasizam.

Ali rasizam je ovo:

BBC prikazuje englesku kraljicu Margaret of Anjou iz XV stoljeća (ona je bila porijeklom francuska plemićkinja) na slijedeći način, kao da bi bila crnkinja:

Zbilja, jedan od nevjerojatnih primjera do koje mjere može doći apsurd pri promociji "multikulturnosti". Što znamo, nije ništa drugo do nastojanje podjarmiti Evropu za globalističke ciljeve i lišiti je njenog identiteta.

Ovo gore je apsurd i cinizam, svakako zločin prema povijesti i njena ljigava manipulacija; zločin zbog krive formacije svijesti današnjih generacija, ali ovo dolje je plus svega toga zločin prema konkretnim osobama.

Švedski politički aktivisti (uglavnom ljevica) brane afganca koji je silovao 14-godišnju šveđanku. Ne žele da bude deportiran. Povrh svega, vrijeđaju djevojčicu i zovu je rasistom:

Onda još gore. U engleskoj je bila razotkrivena mreža silovatelja (porijeklom iz islamskih zemalja, uglavnom Pakistana) bijelih djevojčica. "Neugdna" istina za multikulturiste. Tako da prošlog kolovoza, laboristička poslanica Naz Shah traži od žrtava da "začepe usta" radi "multukulturnosti". Bila je velika buka, ne tolika, u Engleskoj zbog toga, ali ovo đubre i dalje "radi" i naplaćuje kao poslanica.

Naprotiv, ovih dana digla se velika prašina oko izjave djevojke lidera engleske identitetske partije Henry Boltona.

Spomenuta Jo Marney, 25 godina (sastala se sa Boltonom nakon što se ovaj rastavio od svoje žene; njemu je 54 godine!), izjavila je da će zaročnica engleskog princa Harry, Meghan Markle (crnog porijekla), "isprljati kraljevsku krv".

Jo Marney navodi, i zbog čega je Bolton prekinuo sa njom:

"Meghanino afroameričko sjeme isprljati će našu kraljevsku obitelj i pripremiti će put jednom crnom kralju".

Nazvala ju je "prostom i glupom plebejkom" s "malim mozgom" i opisala je kao "opsjednutom rasom i rodnom jednakosti".

"Ona je crna", nastavila je Marney, nadodajući da je obećana princa Harry "mala i glupa glumica o kojoj nitko nije čuo".

"Ovo je Velika Britanija, nije Afrika", braneći se od optužbi za rasizam. "To što ne želim da druge rase zauzmu moju kulturu ne znači da ih mrzim, jednostavno znači da ne želim da njihova kultura izvrši invaziju nad mojom".

Jednostavno, ne "leži mi" dobro, jer je crnkinja. "Oni nadiru prema vrhu, vrlo, vrlo polako. "Prema tome, vrlo brzo, imati ćemo Prvog Ministra muslimana i na koncu crnog kralja", zaključuje Marney.

Zaokružujemo zaključke od ovog svega:

1) Izjava Naze Shah je beskrajno gora, kriminalnija od Marney. Ipak, ona nije dala nikakvu ostavku, niti je bila primorana na to!

2) Jo Marney navodi nekoliko ispravnih i logičnih stvari: Meghan promiče rodnu ideologiju, multikulturnost. Ne želi da njena kultura bude uništena. To je logično što kaže. Upućuje i na sionistički rol britanske kraljevske kuće. Jer znamo, oni su iza masovne migracije u Evropu.

3) I na koncu, jasna i temeljna stvar: identitetski pokret nikad neće imati uspjeha ako svoju strategiju bazira na ne kršćanskim običajima. Bolton bi mogao biti Marneyev otac; rastavlja se od žene i združuje se s ovom curom koja bi mu mogla biti kćer. Poslije, napušta je zbog "političkih" razloga. Sve žalost za žalošću.

***

Pouka od svega ovoga? Ne možemo ostati skrštenih ruku pred ovom invazijom. Moramo djelovati također preko političkih platformi, i udruženja. Potrebno je poučavati mlade generacije o otrovu koji nam nameću. Ne smijemo pasti u pesimizam. I iznad svega, moramo dati ispravnu kršćansku podlogu onima koji ostaju iza nas, jer to je jedini uvjet da opstane, u što većoj mogućoj mjeri, evropska kršćanska kultura.

E ova je dobra; Bergoglio: "ne idem kod doktora, već kod vještice"

Prije leta u Čile, Bergoglio je pozdravio pojedinačno sedamdeset novinara koji će letjeti s njim. Cristiana Caricato, iz TV2000 upitala je Bergoglia: "Što Vam propisuje Vaš liječnik, da i mi to uzmemo koji idemo s Vama". Ciljajući na njegovu dobru formu za 81 godinu i izdržljivost. Jorge odgovori:

"Ali ja ne idem kod liječnika, već kod vještice."

Stvar je u tome što se ne može doslovce uzeti za šalu. U O dosta toga... sve primamo zaozbiljno, i ništa nas ne iznenađuje. S jedne strane nas ne sablažnjava jer su nam poznate Bergoglijeve rabote, a s druge i te kako boli, jer je Sveta Stolica tako ogavno napadnuta i vrijeđana da nam ne može biti svijedno. Bože, skrati ovaj čas!

Ali Bog ne šalje infarkt Jorge Mariju. On ga pušta na životu, da bi bili zavedeni oni koji to hoće, i da bi progledali oni koji trebaju. Crkva treba skinuti Franju sa mjesta kojeg prlja. Bog ne želi činiti - tako mislim - ono što bi Pastiri trebali.

A možda čak i obični vjernici bi trebali javno ukazati na neophodnu potrebu da ovaj element bude izbačen iz njemu stranog tijela kojeg grdi. Kad je Nestor, ništa manje do Carigradski Patrijarh, drugi autoritet u Crkvi iza Pape, javno počeo govoriti da Gospa nije Majka Božja (početkom V stoljeća), već samo majka Krista kao ljudske osobe - i to se još uvijek nije radilo o proglašenoj dogmi u Crkvi, već ustaljenom vjerovanju i tradiciji -, nije se ustao neki biskup da zaprijeti Nestoru, već obični vjernik Euzebio koji ga nazva heretikom pred svima. Poslije malo vremena na Efeškom Saboru, Nestorio će biti ekskomuniciran.

No, vratimo se Franjinim, doista bolje reći Bergoglijevim nastupima.

Stvar je u tome što je Bergoglio već i doista išao kod vještice, i primao njen "blagoslov". U katoličkom žargonu: "prokletstvo".

Prošle godine u privatnoj audijenciji Bergoglio je primio učesnike "Trećeg Globalnog Susreta Domorodačkih Naroda", i pritom su nad njim bili obilno zazvani njihovi "duhovi":

[Naše vibracije se podudaraju unutar okružja Drugog Vatikanskog]

[Drži ti, drži, da ne pobjegne]

[Duh koji mi je poslan, prepoznaje te]

[Prvo ti mene, a onda ću ja fino tebe. Seansa je završena]

[17. siječnja 2015 zaredio se novi biskup Arice, Atisha. S njim su bili  Cristian Contreras, biskup Melipille. Na slici Cristian obavlja počast, štovanje što li, poganske božice Pachamama (Majke Zemlje). U rupu u zemlji sipaju "darove". Taman fino]

[Tu je i novozaređeni biskup Atisha (Arica)]

[A i Ivo Scapolo, Nuncij u Čileu]

[Kardinal Ravasi, Pachamama, 2015, u idolatrijskom kultu Pachamame]

U poruci predstavnicima autohtonih naroda, prilikom susreta u Rimu (van Vatikana, susret promoviran od UN), Bergoglio je poručio:

"Vjerujem da je središnje pitanje kako pomiriti pravo na razvoj, društveni tako i kulturni, uz zaštitu posebnih obilježja autohtonih naroda i njihovih teritorija. To je osobito jasno pri planiranju gospodarskih aktivnosti koje mogu ometati autohtone kulture i njihov prastari odnos prema Zemlji."

Što je jasna aluzija na idolatrijski kult Pachamame.

"Ali što žrtvuju neznabošci, zlim duhovima žrtvuju, a ne Bogu. A ja neću, da vi budete zajedničari s zlim duhovnima. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu zlih duhova; ne možete biti zajedničari stola Gospodnjega i stola zlih duhova." (1 Kor. 10: 20-21)

U nesretnoj situaciji, biti sretan vršenjem dužnosti; nije bitno biti sretan, već svet

Gle malu voćku poslije kiše:

Puna je kapi pa ih njiše.

I blješti suncem obasjana

Čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,

Nestane sve te čarolije.

Ona je opet, kao prvo,

Obično, malo, jadno drvo.

Dobriša Cesarić, Voćka poslije kiše

Skolastička teologija je teologija bića i realnosti; koristi naravnu logiku počevši od podataka koje daju vjera. Vjera i razum su sukladni. Vjera nije racionalna, ali jest razumna: u stanju je shvatiti vjerom prosvjetljene istine. Daje čvrste temelje katoličkoj teologiji Sv. Toma Akvinski ujedinjujući sve prethodno rečeno od Crkvenih Otaca i Učiteljstva. Sveto Pismo je nepriksnoveni autoritet. Ali Akvinac koristi na briljantan način logiku i strukturira na neviđen način osnove katoličke teologije.

Napuštajući vjeru i filozofiju baziranu na onom što je realno, objektivno, i prihvaćajući principe fenomenologije koje grade na ljudskoj subjektivnosti, čovjek i zapadno društvo (prvenstveno) su se izgubili. Čovjek postaje žrtva kaprica svoje nestabilne osjetljivosti i osjećajnosti.

Postaje bitno: "budi sretan, uživaj u životu, ostvari se," itd. Ako čovjek nije sretan, propao je u životu, prema njima. (Usput, napominjemo da je ta filozofija je korijen modernističke teologije koja napušta Boga i stavlja čovjeka na prvo mjesto.)

To je apsurd. Nešto najčešće u našem životu je biti, barem u određenim trenucima i s vremena na vrijeme, nesretan. Prema tom principu, automatski svaki čovjek mora proći tešku egzistencijalnu krizu koja će vrlo lako dovoditi do izvjesnih ovisnosti kao od alkohola ili droge, nevoljkosti za činiti žurno dobro, i u slučaju brakova, do razvoda makar i jedan i drugi ne bili recimo neki ovisnici i ostalo. Nađe se takvih slučajeva i među kršćanskim brakovima. Makar ne raskinuli bračnu vezu, razvode se i žive kao stranci jedni s drugima.

Problem je dakle upravo u tome: ljudi su umetnuli sebi kao pijukom u glavu ideju da ako nisu sretni, tada njihov brak ne vrijedi, trebaju se rastavljati i možda nešto još teže.

[Audrey Hepburn i Gregory Peck odmarajući se za vrijeme snimanja "Praznika u Rimu". Moderni način života kao da je đavolji službenik. Nečuješ ljude pjevati ulicama, ili dok rade. Noći, ne samo da ne posvete određeno vrijeme za molitvu u obitelji, već ne znaju ni ljubazno provesti vrijeme s onima koji ih okružuju, i onima kojima su potrebni. Radikalno preispitaj do u najsitniji detalj tvoje svakodnevice.]

Odgovor na ovo pitanje jest: budi nesretan, ali svet. "Izvrši Bogu zavjete svoje". Budi čovjek, žena od jednog komada i reci Bogu: "evo sluge tvog, dolazim vršiti volju tvoju".

U izvjesnom smislu, ovaj princip može se s ne malo uspjeha prebaciti i na naravnu sferu. Stvar je u tome da je potrebno prebaciti centar težišta sa osjećajnosti, na smisao. Ne na "pravo", već na "dužnost".

Razmišljam o herojskoj odbrani Gvozdanskog prije 440 godina. Zašto su naši preci znali biti vitezovi? Kako to da radije umru nego budu tursko roblje? Ne stoga "jer su prije ljudi bili čvršći", već na osnovu filozofije života i vjere koja ih je prožimala. Nije im bilo bitno "dobro se osjećati ili uživati", već učiniti ono što se od njih očekivalo, unatoč najvišoj cijeni koju su trebali dati. Prebaci taj duboki smisao junaštva na tvoju svakodnevicu, i cijeli svijet će se okrenuti oko tebe.

Ako čovjek ili žena učine taj napor, zna se vrlo često desiti i paradoks: kao nekim čudom postaju i sretni, jer su znali prihvatiti svoju situaciju. Počnu je gledati iz druge perspektive... i tada se desi nepredviđen obrat: "i blješti suncem obasjana, čudesna raskoš njenih grana". Ako je tu "sunce", to jest druga perspektiva, naše grane se pokazuju s više dobra, s više potencijala nego što smo mogli i slutiti.

U duhovnom smislu (makar Cesarić ne bio nikakav mističar, ipak njegova pjesma može imati i tu primjenu) voćka poslije kiše je naš život u milosti, i bez nje. Ista stvarnost, pod teretom vremena i naravne nesavršenosti, neizbježno propada. Samo Božja milost može naš život učiniti vrijednim za Nebo, što je jedini smisao života, i pravi uspjeh.

To je duboki smisao stihova Sv. Ivana od Križa, "stavi ljubav (Božju!) tamo gdje nema ljubavi, i iscrpti ćeš ljubav".