Prvo zbog Boga ne mogu homoseksualci usvajati dijeci; a onda i susljedno i zbog naravi

Mladen i Ivo se žale:

E neka se žale koliko hoće, nikad im se dijete ne smije dati. Nadam se da Centar izdrži. I Hrvatska, barem u nečem.

Prvo zbog Krista Boga, jer ako Bog nije središte koordinatnog sustava naših nazora, postaće bilo koja druga točka. Postaće to naš osjećaj, i naša "prava" koje izvlače iz rukava kao kakav prevarant.

Ali vjera ne ide protiv razuma; i razum i sama narav potvrđuju ono što nas vjera uči: stvorio ih je muško i žensko. Da se napuči Zemlja, i da se Bogu slava dadne.

Ali i narav progovara krvavim slovima protiv čudovišnih zamisli. Primjerom ove lezbijke koja, nakon što je usvojila muško dijete od sedam godina, i nakon što je momčić odbio obući haljinu, istuče ga na smrt: kaišem, stolicom, te na koncu i čekićem: na smrt.

 Ako popustimo, izgubili smo svi. Zato vam ne smijemo  popustiti.

 

Samo jedno je potrebno

Koliko ti govori ova slika? Meni, premnogo. Prvo, ono bitno: samo jedno je potrebno. S Bogom i Majkom Božjom.

Dalje. Kako mogu rasti ova djeca? Zar imaju dovoljno? Imaju, ne umiru od gladi. Ipak, čim postanu malo stariji, govoriti će im da trebaju ići "vani", jer se ovdje ne može živjeti. A kako su oni nastali? Odakle njih? Ako su oni mogli, zašto i oni ne mogu imati djecu na istom mjestu, ili u svom kraju?

Sve isto prenosim na naše krajeve. Mladima guraju u uši da moraju ići, da "tu nema života". To je laž. Bog uvijek daje potrebno. Da to vidimo, samo moramo promjeniti naše prohtjeve. Dovoljno je željeti manje ono što je suvišno. 

Dovoljno je ljubiti Boga, uz njegovu Majku. Sve drugo će ti se nadodati.

Bog je to rekao, ne ja.

Koji je pravi razlog knjige Kardinala Saraha i Benedikta XVI?

Nije lako reći, ali neki razlog postoji. Za one koji ne znaju, Kardinal Sarah, zajedno sa Beneditkom XVI, objavili su knjigu u kojoj zastupaju svećenički celibat, izlazeći nasuprot špekulacijama o dokidanja obaveznog celibata za svećenike koji bi navodno pripremao Bergoglio, kao njegova zadnja riječ na jesensku Amazonsku Sinodu (svakako da je Bergoglio i potaknuo sinodska predlaganja ukidanja celibata; navodno to drugo predlažu, a on kao eto sluša i poslije će se oglasiti. U biti naručio je druge da izađu u prvi plan da bi se on mogao prividno skloniti u stranu i reći "nisam to ja uradio, bio sam prisiljen", i sl.).

Knjiga je shvaćena kao udar na "Papu Franju", te je došlo do pravog džumbusa oko autorstva, te jest i Benedikt knjigu napisao, te nije. Talijanski vatikanista Antonio Socci piše da je Bergoglio podivljao kad je čuo o objavljivanju knjige. Znajući za njegove reakcije, to nas ne čudi. Izgleda da su htjeli skloniti Benedikta u stranu, ali Sarah je rekao i potvrdio dokazima da je doista Benedikt učestvovao u pisanju knjige, te je doista koautor.

U redu, na stranu te zakulisne stvari. Ali što se htjelo ovim potezom? To jest, što hoće Kardinal Sarah svime ovim?

Mislim da se može raditi o sljedećem: Kardinal Sarah se postulira za novog Papu, na sljedećoj konklavi. On može reći da ne ide protiv "Pape Franje", ali ono što on govori tu i tamo ide potpuno van Bergogliovog smjera (napr. njegovi nastupi za čuvanje liturgije ili protiv migracijske globalističke politike). Time se ograđuje izvana od optužbi da bi bio "šizmatičar" i protiv Pape, dok s druge strane priprema teren za ispraviti kurs plovidbe u "postkoncilskoj Crkvi".

Podsjetiti ću da je Bergoglio 2010. načinio nešto takvo: objavio je knjigu "Isusovac" (o ovoj knjizi pisao sam prije skoro pet godina, ovdje), koju je njegov sunarodnjak, dobar katolički filozof i pisas, Antonio Caponnetto, kvalificirao kao postulacija za Papu, i upozoravao na uništenje vjere koje je spraman započeti njemu vrlo poznati mu sunarodnjak:

Mislim dakle da se sada Sarah postulira kao vođa konzervativaca koji preostaju kod višeg klera. Problem je u tome što su takvi izrazita manjina. Kako onda može biti izabran Sarah na sljedećoj konklavi? Teško, ali izgleda da on pravi presing u tom smjeru.

Međutim, takav zahvat svakako će naići na ogroman otpor. Čemu to vodi? Ako Sarah ne bi bio izabran, moglo bi doći do šizme u "postkoncilskoj Crkvi". Taj otpor, mislim da ga je tako bolje zvati, može poslužiti za neko dobro. Napr., preispitati pravi razlog ove današnje situacije. Takvo razmišljanje obavezno vodi preispitivanju koncilskih stavova koji su doveli do današnje teške krize vjere.

To bi bila jedna pozitivna posljedica Sarahovog poteza.

Kako će se sve odvijati, vidjeti ćemo vrlo brzo: Bergoglio priprema "apostolsku" postsinodalnu pobudbnicu koju će objaviti za kojih dvadesetak dana. U njoj će najverojatnije dopustiti svećeničko ređenje oženjenih, kao pojedinačne slučajeve, koji će na koncu postati praksa napr. u Njemačkoj brzinom svjetlosti.

Kako će reagirati konzervativci? Tada bi se mogao vidjeti pravi domet Sarahove inicijative.

"Padoše ničice i pokloniše mu se". Mt 2:11

"na Isusovo se ime ima pokloniti svako koljeno..." Fil 2:10

I Isus Bog se molio klečeći: ""Udalji se od njih koliko se može kamenom dobaciti, klekne na koljena i pomoli se." Lk 22: 41

"... a pratili su nas svi sa ženama i djecom do iza grada, i kleknuvši na obalu, pomolismo se." Dj 21: 5.

Stoga je Crkva od najranijih dana shvatila da se Boga treba primati na koljenima. Tako je bilo općenito do pred naše doba, danas sa vrijednim izuzecima:

A onda dođođe prosvjetljitelji, i počeše naučavati njihove tužne vijesti, i zagadiše vodu.

Jer nije samo pitanje da li je sakramenat valjan ili ne, nego kako su vjernici poučeni da se štuje Tijelo Kristovo.

Na prvoj slici sve upućuje na katolički obred. Kad bi netko sa strane naišao, rekao bi: to je doista neki svečani ritual i pun štovanja prema Bogu.

Dok u drugom slučaju možda pita da li su dopustili protestantima slaviti njihovu službu jer su negdje bili u putu. U svakom slučaju notorno je odstupanje od katoličke tradicije pa i vjere.

Duboki razlog Bergogliovih udaraca kineskoj ženi

Od samog početka sam posumnjao, ali nisam imao dokaza. Međutim, stvari izlaze na vidjelo. Ovakva reakcija nije uopće bila normalna, čak i za tako bezobrazan karakter kakav je Bergoglijev. Pogledajte pažljivo video, prvo sekunda 11:

Žena se probila do ograde, očekuje da će se susresti sa Bergogliom, sve izgleda da mu ima nešto važno reći, ili zamoliti ga. Sigurno je čekala satima na tom mjestu, za izboriti se za tu poziciju. Sada on nailazi, i sprema se čas susreta: žena se krsti, za zamoliti od Boga snagu i milost za njen pothvat. I, doista, Bog joj je dao veliku milost: da mnogi otvore oči pred kojim su đubretom, ako to do sada nisu bili u stanju. Šamar u lice se sprema Bergogliu (u prenesenom, ali jačem značenju).

Bergoglio točno vidi da se žena prekrstila. Uj, juj, juj, to on ne voli. Odmah traži kako pobjeći odande, kao đavao ispred križa. Intuicija mu govori da je to neka "pobožna" - čitaj, mahnita, staromodna - kineska katolkinja. I počinje gledati na stranu, i dati joj leđa.

Žena vidi da odlazi, i to naglo i neočekivano. No, ne predaje se. Viče mu, trzajući ga (kao da kaže, nisam ovdje došla da mi okreneš leđa):

"I just wanna say" (Želim samo reći)

i, kad već Bergoglio počinje odlaziti:

“Hold! Hold! Look for the Chinese people! They are losing the Faith!”
(Stani! Stani! Čuvaj kineski narod! Oni gube vjeru!)

"Don´t destroy the fold!" (Ne ruši stado)

"Don´t betray the See!" (Ne izdaji Svetu Stolicu)

I na koncu viče za njim:

"don´t betray" (ne izdaji nas).

Sve je rečeno njegovim licem.

Crkvu ne ćeš prevariti, đubre.

Ne treba vjera za vidjeti posljedice nedostatka vjere

Ipak, sretno vam i blagoslovljeno, unatoč ovom vremenu i prilikama koje su nas snašle!

Komentar zadnjeg Viganovog pisma

Toliko snažna kritika Bergogliovog otpada, da se glavni mediji nisu ni usuduli publicirati njegovo pismo. Kaže Vigano:

„Ni dan ne prolazi a da s najvišeg uzvišenog prijestolja Vrhovni Pontifeks ne ide putem reušenja Petrove Stolice, koristeći i zloupotrebljavajući svoju vrhovnu vlast, ne ispovijedajući već negirajući; ne potvrđujući nego zavodeći; ne ujedinjujući nego dijeleći; ne graditi već rušiti.“

Da, ni dan ne prolazi. Sada prima grenlandsog šamana u posjet. Nakon Pachamame, sada dolazi, stari prika, grenlandski šaman:

I to nakon što je na sam Božić Vatikan dao koncert o Pachamami, propovijedajući tog idola tamo gdje je Sveti Petar predao život Isusu Kristu. Vrijeđajući Boga i Presvetu Djecicu. Može li se zamisliti nešto gore?

Neka indijanska djevočica govori kako oni daju idolu Pachamami prvu kosu i dio placente kad rode. I traži od prisutnih prekrižiti ruke da „osjete vibracije Pachamame“.

Svakako, liči na masonske geste. Logično, isti đavao koji nadahnjuje Pachamamu, nadahnjuje i masone.

Čemu ići dalje?

Ali ima jedna stvar gdje Vigano može otići dalje: reći, „Crkvo, vjernici, ovo nije Papa već Vuk koji razdire ovce“.

To je potez koji očekujemo od Vigana, i svakog drugog kojemu je stalo do čistoće svete katoličke vjere.

Uvrijeđen idolopoklonstvom, Vigano počinje zadnje pismo sa:

"Postoji li u srcu Djevice Marije išta drugo osim Imena Gospodina našega Isusa Krista? I mi želimo u srcu imati samo jedno ime: Isusovo, po uzoru Presvete Djevice."

Nek nas Gospa vodi do konačne pobjete spram ovih nitkova koji žele uništiti Crkvu.

No, makar Vigano ne nazvao Bergoglia otvoreno „antipapom“ ili „uzurpatorom“, ovaj put je otišao dosta dalje, i mislim da je to razlog zašto glavni mediji nisu htjeli objaviti njegovo pismo: Vigano ukazuje na Drugi Vatikanski Sabor gdje se sve začelo. Prvo nagoviješta ono o čemu smo već pisali prije par godina: sprema se nova reforma koncilske reforme mise. Za dotući je do kraja:

„Nekoliko tjedana nakon završetka Sinode, koji je obilježio šašćenje pachamame u srcu katoličanstva, saznali smo da se koncilska katastrofa Novus Ordo Missae podvrgava daljnjim modernizacijama, uključujući uvođenje koncepta „Rose“ u euharistijski kanon umjesto spominjanja Duha Svetoga, Treće Osobe Presvetog Trojstva.“

Nešto je bilo moguće jer već nekoliko desetljeća traje razorni plan:

„Tako, tijekom ovih posljednjih desetljeća, Mistično Tijelo polako se lišava svoje životne krvi nezaustavljivim krvarenjem: Sveti Poklad vjere postepeno je propadao, dogme denaturirane, štovanje sekularizirano i postupno oskvrnuto, moral sabotiran, svećeništvo poniženo, euharistijska žrtva protestantizirana i pretvoren u banket druženja ...“

Tako da u ovom paragrafu Vigano po prvi put prizanje i svoju krivicu, kao i tolikih drugih koji nisu na vrijeme uvidjeli što se događa:

„Već više od šest godina otrovani smo lažnim magisterijumom, svojevrsnom ekstremnom sintezom svih koncilijarnih zabluda i postkonciliarnih grešaka koje se nemilosrdno šire, a da nas većina nije primijetila. Da, zato što je Drugi Vatikanski Sabor otvorio ne samo Kutiju Iznenađelja, negó također, već i Overtonov prozor, i to tako postupno da nismo shvatili provedena previranja, stvarnu prirodu reformi i njihove dramatične posljedice, niti smo sumnjali tko je doista na čelu te gigantske subverzivne operacije koju je modernistički kardinal Suenens nazvao „1789. Katoličke Crkve”.“

Da skratimo: Vigano je uočio gdje je glavni problem, i stoga je stavljen u stranu. Dok se taj problem ne riješi, nema obnove u Crkvi.

To je nešto u čemu svi moramo učestvovati: molitvom, pokorom, riječju i djelom.

Najsuperiornija civilizacija svijeta

Adeste Fideles, Pavarotti, Notre Dame (Montreal):

Da, ja sam supremacista. Ni hrvatski, ni srpski, ni židovski, ni njemački: katolički.

Možeš to biti i ti. Dovoljno je samo da hoćeš.

Dosad najsnažniji ukor Nadbiskupa Vigana Bergogliu

(Samo prevodim - LifeSiteNews; original: Corrispondenza Romana - , što brže moguće. Pismo je od velike važnosti. Komentirati ću idućih dana):

Ovako govori Jahve, Bog,
koji stvori i razastrije nebesa,
koji rasprostrije zemlju i njeno raslinje,
koji dade dah narodima na njoj,
i dah bićima što njome hode.
»Ja, Jahve, u pravdi te pozvah,
čvrsto te za ruku uzeh;
oblikovah te i postavih te
za savez narodu i svjetlost pucima,
da otvoriš oči slijepima,
da izvedeš sužnje iz zatvora,
iz tamnice one što žive u tami.
Ja, Jahve mi je ime,
svoje slave drugom ne dam,
niti časti svoje kipovima.
Što prije prorekoh, evo, zbi se,
i nove događaje ja naviještam,
i prije negoli se pokažu,
vama ih objavljujem.«

Pjevajte Jahvi pjesmu novu,
i s kraja zemlje hvalu njegovu,
neka ga slavi more sa svim što je u njem,
otoci i njihovi žitelji!

Nek’ digne glas pustinja i njeni gradovi,
nek’ odjeknu naselja gdje žive Kedarci!
Nek’ podvikuju stanovnici Stijene,
neka kliču s gorskih vrhova!

Nek’ daju čast Jahvi
i hvalu mu naviještaju po otocima!
Kao junak izlazi Jahve,
kao ratnik žar svoj podjaruje.
Uz bojni poklik i viku ratnu
ide junački na svog neprijatelja.

»Šutjeh dugo, gluh se činjah,
svladavah se;
sad vičem kao žena kada rađa,
dašćem i uzdišem.
Isušit ću brda i bregove,
sparušiti svu zelen po njima,
rijeke ću u stepe pretvoriti
i močvare isušiti.
Vodit ću slijepce po cestama,
uputit’ ih putovima.
Pred njima ću tamu u svjetlost obratit’,
a neravno tlo u ravno.
To ću učiniti
i neću propustiti.
Uzmaknut će u golemu stidu
koji se uzdaju u kipove,
koji ljevenim likovima govore:
‘Vi ste naši bogovi.’«

Čujte, gluhi!
Progledajte, slijepi, da vidite!
Tko je slijep ako ne moj sluga,
tko je gluh kao glasnik koga šaljem?
Tko je slijep kao prijatelj,
tko je gluh kao sluga Jahvin?
Mnogo si vidio, ali nisi mario,
uši ti bjehu otvorene, ali nisi čuo!
Jahvi se svidjelo zbog njegove pravednosti
da uzveliča i proslavi zakon svoj.
A narod je ovaj opljačkan i oplijenjen,
mladići mu stavljeni u klade, vrgnuti u zatvore.
Plijene ih, a nikoga da ih izbavi;
robe ih, a nitko da kaže: »Vrati!«
Tko od vas mari za to?
Tko pazi i sluša unapredak?
Tko je pljačkašu izručio Jakova,
i otimačima Izraela?
Nije li Jahve,
protiv koga smo griješili,
čijim putima ne htjedosmo hoditi,
čiji zakon nismo slušali? Izaija 42: 5-24

Marijo Bezgrješna Djevičanska Majko,

Aries ordinata, ora pro nobis (Vojsko za boj svrstana, moli za nas).

"Postoji li u srcu Djevice Marije išta drugo osim Imena Gospodina našega Isusa Krista? I mi želimo u srcu imati samo jedno ime: Isusovo, po uzoru Presvete Djevice. "

Tragična pripovijest ovog neuspjelog pontifikata napreduje žurnim nizom preokreta. Ni dan ne prolazi a da s najvišeg uzvišenog prijestolja Vrhovni Pontifeks ne ide putem reušenja Petrove Stolice, koristeći i zloupotrebljavajući svoju vrhovnu vlast, ne ispovijedajući već negirajući; ne potvrđujući nego zavodeći; ne ujedinjujući nego dijeleći; ne graditi već rušiti.

Materijalne hereze, formalne hereze, idolopoklonstvo, površnost svake vrste: Vrhovni Papa Bergoglio nikada ne prestaje tvrdoglavo ponižavati najviši autoritet Crkve, „demitologizirajući“ papinstvo - kao što bi možda rekao njegov slavni drug Karl Rahner. Njegovom se akcijom nastoji prekršiti Presveto Poklad vjere i obezličiti katoličko lice Kristove Zaručnice riječju i djelom, dvoličnošću i lažima, onim kazališnim gestama njegove one promašene spontanosti, ali precizno zamišljene i planirane i kroz koje on se uzvisuje u neprekidnom narcisoidnom samoslavlju, dok je lik rimskog pape ponižen, a Slatki Krist na zemlji zamračen.

Njegovo se djelovanje koristi improvizacijom učiteljstva, onog lukavog i neuhvatljivog magisterijuma koji je podmukao poput zagonetke, ne samo u avionu na veilikim visinama na milost i nemilost novinarima iz cijelog svijeta, u onim eteričnim prostorima koji mogu istaknuti patološki delirij iluzorne svemoći, ali i na najsvečanijem vjerskom obredu koji bi trebao pobuditi svetu drhtavicu i poštovanje.

Povodom liturgijskog spomena Djevice Guadalupeske, Papa Bergoglio još jednom je dao oduška svojoj očitoj marijanskoj netrpeljivosti, podsjećajući na zmijinu pri prvom padu, u tom proto-evanđelju koje proriče radikalnu neprijateljstvo postavljenu od Boga između Žene i Zmije i deklarirano neprijateljstvo potonje, koje će sve dok bude vremena nastojati ugristi petu Ženi i trijumfirati nad njom i njezinim potomstvom. Papina netrpeljivost očita je agresija prema prerogativima i uzvišenim svojstvima koja čine Bezgrješnu vječnu Majku Božju žensko dopunjavanje misterija Utjelovljene Riječi, blisko povezano s Njim u Ekonomiji Otkupljenja.

Nakon što ju je degradirao, ponizio usporedbom sa „susjedom u susjedstvu“ ili bijegom emigranata, ili običnom vjernicom s nedostacima i krizama bilo koje žene obilježene grijehom, ili na učenicu koja nas očito nema što naučiti; nakon što ju je trivijalizirao i desakralizirao, poput onih feministkinja koje zauzimaju teren u Njemačkoj svojim pokretom „Marija 2.0“ koji nastoji modernizirati Gospu i učiniti je simulakrumom po njihovoj slici i prilici, Papa Bergoglio nastavlja vriješati Preuzvišenu Kraljicu i Bezgrješnu Majku Božju, koja "postala mestiza s čovječanstvom ... i učinila Boga mestizom." S nekolko šala udara u srce marijanske dogme i povezane kristološke.

Marijanske dogme su pečat postavljen na katoličke istine naše vjere, definirane na Saborima u Nikeji, Efezu i Kalcedonu; oni su neraskidivi zaštit protiv kristoloških krivovjeraca i protiv bijesnog oslobađanja Vrata pakla. Oni koji ih "mestizo" i profaniraju pokazuju da su na strani Neprijatelja. Napasti Mariju znači suprostaviti se samom Kristu; napasti Majku znači ustati protiv njenog Sina i pobuniti se protiv samog otajstva Presvetog Trojstva. Bezgrešna Bogorodica (Teotokos), "strašna kao vojska pod stijegovima" (Pjesma nad pj. 6:10) - acies ordinanata - vodit će bitku za spas Crkve i uništiti neprijateljsku razuzdanu vojsku koja joj je objavila rat, i s tom vojskom i sve demonske pachamame definitivno  će biti bačene u pakao.

Čini se da Papa Bergoglio više ne može suzuzdati svoju nestrpljivost prema Bezgrešnoj, niti je može sakriti pod onom prividnom i pokaznom pobožnošću koja je uvijek u središtu pozornosti fotoaparata, dok napušta svečano slavljenje Uznesenja i molitvu krunice zajedno s vjernicima, koji bi ispunili dvorište svetog Damascena i gornju lođu bazilike svetog Petra pod Svetim Ivanom Pavlom II i Papom Benediktom XVI.

Papa Bergoglio koristi pachamamu za iskorijenje Guadalupanske Gospe. Ustoličenje tog amazonskog idola, čak i na ispovijednom oltaru u Bazilici Svetog Petra, nije bilo ništa drugo do objava rata Gospi i zaštitnici sve Amerike koja je svojim ukazanjem Juan Diegu uništila demonske idole i dovela domorodačke narode za Krista i štovanju "Najistinitijeg i Jedinog Boga", kroz njezino majčinsko posredovanje. A ovo nije legenda!

Nekoliko tjedana nakon završetka Sinode, koji je obilježio šašćenje pachamame u srcu katoličanstva, saznali smo da se koncilska katastrofa Novus Ordo Missae podvrgava daljnjim modernizacijama, uključujući uvođenje koncepta „Rose“ u euharistijski kanon umjesto spominjanja Duha Svetoga, Treće Osobe Presvetog Trojstva.

To je daljnji korak u pravcu regresije prema naturalizaciji i imanenciji katoličkog bogoslužja, prema panteističkom i idolopokloničkom Novissimusu Ordu. "Rosa", entitet prisutan na "teološkom mjestu" amazonskih predjela - kako smo saznali od sinodalnih otaca - postaje novi imanentni princip oplodnje Zemlje, koji ga "pretvara" u panteistički povezanu Cjelovitost kojem su ljudi su asimilirani i pokoreni, na slavu Pachamame. I ovdje smo potopljeni u tamu novog globalističkog i eko-plemenskog poganstva, njegovih demona i perverzija. Od ovog posljednjeg liturgijskog preobrata božanska Objava propada od punoće do arhaizma; iz hipostatičkog identiteta Duha Svetoga klizi se prema simboličkoj i metaforičkoj evanescenciji koja odgovara rosi, što je masonska gnoza odavno učinila svojim.

Ali vratimo se na trenutak idolskim statuama rijetke ružnoće i deklaraciji Pape Bergoglio dan nakon što su bile uklonjene iz crkve u Traspontini i bačene u Tiber. Još jednom, papine riječi imaju miris kolosalne laži: natjerao nas je da vjerujemo da su statue odmah izvađene iz prljavih voda zahvaljujući intervenciji karabinjera [talijanske policije]. Čovjek se pita zašto ekipa iz Vatican News-a, koju koordiniraju Tornielli, i Spadaro iz Civiltà Cattolica, s novinarima i snimateljima iz dvorske tiskovine, nisu došli snimiti hrabrost ronioca i snimiti spašavanje pachamame. Također je malo vjerojatno da takav spektakularni podvig nije privukao pažnju nekolicine prolaznika, opremljenih mobitelima za snimanje i naknadnom objavom snimljenog na društvenim medijima. U iskušenju smo da postavimo pitanje osobi koja je dala tu izjavu. Dakako, i ovoga puta odgovarao bi nam svojom rječitom šutnjom.

Već više od šest godina otrovani smo lažnim magisterijumom, svojevrsnom ekstremnom sintezom svih koncilijarnih zabluda i postkonciliarnih grešaka koje se nemilosrdno šire, a da nas većina nije primijetila. Da, zato što je Drugi Vatikanski Sabor otvorio ne samo Kutiju Iznenađelja, negó također, već i Overtonov prozor, i to tako postupno da nismo shvatili provedena previranja, stvarnu prirodu reformi i njihove dramatične posljedice, niti smo sumnjali tko je doista na čelu te gigantske subverzivne operacije koju je modernistički kardinal Suenens nazvao „1789. Katoličke Crkve”.
Tako, tijekom ovih posljednjih desetljeća, Mistično Tijelo polako se lišava svoje životne krvi nezaustavljivim krvarenjem: Sveti Poklad vjere postepeno je propadao, dogme denaturirane, štovanje sekularizirano i postupno oskvrnuto, moral sabotiran, svećeništvo poniženo, euharistijska žrtva protestantizirana i pretvoren u banket druženja ...

Sada je Crkva beživotna, prekrivena metastazama i devastirana. Božiji narod posrće, nepoučen je i opljačkan od svoje Vjere, u tami kaosa i podjele. U posljednjim desetljećima, Božji neprijatelji su postupno činili spaljenu zemlju od dvije tisuće godina tradicije. Neviđenim ubrzanjem, zahvaljujući subverzivnom djelovanjem ovog pontifikata, podržan moćnim isusovačkim aparatom, Crkva je izložena smrtonosnom državnom udaru.

S papom Bergoglioom - kao i sa svim modernistima - nemoguće je tražiti jasnoću, jer je razlikovni znak modernističke hereze disimulacija. Majstori zavođenja i stručnjaci koji se bave umjetnošću obmane, „nastoje učiniti ono što je dvosmisleno općeprihvaćeno, predstavljajući to sa svoje bezopasne strane koja će poslužiti kao putovnica za uvođenje otrovne strane koja je u početku bila skrivena.“ (Vlč. Matteo Liberatore SJ). I tako laž, koja se tvrdoglavo i opsesivno ponavljala, završava postati „istinitom“ i prihvaćena od većine.

Također tipično modernistička je taktika potvrđivanja onoga što želite uništiti, koristeći nejasne i neprecizne izraze, i promičući pogrešku a da je nikad jasno ne formulirate. Upravo to čini Papa Bergoglio, svojim rastvarajućim amorfizmom Otajstva vjere, svojim doktrinarnim približavanjem kroz koji čini "mestizos" i ruši najsvetije dogme, kao što je to činio s marijanskim dogmama vječno-djevičanske Majke Božje.

Rezultat ovog zlostavljanja je ono što sada imamo pred očima: Katolička Crkva koja više nije Katolička; spremište ispražnjeno od autentičnog sadržaja i ispunjeno posuđenom robom.
Dolazak Antikrista je neizbježan; dio je epiloga Povijesti spasenja. Ali znamo da je to preduvjet univerzalnog trijumfa Krista i njegove slavne Zaručnice. Oni od nas koji nismo dopustili da nas zavaraju ovi neprijatelji Crkve upleteni u crkveno tijelo, moraju se ujediniti i zajednički se suočiti sa Zlim, koji je poražen odavno, ali još uvijek može naštetiti i uzrokovati vječnu propast mnoštva duša; no, njegovu će glavu Blažena Djevica, naš Vođa, definitivno srušiti.

Sada je naš red. Bez pogrešaka, bez da se pustimo da budemo izbačeni iz ove Crkve čija smo zakonita djeca i u kojoj imamo sveto pravo osjećati se kao kod kuće, bez da nas mržnja horda Kristovih neprijatelja tjera da se osjećamo kao marginalizirani, šizmaticima i izopćenima.

Sad je red na nas! Trijumf Bezgrešnog Marijinog srca – Suotkupiteljica i Posrednica svih milosti - prolazi kroz njezine „mališane“, koji su sigurno slabi i grešnici, ali se apsolutno protive članovima upisanim u neprijateljsku vojsku. "Mališani" su se bez ikakvog ograničenja posvetili Bezgrješnoj, kako bi joj bili peta, najniži i najomraženiji dio koji pakao najviše mrzi, ali koji će zajedno s Njom srušiti glavu paklenog Čudovišta.

Sveti Louis-Marie Grignion de Montfort upita: "Ali kada će se dogoditi taj trijumf?" Bog zna. ”Naša je zadaća biti budni i moliti se kako je sveta Katarina Sijenska gorljivo preporučila: „ Da umrem i ne mogu umrijeti. Spavati se ne može više nehajno; koristite ono što možete u današnje vrijeme. Utješite se u Kristu Isusu, slatkoj ljubavi. Utopite se u Krvi Krista raspetog, stavite se na križ s Kristom raspetim, sakrijte se u ranama Krista raspetog, okupajte se u krvi Krista raspetog ”(Pismo 16).

Crkva je obavijena mrakom modernizma, ali pobjeda pripada našem Gospodinu i Njegovoj Zaručnici. Želimo i dalje ispovijedati nepromjenjivu vjeru Crkve pred jakim zlom koje je opsjeda. Želimo bjeti s njom i s Isusom, u ovom novom Getsemanu završnih vremena; moliti se i činiti pokoru za zadovoljštinu zbog mnogih njemu nanešenih uvreda.
+ Carlo Maria Viganò

Nadbiskup Ulpiane
Apostolski Nuncij

"Uništite nadmoćnost bijelaca". I vratite se u prekolumbijsko stanje

To govore Gretini prijatelji, i oni koji je stavljaju na to mjesto znaju s kim će ići.

Znaju uvijek s kim će ići: s argentinskim blesom koji je naziva "svjedokom crkvenog nauka o zaštiti okoliša".

Da, Veliki Otpad ima također i idiotske razmjere.