Komentar zadnjeg Viganovog pisma

Toliko snažna kritika Bergogliovog otpada, da se glavni mediji nisu ni usuduli publicirati njegovo pismo. Kaže Vigano:

„Ni dan ne prolazi a da s najvišeg uzvišenog prijestolja Vrhovni Pontifeks ne ide putem reušenja Petrove Stolice, koristeći i zloupotrebljavajući svoju vrhovnu vlast, ne ispovijedajući već negirajući; ne potvrđujući nego zavodeći; ne ujedinjujući nego dijeleći; ne graditi već rušiti.“

Da, ni dan ne prolazi. Sada prima grenlandsog šamana u posjet. Nakon Pachamame, sada dolazi, stari prika, grenlandski šaman:

I to nakon što je na sam Božić Vatikan dao koncert o Pachamami, propovijedajući tog idola tamo gdje je Sveti Petar predao život Isusu Kristu. Vrijeđajući Boga i Presvetu Djecicu. Može li se zamisliti nešto gore?

Neka indijanska djevočica govori kako oni daju idolu Pachamami prvu kosu i dio placente kad rode. I traži od prisutnih prekrižiti ruke da „osjete vibracije Pachamame“.

Svakako, liči na masonske geste. Logično, isti đavao koji nadahnjuje Pachamamu, nadahnjuje i masone.

Čemu ići dalje?

Ali ima jedna stvar gdje Vigano može otići dalje: reći, „Crkvo, vjernici, ovo nije Papa već Vuk koji razdire ovce“.

To je potez koji očekujemo od Vigana, i svakog drugog kojemu je stalo do čistoće svete katoličke vjere.

Uvrijeđen idolopoklonstvom, Vigano počinje zadnje pismo sa:

"Postoji li u srcu Djevice Marije išta drugo osim Imena Gospodina našega Isusa Krista? I mi želimo u srcu imati samo jedno ime: Isusovo, po uzoru Presvete Djevice."

Nek nas Gospa vodi do konačne pobjete spram ovih nitkova koji žele uništiti Crkvu.

No, makar Vigano ne nazvao Bergoglia otvoreno „antipapom“ ili „uzurpatorom“, ovaj put je otišao dosta dalje, i mislim da je to razlog zašto glavni mediji nisu htjeli objaviti njegovo pismo: Vigano ukazuje na Drugi Vatikanski Sabor gdje se sve začelo. Prvo nagoviješta ono o čemu smo već pisali prije par godina: sprema se nova reforma koncilske reforme mise. Za dotući je do kraja:

„Nekoliko tjedana nakon završetka Sinode, koji je obilježio šašćenje pachamame u srcu katoličanstva, saznali smo da se koncilska katastrofa Novus Ordo Missae podvrgava daljnjim modernizacijama, uključujući uvođenje koncepta „Rose“ u euharistijski kanon umjesto spominjanja Duha Svetoga, Treće Osobe Presvetog Trojstva.“

Nešto je bilo moguće jer već nekoliko desetljeća traje razorni plan:

„Tako, tijekom ovih posljednjih desetljeća, Mistično Tijelo polako se lišava svoje životne krvi nezaustavljivim krvarenjem: Sveti Poklad vjere postepeno je propadao, dogme denaturirane, štovanje sekularizirano i postupno oskvrnuto, moral sabotiran, svećeništvo poniženo, euharistijska žrtva protestantizirana i pretvoren u banket druženja ...“

Tako da u ovom paragrafu Vigano po prvi put prizanje i svoju krivicu, kao i tolikih drugih koji nisu na vrijeme uvidjeli što se događa:

„Već više od šest godina otrovani smo lažnim magisterijumom, svojevrsnom ekstremnom sintezom svih koncilijarnih zabluda i postkonciliarnih grešaka koje se nemilosrdno šire, a da nas većina nije primijetila. Da, zato što je Drugi Vatikanski Sabor otvorio ne samo Kutiju Iznenađelja, negó također, već i Overtonov prozor, i to tako postupno da nismo shvatili provedena previranja, stvarnu prirodu reformi i njihove dramatične posljedice, niti smo sumnjali tko je doista na čelu te gigantske subverzivne operacije koju je modernistički kardinal Suenens nazvao „1789. Katoličke Crkve”.“

Da skratimo: Vigano je uočio gdje je glavni problem, i stoga je stavljen u stranu. Dok se taj problem ne riješi, nema obnove u Crkvi.

To je nešto u čemu svi moramo učestvovati: molitvom, pokorom, riječju i djelom.