Napredna Rusija: Krasnodarski Sud
zabranio je prikazivanje jedanaest od svjetskih najčešće korištenih porno
stranica za teritoriju cijele Rusije, jer oni krše zakone o zaštiti djece. Feministička i porno aktivistica Olga Borisova upitala
je dežurnog preko Twittera za alternative. Dobila je odgovor: "Idi i nađi prijatelje
u stvarnom životu, umjesto gledanja porno filmova."
Kraj Ashley Madisona: Ivan Gibson je bio pastor, sjemenišni profesor na New Orleans
Baptističkom Teološkom fakultetu i suprug s dvoje djece. Počinio samoubojstvo
nakon što je jedan haker objavio popis klijenata zloglasne stranice koju je
Ashley Madison stvorio za ljude koji traže izvanbračne afere. Gibson je bio
među njima. Nakon njegove smrti Avid Life Media, Ashley Madisona nadređena
tvrtka, koja ima za cilj uništavanje obitelji, licemjerno je podnijela tužbu
protiv hakera, umjesto da krive same sebe.
Prava Hereza:
U intervjuu vatikanskom časopisu Civiltà Católica, Bečki Kardinal Schönborn
tvrdio je da preljubnička ili nemoralno seksualna veza sadrži - citiramo - "elemente
pravog herojstva, istinske ljubavi i istinski dar sebe." Nadalje,
pro-homoseksualni kardinal je proturječio Evanđelje tvrdeći da su katolici
dužni - citat - poštovanje – prema odluci dviju osoba uspostavljanja
homoseksualne vezu, makar to bio teški grijeh.
Lažno Suosjećanje: kardinal Raymond Burke, stručnjak u području pastorala, kritizirao je
brzinu postupka poništenja braka u svom predavanju koje je dao na Franjevačkom
sveučilištu Steubenville, Ohio. Prema Burke ubrzanje (olakšanje) postupka krši
obvezu Crkve koja se sastoji u provjeri da li je dao brak je doista ništavan.
On je ukazao na opasnosti od "sentimentalizma" i "lažnog
suosjećanja", koji odražavaju "protu zakoniti mentalitet" koji
pogađa Crkvu od kraja Drugog Vatikanskog Sabora.
Diskriminacija:
Kršćanski škole u Izraelu, a većina njih katoličke, razmatraju o ukidanju broja
smještaja za hodočasnike u Svetu Zemlju u cilju pritiska Izraelskoj vladi za
povećanje financijske potpore. 47 škola je u štrajku od početka nove školske
godine. Israel je kontinuirano smanjivao financije od 65% do aktualnih 29%. U
suprotnom, Židovske religiozne škole su financirane do 100% od strane države
makar one često nude samo suženi program i nisu uključive (ne primaju ne
židove).
Pod naslovom "Djevojka iz Sirije objasnila ko su lažne izbjeglice", BalkanBreakingNews donio je značajan istup jedne mlade sirijke u vezi izbjegličkog pitanja. Već je na linku, ali navodim ga niže ističući najbitnije argumente, nakon govora pravim par komentara:
Na protestu koji su u nedelju u Beogradu
organizovali Srpski narodni pokret „Naši“ i „Srbski Obraz“ govorila je i
državljanka Sirije Rima Darious. Ona je pred okupljenima građanima otvoreno
govorila o situaciji u Siriji, talasu migranata i odnosu Zapada prema tom
problemu.
Govor Rime Darious prenosimo u cjelosti:
„Dragi prijatelji, ovdje sam danas ispred
vas kao ponosni državljanin Sirije, kako bi vam prezentovala situaciju u mojoj
zemlji koja se tiče i Srbije. Nekad smo bili narod u kome su se ljudi međusobno
voljeli i poštovali. Prije ovog rata naš najveći problem bila je Palestina.
Željeli smo da riješimo male probleme u odnosu na ono što imamo danas, problem
u birokratiji i korupciji u nekim državnim sektorima. Nismo poznavali nepravdu,
terorizam niti kriminal. Naporno smo radili poslednjih 10 godina prije ovog
rata i napravili smo velike korake. Najvažnije je prije svega da prije ovog
rata nismo imali Sirijce kao izbeglice.
Imali smo jak nacionalni identitet. Ono što vi
trebate da znate da osobe koje možete vidjeti danas na ulicama Beograda na
putevima prema Njemačkoj ili Holandiji, nisu pravi Sirijci. Nemojte da me
pogrešno razumijete, ja volim svoj narod, ali moji ljudi su oni koji se bore za
Siriju za našu domovinu.
Tačno jesu izbjeglice patile, ali ko nije
propatio tokom ovog rata? Zbog čega ostatak Sirije ostaje u zemlji i
nastavlja da se bori? Ako su oni zaista izbjeglice onda bi izabrali da odu u
prvo najbliže sigurno mjesto, a ne se tukli sa mađarskom policijom, zato što
žele da stignu u Njemačku. Dozvolite mi da postavim pitanje: da li to
Zapad ne želi izbjeglice ili želi izbeglice, ili ne želi da umiru na moru? Zašto
onda ne zaustavi svoje sankcije protiv sirijskog naroda? Njihove sankcije
su Siriju koštale 143 milijarde dolara!
Zbog čega Zapad ne pomogne Sirijcima da ostanu, zašto
ne daje podrške sirijskoj vojsci da se otarasi terorista i da Sirija ponovo
bude sigurno mjesto? Zašto oni ne pomognu da se obnove uništene kuće
sa novcem koji troše na izbjeglice? Oni su odvode ljude koji mogu da obnovi
ovu zemlju. Oni žele da Siriju slome i sirijski narod. Oni otimaju
sirijske doktore i najbolje studente što će izazvati odliv mozgova sa jedne
strane, a sa druge strane multinacionalne kompanije žele jefinu radnu snagu
kako bi smanjili plate ljudima.
Naš narod je izgubio preko 100.000 vojnika u borbi
protiv ekstremista, do sada nismo čuli da zapad plače za njima, onima koji su položili svoje duše u odbrani nacije ostavljajući iza
sebe ponosne porodice oni zaslužuju pomoć, dok se sa druge strane zapadni mediji
sažaljevaju samo na osobe koje su poginule pokušavajući da pobjegnu i
napuste svoju zemlju, među kojima su i džihadisti, a oni imaju novac da
plate više hiljade evra za takav put.
Dozvolite mi da vam kažem da je novac koji će
porodica od 5 osoba platiti da dođe u Evropu dovoljan da se u Siriji kupi kuću
u zaštićenoj zoni gdje nema rata, da se započene novi posao i živi u dobrom
životnom standardu. Oni nisu izbjeglice već su imigranti sa ekonomskim
motivima. Nakon 5 godina rata naša mornarica i dalje ispunjenjava svoje
međunarodne obaveze. Naša obala je dobro čuvana, odatle nijedan imigrantski
brod ne ide za Evropu.
Još jedan trend ovih dana je da se u Evropi prihvataju
hrišćani iz Sirije, što predstavlja pražnjenje prvih hrišćanskih zemalja od
hrišćana … Ono što danas imamo u Siriji je slično onome
što ste imali prije u Srbiji. Zapad napada naš identitet, naše jedinstvo i
suverenitet.
Želim da istaknem da su sirijska i srpska nacija
uvijek bili prijatelji, mi imamo veliku i poštovanu pravoslavnu zajednicu, Sirija nije priznala nezavisnost Kosova i imamo mnogo zajedničkih
neprijatelja. Treba da znate da dok se borite protiv političara koji
promovišu novi svjetski poredak, interese Amerike i masovnu imigraciju, u
isto vrijeme spašavate mnoge živote i njihovu budućnost. Mi smo više nego
povezani, isti albanski teroristi koji su se borili na Kosovu, danas ubijaju
civile u Siriji, a to im dozvoljavaju korumpirani političari iz SAD, njihovih
saveznika u EU, a omogućavaju im i njihovi sledbenici u Srbiji, i budite
sigurani da se talas migracije vraća u Srbiju.
Dragi prijatelji sve što tražimo od vas je da
stojite uz nas jer smo mi narod koji se brani. Pokažite podršku našoj vojsci
i našoj pravednoj borbi, jer ukoliko izgubimo ovaj rat džihadisti neće
zaustaviti nakon Sirije. Zajedno ćemo se opirati do pobjede.“
KOMENTIRAM:
Ne privlači li vam pažnju da na Zapadu praktično ne postoji ovakvi prosvjedi? U Njemačkoj, na primjer, bilo je nekolicina neonacističkih napada na izbjegličke instalacije, ali radi izbjeglica kao takvih, radi interesa prema njihovoj zemlji i blagostanju. Normalno, mnogi ne žele riskirati povećanje nezaposlenosti, nesigurnosti, i sl., ali prosvjedi protiv rata, u korist zaštite kršćana, zahtijevi vojne efektivne intervencije protiv Kalifata, to ne postoji.
U Istočnoj Evropi, posebno Mađarska, Slovačka i Poljska, radi se o otvorenom protivljenju dolaska migranata, navodeći po prvi put pitanje kršćanskih vrijednosti kontinenta i njegove opstojnosti. Slovačka je otvoreno rekla da želi primiti samo kršćane. No, zahtjevi za eliminaciju Kalifata isto nisu tako jasni.
A ono jako upadljivo: koji je razlog da Katolička Crkva praktično šuti o bitnom političkom pitanju izbjeglica? Prije već četiri godine Sirijska Hijerarhija, Istočna kao i Katolička, otvoreno je izjavila: ako izgubi Assad, za glavu smo kraći. No, odjeka tih molbi i upozorenja nema u Katoličkoj Crkvi na Zapadu.
Što se dešava? Dešava se da ovaj koga nazivaju papom potiče baš na to, bez smisla i veze: prihvatite izbjeglice!
Time podržava upravo džihad, i tisuće njegovih vojnika kojima je cilj osvajanje Evrope i njeno podvrgavanje Islamu. Onaj ko to ne vidi, blesav je, ili kao da pripada nekoj vrsti sekte koja kaže: "eh, tako je rekao naš vođa, i nema druge". Ali Katolička Crkva nije sekta! Ljudi kao da su hipnotizirani, vode ih ko ovce na klanje. Ne usuđuju se razmišljati svojom glavom!
A Franjo ne gubi dana a da ne šamara. Sad je preko dva motu proprio, bolje reći motu improprio, Mitis iudex Domins Iesus i Mitis et misericors Jesu, nanio veliki udarac sakramentu braka. Ukida potrebu dvostruke presude (nakon prakse od 270 godina), sve ostavlja na biskupa, a u nekim krajevima, kakva je situacija, to se svodi skoro na štancanje potvrda o nulitetu, kao na primjer kad su tu reformu uveli u Americi 1971 (dok je nisu morali ukinuti 1983)... I šta imaju "pravoslavni", isti srbi, od svoje mogućnosti da se žene do tri puta? Imali ili ne imali, to nije ono što je Bog rekao.
Toliko je toga da ne može čovjek stići razgoditi dovoljno o tolikim stvarima.
Ali što se tiče izbjegličkog pitanja, jasno je odakle dolazi ponašanje katoličkih biskupa na Zapadu.
Pogrešna reforma? Papa Franjo je odlučio provesti poništenje
braka brže i jeftinije. No, istraživanje Pew Research Centera označuju da
razvedeni američki katolici, koji nisu tražili poništenje, to nisu učili zblog
navodnih troškova ili duljine postupka kao razlog. 43% njih nije tražilo
poništenje, jer nisu vidjeli da je to nužno. Samo 7% nije pokušalo dobiti
poništenje, jer im je to izbledalo preskupo i 4% jer su našli postupak previše
kompliciran i uz veliko trošenje vremena. Samo je 25%
razvedenih američkih katolika tražilo poništenje.
Korijen
problema: Kriza u katoličkom nauku o braku ima svoje korijene u
Drugom Vatikanskom saboru, u skladu s talijanskim povjesničarem Roberto de
Mattei u izjavi za Gloria.tv. Konkretno, de Mattei naziva koncilski dokument Gaudium et spes dvosmislen i zbunjujući.
Do Sabora, Crkva je gledala na objektivnu prokreaciju kao prvom svrhom braka. Umjesto
toga, Gaudium et spes stavlja na to mjesto subjektivno shvaćanje, međusobnu
ljubav supružnika. Zato
De Mattei poziva na raspravu o Drugom vatikanskom koncilu u kontekstu
predstojeće sinode o obitelji.
Novac: Crkva u USA prijeti potencijalno
srezivanje financiranja mirovina svojih starijih svećenika. Prema Reutersu
mirovinska financiranja su imala manjak u 2014. vjerojatno kojih 2 milijarde $.
Crkva je izgubila milijune svojih članova još od Drugog vatikanskog koncila i
bilijune dolara zbog homoseksualnih skandala povezani sa zlostavljanjima.
Više crkvi je potrebno: Svetom Petersburgu u Rusiji treba tri
puta više crkava, u odnosu na sadašnju situaciju, prema Metropolitanskom
biskupu Sv Peersburga i Ladoga. Citat: "Danas postoji više od
200 crkava u Sv. Petersburgu,
a većina ih se nalazi u povijesnom centru, a sigurno to nije dovoljno za tako
naseljen grad." Patrijarh Kiril Moskve i cijele Rusije je preporučio jerarhu
u smislu da ne bi trebalo biti manje od jedne crkve za 10.000 ljudi.
“Pravovjerna židovka odbija
nakloniti se pred Papom… sada je uzor jake i razborite židovske žene.
Izraelski Predsjednik Reuven Rivlin
bio je u posjeti Papi Franji u Rimu, praćen svojom osobnom sekretaricom Rivkah –
pravovjernom židovkom. Kada neka osoba obično pozdravlja Papu, rukuje se i
nakloni. Ali kada je došao red na Rivku da pozdravi Papu, ona mu je objasnila
da zbog vjerskih razloga nie može mu pružiti ruku, niti se nakloniti pred njim
budući da nosi križ. Tada je Papa pokrio križ svojom rukom, te se
naklonio pred njom!”
Izgleda jedan običaj:
ŠTA TI JOŠ FALI DA UČINIŠ?
P.S. Nemojte mi doći sa pričom da je Sv. Petar izdao Isusa u strahu od židova u noći Velikog Četvrtka. Iste noći se pokajao! To je bila slabost u trenutku tmina. Poslije toga sjećao se toga cijelo života i to mu je pomagalo biti u poniznosti. Ovdje se radi o utvrđenom nazoru.
Katolički Razvod: Patrick Archbold je „dosta zabrinut“ zblgo jučerašnjih
promjena u procesu poništenja braka, uvedenih od Pape. Franjo je ukinuo
automatski žalbeni proces i sva moć sada je usredištena na biskupa i njegove
suradnike. To će za Archbolda predvidivo otvoriti mogućnost katoličkog razvoda. Zbunjujuće: Papa
Franjo je prenio video poruku Međunarodnom Kongresu Teologije održanom prošlog
tjedna u Buenos Airesus. U njoj se tvrdi – citirano – „netko nije kršćanin na
isti način u današnjoj Argentini kao onoj od prije 100 godina. Netko nije
kršćanin na isti način u Indiji, Kanadi ili u Rimu.“ Također žali zbog oporbe
stvorene između teologije i pastorala, ali to smješta posebno u vrijeme prije
Drugog Vatikanskog Koncila. On pronalazi Kristovo utjelovljenje – citat – „u
konkretnom svijetu, ovaj konkretni u Argentini, na njenim ulicama, u njenim
četvrtima, u njenom narodu.“ Pravo spoznanje: Biskup Szeged-Csanada u Mađarskoj, Laszlo Kiss-Rigo, nazvao
je priljev migranata, koji je posebno masivan u Szeged području –citat- „invazijom“.
Citat: „Dolaze ovamo vičući 'Allah Akbar'“. Biskup je u „totalnoj slozi“ sa
prvim ministrom Viktorom Orbanom koji nastoji preuzeti kontrolu emigracije. Također
tvrdi da Papa Franjo „ne poznaje situaciju“. Kiss-Rigo je rekao da se migranti
predstavljaju kao izbjeglice ali u biti predstavljaju veliku prijetnju
kršćanskim vrijednostima kontinenta.. Prema njemu oni ostavljaju smeće za sobom
i odbijaju primiti ponuđenu hranu. Samo stari ostaju: Kaldejski katolički biskup Aleppa, Sirija, Antoine Audo,
osvrnuo se na izbjegličku krizu: „Ne možemo pošteno reći narodu: bježite, netko
će vas dočekati“. „Nikada ne kažem lošu riječ protiv onih koji odlaze jer oni
nastoje zaštititi svoju djecu. Ali nama je bolno vidjueti kako odlaze obitelji,
i mnogi među njima su kršćani. To je znak da rat neće završiti, i da će na
koncu prevladati oni koji žele razoriti zemlju.“ Audo čuje u Aleppu o mladim
ljudima koji kažu jedno drugom: 'Hajmo formirati jednu grupu te otići,
pobjegnimo sami bez pitanja, bez dogovora sa našim obiteljima'. Citirano: „To
znači da će jedino stari ostati ovdje“.
Komentiram
vijest: Ovog ponedjeljka, biskup Laszlo Kiss-Rigo rekao je da se Papa vara
tražećiprihvaćanje izbjeglica: „Ovo je
invazija“, izjavio je.
Tako kao što i
prenose nekolicina međunarodnih medija kao Washington Post, Papi počinu
izlaziti kritičari iz njegovih redova. Dok je Sveti Otac preporučavao ove
nedjelje da katolici cijelog svijeta imaju moralnu
obavezu pomoći izbjeglicama prihvaćajući svaki manastir i crkva, samostan
ili župa, u Madžarskoj, jednoj od zemalja u koju je stigao veliko broj izbjeglica,
biskup Lasszlo Kiss Rigo javno mu se usprotivio. „Nisu izbjeglice. Ovo je
invazija“, isticao je biskup, koji je tvrdio da je Papa „u krivu“ te
označavao da izbjeglice „dolaze ovamo
vičući Allah Akbar (Alah je najveći: ne velik, već najveći, opaska
prevoditelja). Žele uzeti kontrolu“.
Kiss-Rigo
inzistira da Papa ne poznaje situaciju,
koje predstavlja situaciju kao da bi Evropa bila preplavljena osobama koje su navodno
izbjeglice, ali u suštini su velika prijetnja cijelom kontinentu „kršćanskom“ i
njegovim „univerzalnim vrijednostima“.
O izbjeglicama
Kiss-Rigo tvrdi da „većina od njih
ponaša se arogantno i cinično“, te da većina od njih ima novca i odbijaju hranu.
[Gloria.TV je katolička medijska organizacija koja
prenosi i komentira vjesti vezane za Crkvu i društvo. Među odgovornima ima
dosta poljaka katoličke tradicionalne opcije. S velikim zadovoljstvom prevešćemo
na hrvatski što je moguće češće.]
Pogrešan Čovjek: U
roku kraćem od 24 sata, Vatikan je objavio de će danas, utorak 8-og rujna,
dvije Franjine Apostolske Poslanice biti objavljene. One će uvesti ubrzanje
izava ništavnosti braka. Pisma će biti predstavljena između ostalih od
Kardinala Francesco Coccopalmerio, Predsjednika Papinskog Vijeća Pravnih
Tekstova. Cooccopalmerio nije umirovljen od Pape Franje iako je u dobi od 77
godina. On je član skupine kardinala koji
bez dlake na jeziku zastupaju pro-homoseksualna i pro-razvodna strujanja među
kardinalima.
Korupcija Među Biskupima: Saint Gallski (Švicarska) Biskup MarkusBüchel, predsjednik ŠvicarskeBiskupskeKonferencije, izjaviojepredmedijimada– citirano: “nemožemonegiratiblagoslovdvojehomoseksualacakoji žele živjetiskupa.” Nadodao je da još ne postoji pisani ritual za takve
blagoslove.
Medijsko Licemjerstvo: Mas mediji napravili su mnogo buke na osnovu slike
kurdskog dječaka Alana Kurdi koje se tragično udušio pri pokušaju prelaska iz
Turske na Grčki otok Kos. Njemački istraživački blog "dies-ist-abtreibung.de" kritiziradajemrtvodijetenazvano– citirano: “Evropskom
dekadencijom“, dok isti mediji hvale brutalna ubojstva djece abortusom kao da
bi bila ljudska prava.
Mašta: Otac Ray
Blake je komentirao Papinu molbu da svaka župa Evrope primi barem jednu
izbjegličku obitelj. Otac žali da svaka od dvije Vatikanske župe prime samo
jednu obitelj: „Imao sam nadu da bi Franjo mogao naslijediti Papa Pija XII te
imati izbjegličke žene koje su rađale u njegovom krevetu, jer bi u negdašnjim
Apostolskim apartmanima mogle biti smještene dvanaest obitelji, (budući da) on
je rekao da bi tamo mogle biti sobe za njih kad ih je prvi put vidio. Nadam se
da bi Papinska Residencija za Odmor Castel Gandolfo mogla također biti
korištena, ja doista pozdravljam pomisao
da bi Sv. Marta mogla biti poplavljena od izbjegličke djece, što bi moglo dati
novu perspektivu Obiteljskoj Sinodi. Kardinal Kasper igrajući se na tlu sa
ciglama, Baldissieri igrajući se sakrive, nadbiskup Forte mjenjajući pelene... mašta
mi leti – ali vi me razumjete“.
Kraj kolovoza, Đevđelija. Makedonska policija nosi pakete Crvenog Križa izbjeglicama koji čekaju
za prolaz prema Evropi (onoj koja ih interesira). Počinje đavolska vika i dreka
ko nožem oparanih: Nooooooooooooooo! Nosi to, nosi! Policija vraća pakete,
nastojeći pokazati što manje snebivanje i gnušanje pred kamarama. Perfektno
znaju o čemu je riječ, ali neće se odati dok su na službi. Samo pokoji jedva
prikriveni osmjeh ili pogled drugu, gađenje i progutana uvreda nasilniku pred
kojim mora «izvoditi». Tu, pred
njima, su «izbjeglice»:
Koliko ljudi imaju ovi na
duši? Neće da kažu ko su, ne daju da im se uzmu otisci prstiju, kao, uvreda je
to, što će vam to? A što će meni osobna, onda? Tko si, što si? Jesi li od onih
milijuna za koje je rekao Kalifat ovog proljeća poslati u Evropu u njeno
osvajanje? Odakle im novci za doći dovle?
1.500 eura za preći pješke do
Mađarske, izvješćuju novinski istraživaći, još kao i pritom po svemu sudeći
nastojeći izazvati sažaljenje prema
tolikim žrtvama mafijske naplate.
Većina
evropljana
ne bi bila u stanju dati 1.500 za prijelaz. Sve što imaju, u dugovima je: kuća,
auto, oprema, najnužniji opstanak čine da je većina svijeta u minusu. Više duguju nego li što
imaju. Baš kao i države, takav je sustav. Nema tu neke velike mudrosti:
maksimalno 30% pučanstva ima već otplaćeno prebivalište. Odakle, dakle, 1.500
eura pa naviše (spominju se i duple
cifre) jadnim i siromašnim sirijcima,
afganistancima, i sl.? Ja ću ti reći odakle: dobivaju za nenasilni ali
programirani džihad. (Neki kažu da prodaju što imaju te se zapućuju. A ko će
molim te u zaraćenoj zemlji biti u stanju prodati neku kuću ili imanje? Kome?
To je absurd: financirani su, dakle.)
To je hedžira,
osvajanje novog teritorija naseljavanjem, baš kao što u svoje doba budistička
uglavnom Indonezija postade najmnogoljudnija
muslimanska zemlja na svijetu.
No, vratimo se za časak na
prvi video. Neodrživo me podjeti na Andrićeve opise turskih (to jest, turskih potomaka ali i bosanskih muslimana, poturica)
reakcija pri austrougarskom
osvajanju Bosne i Hercegovine 1878-me godine. Jedan izuzetno pronicljivi
Andrićev opis, na nekoliko stranica njegove duboke radiografije bosansko
srpskog mentaliteta nazvanog Na Drini ćuprija,
prikazuje dosta sličan odgovor u
suštini muslimanskog mentaliteta pri
samom slućenju druge sile, druge vjere, i, konkretno, mrskog križa. To je odgovor jednog
mentaliteta koji se nikad, dok
opstoji, neće prilagoditi, popustiti, otvoriti svemu onomu što znači i križ i
kršćanstvo: spasenju od Boga danom, pod tako jednostavnim, i tako teškim
uvjetom da ga čovjek samo prihvati. Da ga prihvati, ali i ostavi svoju
himbenost, zloću, neiskrenost, podlost. Da prihvati dobrotu, blagost,
opraštanje, ljubav. Priznati da sam podao i zao, a to je svak bez Boga, a Krist
je Bog. I to je Islam: nepriznavanje Boga, nepriznavanje Krista, Sina Božjega.
Prije pakao, prije podmuklost, prije čamotinja i šutnja, muk pred svjetlom nego
podignuti ljudskost pred njim da izađe is svoje učmale čahure.
Karamanlija je jedan od
kolovođa ustanka protiv Austro-Ugarske u višegradskom kraju. Blesav, zadrt,
bezplodan i neefikasan, «nek svi izginemo
ako treba». Alihodža je pametniji, vidi da od tog ništa, niti čemu služi
niti vodi. Ne voli strance, ovaj pothvat koji prelazi stranicu preko četiri
stoljeća turske dominacije (zuluma, kako kome). Oni naglo, preko noći, neće
više bit sila nego niko i ništa, otpadak. Uvređeni i prezreni do temelja, ali
stvarnost je takva i protiv nje nema se kud. Čekati drugi vakat, i to je, nema
druge. Karamanlija ga nastoji uvjeriti i potaknuti da nagovori narod na
ustanak, ali džaba. No, to mu neće zaboraviti:
«Ne nalazeći više novih
izraza, on je Alihodžu neprestano nazivao izdajnikom, preporučavao mu ironično
da se pokrsti još pre nego što stignu Švabe.
- Nisu mi se ni stari krstili pa neću ni ja. Ja, efendija, niti hoću sa
Švabom da se krstim nit sa budalom da idem na vojsku, - odgovarao je mirno
hodža.
Svi su ugledni višegradski Turci bili istog mišljenja kao i Alihodža,
ali svi nisu smatrali za uputno da to i kažu, pogotovuo ne tako oštro i
neuvijeno. Oni su se bojali Austrijanaca koji nailaze, ali i Karamanlije koji
je sa svojim odredom zavladao kasabom.» (Na
Drini ćuprija, str. 116)
[Naznačiti ću ovdje i jednu
stvar koja se dosta previđa: ogromna je razlika između šita i sunita. Muslimani
su i jedni i drugi (prvi su heretici za druge), no šiti su mnogo tolerantniji
od sunita (bosanski muslimani su suniti). U Libanu se može vidjeti i ovo:
pripadnik Hezbolaha klasično vojnički pozdravlja kip Srca Isusova. Dok u
kalifatu suniti čim ih se pita ruše crkvu. Zapad se bori protiv iranskih i
Assadovih šita, dok su arabijski suniti njihovi saveznici.]
Dolazi do raspleta i zgode
koju želim istaknuti:
«A Karamanlija je, nemoćan prema stvarnom neprijatelju, upravljao sav svoj
gnjev na Alihodžu. Pretio je, vikao i kleo se da će, pre nego moradne napustiti
kasabu, prikovati upornog hodžu na kapiji, kao jazavca, da tako dočeka Švabe
protiv kojih nije htio da se bori ni dao drugima da to čine.
Celu tu prepirku prekinuli
su Austrijanci koji su se pojavili na obroncima Lijeske. Tada se videlo da se
kasaba zaista ne može braniti. Karamanlija je bio posljednji koji je napustio
varoš, ostavivši na uzvišenom zaravanku pred karavan-serajom oba gvozdena topa
koja je dotle vukao. Ali pre nego što je odstupio, izvršio je svoju pretnju.
Naredio je svome seizu, inače kovaču po zanimanju, čoveku divovskog rasta i
ptičijeg mozga, da veže Alihodžu i da ga tako vezana prikuje desnim uhom za onu
hrastovu gredu što je ostala od nekadašnjeg čardaka, užljebljena između dva
kamenita basamaka na kapiji.
U onoj opštoj gužvi i
uzbuni koja je vladala na pijacu i oko mosta svi su čuli tu glasnu naredbu, ali
nitko je nije shvatio tako kao da se mora izvršiti baš onako kako je rečena.
Šta se sve ne govori i kakve se sve krupne reči i gromke psovke ne čuju u
ovakvim prilikama! Tako je bilo i sa ovim. Najpre je izgledalo potpuno
neverovatno. Više kao pretnja, kao grdnja: tako nešto. Ni Alihodža nije uzimao
stvar mnogo ozbiljno.
I sam kovač, kome je
naređeno da stvar izvrši i koje je bio zauzet zaglavljivanjem topova, kao da se
kolebao i predomišljao. Ali misao da hodžu treba prikovati na kapiji bila je
bačena i sad su se u glavama ovog unezverenog i ogorčenog sveta odmeravali
izgledi i mogućnosti za izvršenje ili neizvršenje takvog zločina. Hoće
biti-neće biti! Najpre je većini stvar izgledala, kao što i jeste, besmislena,
ružna i nemoguća. Ali u ovim trenucima opšte uzbuđenosti nešto je trebalo uraditi,
nešto krupno, neobično, a samo je to bilo mogućno da se uradi. Neće biti-hoće
biti! Ta mogućnost se sve više zgušnjavala i postajala sa svim minutom i svakim
pokretom sve verovatnija i prirodnija. Zašto da ne bude? Dvojica već drže
hodžu, koji se mnogo i ne brani. Vezuju mu ruke na leđima. Sve je to još daleko
od tako strašne i lude stvarnosti. Ali i sve bliže njoj. Kovač, kao da se
odjednom postideo svoje slabosti i neodlučnosti, potrže odnekud ćekić kojim je
do maločas zaglavljivao topove. U pomisli da je Švabo tako reć već tu, na pola
sata hoda od varoši, kovač je nalazio odlučnosti i rešenosti da zaista izhvede
stvar do kraja. A iz te iste bolne pomisli hodža je crpeo svoju prkosnu
ravnodušnost prema svemu, pa i prema nezasluženoj, ludoj i sramotnoj pedepsi na
koju ga stavljaju.
I tako se ya nekoliko
trenutaka desi ono što je u svakom pojedinom od tih treunutaka izgledalo
nemoguće i neverovatno. Nikoga nije bilo ko bi smatrao da je ta stvar dobra i
mogućna, pa ipak svak je pomalo doprineo da se hodža naše na mostu, prikovan
desnim uhom za jednu drvenu gredu koja se nalazila na kapiji. I kad se sve
razbeglo pred Švabom koji se spuštao u kasabu, hodža je ostao u tom čudnom, i
bolnom i smešnom položaju, osuđen da nepomično kleči, jer mu je svaki i najmanji
pokret zadavao bol i pretio da raskine uho, koje se njemu činilo teško i veliko
kao planina. Vikao je, ali nikog nije bilo da ga čuje i oslobodi iz tog mučnog
položaja, jer se sve živo posakrivalo u kuće ili razišlo po selima od straha,
koliko pred Švabom koji dolazi toliko i pred ustanicima koji odstupaju. Varoš
izgleda izumrla a most pust kao da je smrt sve po njemu zbrisala.
Ni živih ni mrtvih nema da
ga brane, samo na kapiji čuči nepomičan Alihodža sa glavom priljubljenom uz
direk, stenjući od bola i smišljajući i u tom položaju nove dokaze protiv
Karamanlije.
Austrijanci su pristizali
polako. Njihove predstraže su sa druge obale ugledale pred karavan-serajem
pored mosta ona dva topa i odmah zastale da sačekaju svoje brdske topove. Oko
podne oni iz jednog šumarka izbaciše na napušteni karavan-seraj nekoliko
granata koje oštetiše han, ionako već trošan, i porazbijaše one neobično fine
rešetke na prozorima, sečene iz jednog komada, u mekom kamenu. Tek kad pomeriše
i preturiše oba turska topa i videše da su napušteni i da niko ne odgovara,
Švabe obustaviše paljbu i počeše oprezno da se približavaju mostu i kasabi. Na
kapiju su naišli, sporim korakom i sa puškom na gotovs, mađarski honvedi.
Zastali su u nedoumici pred zgrčenim hodžom, koji je od straha zbog granata
koje su šišale i tutnjale iznad njegove glave bio za trenutak zaboravio bol od
prikovanog uha. Kad je ugledao mrske vojnike sa uperenim puškama, on stade da
ječi bolno i otegnuto, računajući da je to jezik koji svak razume. To ga je
spaslo da honvedi ne pripucaju. Dok su jedni produžili da napreduju korak po
korak preko mosta, drugi ostadoše kod njega, zagledajući ga izbliza i ne mogući
da shvate njegov položaj. Tek kad je stigao jedan bolničar, nađoše klešta,
pažljivo izvukoše ekser, jedan od onih kojim se konji potkivaju i oslobodiše
Alihodžu. Toliko je bio ukrućen i premoren da je klonuo na kamenite basamake,
jednako stenjući i ječeći. Onaj boničar mu je mazao ranjeno uho nekom tečnošću
koja je pekla. Kroz suze hodža je, ako u neobičnom snu, gledao na vojnikovoj
levoj mišici belu, široku traku i na njoj velik i pravilan krst od crvenog
platna. Samo u groznici mogu a se vide takva gadna i strašna snoviđenja. Taj
krst mu je plivao i poigravao u suzama i, kao ogromno priviđenje, zaklanjao ceo
vidik. Zatim mu je vojnik zavio ranu i preko zavoja nataknuo njegovu ahmediju.
Onako umotane glave, sav izlomljen u krstima, hodža se ispravio i ostao tako
nekoliko trenutaka, naslonjen na kamenu ogradu mosta. Teško se smirivao i
pribirao.
Prema njemu, na drugoj
strani kapije, ispod samog turskog
natpisa u kamenu, jedan vojnik je lepio široku, belu hartiju. Iako mu je
u glavi tutnjalo od bola, hodža od bola, hodža nije mogao da savlada svoje
urođeno ljubopitstvo i da ne pogleda beli plakat. To je bio proglas generala
Filipovića, na srpskom i na turskom jeziku, upućen stanovnicima Bosne i
Hercegovine prilikom ulaska austrijske vojske u Bosnu. Zazmurivši na desno oko,
Alihodža je sricao tekst na turskom, i to samo one rečenice koje su štampane
debljim slovima:
«Stanovnici Bosne i Hercegovine!»
«Vojska
Cara Austrijskog i Kralja Ugarskog prešla je granicu vaše zemlje. Ona ne dolazi
kao neprijatelj da otme zemlju silom. Ona dolazi kao prijatelj da učini kraj
neredima koji već godinama uznemiravaju ne samo Bosnu i Hercegovinu negoi
pogranične pokrajine Austro-Ugarske.»
...
«Car
i kralj nije mogao više gledati kako nasilje i nemir vladaju u blizini njegovih
pokrajina, kako bijeda i nevolja kucaju na granice njegovih zemalja.»
«On
je skrenuo pogled evropskih država na vaš položaj i u vijeću naroda jednoglasno
je zaključeno da vam Austro-Ugarska vrati mir i blagostanje koje ste odavno
izgubili.»
«Njegovo
veličanstvo sultan, kome vaše dobro leži na srcu, osjetio se ponukanim da vas
povjeri zaštiti svoga moćnog prijatelja Cara i Kralja.»
...
«Car
i Kralj naređuje da svi sinovi ove zemlje uživaju ista prava po zakonu, da su
im svima život, vjera i imetak zaštićeni.»
«Stanovnici
Bosne i Hercegovine! Stupajte sa povjerenjem pod zaštitu slavnih zastava
Austro-Ugarske. Dočekujte naše vojnike kao prijatelje, pokoravajte se vlastima,
vratite se na svoje poslove, plodovi vašeg truda biće zaštićeni.»
Hodža je čitao
isprekidano, rečenicu po rečenicu, nije razumeo svaku reč, ali mu je svaka
zadavala bol, i to neki naročit bol, posve odvojen od onih bolova koje je
osećao u ranjenom uhu, u glavi i u krstima. Tek sada, od ovih reči, «carskih
riječi», odjednom mu je bilo jasno da je svršeno sa njim, sa svima njegovima i
svime što je njihovo, svršeno jednom zauvek, ali na neki čudan način: oči
gledaju, usta govore, čovjek traje, ali života, pravog života nema više. Tuđi
car je položio ruku na njih i tuđa vera zavladala. To izlazi jasno iz ovih
krupnih reči i nejasnih poruka, i još jasnije iz ovog bola u grudima koji je ljući
i teži nego ikakav ljudski bol koje se može zamisliti. I ni hiljade onakvih
budala kao što je onaj Osman Karamanlija ne mogu tu ništa pomoći ni promeniti.
(Tako se još uvijek prepire hodža u sebi.) «Izginućemo svi!», «Da izginemo!»
Šta vredi sva ta huka, kad evo, dođe ovako vreme pa čovek propadne tako da ne
može ni da izgine ni da živi, nego trune kao direk u zemlji i svačiji je samo
nije svoj. To je prava, velika beda, koju razni Karamanlije ne vide i ne
razumeju, i svojim nerazumjevanjem čine je samo još težom i sramnijom
U tim mislima, sporo ide
Alihodža sa mosta. I ne primećuje da ga prati onaj sanitetski vojnik. Ne boli
ga toliko uho koliko ono olovno i gorko đule koje mu je odjednom, posle čitanja
«carskih reči», leglo usred grudi.
Sporo ide a čini mu se da
nikad više neće proći na drugu obalu, da je ovaj most, koji je dika kasabe i od
svog postanka u najužoj vezi sa njegovom porodicom, na kome je odrastao i pored
koga vek provodi, odjednom porušen na sredini, tamo kod kapije; da ga je ona
bela, široka hartija švapskog proglasa presekla po polovini kao bezglasna
eksplozija i da tu zjapi provalija; da još stoje pojedini stubovi levo i desno
od toga preseka, ali da prelaza nema, jer most ne vezuje više dve obale, i svak
ima da ostane doveka na onoj strani na kojoj se u tom trenutku zadesio.
Sporo ide Alihodža u tim
svojim grozničavim predstavama, i povodi se kao težak ranjenik, a oči mu se
neprestano pune suzama. Ide oklijevajući, kao da je prosjak, koji, bolestan,
prvi put prelazi most i ulazi u tuđu, nepoznatu varoš. – Trgoše ga glasovi.
Pored njega su prolazili neki vojnici. Među njima ugleda opet debelo i
dobroćudno i podsmešljivo lice onoga sa crvenim krstom na ruci, koje ga je
otkovao. Smešeći se jednako, vojnik je pokazivao na njegov zavoj i pitao nešto
na nerazumljivom jeziku. Hodža pomisli da mu nudi još neku pomoć i odmah se
ukruti o namrgodi:
- Mogu ja, mogu. Niko meni
ne treba.
I življim, odlučnijim
korakom pođe kući.» (Na Drini ćuprija,
str. 118-122)
Ovo ističem, ovo je ta
psihologija koju potcrtavam: Karamnlija ga ponižava, goni i kažnjava;
austrijanac mu besplatno i ljudski pomaže, ali Alihodža ne izgovara niti jednu jedinu riječ zahvale. Njemu uopće
nije pitanje moliti nevjernika za
pomoć, kao da to tako mora biti, kao da
se to podrazumjeva, ali da kaže hvala jednom kauru: nikad! To je poenta.
On, kao i toliki (da ne kažemo sav) svijet u kasabi nikad neće prihvatiti da su
ti nevjernici civilizirana bića, da
su do toga stigli upravo jer su kršćani i trebaju raditi, ljubiti rad jer je to
volja Božja, i uređivati ovaj vrt kojeg je Bog dao Adamu na održavanje, da ga
pazi i u njegovo ime održava, za opće dobro i sebi na spasenje. Zato
austrijanac neprestano radi, dok
turčin čami i o nekom sevdahu – što
ništa drugo nije do ljenost i ugađanje samom semi –tabori. Razlika mentaliteta odgovornosti i suradnje s Božjim
darovima, te fatalnosti i paraziteta, jedvite opstojnosti kao nekim slučajem
zadešene ovim svjetom, je očita. Andrić to ponovo krasno ističe u narednih par
paragrafa:
«Ali ono što najviše iznenađuje svet u kasabi i ispunja ga čuđenjem i
nepoverenjem nije toliko ni njihov broj (novonadošlih) koliko njihovi
nerazumljivi i nedogledni planovi, njihova neumorna radinost i istrajnost sa
kojom pristupaju izvođenju tih poslova. Ovi stranci ne miriju i ne daju nikome
da ostane miran; izgleda da su rešeni da svojom nevidljivom ali sve više
osetnom mrežom zakona, naredaba i propisa obuhvate život sam, sa ljudima,
životinjama i mrtvim stvarima, i da izmene i pomere sve oko sebe; i spoljni
izgled kasabe i navike i naravi živih ljudi od kolevke pa do groba. A sve to
rade mirno i bez mnogo reči, bez sile i izazivanja, tako da čovek nema čemu da
se odupre. Ako naiđu na nerazumevanje ili otpor oni odmah zastanu, negde se
nevidljivo dogovore, promene samo pravac i način svoga rada, i opet izvedu ono
što su naumili. Svaki posao koji počnu izgleda bezazlen, čak besmislen.
Premeravaju neku ledinu, obeležavaju drveta po šumi, pregledaju mužnike i
kanale, zagledaju konjima i kravama u zube, ispituju mere i tegove, raspituju
za bolesti u narodu, za broj i imena voćaka, za vrste ovaca ili peradi.
(Izgleda kao da se igraju. Tako su nerazumljivi, nestvarni i neozbiljni u očima
sveta svi ti njihjovi poslovi.) Pa onda sve to pto je vršeno sa toliko pažnje i
revnosti potone negde kao da je propalo zauvek, bez traga i glasa. Ali nekoliko
meseci, često i godinu dana posle toga, kad se stvar već potpuno zaboravila u
narodu, obelodani se odjednom smisao one naoko besmislene i odavno zaboravljene
mere: pozivaju se muktari pojedinih mahala u Konak i saopštava im se nova
naredba o seči šume, o suzbijanju tifusa, o načinu prodaje voća i slatkiša, ili
o marvenim pasošima. I tako, sve dan i naredba.» (str. 135)
«Stare kasablije ne mogu da se snađu i načude. I upravo kad misle da je toj
nerazumljivoj revnosti došao kraj, stranci otpočnu neki novi, još
nerazumljiviji posao. A kasablije zastaju i posmatraju te radove ali ne kao što
deca vole da gledaju radnje odraslih, nego narpotiv, kao što odrasli zastanu za
trenutak pred dečijim zabavama. Jer tu stalnu potrebu stranaca da grade i
razgrađuju, da kopaju i zidaju, podižu i preinačuju, tu večitu njihovu težnju
da predviđaju dejstvo prirodnih sila, da im izbegnu ili doskoče, to ovde niko
ne razume i ne ceni. Naprotiv, sve kasablije, a naročito stariji ljudi, vide u
tome nezdravu pojavu i rđav znak. I kad
bi bilo po njima, kasaba bi izgledala kao sve istočnjačke varošice. Što naprsne
bilo bi zakrpljeno; što se nagne, poduprte; ali pre toga i mimo toga niko
ne bi bez potrebe i sa planom i predviđanjem stvarao posao, dirao u temelje
građevina i menjao bogodani izgled varoši.» (str. 139)
Taj mentalitet koristi ono
dobro što ga vidi u boljem svijetu, da bi ga na kraju uništio kao što je
uništen i njegov svijet odakle dolazi. Inmigranti na jugu Italije traže svoja «prava»:
Tko su? Odakle su? Što su
počinili? Bore li se protiv Assada ili protiv kalifata? Ko ih je istjerao? Ako
je kalifat, zašto se ne bore protiv njega kao kurdi, kao kršćani?
Ako ih tjera Assad, ima li
razloga radi toga? Nek se ispita. U međuvremenu, pretpostavimo da su dobri:
pomozimo im da izgrade svoju zemlju i zaustave nedaću ISIS-a. Ili ih netko hoće
i na drugoj strani?
